zahtjevno. Ozbiljan problem u vezi s nadarenima jeste kako ih prepoznati, kako
raditi sa njima u porodici, odnosno, kakav roditelj radi sa (nadarenom) djecom.
Logično je da nadaren roditelj može prepoznati i poticati nadareno dijete, kao i
obratno, nenadaren roditelj ne može prepoznati nadareno dijete. Osim toga,
„šablonizovani roditelj“ ne uspijeva kreirati „individualizovano-nadareni
obrazovno-didaktički pristup“ koji bi zadovoljio i potencirao razvoj otkrivenih i
latentnih potencijala nadarenog djeteta.
1.NADARENA DJECA
Prema tradicionalnom pristupu, intelektualna nadarenost definiše se kao visoka
opšta inteligencija (
g-faktor
prema Spearmanu), ili izražene specifične sposobnosti,
a kriterijum za identifikaciju nadarenih je izuzetno visok rezultat koji osoba postiže
na konvencionalnim testovima inteligencije. Prema novijim pristupima, nadarenost
se ne definiše samo kao visoko razvijene intelektualne sposobnosti. Postoji
nekoliko koncepcija nadarenosti od kojih izdvajamo dvije: Nadarenost je
kombinacija intelektualnih sposobnosti, kreativnosti i predanosti
zadatku.Nadarenost je visoko razvijena neka od nezavisnih sposobnosti:
lingvistička, logičko-matematička, specijalna, intrapersonalna, muzička, tjelesno-
kinestetička i ekološka. Nadarena djeca su ona djeca koja imaju jedinstvene
intelektualne potencijale kombinovane sa visokom motivacijom i kreativnošću u
obavljanju pojedinih aktivnosti. Pogrešno je mišljenje da darovita djeca dolaze iz
porodica u kojima su roditelji visoko obrazovani. Roditelji ne moraju biti
obrazovani da bi darovito dijete napredovalo, ali porodica treba biti stabilna. Iz
čvrsto strukturiranih porodica potiču nobelovci, fizičari, matematičari, hemičari....
U takvim porodicama visoka su očekivanja, ali je u prvom planu dijete, a ne njegov
uspjeh. To su uvijek tople obitelji. Kreativci, pisci, slikari, veliki umjetnici, iz
stresnih su porodica, bez jednog roditelja, ali i s alkoholizmom, psihičkim
bolestima... Najgori su bolesni roditelji koji uvjetuju ljubav postignućem uspjeha.
Imaju li slučajno darovito dijete, takvim ga pristupom sputavaju. Značajno je da je
darovito dijete često prvorođeno, jer je sve usmjereno na njegove talente i iz
stabilne je, tople i emocionalno podržavajuće porodice. lako se dijete rađa s
visokim intelektualnim potencijalom i ne bira porodicu, važno je da sredina
prepozna njegove mogućnosti i omogući mu razvoj. A nikad nije prerano početi se
baviti darovitim djetetom. U zapadnim zemljama roditelje educiraju da prate razvoj
djeteta od rođenja. Najučinkovitije za daljnji pravilan razvoj djeteta je otkriti
darovitost već u ranoj predškolskoj dobi. Ali, nade ima uoći li se to i tijekom
osnovnog školovanja.
1.1.ŠTA JE NADARENOST?
Nadarenost nije jednostavno definisati, jer ne postoji jedan (ispravan) odgovor šta
je nadarenost, već mnogobrojni i različiti odgovori koji uzimaju u razmatranje
mnoge uvjete i kriterije (vrijeme njenog javljanja, karakteristike ponašanja ili
predviđanje budućeg ponašanja, vrstu ponašanja i slično). Smatra se da postoji čak
160 definicija nadarenosti, što dovoljno govori o složenosti ovog fenomena. Od
definicije, odnosno razumijevanja nadarenosti zavise svi ostali koraci koji će se
poduzeti, kao što su: prepoznavanje, identifikacija, vaspitno-obrazovni rad i slično.
Neki autori smatraju da je nadarenost bilo koji oblik iznadprosječnog
funkcionisanja, dok drugi ističu da se po tim podrazumijevaju: visoke (opšte i/ili
specifične) sposobnosti (posebno inteligencija), kreativnost i specifične osobine
ličnosti (posebno motivacija). Winner (1996.; prema: Cvetković-Lay, 2002.)
termin nadarenost koristi za opisivanje djece sa sljedeća tri obilježja: prijevremena
razvijenost (brže napredovanje od prosječne djece),inzistiranje da sviraju po svom
(viša kvaliteta postignuća, drugačiji putevi učenja, samostalnost i samopouzdanje) i
žar za svladavanjem (visoka motiviranost, opsesivan interes).
