UVOD
Carine predstavljaju oblik dažbine koji se konstituiše po osnovu prelaska robe preko državne
odnosno carinske granice tj. vrsta posrednog poreza koji se naplaćuje kada roba prelazi carinsku
liniju. Carina predstavlja obavezu uvoznika – izvoznika da u momentu kada roba prelazi
nacionalnu granicu, plati propisanu sumu novca u korist države. Carine se obično naplaćuju na
granici, ali se carinjenje iz tehničkih razloga vrši i u carinarnicama u unutrašnjosti. Ali,
carinske
tarife, kvote, necarinske barijere i prepreke mobilnosti faktora sprječavaju trgovinu, pa dolazi do
međunarodne ekonomske integracije, kako bi se bar dijelom uklonili ovi poremećaji.
Ekonomska integracija se ostvaruje na prostoru koji obuhvata teritorije više država, sa ciljem da
se otklone prepreke kretanju, prije svega, robe, ali i usluga i faktora proizvodnje.
Brojne su prednosti koje proističu iz međunarodne integracije i trgovine, tako da regionalni
trgovinski aranžmani postaju vrlo zastupljeni tokom prethodnih decenija, najčešće u formi
carinskih unija i slobodnih trgovinskih zona. Svjetska trgovinska organizacija utvrdila je
postojanje 76 takvih aranžmana ustanovljenih od 1948. godine. Dominantni trgovinski blokovi
su EU, Sjevernoamerička asocijacija slobodne trgovine (NAFTA), zatim MERCOSUR koji
uključuje latinoameričke zemlje, APEC koji pokriva azijsko-pacifički region, ASEAN za
područje jugoistočne Azije i SACU koji pokriva zemlje u južnoj Africi. Suština carinske unije je
slobodna trgovina između članica, uvođenjem zajedničke spoljne carinske dažbine na uvezenu
robu iz ostatka svijeta. U zonama slobodne trgovine, trgovinske barijere su snižene unutar
područja, a takođe nema ni zajedničke spoljne carine u odnosu na ostatak svijeta. Zemlje su
slobodne da uvode sopstvene specifične carine na robu izvan tog područja, mada su te carine
često subjekt sporazuma oko proporcija robe koja mora biti kupljena unutar zone slobodne
trgovine.
Ekonomske integracije
(Medjunarodne) ekonomske integracije predstavljaju nove vidove sjedinjavanja u privredi u
nacionalnim, regionalnim i međunarodnim razmjerama, tačnije predstavljaju proces udruživanja
nacionalnih privreda radi ostvarivanja određenih ciljeva, a prije svega, uklanjanje carinskih i
necarinskih barijera i drugih ograničavajućih propisa u međusobnoj trgovini, obezbjeđenje
slobodnog kretanja ljudi, kapitala i ostalih faktora proizvodnje, kao i odnos integrisanih
nacionalnih privreda prema trećim zemljama. Ekonomske integracije obično nastaju na dva
načina. Prvi je političkom voljom države koja je dovoljno snažna da takvu ideju nametne (npr.
Rimsko carstvo, ili evropske kolonijalne sile XVIII i XIX vijeka). Drugi je na bazi sporazuma
između suverenih država. To je uobičajeni način stvaranja integracija u XX vijeku, i obično
podrazumijeva neku vrstu institucionalne forme udruživanja.
Postoji nekoliko tipova ekonomskih integracija.
1.Sporazum o preferencijalnoj trgovini - Države koje su zaključile ovakav sporazum primjenjuju na
međusobnu razmjenu niže carinske stope u odnosu na carinske stope koje se primjenjuju na uvoz iz
zemalja izvan sporazuma. Međutim, niže carine se, po pravilu, ne primjenjuju na cjelokupan uvoz, već
samo na onu robu koja zadovoljava pravila o preferencijalnom porjeklu. Na primjer, Velika Britanija i
zemlje Komonvelta su poslije 1919. godine uspostavile sistem uzajamnih preferencijalnih carina.
2. Zona slobodne trgovine se formira u situaciji kada dvije ili više zemalja pristanu na ukidanje internih
barijera za obavljanje trgovine. U ovom slučaju su sve carine na međusobnu razmjenu ukinute. Zemlje
koje potpišu sporazum o zoni slobodne trgovine održavaju politiku nezavisne trgovine među zemljama
potpisnicama, pri čemu se poštuju i zemlje koje ne pripadaju grupaciji. U odnosu na uvoz iz trećih
zemalja, svaka zemlja zadržava sopstveni carinski režim. Sistem zone slobodne trgovine ne podržava
uvoz iz zemalja članica sa najnižim carinama, koji se u suštini svodi na pretovar robe u ostale zemlje koje
se nalaze u toj grupaciji. Svaka država očekuje da će koristi od povećanog obima međusobne razmjene
biti bar izjednačene sa gubicima sa kojima se suočavaju pojedini domaći proizvođači uslijed ukidanja
uvozne zaštite.
3. Carinska unija je trgovinski sporazum kojim grupa zemalja uvodi zajedničku carinsku tarifu u odnosu
na uvoz iz trećih zemalja, pri čemu se između njih odvija slobodna trgovina. Drugim riječima, carinska
unija = zona slobodne trgovine + zajednička carinska tarifa.
4. Zajedničko tržište. U ovom slučaju je, pored slobodnog kretanja robe, omogućeno i slobodno kretanje
faktora proizvodnje – kapitala i rada. Naime, uklanjanjem prepreka međusobnoj trgovini do koga dolazi
stvaranjem carinske unije, širi se tržište za različite proizvode i usluge. Vremenom, javlja se nastojanje
proizvođača da svoje kompletno poslovanje, a ne samo prodaju, prošire i na ostale zemlje članice. Javlja
se potreba za povećanim investiranjem, a i angažovanjem radne snage, što stvara pritisak da se ukinu
prepreke koje sprečavaju njihovo slobodno kretanje. Primjer je zajedničko tržište Evropske Ekonomske
Zajednice.
5. Ekonomska unija. To je zajedničko tržište gde se države članice dogovaraju i harmonizuju svoje
ekonomske politike ili čak sprovode jedinstvenu ekonomsku politiku. Primjer za ekonomsku uniju jeste
Evropska unija. Impuls za stvaranjem ekonomske unije se javlja iz slijedećeg razloga. Kada je u okviru
zajedničkog tržišta omogućeno slobodno kretanje radne snage i kapitala, prirodno se javlja potreba za
koordinisanjem politika vezanih za obrazovanje, obuku, penzije, socijalnu zaštitu, kamatne stope,
stabilnost cijena, poreze itd., što vodi usklađivanju ekonomske politike i u mnogim drugim oblastima, a,
konačno, i kreiranju jedinstvene ekonomske politike.
6. Politička unija. Sprovođenjem jedinstvene ekonomske politike vlade zemalja članica dosta intenzivno
sarađuju. To vremenom vodi saradnji i u mnogim drugim oblastima, uključujući i odbrambenu i
bezbjednosnu politiku, a time se stvara prostor i za kreiranje političke unije.
Carinska unija
Carinska unija predstavlja oblik ujedinjenja dva ili više samostalnih nacionalnih carinskih područja u
područje sa jedinstvenom carinskom tarifom, npr. Evropska unija. Carinska unija ne dozvoljava
postojanje carinskih ili drugih barijera trgovini između zemalja članica (isto kao teorija slobodne
trgovine), a povrh toga vrši usklađivanje (harmonizaciju) trgovinskih politika (kao što je određivanje
zajedničkih carinskih stopa) prema ostalom dijelu svijeta. Najpoznatiji primjer predstavlja Evropska
Unija (EU), ili Zajedničko evropsko tržište koje su 1957. formirali Zapadna Njemačka, Francuska, Italija,
