DEMENCIJA

Demencija je hronični generalizirani sindrom, koga karakteriše opće intelektualno
propadanje, a primarni uzrok nastanka je najčešće u samom mozgu.Nastaje usljed
difuznog, trajnog oštećenja funkcija i struktura mozga.Javlja se obično u poodmaklim
godinama života.
Uzroci mogu biti različiti: degenerativni (Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest),
mehanički, vaskularni, inflamatorni, toksični, neoplastički, metabolički.

Klinička slika

Klinička slika se karakteriše opadanjem sposobnosti upamćivanja nedavnih događaja,
mišljenja, prosuđivanja.Pacijenti su apatični ili nezainteresovani, zbunjeni.Izvršavanje
svakodnevnih radnji je poremećeno (oblačenje, pranje, kuhanje).Bolesnici se lako
uznemire, postaju plačni ili uzbuđeni.Karakteristično je zapostavljanje higijene.

Klasifikacija

Prema izraženosti simptoma demencija može biti:

Laka:Rad ili socijalne aktivnosti su poremećeni.Mogučnost nezavisnog življenja
je očuvana.

Srednja:Nezavisno življenje je rizično.

Teška:Ne postoji mogučnost samostalnog života i stalni nadzor je neophodan.

Dijagnoza

Obitelji su najčešće one koje se jave za pomoć.Oni navode slabljenje pamćenja kod
njihovog člana, promjenu ličnosti i ponašanja.
Testovi pamćenja i mišljenja mogu uključivati:

sposobnost prisjećanja naziva tri obična predmeta odmah kod pokazivanja i
ponovo nakon tri minute,

sposobnost pobrojavanja dana u sedmici obratnim redoslijedom.

Diferencijalna dijagnoza

Diferencijalno dijagnostički treba isključiti depresiju, urinarnu infekciju i ostale infekcije,
subduralni hematom, normotenzivni hidrocefalus, anemiju, nedostatak B12, sifilis.
Neki lijekovi takođe mogu dovesti do gubitka pamćenja i koncentracije.

Kako pomoči pacijentu i porodici

Treba pratiti sposobnosti pacijenta.Ako je poremećaj blag, treba uzeti u obzir korištenje
podsjetnika.Smještanje i ostavljanje pacijenta na nepoznatim mjestima i situacijama treba
izbjegavati.Važno je ublažavanje stresa, kako kod pacijenata tako i kod onih koji brinu o
njemu.Ako je potrebna intenzivna njega pacijenta treba smjestiti u bolnicu ili starački
dom.

Liječenje

U liječenju se koriste sedativi ili hipnotici (benzodiazepini) i to oprezno, jer ovi lijekovi
mogu pogoršati konfuznost.Daju se i neuroleptici, u niskim dozama (haloperidol 0,5-1
mg 1-2 puta dnevno) u cilju kontrole agitiranosti, psihotičkih simptoma ili agresivnosti.

TEŽI (MAJOR) DEPRESIVNI POREMEĆAJ

1. EPIDEMIOLOGIJA

Depresivni poremećaji su česti. Procjena rizika od većih depresivnih poremećaja tokom
života iznosi od 10-30%

Depresija je dva puta češća kod žena nego kod muškaraca.

Rizik od veće (major) depresije se povećava 1.5 to 3.0 puta ukoliko je bolest prisutna kod
prvog srodnika.

Skorije kanadsko istraživanje pokazuje da se u najvećem postotku

početak depresije javlja kod mladih odralih osoba (u dobi od 12 do 24 godine).
Vrijednosti prevalence su skoro podcijenjene, jer je dobro poznato da mnogo ljudi koji
zadovoljavaju dijagnostičke kriterije depresije ne traže pomoć u liječenju.
Bolesti depresije nose sa sobom značajan rizik od smrti i invaliditeta.

Oko 15% pacijenata

umre od svoje vlastite ruke, i kod bar 66% svih samoubistava je prethodila depresija. U
Kanadi , depresija je vodeći uzrok invaliditeta i prerane smrti kod ljudi od 18 do 44
godine, a očekuje se da će biti drugi vodeći uzrok invaliditeta kod osoba svih životnih
doba do 2020 godine.
Depresija takođe utiče na članove porodica i hranioce,

a dokazano je da djeca

depresivnih majki imaju povećan procenat problema u školi i u ponašanju.
Poznato je da su bolesti depresije povezane s povećanom stopom smrtnosti i invaliditeta
od kardiovaskularnih oboljenja. Taj povećani rizik je neovisan o drugim većim rizicima,
uključujući dob, ventrikularnu ejekcionu frakciju i prisustvo diabetes mellitus-a.

2. ETIOLOGIJA

Uzrok depresije ima više faktora. Biološki, psihosocijalni i faktori okoline vjerovatno
djeluju u kombinaciji kod osjetljivih individua tako što ubrzaju epizode depresije.



Genetički:

ne postoji identifikovan “gen depresije” ali poremećaj pokazuje porodično
grupisanje. Ova povezanost se potvrdila čak i u studijama kod blizanaca razdvojenih
po rođenju i odgojenih u različitim porodicama, tako da ne može biti objašnjena u
potpunosti faktorima okoline.



Neurohemijske abnormalnosti

Poremećaji u nekoliko neurotransmiterskih sistema, posebno norepinefrina i
seretonina povezani su sa depresijom. Ovu hipotezu je potrdio povoljan odgovor na
antidepresivne lijekove koji utiču na ove sisteme.



Psihodinamični faktori:

Neke karakterne crte kao što su nisko samopoštovanje i tendencija samo-kritikovanja
su češće kod osoba koje su sklone depresiji. Premda su klinička depresija i normalna
žalost dvije različite cjeline, ozbiljni gubici mogu ubrzati depresiju. Neka istraživanja
su pokazala višu incidencu depresije kod odraslih koji su izgubili roditelje (zbog
smrti) u ranom djetinjstvu. Socijalna izolacija povećava rizik od depresije.

4. MENADŽMENT - TRETMAN

Pacijentova razmišljanja o samoubistvu trebaju se ozbiljno shvatiti.

Vec pri prvoj

pacijentovoj posjeti, kliničaru ovo mora biti jasno i mora redovno pratiti   pacijentove
promjene u namjerama i i suicidalnosti.Prioritet je uvijek naravno kako pacijentova tako i
sugurnost   drugih   osoba.Detaljan   plan   samoubistva,socijalna   izolacija,zloupotreba
supstanci,raniji pokušaji suicida kao i porodična istorija suicida   umnogome povećava
rizik,što može ukazivati na potrebu pažljivog i bliskog posmatranja(češće posjete,paziti
da pacijent ne stanuje sam nego sa rođacima ili prijateljima,ili hospitalizacija).

4.1. Nefarmakološki tretman

Tretman zahtjeva suosjećajan ali objektivan (bez ličnih predrasuda) pristup ljekara.
Inicijalno, ljekar treba da educira pacijenta da je depresija bolest gdje je tretman moguć i
naročito da im ukaže na to kakva su njihova lična očekivanja za signifikantan ili potpun
poravak.Pacijeti trebaju biti ohrabreni da postavljaju pitanja.Članovi porodice-obitelji su
ključni saveznici u pružanju podrške depresivnim pacijentima i njihovo uključivanje
mora biti ohrabreno.

Kratkoročna psihoterapija

podrške

(5-20 min) se koristi u kriznim intervencijama i

kod olakšanja simptoma akutne depresije tako da se pacijenti mogu bolje nositi sa
svakodnevnim aktivnostima i imati bolje međuljudske odnose. Koristeći vještine slušanja
i komunikacije o kojima se diskutovalo u PAT jedinici 4 pomoći ćete mu na duži period.

Kognitivno-bihevioralna

terapija

specifično cilja na proces razmišljanja koji je u

pozadini kod svakog pacijenta sa depresivnim raspoloženjem. Na primjer, pacijent je
ohrabren da se suoči sa mišlju”Ja sam bezvrijedan” nabrajajući svoja postignuća čak i
ako se čine neupečatljivim za pacijenta. Kliničke studije su dokazale efektivnost ove
tehnike.

Druge ne –farmakološke

terapije

uključuju tjelesne vježbe, pojačanu socijalizaciju

terapije svjetlošću i manipulacije putem sna.

4.2. Terapija antidepresivima

4.2.1. Uvod

Terapija sa antidepresivnim lijekom je preferirani tretman u slučajevima umjerene do
teške major depresije. Stopa odgovora na terapiju antidepresivima je oko 60 % a blizu je
80 % ako se uvede drugi lijek nakon izostalog odgovora sa inicijalnim antidepresivom.
Fiziološki simptomi depresije (poremećaj spavanja, apetita, energije i motorne aktivnosti)
mogu se povući prije nego što se pacijent subjektivno počne osjećati bolje (zato ima
smisla tražiti “objektivne” izvještaje od članova porodice). Simptomi se tipično ne počnu
povlačiti dok pacijent ne uzme adekvatnu dozu lijeka u periodu od 2 do 4 sedmice. Za
potpunu remisiju je ponekad potrebno do četiri mjeseca. Pacijenti trebaju biti svjesni da
su nus-pojave tipično prolazne i da zbog njih ne bi trebali prestati sa terapijom, čak iako
se osjećaju bolje, bez prethodne konsultacije sa ljekarom.

4.2.2. Izbor antidepresiva

Niti za jedan antidepresivni lijek se nije dokazalo da je više efikasan od drugih, stoga se
drugi faktori trebaju uzeti u razmatranje pri donošenju odluke koji je lijek najbolji za
pojedinog pacijenta.

Prilikom donošenja odluke o izboru antidepresiva treba uzeti u obzir dolje navedene
osnovne koncepte:



Ako je pacijent ( ili član porodice) prethodno imao pozitivan odgovor na
specifičan antidepresiv, razborito je propisati taj lijek.



Kod suicidalnih pacijenata kod kojih postoji opasnost od predoziranja treba
izbjegavati triciklične antidepresive i inhibitore monoamino oksidaze (IMAO).



Tolerantnost nus-pojava (neželjenih efekata) treba biti individulano odredjena za
svakog pacijenta.



Kod pacijenata sa koegzistirajućim medicinskim poremećajem koji već uzimaju
brojne druge lijekove, treba odabrati antidepresiv sa što manje lijek-lijek
interakcija (npr., citalopram, sertralin,

venlafaxin).



Treba uzeti u obzir i cijenu lijeka, odnosno da li je pacijent u mogućnosti sebi
priuštiti taj lijek.

4.2.3. Promjena antidepresiva

Ako nema odgovarajućeg odgovora ili je odgovor na izabrani antidepresiv limitiran a
povećanje   doze   je   ili   bilo   neuspješno   ili   neprimjereno,   onda   je   prelaz   na   drugi
antidepresiv   (promjena   antidepresiva)   odgovarajuća   strategija.   Prema   trenutnim
mišljenima u ovakvim slučajevima pacijentu treba propisati selektivni inhibitor ponovnog
preuzimanja (re-uptake) serotonina ili neki od novijih antidepresiva. Generalno, nema
potrebe prestati sa uzimanjem prvog antidepresiva prije nego sto se počne uzimati drugi,
tako da se tipično doza prvog lijeka postepeno smanjuje dok se uvodi novi antidepresiv.
Klasični inhibitori MAO su izuzetak, jer oni traže period ispiranja dug  2 sedmice prije
nego   što   se   započne   sa   uvodjenjem   drugog   antidepresiva.   Ako   pacijent   nije   dobro
podnosio prvi lijek, onda je razborito uvesti period ispiranja da se izgube neželjeni efekti
prije nego što se uvede drugi lijek.

4.2.4. Doza održavanja

Preko 70% pacijenata dožive povrat depresije u toku života. Većina ljekara (i njihovih
pacijenata) prestanu sa antidepresivnom terapijom prerano, bez prethodnog razgovora o
riziku od relapsa i posljedičnom riziku od onesposobljenja i smrti. Trenutne smjernice
sugeriraju da, nakon što dodje do oporavka, antidepresivna terapija se treba nastaviti u
terapijskoj dozi još najmanje 6 mjeseci da bi se značajno smanjio rizik od relapsa. O
stalnoj terapiji antidepresivima treba razgovarati sa pacijentima sa dodatnim faktorima
rizika (2 ili više epizoda depresije u 5 godina, epizode nakon 50-te godine i epizode koje