ISTORIJA ČEKA
Osnovne oblike čeka nalazimo još u antičkom zemljama, a naročito u srednjevekovnim
trgovačkim gradovima. Ček vodi porijeklo još iz drevnih bankarskih sistema u kojim su
bankari izdavali nadoknade u pismenoj formi na zahtjeve njihovih mušterija koje su
služile kao vidnovčane nadoknade za mušterije koje su se mogle identifikovati. Kao
sredstvo za plaćanje se javlja još prije mnogo vekova u raznim zemljama u različitim
periodima i pod različitim nazivima. Vjeruje se da su još antički Rimljani imali neku od
ranih formi čeka poznatu kao
praesciptiones
u prvom vijeku prije Hirsta. Tokom trećeg
vijeka posle Hrista u bankama u Persiji i na drugim teritorijama u persijskom carstvu pod
Saksonskim imperijom izdavalo je akreditivna pisma poznata kao Sakks.
Između 1118.g. i 1307.g. vjerovalo se da je vojni odred vitezova Knights Templar imao
sistem čekova za hodočasnike koji putuju u svetoj zemlji širom svijeta. Ti hodočasnici bi
dobijali sredstva u vidu depozita u jednom mjestu, a zatim ih uzimali sa druge destinacije
uz pomoć draftova koji su bili neki vid zapisa na papiru, kodiranih posebnim kodom koji
su samo Templari mogli da rastumače.
Ipak, smatra se da se ček razvija od tzv. blagajničkih pisama, pomoću kojih se u Holandiji
i Belgiji u XVI veku obavljala isplata i promet novca. Na početku XVIII vijeka u
Engleskoj se pojavila isprava koju su izdavali zlatari, a pomoću koje se imaocu te isprave
isplaćivala određena količina zlata. Ček u savremenom smislu riječi definitivno se pojavio
udrugoj polovini XVIII vijeka, kada su engleski bankari počeli da svojim klijentima izdaju
čekovne knjižice, čija je namjena bila ista kao i kod današnjeg čeka. Na brzi razvoj čeka
kao sredstva plaćanja uticalo je i to što se pomoću čeka upotreba gotovog novca svodi na
najmanju mjeru, podstiče bezgotovinski platni promet.
ČEK KAO SREDSTVO PLAĆANJA
Pod čekom, jednom od najčešćih i najznačajnijih hartija od vrijednosti u unutrašnjem i
spoljnotrgovinskom robnom prometu, podrazumijeva se obligaciono-pravna hartija od
vrijednosti kojom izdavalac (trasant) daje nalog trasatu (najčešće banci) da korisniku čeka
(remitentu), isplati određenu sumu novca iz trasantovog pokrića, i to odmah čim mu se
isprava podnese na isplatu.
-4-
