Sv. 1, Br. 1, januar 2006

Muhamed Filipović
BOSANSKI DUH U KNJIŽEVNOSTI, ŠTA JE TO?

Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara
“

Kameni spavač

”

Zbirka poezije Maka Dizdara “Kameni spavač” odavno je već
u izlozima naših knjižara, na stolovima čitača, kritičara i
recenzenata, koji uostalom nisu ni žalili truda i riječi da bi joj
odali priznanje, a da bi joj bio potreban još jedan prikaz, pa
ma kako on pozitivan mogao biti. Naročito ja ne bih imao u
tom pogledu da dodam ništa posebno, jer sam se i prije
iskazao kao ljubitelj njegove poezije i cijenio ga kao pjesnika,
kad bi se sve trebalo odvijati u okvirima tekuće ocjene tekućih
zbirki, naše tekuće poezije. Razlog da i ja pokušam da kažem
o toj poeziji neku riječ, dakle, nije skriven u želji da se podrži,
održi ili čak i produbi jedna već donesena pozitivna ocjena
jednog značajnog ili u tokovima naše poezije uobičajenog
događaja. Razlog zato da se i ja ovdje javljam leži u mome
osobnom uvjerenju da se u ovom slučaju, kao i u nekim
drugim događajima u našoj novijoj literaturi uostalom, krije za
našu bosansku kulturu i literaturu izvanredan događaj, koji
zahtijeva i izvanredni, tj. odgovarajući tretman. Drugim
riječima, uvjeren sam da se ova poezija, kao i neka druga djela
novijeg vremena kod nas, mogu uspješno i pravedno
ocjenjivati, i da im se može izdati odgovarajuće priznanje,
samo ako se ona promatraju u svjetlu svoje prave i najdublje
uloge u duhovnom životu ovog naroda, tj. ako se ona
ocjenjuju i promatraju sa stanovišta uspostavljanja i afirmacije
njegove kulture, iskustva, tj. njegovog sopstvenog duha. Jedna
poezija može biti vrijedna i značajna, a takve ocjene je već
dobila poezija Maka Dizdara, ne po nekim apstraktnim,
estetskim, literarno-poetskim vrijednostima koje bi bile
predmet hladne i neutralne estetske ekspertize, nego po spoju i
jedinstvu tog općeg, univerzalnog, estetskog, poetskog i onog
specifičnog što karakterizira iskustvo, kulturu, mentalitet,
historiju, sudbinu, tj. uopće duh jednog naroda. Kao bosanska,
ova poezija je prije svega određena svojim bosanskim duhom
i u tome leži njena glavna vrijednost sa stanovišta Bosne.

Bosanski duh- bosanska literatura

Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta
njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji
konstituira narod, kao specifičnu povijesnu opstojnost, jeste
povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u
kojem se on javlja. Narodni duh stoga i jeste uvijek povijesni

CILJEVI

Keith Doubt

MOSTOVI

Ivo Andrić

HIŽA U MILAMA

Mak Dizdar

BOSANSKI DUH U
KNJIŽEVNOSTI,
ŠTA JE TO?

Muhamed Filipović

Mak Dizdar

Mak Dizdar

Rusmir Mahmutćehajić

Mak Dizdar

Mak Dizdar

LICEMERJE
DEMOKRATIJE

Svetlana Broz

ZAPIS O ŠTITU

Mak Dizdar

duh. Zbog toga se on najpotpunije i najsnažnije izražava, s
jedne strane, u jeziku jednog naroda, kao živom nosiocu
povijesnog iskustva i načina doživljavanja svijeta i sudbine
koji karakterizira taj narod, i, s druge strane, u filozofiji, kao
misaonom sabiralištu povijesnog iskustva, kao zborištu
njegovih općih odlika. U svim drugim tvorevinama kulture
ovaj duh se izražava samo parcijalno, tj. samo onda i kada te
tvorevine, a najviše posredstvom jezika, bivaju u snažnom
kontaktu sa poviješću kao pravom osnovom života svakog
naroda. Literatura uopće, a poezija posebno, samo je dijelom
nosilac ovoga duha. I inače ovaj duh je samo parcijalno
prisutan u djelima duhovnog stvaranja jer kao totalitet on se
otkriva u svim vidovima života. Kako mi nemamo svoje
filozofije, tj. kako nismo stvorili osobeni filozofski duh, to bi
izgledalo kao da mi nemamo ni narodnog duha uopće. Naš
narodni duh se tako gubi u nacionalnom duhu, koji je
definiran nacionalnim jezikom i nacionalnom literaturom, a
ispoljava se u nacionalnoj povijesti. Ova konzekvenca
historizma, što se tiče Bosne, dade se lijepo pokazati, a na
mnogim primjerima i dokazati.

Identificirajući nacionalni i narodni duh, mi smo sveli naše
povijesno iskustvo i naš narodni duh, na nacionalno iskustvo,
na iskustvo nacionalne povijesti i nacionalni duh, čiji je
najpotpuniji izraz postala nacionalna književnost, u čiji
horizont je tek kao pretpovijest ušao narodni jezik i narodni
duh u cjelini. Primijenjen na Bosnu ovaj model transformacije
je bosansku književnost, po njenom duhu, definirao, kao
nacionalnu književnost, a po tematskom i doživljajnom
sadržaju kao regionalnu književnost. Ovakva redukcija bila je
osnova daljnjih produbljenih redukcija koje su bosansku
književnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku
književnost regionalnog obilježja. Književnost Bošnjaka bila
je, ili tumačena kao srpska ili hrvatska nacionalna književnost,
ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tuđa,
orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te
književnosti, a način i uvjeti njenog nastojanja ograničili su
njene unutarnje mogućnosti i odredili njene definicije u
cjelini. Pojam bosanska književnost primjenjivao se tako na
djela srpske literature, kao što su djela npr. Kočića, Ćorovića,
Šantića, Markovića, Jeftića, Palavestre, Andrića itd., i to
prvenstveno kao obilježje njihove regionalne tematike i
doživljajne karakteristike. Tako je taj pojam postao samo
pomoćni pojam jedne nacionalne strukturne definicije, koja
svoj korijen i mjesto ima na drugoj strani, a ne na ovom tlu i u
dubinama povijesnog iskustva ovog naroda kao cjeline. To je,
međutim, bila i jedna nesumnjiva istina, jer ta djela i jesu djela
srpske nacionalne literature, čiji se nacionalni duh iskazuje
prije svega kao interpretacija bosanske povijesti i povijesnog
iskustva bosanskog čovjeka sa stanovišta srpske nacionalne
ideje, njene mitologije i interpretacije povijesti. Sličan slučaj
jeste i sa hrvatskom bosanskom literaturom mada je ova

da držimo i čuvamo bosanski duh. To je taj teški, gromadni,
kameniti i goroviti duh, velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i
zaronjeni u sebe zatvoreni duh čovjeka prirode. To je
kontemplativni duh uronjavanja u ono što je bilo i prošlo, u
vječno, iza granica prolaznog, u ono sa one strane teškog,
nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka. To
negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to
vječno tradicionalno i tradicionalističko bivanje kao čovjek,
ljudi koji jesu, koji su bili i koji će biti, sve u jednom
neprekinutom nizu. Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta,
škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen
nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj
suzdržani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju
boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na
skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi, i uopće u
nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i
nagon.

To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine,
preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine,
podjednako pod svim bajracima, koji su se ikada vili nad ovim
našim gudurama i dolinama, a pod ovim našim teškim i
maglovitim nebom. Radi toga Bosna nikada nije bila
podijeljena, razbijena i uništena kao cjelina, kao teritorij, kao
tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno nije nikada
ni bila jedna svjetovna, vojna i politička tvorevina, država ili
jedna jedinstvena partija. Uvijek je nju razdiralo to unutarnje
njeno vučje, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje,
i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži
uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela
protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i
kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv
Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv
nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i onaj
protiv ovoga, itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan danas,
da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do
svoja i onoga koji u njoj živi i koji sa njom živi. Na izgled
parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda
počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i
više nacija.

I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz
stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki
zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni
nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko
Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i
proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one
nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i
jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske
kulture i bosanskog iskustva tj. bosanskog duha, kao srpskog,
hrvatskog, pravoslavnog, katoličkog, orijentalnog,
muslimanskog itd. provincijalnog duha, koji svoj dignitet

smisao i vrijednost može imati i dobiti samo u punom spajanju
sa svojim nacionalnim izvorom, sa majkom maticom,
središtem i ognjem nacionalne kulture.

Tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu
vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike
nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i
ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i
nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga
epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i
romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog,
parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka,
simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u
Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila,
nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv
prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovo počelo
jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je
Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti
stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi
početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim
nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora,
Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen
najbolji i najveći predstavnik. Postignuvši najviši domet
literature inspirirane nacionalnim duhom, Andrić je nužno u
svome, po našem mišljenju najboljem, djelu

Prokleta avlija

univerzalizirao svoju viziju, koja počinje time gubiti
parcijalnu nacionalnu, doživljajnu i duhovnu aromu i okvir, i
javlja se kao njegova transcendencija.

Nemogućnost ostajanja u okvirima nacionalnog duha u
književnosti Bosne, postala je vidljiva i na drugi način, tj. kao
nastojanje te književnosti da se domogne svoje sopstvene
osnove i da metodički odbaci isključivo nacionalni osnov
svoje duhovne inspiracije i stava. Emancipacija bosanske
književnosti od parcijalizma, nacionalnog duha s obzirom na
bosansku povijesnu određenost, očitovala se naročito u ratnoj
književnosti. Značajna djela naše ratne književnosti su, u
doživljavanju rata i revolucije, nekom imanencijom samog
doživljaja prevazilazila ove okvire i sezala u dubine samog
narodnog duha i iskustva i doživljaja. Mislim da je najbolji
primjer te tendencije naše ratne književnosti Kulenovićeva
“

Stojanka majka Knežopoljka”

, koja je duboko bosanska i

ujedno pripada svakom našem narodu, svim ljudima, koji isto
tako ili na sličan način doživljavaju iskon vječne borbe za
održanje naroda u sebi i na svome. Možda bi se ova tendencija
mogla iskazati u izvjesnim pojavama naše prijeratne literature:
npr. Hasana Kikića. Izgledalo je u jednom momentu da će ovo
biti samo epizoda, intermezzo u polusnu naše literarne
povijesti. Na takvu misao upućivalo je, po mom uvjerenju,
nepotrebno i neopravdano oživljavanje nacionalnih okupacija
u okvirima stare (Grupa sarajevskih književnika), predratne
literature. No ubrzo je došlo do novog kretanja u bosanskoj