BULGAKOVLJEV MAJSTOR I MARGARITA
U svojim Mrtvim dušama, u jednoj od lirskih digresija značajnih za roman, Gogolj
dijeli pisce na one kojima se za života glasno razliježe slava pa ih krste velikim
svjetskim pjesnicima, i na one kojima suvremeni sud dodjeljuje prezreni kutić
među piscima što vrijeđaju čovječanstvo. O piscu koji pripada tome drugom tipu
književnika, Gogolj s uzdahom kaže: »Težak je njegov život, i gorko će on osjetiti
svoju osamljenost (Mrtve duše, poglavlje VII). Mihail Bulgakov svakako pripada
ovoj drugoj kategoriji pisaca - književnicima koji umiru nemoćni u borbi sa zbiljom
svoga vremena i estetskim normama književnoga razdoblja, pa tek nakon smrti
doživljuju priznanja i uvode se u književne panteone nacionalnih književnosti.
Vrijedi to napose za Bulgakova i zbog toga što veliki dio njegova stvaranja nije za
života mogao biti objavljen, pa je tek posmrtno otkrivanje njegove književne
baštine moglo potpunije osvijetliti opseg i vrijednost njegova djela. Mihail
Bulgakov jedno je od onih imena ruske književnosti koja su tek u pedesetim i
šezdesetim godinama doživjela priznanje u vlastitoj domovini, pa su njihova djela
(kao u slučaju Isaka Babelja) postala ponovo poznata čitalačkoj publici, ili su
se u tisku pojavila prvi put, mijenjajući tako naše predodžbe o tokovima i
vrijednostima sovjetske književnosti u prethodnim književnim razdobljima.
Tako su nova izdanja i tiskanje neobjavljenih tekstova Andreja Platonova i
Mihaila Bulgakova znatno izmijenila naše predodžbe o sovjetskoj prozi onog
razdoblja koje uvjetno nazivamo »tridesetim godinama«, a koje je obilježeno
dominacijom teorije i prakse socijalističkog realizma i izrazitim estetskim
normativizmom. Bulgakovljevo stvaranje, kako dramsko tako i prozno, vrlo je
često nailazilo na otpore, posebno u tridesetim godinama, kada je Bulgakov
morao voditi borbu za svoj puki opstanak u kazalištu i književnosti, borbu
prilično bezuspješnu. (Bulgakov je bio suradnik Moskovskog hudožestvenog
teatra, u kojem se 1926. izvodila njegova dramatizacija vlastitog romana Bijela
garda podnaslovom Dani Turbinovih.). Ovo dugotrajno hrvanje, tek
dvadesetak godina poslije njegove smrti (umro je 1940. godine) okrunjeno je
pobjedom trajanja umjetnosti nad prolaznošću vlasti. Bulgakovljev Poncije
Pilat u romanu Majstor i Margarita postaje poznat tek zahvaljujući tome što je,
zapravo protiv svoje volje i savjesti, dao pogubiti skitnicu i filozofa Ješuu Ha-
Nocrija, a ova je piščeva parabola uslijedila kao rezultat i u romanu prisutne,
nesumnjive vjere u efemernost svakog espotizma, u trajnost misli i umjetnosti u
životu čovječanstva, vjere kojoj je svakako pomagao neuništivi Bulgakovljev
humor. Ovaj humor, s izrazitim smislom za groteskno-satiričko oblikovanje
zbilje viđene u sudaru s fantastikom, u Bulgakovljevim je tekstovima
redovno prisutan sve tamo od novelističke zbirke Đavolijada (D'javolija-da,
1925). Ti elementi proze i dramskih tekstova Bulgakovljevih odaju snagu
nadmoćnog umjetnika i intelektualca koji se znao uzvisiti nad prozu
svakidašnjice suvremenoga života i kobnih zahtjeva vlasti. U Bulgakovljevoj
ostavštini, koju je sačuvala njegova udovica J. S. Bulgakova, našlo se mnogo
ispisanih listova, dramskih i proznih djela. Poslije Staljinove smrti i XX Kongresa
KPSS, sovjetska kazališna publika i sovjetski čitaoci stekli su mogućnost da neka
od Bulgakovljevih djela ponovo ugledaju na sceni, a neka su od njih doživjela i
svoje prvo objavljivanje. Ali pravi posmrtni povratak Bulgakovljev u život
obnovljene sovjetske knji-' ževnosti zbio se u šezdesetim godinama. Godine 1962.
objavljen je biografski, na proučavanju dokumenata i literature zasnovani roman o
piscu s kojim se Bulgakov tako često poistovećivao -Život gospodina de Molierea
(Žizri gospodina de Mol'era). Tri godine poslije toga, časopis »Novyj mir«
odlučio je objaviti nezavršeni Bulgakovljev Kazališni roman (Teatral'nyj roman,
1965), u kojemu je moskovska publika pod fiktivnim imenima prepoznavala
poznate protagoniste moskovskog kazališnog života, napose one koji su
svojim radom bili vezani za najslavnije moskovsko kazalište - u tridesetim
godinama kanonizirani MHAT. Iste godine, Venjamin Kaverin već naglašava kako
je odavno trebalo da se objavi roman Majstor i Margarita - »jer će mu se zbog
njegove osebujnosti jedva naći ravna u cjelokupnoj svjetskoj književnosti (V.
Kaverin, Zdravstvuj, brat. Pisat' očeri trudno..., Moskva 1965, str. 90). Te je
godine također i A. Vulis , u svojoj knjizi o Sovjetskom satiričkom romanu,
već analizirao neobjavljeni ro- man. Naposljetku je potkraj 1966. moskovska
čitalačka publika dočekala objavljivanje prve knjige romana s predgovorom
uvaženog pisca i ratnika Konstantina Simonova, te s kritičkim prikazom A. Vulisa.
Kako bi stekao što više pretplatnika za godište 1967, časopis »Moskva« odgodio
je objavljivanje druge knjige Bulgakovljeva djela za svoj prvi broj u novoj
kalendarskoj godini. Na djelu Majstor i Margarita (prvotni naslov: Konzultant s
kopitom) radio je Bulgakov sve tamo do 1928. i mnogo puta ga je
dotjeravao. Ali ni tekst objavljen u časopisu »Moskva« 1966/1967 nije bio
potpun. Prilikom objavljivanja izvršena su naime neka skraćenja, pojedina su
mjestaizostavljena, a došlo je i do drugačijih čitanja rukopisa. Na zapadu su se
pojavljivali prevedeni, ali i izvorni tekstovi romana koji su pretendirali na
potpunost. Tako se Bulgakovljev roman našao manje u središtu pažnje tekstologa
(koju bi svakako zasluživao), a mnogo više u sferi komercijalnog nadmetanja s
postojećim ideološkim prizvucima. Godine 1973. objavljen je naposljetku u
