“ Trgovinska politika je segment ekonomske politike čije instrumente kreatori ekonomske
politike   koriste   kako   bi   zemlja   ostvarila   koristi   od   integracije   u   međunarodna   tržišta.
Tačnije, kako bi povećala svoju proizvodnu i izvoznu sposobnost, sa jedne strane, ali i kako
bi povećala snabdjevenost potrošača na domaćem tržištu uz niže cijene, sa druge strane.
Zemlja koja upotrebom mjera trgovinske politike,  kombinovanih sa mjerama monetarne,
fiskalne i devizno kursne politike  uspije povećati  i izvoznu sposobnost i snabdjevenost
potrošača na domaćem tržištu uz  niže cijene  ostvaruje dvostruke koristi od integracije u
međunarodne tokove roba i usluga”

Naravno, logično pitanje je zašto bi zemlje koristile mjere zaštite domaće proizvodnje ako
takve mjere mogu umanjiti snabdjevenost  domaćeg tržišta, uvećati cijene proizvoda na
domaćem tržištu (rast inflacije) i umanjiti kupovnu moć potrošača? Odgovor na ovo pitanje
možemo naći u činjenici da u dugom roku nije moguće imati potrošače čiji dohotci rastu
ako ti potrošači nemaju mogućnost da ostvaruju dohotke po osnovu radnih mjesta, koja bi
trebala stvarati domaća preduzeća ili inostrana preduzeća koja ulažu u tu zemlju, odnosno
strani direktni investitori.
Slobodna   međunarodna   trgovina,   u   principu,   podrazumijeva   ukidanje   većine   ili   svih
barijera   za   međunarodnu   trgovinu.   Međutim,   neke   od   najvećih   svjetskih   ekonomija   su
poznate i po tome da intenzivno štite neke od proizvodnih djelatnosti. Japan je tokom
šezdesetih   i   sedamdesetih   godina   prošlog   vijeka   bio   poznat   kao   zemlja   sa   visokim
barijerama za uvoz inostranih proizvoda. Ova zemlja je, između ostalog, zahvaljujući i
takvoj politici uspjela da razvije vlastitu proizvodnju koja je kasnije postala dominirajuća u
svijetu, kao što je automobilska, elektronička industrija.
“ Carina, najjednostavniji instrument spoljno trgovinske politike,  predstavlja porez koji se
naplaćuje kada se roba uvozi. Specifične carine se naplaćuju kao fiksan iznos na svaku
jedinicu uvezene robe ( npr. 3$ po barelu nafte ) Ad valorem, carine su porezi koji se
obračunavaju   kao   vrednosti   uvezene   robe   (   na   primjer,   u   SAD   25%   carina   na   uvoz
kamiona).   U   oba   slučaja   efekat   carina   je   podizanje   troškova   uvoza   robe   u   određenu
zemlju.”

Naš zadatak je da sada objasnimo instrumente trgovinske politike, a potom da detaljnije
obradimo društvene troškove i efekte uvođenja carina. Osnovni instrumenti trgovinske
politike koje zemlje mogu koristiti u cilju zaštite domaće proizvodnje su: carine,subvencije,
kvote,izvozna ograničenja,kvalitativne mjere zaštite.

Jotanović,G., “Međunarodni ekonomski odnosi”, Univerzitet u Banja Luci, Ekonomski fakultet Banja Luka,

2006. godine,str. 395.

Krugman, Međunarodna ekonomija , str .182.