UREĐENJE BUJICA
Uređenje bujica
je uređenje bujičnog korita i pripadajućeg bujičnog sliva.
Bujice ili bujični tokovi su povremeni ili stalni prirodni vodotoci (jaruge,
suhodoline, potoci i rječice), čija su slivna područja zahvaćena erozijskim
procesima.
Karakterizirane su naglim nadolascima poplavnih voda koje nastaju neposredno
poslije jakih kiša ili ubrzanog topljenja snijega
, kao i velikim količinama nanosa
i razornom snagom toka.
Pod pojmom erozije podrazumijevaju se promjene na površinskom sloju tla koje
nastaju kao posljedica djelovanja kiše, snijega, mraza, temperaturnih razlika,
vjetra, valova, struja, tekućih voda i antropogenih činilaca. Te promjene uvijek
označavaju procese isključivo vezane za otkidanje, transport i taloženje čestica
tla.
Prema uzroku erozije razlikuje se:
(I)
regionalna ili pluvijalna erozija, nastala djelovanjem kiše (usporena
erozija) i antropogenih činilaca (ubrzana erozija),
(II)
fluvijalna erozija, nastala djelovanjem tekuće vode,
(III)
glacijalna erozija, nastala djelovanjem leda,
(IV)
eolska erozija, nastala djelovanjem vjetra,
(V)
abrazija, erozija nastala djelovanjem valova i struja.
Erozija nastala djelovanjem kiše, tekuće vode i leda često se naziva vodna
erozija.
U našim su krajevima najzatupljenije regionalna i fluvijalna erozija.
(I)
Kod regi
onalne erozije se prema načinu kako erozija odnosi slojeve
tla razlikuju:
(a)
površinska erozija,
(b)
dubinska ili linearna erozija,
(c)
mješovita erozija (kombinacija površinske i dubinske erozije).
(a)
Površinsku eroziju čine:
(i)
obična površinska erozija, s jednolikim odnošenjem površinskih čestica tla
po cijelom slivu,
(ii)
slojevita (laminarna) erozija, s odnošenjem tla u tankim slojevima
(lamelama) različite debljine,
(iii)
raspadinska (osulinska) erozija, gdje se pored sitnijih čestica tla za vrijeme
jakih kiša niz padinu podjednako kotrljaju i krupniji stjenski odlomci.
(b)
Dubinsku eroziju sačinjavaju:
(i)
brazdasta erozija,
(ii)
jaružasta erozija,
(iii)
mješovita jaružasto – piramidalna erozija,
(iv)
urvinska erozija, koju sačinjavaju odroni, soliflukcije (manji urvinski
pokreti termogenog karakt
era), popuzine (veća kretanja mase tla niz strme
padine obala) i klizanja tla velikih razmjera (ruč
– tereni),
(v)
jaka erozija krša.
(c)
Mješovitu eroziju čine:
(i)
površinska erozija s mjestimičnom pojavom manjih brazda i jaružica,
(ii)
površinska erozija s mjestimično
m pojavom manjih površinskih klizanja
tla i soliflukcijom,
(iii)
erozija krša u početnom i srednjem stadiju,
(iv)
površinska erozija karakterizirana manjim piramidalnim oblicima nastalim
zbog “bombardiranja” tla kišnim kapima (ako su takvi oblici u početnom
stadiju).
(II)
Kod fluvijalne erozije se ovisno o tipu vodotoka razlikuju:
(a)
bujična erozija,
(b)
riječna erozija.
1.
DIJELOVI BUJIČNOG TOKA
Sukladno karakteru i stupnju zahvaćenosti erozijskim procesima moguće je
bujični tok podijeliti na tri dijela:
(1)
prikupište (gornji tok),
(2)
grlo bujice (srednji tok),
(3)
čunj (donji tok, naplavina).
(1) Prikupište je zahvaćeno jakom erozijom. Djelovanjem velike pokretne sile,
od manjih, ali strmih potoka i brazda, nastaju erozijski lijevci koji se stalno
proširuju.
(2) Grlo bujice je karakteriz
irano ravnotežnim stanjem s relativno ujednačenim
pronosom nanosa. U ovom dijelu toka voda obično teče uskom dolinom.
Tek nakon detaljne analize ovih činilaca moguće je provesti kvantitativnu
determinaciju bujičnih tokova.
1. Oblik bujičnog sliva i gustoća riječne mreže
(1)
Oblik bujičnog sliva
karakteriziran je faktorom oblika sliva, R
f
.
Za naše prilike
preporuča
se vrijednost ovog parametra definirati izrazom:
gdje su:
O
sl
- duljina vododijelnice, [km],
L
-
duljina glavnog vodotoka (od ušća do krajnje točke
vododijelnice), [km].
(2)
Gustoća riječne mreže, D
u
[km km
-2
].
Za D
u
0.5 [km km
-2
] se smatra da je gustoća riječne mreže slaba. Srednju
gustoću hidrografske mreže predstavlja vrijednost, D
u
= 0.5 do 1.0 [km km
-2
],
jaku, D
u
= 1.0 do 2.0 [km km
-2
], i vrlo jaku D
u
2.0 [km km
-2
].
L
O
0.195
2
π
L
O
R
sl
sl
f
2.
Reljef bujičnog sliva
Za potpuniju ana
lizu reljefa bujičnog sliva uobičajeno je odrediti:
(1)
srednju (nadmorsku) visinu sliva,
(2)
srednji pad sliva,
(3)
srednju visinsku razliku sliva,
(4)
potencijal slijevanja u vrijeme jakih kiša,
(5)
potencijalnu brzinu slijevanja velikih voda u vrijeme jakih kiša,
(6)
koeficijent erozijske energije reljefa,
(7)
geomorfološko – erozijski koeficijent sliva.
(1)
Srednja visina sliva
,
h
sl
[m n.m.].
(2)
Srednja visinska razlika sliva
,
h
sl
[m], određuje se prema izrazu:
h
sl
=
h
sl
– h
u
gdje je h
u
[m n.m.] (nadmorska) visina ušća ili dna profila za koji se računa
srednja visinska razlika.
(3)
Srednji pad sliva
,
I.
(4)
Potencijal slijevanja u vrijeme jakih kiša,
P
sl
[m km s
-1
], definiran je
izrazom:
gdje su nove oznake:
g
- ubrzanje polja sile teže, [m s
-2
],
A
-
površina bujičnog sliva, [km
2
].
(5)
Potencijalna brzina slijevanja velikih voda u vrijeme jakih kiša
, P
v
[ms
-1
km
-1
], izračunava se iz izraza:
(6)
Koeficijent erozijske energije reljefa
, K
er
[m km
-1/2
], dobije se prema izrazu
Silvestrova:
A
Δh
g
2
P
sl
sl
A
Δh
g
2
P
sl
v
Zato je potrebno izvršiti detaljan pregled vegetacijskog pokrivača na bujičnom
slivu i kasnijim planimetriranjem na karti određenog mjerila odrediti postotno
učešće površina
pod šumom, A
š
, površina pod travom, A
t
, i površina tla bez
stalnog vegetacijskog pokrivača, A
g
.
Na osnovi tih podataka izračunava se koeficijent vegetacijskog pokrivača, K
v
,
primjenom izraza:
K
v
= 0.6 A
š
+ 0.8 A
t
+ A
g
Ako je vrijednost koeficijenata K
v
bli
ža jedinici, utoliko je sliv više nezaštićen
vegetacijskim
pokrivačem. To znači da će, u smislu obrane od erozije, biti
potrebne i obuhvatnije protuerozijske mjere i radovi.
5.
Razvijenost erozije u slivu
Jačina erozijskih procesa na slivu i koritu karakteri
zira se koeficijentom erozije,
K
e
, definiranog izrazom:
I
a
X
Y
K
e
gdje su:
Y
-
koeficijent otpora čestica tla na eroziju. Ovisi o geološkoj građi sliva,
vrsti pedoloških tvorevina i klimi. Srednje (recipročne) vrijednosti ovog
koeficijenta prikazane su u tablici.
