2
UVOD
Finansije predstavljaju umjetnost i nauku upravljanja novcem. Analizirajući ovu rečenicu,
možemo lako doći do zaljučka da treba znati kako upravljati novcem. Novac je uistinu
instrument kojim treba znati upravljati, ali šta se događa kada osobe koje to ne znaju, dobiju u
ruke taj instrument. Vjerovatno će tog instrumenta sve biti manje, pa ga na kraju više neće niti
biti. Ali, nisu samo krivi ni pojedinci. Katkada problem se stvara na svjetskoj sceni, pa tako
imamo velike svjetske ekonomske krize koje su možda i glavni
krivac
za veliku potrošnju.
Zbog ovih problema koji nastaju kako na mikro tako i na makroekonomskoj sceni, mi
dolazimo do jako bitnog dijela, a to je javni dug. On se javlja kada ovi problemi zaista
zakucaju na vrata.
Naravno, prvo se postavlja pitanje, kada se to javni dug prvi put pojavljuje. Prvi oblici javnog
duga zabilježeni su u robovlasničkom društvu, koji se zasnivao na prinudnoj osnovi, tj.
totalitarni vladari su uzimali od svojih vjerovnika novac bez obaveze da ga vrate. Najčešće su
uzimali za potrebe finansiranja ratova, a ratni plijen je služio za povrat uzetog duga, a kao
zajmodavci pojavljivali su se bogati hramovi i bogati građani. Ali, sa smanjenjem ovlasti
vladarima, razvoj javnih dugova je usporen.
Međutim, svjedoci smo jako čestih rečenica koje čujemo i vidimo, Bosna i Hercegovina je
vrlo mala zemlja u kojoj javni dug ubrzano raste. Proces tranzcije kroz koji prolazi je daleko
od gotovog i takva situacija će još zadugo biti prisutna. Ali, šta to sve zapravo znači? Šta je to
uistinu javni dug i šta on zaista znači u teoriji i u praksi, pa kako s njim i upravljati, to je
tematika s kojom čemo se upoznati u ovom seminarskom radu.
4
otplatom godišnje kamate uz mogućnost povlačenja cjelokupnog iznosa duga u bilo koje
vrijeme. Razvoj javnog duga uslovljen je jačanjem povjerenja prema državi i pojavom države,
a ne pojedinca (vladara), bila je garancija da će se obaveza izmiriti.
Prvi i drugi svjetski rat, kao najznačajnija obilježja 20. stoljeća, te velika ekonomska kriza
upućuju na porast javnih dugova u strukturi bruto domaćeg proizvoda, naročito zemalja koje
su bile direktni učesnici u ovim događajima. Osim vojnih rashoda koji su zauzimali i preko
50% BDP-a pojedinih zemalja, javni radovi koji su uslijedili po okončanju II svjetskog rata
finansirali su se javnim dugovima. Ovakav način finansiranja državnih aktivnosti pokazao se
kao efikasnim i brzim, što je doprinijelo činjenici da danas javni dugovi predstavljaju ne
vanredne izvore finansiranja države, nego trajna sredstva kojima vlade ostvaruju svoje ciljeve.
U ovom periodu, tačnije, 30-ih godina, države su se sistemski zaduživale. Period 30-ih godina
se i zove zaduženičkim periodom. Dobar primjer iz ovog vremenskog razdoblja je SAD, u
periodu od 1929. do 1979. godine kada je budžet bio u suficitu samo 8 godina, a 42 godine u
deficitu, ali i pored toga javne finansije su ostale relativno stabilne. Međutim, tokom 80-ih
godina u SAD-u nakon Reganovog smanjenja poreza, udio javnog duga u BDP-u je
udvostručio svoju vrijednost u odnosu na period 70-ih godina.
Globalna finansijska kriza koja je nastupila 2008. godine iskristalisala se kao globalna
recesija
1
koja je zahvatila mnoge zemlje. Zbog samog porijekla krize najviše je pogođen
finansijski sektor, u kojem su banke i investicione kompanije bile pod velikim pritiskom, pa
su mnoge zatražile pomoć od države.
1
Recesija je povremeno usporavanje u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istodobnim pogoršanjima opšte
ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stepen iskorištenosti proizvodnih kapaciteta
itd.).
5
2 JAVNI DUG
Javni dug je oblik javnog prihoda koji ostvaruje država, ili drugi javno-pravni organ, radi
pokrića rashoda, odnosno ostvarivanja određenih budžetskih i ekonomskih ciljeva. Javni dug
se obično formira kod centralne banke ili zaduživanjem u inostranstvu, dok se javni zajam
formira na sredstvima subjekata (dohodak, odnosno dobit u privredi) i to sektora preduzeća,
stanovništva, poslovnih banaka. Ali, i država može finansirati javni dug, odnosno vraćati
glavnicu i pripadajuće kamate, tako da izdaje obveznice, povećava poreze ili prodaje svoju
imovinu. Državni trezor prikuplja sredstva državnog budžeta i vrši plaćanja za državu. Država
vrši svoja plaćanja tako da izda ček koji glasi na centralnu banku. U slučaju nedostatka novca
državni trezor mora novac posuditi. Ovakav postupak posuđivanja novca od strane državnog
trezora naziva se izdavanjem duga. Državni trezor može novac posuditi od građana ili od
centralne banke. Država trezor finansira javnim emitovanjem obveznica koje kupuju
pojedinci, poslovne banke ili drugi finansijski posrednici. Novac prikupljen prodajom
državnih obveznica slijeva se na račun državnog trezora koji se nalazi na računu centralne
banke. Državni trezor nakon toga može izvršiti svoju obavezu plaćanja državnog rashoda.
Državni trezor može novac posuditi kod centralne banke, tako da centralna banka kupi
državne obveznice. Prodaja obveznica državnog trezora centralnoj banci, naziva se
monetarizacijom duga, jer centralna banka, da bi kupila državne obveznice, mora kreirati
novac. U tržišnim privredama prisutna je samostalnost centralne banke u vođenju monetarne
politike. S tim u vezi, banka na taj način monetizira javni dug.
Finansijska teorija izdvaja nekoliko osnovnih razloga za formiranje javnog duga, i to:
1. Veliki javni rashodi
2. Potreba da država interveniše u privredi
3. Vremensko nepoklapanje formiranja javnih prihoda, odnosno javnih rashoda
4. Stalni budžetski deficit
Javni dug nastaje kada javni prihodi ne mogu da pokriju sve planirane javne rashode ili kada
nije usklađena dinamika prikupljanja javnih prihoda sa dinamikom realizacije javnih rashoda.
Kada ne postoji navedeni sklad, država ima nekoliko mogućnosti:
1. Da poveća fiskalno opterećenje
2. Da poveća stepen naplate javnih prihoda
3. Da smanji rashode do nivoa prihoda
