Uvod

Tema mog seminarskog rada jeste „Pravo“, ali sa sociološkog stajališta. Kroz ovaj

seminarski rad govorit ću o samom pravu, značaju prava, njrgovoj promjeni i samoj definiciji
prava. kratko ću spomenuti odnos prava i države, te će biti riječi o samom karakteru klasnog
prava. također, biti će riječi i o teoreskim shvatanjima prava, socijalnim izvorim prave, te o
svođenju prava na propise. Na samom kraju ovog rada dotaći ću se i sociologije prava.
obrađujući oblast „Sociologije prava“, te o mišljenjima teoretičara vezano za sociologiju
prava.

Kao i država, pravo je povjesna tvorevina, nastala sa razvojem podjele rada i ljudskih

društava. Pravo je svuda oko nas, služi da nam olakša zajednički život i rad u državi, da nam
da smjernice, da nas kažnjava kad pogriješimo i da na poslijetku donese pravdu ako nam je
nepravda učinjena. Zato je neophodno poznavati osnove prava i da nam ono bude predočeno
tako da ga razumijemo. Pravo je najznačajniji društveni propis, jer ga donosi organizovana
društvena zajednica, država, i pored svoje relativne autonomnosti i različitosti povezano je i
sa ostalim društvenim propisima. U tom smislu je značajna međupovezanost  prava, običaja i
moralnih normi. Tako se neki pravni propis može po svojoj sadržini pojavljivati i u običajnoj i
moralnoj   normi   (naprimjer,   odnos   svojine).   Značajna   je   povezanost   prava   i   običaja   kroz
takozvano   „običajno   pravo“,   gdje   zbog   značaja   običaja   za   društveni   život   ono   dobija
značajpravne norme. Što je društveno  složenije i razvijenije, to se pravo  sve više odvajaod
običaja i morala a pozitivno pravo od običajnog prava i prirodnog prava.

1.Pravo

O pravu se može govoriti sa više stajališta (sociološkog, filozofskog,politikološkog,

povjesnog, uže-pravnog). Riječ je o veoma složenoj kategoriji koja sadrži niz međusobno
povezanih kompleksnih elemenata (izvor i osnov prava, subjekat i objekt prava, pravne
vrijednosti i norme, pravni odnos, pravna ideologija, pravni sustav i pravni poredak, pravni
postupak i pravna procedura, pravna obaveza i dr.).

Pravo se najčešće definira kao sustav normi koje donosi i provodi država. Smatrajući da je i
sama država klasna tvorevina, markistička znanost je objašnjaval da je pravo „volja vladajuće
klase izdignuta na stupanj zakona“, odnosno u zakonu pretvorena volja vladajuće klase.

Pravo je doista čitav jedan sustav normi kojima se regulira pravni položaj čovjeka u društvu,
ali također i položaj raznih društvenih skupina i institucija. Budući da položaj u društvu zavisi
od međusobnih odnosa ljudi, to pravo, u stavri, regulira najvažnije društvene odnose. Tako, na
primjer,   obvezno   se   reguliraju   svi   relevantni   odnosi   ustavom   kao   osnovnim   pravnim   i
političkim   aktom   jedne   zemlje   (   ustavno   pravo),   građanska   prava   i   slobode   (   građansko
pravo),   ugovorni   odnosi   među   ljudima   (obligacijsko   pravo),   odnosi   među   privrednim
subjektima (privredno pravo), odnosi u radu i povodom rada ( radni odnosi), odnosi s drugim
državama i društvima (međunarodno pravo) itd..

Od svog postanka pravo pokušava obuhvatiti i normirati sve relavantne društvene odnose i
procese. Međutim, društveni život je u tolikoj mjeri bogat da pravo u tome samo djelomično
uspjeva. Niti se može sve što se događa u jednom društvu predviđati i normirati, niti za to ima
potrebe. Ne samo radi toga što postoje i drugi društveni propisi, kao moral, običaj i ostali
nego zato što i hiperprodukcija pravnih normi i akata dovodi do prenormiranosti društvenih
odnosa, tako da pravo počinje sputavati inicijativu i kreaciju individua, društvenih skupina i
institucija. Druga, ne manje važna posljedica je u tome da i samo pravo postaje neučinkovito,
jer dolazi do kolizije normi, sukobljavanja ovlasti, te nepoznavanja i nepredržavanja pravnih
normi. I to ne samo od strane građana već i od pravnih stručnjaka. Masovno narušavanje
pravnih normi i neefikasnosto pravnog sustava redovne su popratne pojave prenormiranosti
društvenih odnosa.

2. Pogled sociologije na pravo i definicija prava

Sociologija pravo posmatra kao specifičnu društvenu pojavu, koja se manifestuje kao

jedan od načina kojim se reguliše društveno ponašanje ljudi. Pravo doprinosi da se život ljudi
u društvu učini organizovanijim i podnošljivijim. Ono sprečava da se ljudi iscrpljuju
sukobima i sporovima pri ostvarivanju svojih potreba i interesa. Održavanjem i razvojem
postojećeg pravnog poretka, obezbjeđuje se funkcioniranje društva kao organizovane
zajednice, a u cilju zaštite ljudi i regulisanja njihovih međusobnih odnosa.

3. Pravo i država

Pravo i država se nalaze u jedinstvu. Nema države bez prava, niti prava bez države. Iz

toga proizilazi i bitna razlika između prava i morala – i po stvaraocima i po sankciji (kazni).
Za razliku od morala, stvaralac prava je država, a sankcije (kazne) se izražavaju u raznim
oblicima fizičke prinude (od novčane kazne, preko zatvora, do smrtne kazne). Razlika između
prava i morala se može uočiti i kod procjene određenog postupka. Dok pravni sud pretežno
uzima u obzir čin, djelo, a moralni sud uzima u obzir, prije svega, motiv. Ova razlika je
veoma značajna zbog toga što jedan postupak može biti pravno pozitivan i društveno koristan
po svojoj pojavnoj strani, ali u pogledu motiva i pobuda – moralno negativan.

S obzirom da je država nastala sa podjelom društva na klase, prvi pravni propisi imaju
klasni karakter, mada neke oblasti prava imaju i općedruštveni značaj. Tek je kapitalističko
društvo proglasilo jednakost pred zakonom, što je veoma značajno, bez obzira na nivo
ostvarenja. Borba savremenog društva za pravnu državu, istovremeno znači i borbu za
konstituisanje i učvršćivanje takvog prava i pravnih normi, koje će garantovati univerzalna
prava i slobode čovjeka, odnosno građanina.

3.1. Klasni karakter prava

Klasni karakter prava pridonosi povećanju raskoraka između prava i pravde. U svim

društvima klasnog karaktera i klasne strukture nastoji vladajuća klasa (kasta, elita, sloj) u
pravo ugraditi ostvarenja svojih, a ne narodnih interesa i ciljeva. Premda su to, u pravilu,
njezini parcijalni a ne i univerzalni općedruštveni interesi, to težnja ka preferiranosti
parcijalnih klasnih interesa neminovno dovodi do raskoraka prava i pravde, pa se onda može
govoriti ne o narodnoj nego o klasnoj pravdi kao izrazu volje vladajuće klase ili druge
društvene skupine na vlasti.

Između građanskih i marksističkih sociologa postoji velika razlika u tretiranju klasne biti
prava. Dok su građanski sociolozi nastojali zanemariti klasni karakter prava, dotle su
marksisti išli u drugu krajnost, nastojeći po svaku cijenu dokazati njegovu isključivo klasnu
bit.

Tvrdnja da „pravo čini skup normi koje snkcionira država svojim aparatom sile“, te da je
„pravo   isto   što   i   država“,   jer   i   ono   „štiti   interese   vladajuće   klase“   i   „   održava   način
proizvodnje   koji   njoj   odgovara“,   jedan   je   od   primjera   takvih   nastojanja.   Niti   je   država
isključivo   klasna   tvorevina,   niti   pravo   služi   samo   državi.   Kao   što   svaka   isključivost   u
tumačenju društva i društvenih fenomena vodi u jednostranost i pogrešna zaključivanja, tako
je i s ovom o isključivo klasnoj funkciji države i prava.  Pravo je sustav normi što regulira i
šire društvene odnose i štiti općedruštvena dobra i vrijednosti, pa stoga nije isključivo klasna
tvorevina. Zato je i tvrdnja da radi zaštite ovih vrijednosti „ ni država ni pravo ne bi ni
postojali“, u najmanju ruku teoriski teško održiva i diskutabilna. Drugim riječima, nisu državu
i   pravo   stvorile   samo   klase   i   ne   služe   oni   samo   i   isključivo   klasnim   interesima.   To   su
istodobno društvene i civilizacijske tvorevine, što će vjerojatno biti nužne svakom društvu, a

ne samo klasama, radi održavanja reda, mira i poretka u društvu. Pravo i pravna država
civilizacijska su dostignuća.

4. Promjene prava i razočarenje u pravo

Pravo trpi mnogobrojne i raznovrsne promjene, a sa svoje strane direktno doprinosi

društvenim promjenama. Ono je sastavni dio svake društvene pojave, tako da se ne može
posmatrati izolovano, samo za sebe. U stvari, pravo se pojavljuje kao osnov na kome počiva
društvo, jer čini organski dio upravljanja društvenim životom. U tom kontekstu, pravna
pravila su sastavni dio načina reijšavanja društvenih konflikata (sukoba). Zbog toga, nije ni
malo slučajno što se u društvu često javlja iluzija o svemoći prava, odnosno shvatanje da se
pravnim normama društvo može mjenjati preko noći.

Međutim, kao što je moguća iluzija o svemoći prava, tako je moguće i razočarenje u

pravo, u njegovu moć. Razočarenje u pravo se pojavljuje onda kada sticaj društvenih
okolnosti učini da pravne norme budu sterilne i kada se formira shvatanje da se pravnim
normama ne može ništa promjeniti.

5. Teorije o shvatanju prava

O suštini prava postoje različita teorijska shvatanja, među kojima posebno treba imati

u vidu, i to: normativizam, fakticizam i integralizam.

5.1. Normativizam

Po normativizmu, pravo je normativna pojava, čiju suštinsku karakteristiku predstavlja

pravna norma, sa svojom dispozicijom i sankcijom (kaznom), iz koje proizilaze i sve ostale
karakteristike prava.

Normativizam, u teoriji prava, je vrsta pravnoga pozitivizma. Postavke su mu: pravo je sustav
normi; pravna znanost je znanost o normama; pravna znanost ne može se izraziti
deskriptivnim jezikom, nego se mora izraziti normativnim jezikom:

dopušteno je, obvezno je

sl. Te se postavke poglavito pripisuju H. Kelsenu, a neke i H. L. A. Hartu. Hart i Kelsen (u
klas. fazi) odbacuju zapovjednu koncepciju prava, prema kojoj je ono izraz volje suverenoga
tijela u državi da se podložnici ponašaju na stanovite načine, pod prijetnjom trpljenja
stanovitoga zla u slučaju neposluha (

LEGALIZAM

). U suvremenim predstavničkim

demokracijama vrlo je teško, ako je uopće moguće, utvrditi čiju stvarnu volju izražava neka
pravna norma koju je donijelo predstavničko tijelo. S pravnoga motrišta to nije ni važno jer je
ona valjana ili na snazi zato što je donesena sukladno višoj normi koja tomu predstavničkomu
tijelu dodjeljuje ovlast stvaranja normi. Osim toga, ako se pravo shvati kao izraz državne
volje, onda nije moguće javno pravo – jer je nejasno kako država može svoju volju nametnuti

5.2. Fakticizam

Pravni fakticizam, kao sociološka struja pravnog mišljenja, predstavlja svojevrsni

pravni realizam. Budući da su pravni odnosi društveni odnosi, suština prava nije u idealnom
normativizmu, već u faktičkim, stvarnim društvenim odnosima.

5.3. Integralizam

Integralizam kritikuje zbog previše širokog i nespecifikovanog gledišta koji zastupa.

Po   ovom   shvatanju,   suština   prava   nije   ni   u   jednom   pojedinačnom   elementu   koji   ga   čini
( izvori i osnov prava, pravne vrijednosti i norme, pravni subjekti i objekti, pravni odnosi,
pravni  sustav  i poredak,  pravna procedura,  pravna  ideologija),  već u  njihovoj integralnoj
cjelini   kao   dijelu   društvene   cjeline   u   okviru   koje   regulišu   odnose   polotičke   zajednice
aparatima državne sile.

6. Svođenje prava na propise

Uobičajeno svođenje prava na propise, odnosno njegovo izjednačavanje sa zakonima,

sadrži u sebi bar dva ozbilja previda. Prvo, propis kao propis nema nikakvo dejstvo ako iza
njega   ne   stoji   određena   moć   i   to   izvjestan   balans   ili   ravnoteža   moći.   Samo   u   uslovima
relativne ravnoteže nejednako raspodjeljene društvene moći pravni propisi mogu da igraju
ulogu arbitra  u društvenim konfliktima i da tako doprinose stabilnom reagovanju određenih
društvenih subjekata moći. Samo u takvim uslovima moć može da reguliše pravo, a pravo da
stjče,   ali   i   da   reguliše   moć,   ograničavajući   njegovu   proizvoljnost.   Sve   to,   naravno,   nije
moguće postići ako postoji prevelika koncentracija moći, ispoljavajući se kao debalans moći
ili   kao   poremećena   ravnoteža   moći,   koja   ne   obezbjeđuje   legitimitet   određenih   pravnih
propisa;   i   drugo,   pravo   jeste   zakon,   ali   zakon   nije   pravo   ukoliko   je   u   suprotnosti   sa
općeljudskim,  a time  i pravnim vrijednostima  (sloboda,  jednakost,  pravda,  istina,  ljudsko
dostojanstvo, demokracija, javnost, ljudska prava i dr.).

7.Socijalni izvori prava

Socijalni izvori prava su brojni i raznovrsni, koji bi se mogli svesti na tri grupe

shvatanja. Po jednom shvatanju, izvor prava je volja države i državnih institucija. Po ovom
shvatanju postoji oštra razlika između prava, s jedne, i morala i običaja, s druge strane, tako
da je pravo potpuno očišćeno od elemenata običaja i morala. Po Veberu, na primjer, pravo je
poredak normi čija se primjena obezbjeđuje i garantuje isključivo upotrebom prinude od
strane države. Slična shvatanja imaju i marksistički orijentisani teoretičari.

Po drugom shvatanju, pak, socijalne izvore prava treba tražiti u moralnim i običajnim

pravilima, koja se, za razliku od pravnih pravila, veoma sporo mjenjaju. Stoga, da bi se