UNIVERZITET U SARAJEVU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU
SEMINARSKI RAD
SOCIOLOGIJA KULTURE I
CIKLIČKO SHVATANJE KULTURE OSVALDA ŠPENGLERA
Doc. dr. sss
Student: ssss
Sarajevo, januar 2019.
Cikličko shvatanje kulture Osvalda Špenglera
1
Sadržaj :
1. Uvod……………………………………………………………………………………………….. 2
2. Historijski i teorijski kontekst nastanka djela Propast Zapada…………………………………….. 4
3.
Kritika šeme stari − srednji − novi vijek. Špenglerov metod……………………………………… 4
4. Pojam kulture u djelu Propast Zapada……………………………………………………………... 6
5. Rađanje kultura. Svetska historija kao historija grada. Pranarodi, narodi kulture i felaški narodi... 9
6.
Pojam civilizacije kao perioda opadanja kulture u djelu Propast Zapada………………………... 11
7. Zaključak…………………………………………………………………………………………. 13
8. Literatura…………………………………………………………………………………………. 14
Cikličko shvatanje kulture Osvalda Špenglera
3
Gotingenskom fakultetu kako bi se mogao posvetiti pisanju. Kretao se u uticajnim političkim i
gospodarskim krugovima i od svojih imućnih prijatelja dibojao je finansijsku pomoć. Prijatelji su mu
bili poznati industrijalci Pol Rojš i Alber Vogler, sestra poznatog filozofa Elizabeta Niče, arheolog i
etnolog Leo Frobenius i drugi uticajni intelektualci.
Drugi dio Propasti Zapada objavljen je 1922. godine a sljedeće godine je izmenjen prvi dio. U
prvoj polovini dvadesetih godina Špengler se posvetio politici, a još 1919. godine u svom djelu
Prusijanizam i socijalizam, protivio se marksizmu i liberalizmu te je kao rešenje vidio njemački
socijalizam baziran na konzervativnim pruskim vrijednostima reda, autoriteta i dužnosti. Aktivno se
uključio u politiku zalažući se za dovođenje Reišerhova generala Van Sekta na položaj državnog
poglavara. Ti pokušaji su propali, a Špengler se pokazao kao neuspješan u praktičnoj politici pa se
1925 godine povukao i posvetio filozofskom radu. 1927. godine doživio je blaži moždani udar, dok
je 1931. godine objavio djelo Čovjek i tehnika u kojima upozorava na opasnosti u koje tehnologija i
industrializacija donose kulturi. Posebno je upozorio na tendenciju širenja zapadnjačke tehnologije
među neprijateljskim obojenim rasama koje je mogu iskoristiti kao oružje protiv Evrope.
Iako je 1932. godine glasao za Hitlera, a ne za Hindenburga, novog njemačkog Firera je
smatrao vulgarnim. U početku je imao pizitivne stavove i nacizmu, ali i tada je dao do znanja da
Hitlera ne smatra impresivnim, bolje mišljenje je imao o drugom nacističkom moćniku Gregoru
Štraseru. Nakon prvog susreta i razogovora sa Hitlerom 1933. godine komentarisao je da
ne želi
junačkog tenora, već pravog junaka
. Iste godine je postao član Njemačke akademije, a odnosi sa
nacistima su se dodatno zaoštravali. Javno se prepirao sa Alfredom Rozenbergom, odbijao je
Gobelsove pozove da drži javne govore. Naciste je smatrao previše ograničenim na Njemačku, a
odbacivao je i njihove biološke i antisemitske ideje. Zbog pesimizma i kritičkog stava našao se u
izolaciji. Iako su i nacisti cijenili njegovu kritiku liberalizma, djelo Godine odluke, objavljeno 1933.
godine, a vrlo popularno među konzervativnom, nacionalističkom desnicom je uskoro zabranjeno.
1934. u Noći dugih noževa, kada se Hitler obračunao sa neistomišljenicima, ubijeni su I neki
Špenglerovi prijatelji.
Posljednje godine je proveo u Minhenu slušajući Betovena, čitajući Moliera i Šekspira,
skupljajući knjige i drevna oružja. Povremeno je putovao u planine Harz i Italiju. Kratko prije smrti,
u pismu prijatelju napisao je da za deset godina Njemački Rajh vjerovatno više neće postojati. Umro
je od srčanog udara tri dana prije 56-og rodžendana.
Cikličko shvatanje kulture Osvalda Špenglera
4
2. Historijski i teorijski kontekst nastanka djela Propast Zapada
Teorijska shvatanja Artura Šopenhauera, Fridriha Ničea, Anrija Bergsona, Nikolaja
Danilevskog i Eduarda Majera imala su veliki uticaj na nastanak djela
Propast Zapada
, s tim što je
Osvald Špenger u stvaranje svog djela unio dosta paradoksalnosti i izazovnosti koje nisu
karakterisale djela njegovih prethodnika. Šopenhauer i Niče su na njemačkog autora uticali svojom
metodom u proučavanju društva i svojim opštim pogledom na svijet koji je bio oličen u filozofskim
koncepcijama navedenih mislilaca. Znatna podudarnost postoji i između ideja ruskih slavenofila,
kojima je pripadao Nikolaj Danilevski, i Špenglera, a moguće je spekulisati o direktnijim i čak
uzročnim odnosima studije
Rusija i Evropa
na kasnije pojavljivanje djela
Propast Zapada
(Tartalja,
1976: 65).
Studije koje se smatraju relevantnim i za koje važi da su imale uticaj na formiranje ideja
njemačkog autora prije svega su filozofske, od kojih je Špengler preuzeo metodu proučavanja
društva. Delo
Propast Zapada
nije samo ciklična vizija tumačenja društvenih promjena već je u doba
kada je nastala predstavljalo i svojevrstan
Weltanschauung
. Opšte pesimističke filozofske teze Ničea
i Šopenhauera o ljudskoj prirodi Špengler je ekstrapolirao na kulture kao makroistorijske sisteme.
Špenglerova studija djelimično predstavlja
bricolage
idejnih strujanja koja su postojala u periodu
prije objavljivanja. Međutim, važno je istaći da ovakve kategorizacije nepravedno potcjenjuju
originalnost i inventivnost samog intelektualnog poduhvata njemačkog filozofa, koji je u pisanje
svoje klasične studije unio dosta ličnog.
3. Kritika šeme stari − srednji − novi vijek. Špenglerov metod
Špengler oštro kritikuje shemu stari-srednji-novi vijek kao perspektivu iz koje se sagledava
čitava ljudska historija. Autor smatra da ta šema na neki način otežava pravilno shvatanje
historijskog toka. Ona je samo odraz taštine zapadnog čovjeka. Ne postoji jasan razlog zašto bi se
nekoliko vjekova koji prethode sadašnjem trenutku uzimali kao referentna tačka i
telos
ka kome teži
čitav historijski tok. Vijek Prosvećenosti se smatra važnijim nego šezdeset vjekova koji su mu
prethodili... Opravdano je shemu, po kojoj sve kulture prolaze kružnom putanjom oko naše
sopstvene, nazvati ptolomejskim sistemom. S druge strane, radikalnu promjenu u viđenju ljudske
historije, po kojoj ona čini slijed kultura koje su sve jednako važne, treba nazvati kopernikanskim
sistemom (Špengler, 2003, tom 1: 50-51).
Špengler kritikuje shemu stari-srednji-novi vijek kao posljedicu evrocentrizma. Kao alternativa
se prikazuje mnogo objektivniji i uputniji model za tumačenje društvenih promjena u vidu
sagledavanja kultura u njihovoj suštini i samodeterminaciji. Svaka epoha ljudske historije se
sagledava kao jednako vrijedna pažnje društvenog naučnika. Ovakav pristup tumačenju ukida
takozvane ključne tačke ili periode, velike vododelnice, poput vijeka Prosvećenosti, i teleološka
tumačenja.
