BRENDIRANJE

1. OSNOVNI POJMOVI O BRENDU

Brend

 (eng: 

Brand

predstavlja

 

holističku sumu (sinergiju) svih podataka o 

proizvodima ili grupama proizvoda radi poboljšanja verodostojnosti i ugleda 
organizacije ili pojedinca

.

Robna marka (Brend) predstavlja

 

skup vizuelnih, emotivnih, racionalnih i kulturnih 

karakteristika koje kupca asociraju na organizaciju i proizvod za koji je marka vezana

To može biti: 

ime

trgovačko ime

logo

 ili drugi simbol. 

Ona diferencira jednog 

proizvođača od svih ostalih na tržištu

Robna marka

 

se može posmatrati i kao sveukupnost zahteva koje kupac uzima u obzir 

pre nego što odluči da kupi određeni proizvod. Stoga možemo reći da je robna marka 
ime, termin, znak i simbol ili njihova kombinacija, koja ima za cilj da identifikuje 
proizvod ili usluge jednog proizvođača ili grupe prodavaca i da ih izdiferencira od 
proizvoda/usluge konkurenata.

Sastavni elementi brenda su 

identitet brenda, vrednost brenda, prepoznaljivost i svest  

o brendu

:

1. Identitet brenda 

(eng: Brand Identity) 

jeste vizuelna i verbalna manifestacija 

korporativnog, proizvodnog, uslužnog, brenda neke sredine, i individue kao brenda.

2. Vrednost brenda

 (eng: Brand Equity) 

predstavlja meru investicija koje je 

organizacija uložila u brend

.

3. Prepoznatljivost brenda 

(eng: Brand Recognition) 

jeste akumulirana masa 

pozitivnih osećanja o brendu u svesti individue.

4. Svest o brendu

 (en: 

Brand Awareness

) s

u načini formiranja informacije o 

postojanju brenda

.

Velika marka čini mnogo više, ona proizvodu ili usluzi daje poseban karakter i 
snagu. 

Da li su robne marke značajne?

 Najbolji odgovor na to pitanje je dao pokojni 

generalni direktor Coca Cole, Roberto Đoizeta kada je izneo svoj komentar: „

Sve naše 

fabrike i postrojenja mogu sutra da izgore do temelja, ali se time vrednost kompanije 
uopšte ne bi umanjila. sve leži u reputiaciji našeg brenda i kolektivnom znanju u 
kompaniji

“.

Smatra se da je svaka organizacija može da sklopi posao , ali da bi se stvorila jedan 
brend potrebni su genijalnost, vera i istrajnost. Znak da je neki brend veliki je stepen 
lojalnosti ili skolonosi koju postiže. Primer za to su Harley Davidson motori, oni su 
veliki brend jer vlasnici tih motora retko kada se odlučuju za neku drugu marku. Dobro 
poznat brend postiže veliku cenu, cilj stvaranja identiteta marke prema jednom 

"zlobnom" mišljenju je da se od proizvoda zarade veće pare nego što on zaista vredi. 
Marka proizvoda se svodi na neku vrstu ugovora sa kupcem o tome kakvom će se ta 
marka pokazati. Pogrešno je mišljenje da reklama stvara brend, ona samo skreće pažnju 
na nju. Brend ne treba reklamirati, njega treba oživeti. On može da dovede i do pojave 
zainteresovanosti za kupovinu, ali i da se svede samo na razgovor o datom brendu. 
Brend se gradi primenom razlilčitih sredstava u koje pored reklamiranja spadaju i 
odnosi sa javnošću, sponzorstva, prisutnošću te marke na raznim događajima. Brend 
koji poseduje određeni proizvod najviše stvaraju radnici koji svoje pozitivno iskustvo 
prenose na kupce.

Velike marke su jedini put ka stalnoj, natprosečnoj profitabilnosti. Brendovi ne nude 
samo racionalnu nego i emotivnu korist. Veliki brendovi sve više svoju prezentaciju 
zasnivaju na emocijama. U budućnosti će velike marke sve više pokazivati društvenu 
odgovornosti - brigu za ljude i stanje u kom se nalazi svet.
Kada se odredi šta će činiti jedan brend potrebno ga je izraziti preko marketinških 
aktivnosti. Zaposleni moraju da žive duh marke na nivou preduzeća i na nivou 
određenog radnom mesta. Kada je marka uspešna u kompanijama se rađa želja da se i 
na neke druge proizvode stavi ime robne marke. Ono se može staviti na proizvode koji 
su lansirani u: istoj kategoriji ( proširenje linije proizvoda ili usluga - ovo ima smisla 
utoliko što se kompanija može osloniti na reputaciju koju je izgradila u datoj kategoriji 
i da uštedi novac koji bi morala da utroši na stvaranje svesti o postojanju marke sa 
novim imenom i ponude), novoj kategoriji (proširenje robne marke - rizičan je posao. 
Poznate kompanije obično pretpostavljaju da ih njihovo veliko ime uspešno može 
preneti u drugu kategoriju. Prečesto kompanija uvodi verziju proizvoda koja se samo 
kopija nekog proizvoda i time gubi bitku sa vođama u toj kategoriji (xeroxovi računari, 
hjuit pakard laptop računari). Bolje je da se za novi proizvod odredi novo ime, a ne da 
ono nosi ime kompanije. Ime kompanije stvara osećaj da je već nešto viđeno. I pored 
toga ima izuzetaka firme :Virgin i Ralph Loren koje su svoj brend stavljale na razne 
proizvode i usluge.) novoj delatnosti (prekoračenje robne marke).
Lari Lajt, stručnjak za robne marke ne misli da se robnim markama dobro upravlja: 
"

Robne marke ne moraju da se ugase. Njihov nestanak može da bude nasilan. 

Markentinške Drakule mogu da isišu suštinu iz marki. O robnim markama se sklapaju 
pogodbe, one se potcenjuju, trampe za nešto drugo i unakazuju. Umesto da budemo 
menadžeri koju će od marke stvoriti našu imovinu, mi smo saučesnici u samoubistvu 
robne marke zadajući sami sebi rane stavljajući preveliki naglasak na cene i uslove

“.

Heidi i Don Schulz

, autori iz oblasti marketinga, upozoravaju da je širenje medija i 

sistema za prenos informacija nagrizla moć masovnog reklamiranja. Kompanijama 
svesrdno predlažu da koriste drugačije paradigme da bi izgradile svoje marke u novoj 
ekonomiji: 

• kompanije bi trebalo precizno da razjasne koje su njihove osnovne vrednosti i da 
izgrade svoju robnu marku. Sama pojava imena velikih kompanija na proizvodima ili 
uslugama stvara sliku da se radi o nečemu kvalitetnom i vrednom.

• menadžeri zaduženi za brend treba da obavljaju taktičke poslove. Krajnji uspeh 
proizvoda ili usluge zavisi od toga da li svi zaposleni u kompaniji prihvataju brend kao  
određenu vrednost.

background image

Ovo još uvijek nije brending, jer su prve reklame bile jednostavni oglasi koji su 
navodili kvalitete i dejstvo robe koju su oglašavali. Brending se daleko više bazira na 
propagiranju osećanja vezanog za tu robu, a ne njenu materijalnu i upotrebnu vrednost.
S početkom dvadesetog veka naglo raste industrijska proizvodnja, pa je bilo potrebno 
preko štampanih medija, čiji je tiraž sve brže rastao, staviti do znanja potrošaču vest o 
novom proizvodu. 
Radio počinje naglo da se razvija posle Prvog svetskog rata i 1922. godine otvara svoj 
prostor reklami. 
Tek posle Drugog svetskog rata možemo govoriti o pravom početku brendinga 
onakvom kakvog ga vidimo danas, i to u Americi, iz više razloga. Industrijski 
kapaciteti razvijeni tokom rata za podmirivanje vojnih potreba preusmjereni su za 
podmirivanje potrošačkih potreba običnog čoveka, pa se tako pojavio ogroman broj 
novih proizvoda koji su imali potrebu za razlikovanjem jedan od drugog. Ekonomska 
moć prosečnog građanina je porasla, pa je on mogao priuštiti sebi daleko više robe, 
šoping (shopping) je postao trend, gomilanje robe i proizvoda je posle depresije i ratne 
oskudice postalo lek i uteha. 

Rasprostranjenost masmedija, novina, radija i televizije je osvojila kritičnu masu 
“pratilaca” (kupaca, slušalaca, gledalaca) pa tako pokrila krug potencijalnih potrošača. 
U ovim okolnostima advertising agencije su postale nužne u posredovanju između 
prodavca i kupca koje su u sveopštoj trci za deo publike sada bile prinuđene na 
smišljanje novih prostora za oglašavanje kao i novih načina pridobijanja pažnje.
Teorijski razvijene semiologija i psihologija dale su metodološke principe uspešne 
komunikacije u advertising-u. Postmoderna u umetnosti i postindustrijska revolucija tj. 
konačna prevaga sa trgovine robom ka trgovinu informacijama (informacijsko društvo, 
elektronska era) – rodili su brending kakvim ga danas podrazumevamo.

Počeci brendiranja, dakle, datiraju iz vremena kada su tržište počeli da preplavljuju 
uniformni produkti masovne proizvodnje koji se praktično nisu međusobno razlikovali, 
pa dotadašnja jednostavna, direktna prodaja nije više zadovoljavala potrebe 
kompanija. 
Konkurentno brendiranje postalo je imperativ industrijske ere – u kontekstu 
fabrikovane istosti, zajedno sa proizvodnjom, morala je da se stvori razlika zasnovana 
na imidžu.
Razvoj imidža dostigao je svoju ekspanziju između 1930. i 1950. godine, kada se 
Amerika okreće televiziji i filmovima radije nego novinama i radiju. Tokom ovih 
godina Leo Bernet (Leo Burnett) je započeo pravac koji je danas poznat pod imenom 
Čikaška škola advertajzinga, a koji se zasnivao na formiranju dopadljivih 
karaktera/lica/maskota koji su predstavljali proizvod.
U to vreme se takođe shvata da se preko tih likova prenosi emocija, osećanje vezano za 
proizvod, osećanje koje će kasnije postati glavni proizvod kompanije. 
Rendal Rotberg, kritičar oglašavanja, kaže: “Traganje za istinskim značenjem brendova 
– brend esencijom – postepeno je udaljilo agencije od pojedinačnih proizvoda i 
njihovih atributa i dovelo ih do psihološkog/antropološkog ispitivanja značenja koje 
robne marke imaju u kulturi i životu pojedinca. Smatralo se da je to od presudnog 
značaja, jer korporacije možda proizvodu robu, ali potrošači kupuju prvenstveno robnu 
marku.
Ovo ulaganje u imidž umesto u sam proizvod dobilo je svoju konačnu potvrdu 1988. 

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti