Bugarštica o Majki Margariti

Pesma o majci Margariti zabeležena je u “Vili Slovinki” – pripovednom delu u stihu sa više od 
9300 stihova štampanih 1614. u Veneciji čiji je autor Juraj Branković. Delo je podeljeno na 13 
pevanja i uz mnoštvo autobiografskih i mitoloških motiva, tematizuje istoriju Zadra i Šibenika. 
Tu je Baraković uvrstio i ovu bugaršticu o tuženju majke Margarite, kako se navodi, u  

osmo 

petje  

svog speva. Takođe, autor navodi da je bugarštica rekonstruisana prema pevanju nekog 

neimenovanog Vlaha, poklisara (poslanika, ambasadora) livanskog bana, a kaže se i da ju je 

bugarilo niko dite mladolitno”. 

Ne znamo kada i gde je tačno nastala, ali smatra se da je to bio Zadar ili njegova okolina, a on se  
i pominje već u prvim stihovima:
“Cvilu to mi cviljaše drobna ptica lastavica Zadru gradu na pridvratju”
Mada to ne možemo sa sigurnošću tvrditi; ono što se zna jeste da je bila dobro prihvaćena čemu 
svedoči i veliki broj varijanata.
Takođe, postoje sumnje u punu autentičnost Barakovićevog zapisa koje se ogledaju u pogledu 
versifikacije i na semantičkom planu. Ona najpre začuđuje svojom besprekornom formom, u 
odnosu na pretpostavljenu 

praformu

, idealnu strofičnu shemu bugarštičnog pevanja, tj. odlikuje 

se savršenom metričkom pravilnošću, dok u pogledu značenja likovi u bugarštici odgovaraju 
stvarnim ličnostima iz Barakovićevog života (Margarita je bila njegova sestra, Petar pesnikov 
brat, a Ivan sestrić), a s obzirom da je Petar zaista poginuo kod Krfa, a Ivan kod Korčule, 
postavlja se pitanje da li ova bugarštica sa osnovom tematikom smrti ima istorijske osnove. 
Baš ovo pitanje bilo je predmet sporenja u nauci. Te tako Bogišić… ►ČITANJE 110.◄
Treba istaći i da se ovaj Barakovićev zapis odlikuje 

izrazitom obeleženošću elemenata mitskog 

sistema

, tako da je vrlo moguće da je usmeno tradiranje pesme ipak primarno. *

- to je taj spis - 

SLAJD* 

Kada je u pitanju žanrovsko određenje, pesma je navodno ispevana na svadbi Federika Grigsona 
i   Darije   Macarelić   –   tako   da   to   i   razrešava   pitanje   žanra   –   reč   je   o   svatovskoj   baladi.   I 
Hektorovićev zapis bugarštice M. Kraljević i brat mu Andrijaš ima izrazito baladičan karakter, 
ali to je nešto širi kontekst, dok je baš žanr  

svatovske balade  

prilično retak. Prisutan je u 

južnoslovenskoj, naročito bugarskoj tradiciji. *SLAJD*

O čemu se zapravo radi u pesmi?
Na početku pesme, majka Margarita se susreće sa 

vilom 

(ona je veoma bitan elemenat ovde) i 

otkriva joj zbog čega “grozne suze proliva”, dakle objašnjava uzrok svojih jada, svoje patnje. 
Već tu se uvode glavni likovi. Pored vile i “stare majke” , tu je i njen brat Petar, kao i “jedno 
mlado dite”, tj. njen sin Ivan. Vidimo da ih je, kako kaže, do viteštva dohranila i predala teška 
srca njihovoj viteškoj sreći i sudbini, a onda im se svaki trag izgubio, otišli su u rat i o njima 
nema nikakvih vesti. *SLAJD*

Ako   se   vratimo   na   sam   početak   pesme,   vidimo   da   počinje  

slovenskom

 

antitezom,

  koja   i 

funkcioniše kao uvodna formula pesme. Pozicija majke nagoveštava dalji tok zbivanja, gonjena 
sopstevnom mukom, ona  odgovor ne nalazi u svetu gde je, te se obraća onoj strani. Imamo dato 
da se nalazi na kapiji grada, Zadru gradu na pritvratju, posle sunčevog zalaska, što je hronotop 
primeren situaciji. Upravo to što je na kapiji grada može se uzeti kao sama granica sigurnog 
prostora   –   granični   prostor   –  

područje   dodira   dvaju   svetova

(mesto   mogućeg   kontakta   sa 

onostranim).   To   je   tipično   posmatranje   sveta   po  sistemu   binrnih   opozicija  (ovozemaljski 
svet:onostrano), te je i ponašanje na ovakvim mestima bilo strogo ritualizovano. 
Interesantan je i način na koji se artiuliše 

vreme.

 Ono je, kao i prostor, 

liminalno 

(granična zona 

– prelaz). Sunce zalazi i počinje noć , koju karakteriše prekid u socijalnom proticanju vremena, 
te se ona u tradicionalnoj zajednici shvata kao socijalni vid bezvremenosti, svojevrsno antivreme 
ili ne-vreme, kada i počinje aktivnost onostranog. Upravo ti segmenti prostora i vremena koji su 
trajno ili privremeno ostali van dometa društvene delatnosti, rezervisani su za natprirodna bića. 
*SLAJD*

Dalje, ono što je bitno jesu 

simboli u zoomorfnom kodu: lasta i gavran

.

LASTA – ptica selica, htonska životinja i ptica ženske simbolike – periodično se pojavljuje i 
odlazi. S ovom životinjom, kao što sam već rekla, majka se dovodi u vezu na početku pesme 
slovenskom antitezom. Poređenje žene koja nariče za umrlim/nestalim s lastavicom koje se može 
naći kao tipska je slika u bugarštici i epskim deseteračkim pesmama 

polifunkcionalno

 je. Još od 

najstarijih tekstova moguće je pratiti ovu poetsku sliku: Izida u obliku laste leti oko stuba u kome 
je zazidan ubijeni Oziris i žalosno cvrkuće za bratom. Nasuprot tome, u sl. mitologiji laste se 
vezuju za Božju Majku, imaju pozitivnu simboliku, one naslućuju sreću u braku, otvaraju leto i 
zatvaraju zimu. *SLAJD*
GAVRAN – sam pomen gavrana donosi sa sobom semantičku konotaciju nesreće, budući da 
oličava stereotipnu pticu-izvestioca sa bojnog polja u usmenoj tradiciji Južnih Slovena. Ovde je 
međutim taj pojam obogaćen još nekim značenjskim nijansama koje pojačavaju dramski naboj 
do   granice   prskanja.   Najpre   samim   opisom   ptice-belega   čija   su   “crna   pera   sva   od   krvi 
ustrapana”; na majčin upit, tj. pokušaj da sazna te “bilige do istine”, pri ćemu se crnoj gošći 
obećava da će joj se “trudna pera sva suzami prohladiti”, gavran odlazi bez odgovora.  (postiže 
se retardacija i sugeriše se da je saznanje poslednjih stvari neuhvatljivo u njihovom konačnom 
obliku) *SLAJD*
Suvajdžić   ističe   da   i   šestosložni   pripevi   u   ovim   segmentima   pesme   preuzimaju   na   sebe 
opterećenje poetske odgovornosti. Tako u već pomenutom dijalogu majke Margarite i gavrana, 
glasonoša se označava sledećim atributima: črna ptica, kobna ptica, huda ptica. Majka joj se 
obraća najpre sa određenom distanciranošću i odbojnošću (ptice zlokobnice), da bi, kako tenzija 
raste i u obraćanje gavranu unela prisnu intimnu atmosferu smrti – moj crni gavranče.
Obe ove životinje su signalizatori nesreće, pri čemu imamo nagomilavanje i variranje znakova 
koji ukazuju na smrt. Baš zbog nagomilavanja i variranja znakova koji ukazuju na smrt vidimo 
da ovde ne može biti u pitanju maločas navedena simbolika lastavice, već je inicijalna idilična 

background image

Želiš da pročitaš svih 7 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti