Jedan od najvažnijih instrumenata spoljnotrgovinske politike zemlje
su carine. Veći broj ekonomskih i drugih teoretičara koji se bave ovim pitanjem definišu carine kao razne vrste dadžbina i taksa koje država uvodi na razne vrste proizvoda koji prelaze iz jednog carinskog područja u drugo, a koje se skoro uvijek poistovjećuje sa državnom granicom ili pak kada su u pitanju granice regionallne integracije. Osnovni cilj carina je da zaštiti domaću proizvodnju i tržište od inostrane konkurencije i da obezbijedi fiskalni prihod državi.
U teoriji i parksi, uobičajena je podjela carina na:
Najrasprostranjeniji tip kvota je direktno ograničenje količine uvoza.
Ograničenja su ponekad specificirana u terminima količina za proizvode iz određene zemlje, a u drugim slučajevima je ukupni limit bez obzira iz koje zemlje se snabdjeva tim proizvodom. Ukupna dopuštena količina uvoza svake robe je dalje podijeljena po zemljama.
Kada je u pitanju mikroekonomika kvota, tu ćemo pomenuti rentu od
kvote.
Renta od kvote nastaje zbog toga što kvota diže domaću cijenu uvoza.
Pažljivo preduzeće može prisvojiti ovu rentu ukoliko kupi uvoznu robu po svjetskoj cijeni, a proda je po višoj domaćoj cijeni. Rentu od kvote mogu prisvojiti domaći uvoznici, država uvoznika ili strani proizviđač.
Obrađivaćemo i Opšti sporazum o carinama i trgovini.
Opšti sporazum o carinama i trgovini , skarćeno GATT, je
multilateralni trgovinski ugovor. GATT nije imao status međunarodne organizacije ali se afirmisao kao najznačajnija institucija u sferi međunarodne trgovinske politike i međunarodne trgovinske saradnje.
Za GATT se može reći da je bio uspješan, iako mnogi istraživači
smatraju da je on postajao sve nestabilniji kako se približavao kraj njegovog postojanja, neki su čak smatrali da je njegovo vrijeme i značaj prošli. Tako, GATT mijenja Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Svjetska trgovinska organizacija nije zamišljena kao organizacija
koja kreira nove obaveze. Ona je struktuirana da upravlja obavezama i pravilima uzajamno dogovorenih između zemalja članica na bazi principa nediskriminacije i reciprociteta. Ono što WTO razlikuje od GATT-a je, prije svega, u većem broju zemalja članica. Do 1. januara 1995. godine, 73 zemljhe i EU kao kolektivni član su stekle status punopravnih zemalja članica WTO. Kasnije, članstvo u WTO se povećalo na 132 zemlje.
WTO ima šire područje dejstva nego što je imao GATT, s obzirom da
ima nadzor nad multilateralnim trgovinskim sistemom, područjem
međunarodne trgovine uslugama i područjem međunarodne trgovine i zaštite prava intelektualne svojine i investicija.
U zadnjem dijelu rada ćemo govoriti o protekcionizmu, zaštiti mlade
industrije, kao i o zaštiti specifičnih grupa.
Protekcionizam je politika zaštite proizvodnje od inostrane
konkurencije putem carina i kvota. Filozofija protekcionizma ne negira na duži rok koncepciju liberalizma.
Mlada industrija, kao argument za zaštitu, bazira se na tvrdnji da je
novim industrijskim granama potrebna zaštita sve dotle dok se domaće tržište ne razvije toliko da domaća preduzeća mogu ostvariti prednosti od ekonomije obima i postati konkurentna, kako na domećem, tako i na inostranom tržištu.
vrijednosne i specifične carine,
uvozne, izvozne i tranzitne carine,
diferencijalne i preferencijalne carine,
fiskalne i ekonomske carine.
U nas federacija reguliše carinski sistem, carinsku tarifu i
vancarinsku zaštitu. Ona, dakle, propisuje i utvrđuje carinskog obveznika, carinsku osnovicu, carinske stope i carinska oslobođenja. Carinski obveznik jeste lice koje unosi robu u carinsko područje i lice na koje glasi prevozna isprava, odnosno lice koje je dužno da plaća carinske obaveze. Carinsku osnovicu predatavlja vrijednost robe koja se uvozi. Kod uvoznih carina, normalna cijena robe čini carinsku osnovicu, a kod izvoznih carina fakturisana vrijednost franco jugoslovenska granica čini carinsku osnovicu.
U carinskoj tarifi utvrđeni su modaliteti carinskog opterećenja
uvezene robe u zavisnosti od sljedećih kriterijuma: stimulisan je razvoj djelatnosti koje su definisane kao prioriteti u planu razvoja, zaštita paltnog bilansa, uključivanje zemlje u međunarodnu razmjenu i podjelu rada, stimulisanje izvoza po osnovu domaće proizvodnje koja prerađuje uvezene sirovine i repromaterijal, zaštita domaće mlade industrije od inostrane konkurencije, supstitucija uvoznih sadržaja domaćom proizvodnjom, itd. Carinska tarifa, pored redovnih carina (jedinstvena carinska stopa), obuhvata i preferencijalne carine (koje se primjenjuju prema zemljama u razvoju), dopunske carine (koje se plaćaju na uvezene proizvode iz zemlje koja subvencioniše svoje izvozne robe), dodatne carine (koje se plaćaju u procentu od vrijednosti robe ako strana zemlaj ne postupa, u pogledu carinjenja jugoslovenske robe, na uobičajeni normalan način), sezonske carine (koje se plaćaju za poljoprivredne proizvode kada redovna carina ne osigurava stabilnost domaćeg tržišta), posebne carinske zaštite (koje stupaju na scenu u slučaju mogućeg prenosa poremećaja sa inostranih tržišta na domaće tržište, uporedo sa primjenom redovnih carina) i dadžbine za carinsko evidentiranje4 (koje se naplaćuju za svaku uvezenu robu).
