Atiya and Irshaad Hussain
Čovjek i ekologija, islamska perspektiva
“
Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,
I kada Zemlja izbaci terete svoje,
I čovjek uzvikne: ‘Ša joj je?’,
Toga Dana će ona vijesti svoje kazivati.
” (Kur’an, 99:1-4.)
Brojni sekularni i religijski učenjaci su, u svjetlu trenutnih ekoloških kriza, počeli tragati za
filozofskim ishodištem čovjekovog gramzivog i pohlepnog stava prema prirodi koja nas okružuje.
Dio ovih istraživanja obuhvata izučavanje korjena filozofije, te odgovornosti i udjela religije i
filozofije u stvaranju stavova koji su odveli čovjeka ka desakralizaciji prirode koje se dešava u
posljednjih nekoliko stoljeća, a koje je u naše vrijeme veoma ubrzano. Govoreći o tome Ziauddin
Sardar je napisao: “
Korjeni naših ekoloških kriza su aksiomski: oni leže u našem uvjerenju i
bogatstvu duha koji oblikuje našu vezu s prirodom, jednih s drugima i životnim stilom koji vodimo.
”
1
Iz ovog razloga tradicionalne religije poput kršćanstva, židovstva i islama se smatraju odgovornim za
tobožnje zalaganje za antropocentričnu stvarnost. Pisci poput Lynn White Jr. smatraju da unutar ovih
religija leži korjen današnjih ekoloških problema. On ne osuđuje samo dvostruku prirodu čovjekove
veze s okolinom, već, također, osuđuje ideju da je “
Božija volja to što čovjek eksplatiše prirodne
resurse što je uzrok njegovom ličnom kraju…
”, kao i to što “
Čovjek u velikoj mjeri dijeli Božiju vlast
nad prirodom.
”
2
Ovaj kratki esej je iskren pokušaj istraživanja validnosti Whiteovog stava po kojem je
nepoštivanje prirode narazdvojivo od same biti ovih religija. Baveći se isključivo islamskom
tradicijom, ovaj rad će uzeti u obzir prirodu čovjeka, njegovu vezu s Bogom, prava i dužnosti pred
Bogom, i njegovu odnos prema ostalom svijetu s obzirom na prava koja posjeduje nad njima.
Drugim riječima, islamski pogled na svijet treba da bude polazna tačka za istraživanje čovjekovog
odnosa prema prirodi.
Primarna osnova islamskog pogleda na svijet je ideja tewhida, Božijeg Jedinstva. Pogled na
svijet koji se bazira na tewhidu posmatra univerzum kao Božiju kreaciju koja se vraća Njemu i koja
1
Sardar, Ziauddin,
Islamic Futures
, New York; Mensell Publishing Limited, 1985. str. 218.
2
White, Lynn,
The Historical Roots of our Ecological Crises
, Science, 1967. str. 155.
je usmjerena ka Njemu. To je svijet koji je Bog s određenim ciljem stvorio i On ga održava. Kako je
cijeli univerzum proizvod Njegove Božanske volje, sve u njemu odvija se u skladu s Njegovim
Božanskim planom. Referentna tačka, centar svega je Bog. “Tewhid je matrica za ljudsku misao i
djelovanje. On prožima i prodire u svaki aspekt našeg djelovanja.”
3
Suštinski preduslov u islamu je
vjerovanje u Božije apsolutno Jedinstvo i Jednoću. “Bog, konačna realnost je Jedan. Sve drugo dolazi
od Boga i povezano je s Njim. Ništa se istinski ne može razumjeti osim ako objekat promišljanja nije
definisan kroz vezu s Bogom. Sve je usmjereno ka Njemu.”
4
Tewhid je također polazna tačka za
određivanje teološke doktrine ekologije. Sve što vidimo i što ne vidimo su Božiji znakovi i
svjedočanstva Njegove egzistencije. Cijeli univerzum je Njegovo ispoljavanje i sve potiče od Njega.
Drugi aspekt islamskog pogleda na svijet je ljudska priroda. Čovjek igra veoma bitnu ulogu u
kosmosu. Premda je Bog sve stvorio i sve se identifikuje s Njim, čovjeku je data počast Božijeg
namjesnika koji posjeduje slobodu i dalekosežnu moć. Allah u Kur’anu kaže da je od Svog Duha
udahnuo u čovjeka. “
I kada je Gospodar tvoj melekima rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa
kada mu savršen oblik dam i od Svoga Duha udahnem u njega, vi mu se poklonite!
”
5
Ovaj ajet nam
pruža suštinski uvid u čovjekovu poziciju u univerzumu. Iako je čovjeka stvorio Bog, on je nadređen
svim drugim Božijim stvorenjima jer on u sebi nosi Duh Božiji. Na taj način čovjek je jedinstveno
Božije stvorenje. Melekima je naređeno da padnu ničice jedino pred čovjekom.
Sljedeći aspekt koji odvaja čovjeka od ostalih stvorenja jeste njegovo prihvatanje povjerenja
(
emanet
) kojeg je ponudio Bog. Povjerenje (
emanet
) je bilo ponuđeno svim stvorenjima, a samo je
čovjek prihvatio da ga preuzme. “
Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se
ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek
.
On je, zaista, prema sebi nepravedan i
lakomislen
”
6
Onaj koji daje povjerenje ustvari daruje odgovornost. Vlasnik
emaneta
posjeduje visoki
stepen slobode koju prati odgovornost za upotrebu ili neupotrebu ukazanog povjerenja. Od
povjerenika se traži da ispuni
emanet
na način na koji bi onaj ko mu je ukazao povjerenje očekivao
od njega. Da čovjek nema moć da iskoristi ili ne iskoristi povjerenje koje mu je Bog ukazao, tada
cijela ideja o davanju emaneta ne bi imala smisla. U svom komentaru ovog ajeta Abdullah Jusuf Ali
kaže: “Nema povjerenja (
emaneta
), ako onaj kome je ukazano povjerenje nema moći.
Emanet
podrazumijeva da onaj ko ga daje vjeruje i očekuje od povjerenika da će ga iskoristiti prema njegovoj
3
Sardar, Ziauddin.
Islamic Futures
. New York; Mensell Publishing Limited 1985. str. 225.
4
Chittick, William, 'The Concept of Human Perfection'
The World & I
, New York, News World Communications. Feb.
1991. str. 500.
5
Sad
, 71-71.
6
El-Ahzab
, 72.
