Demografski razvitak Hrvatske
Geografski položaj Hrvatske
Regionalno geografska podela, fizičko geografske karakteristike Republike Hrvatske
Republika Hrvatska se nalazi u jugoistočnoj Evropi, u zapadnom delu Balkanskog
poluostrva, a njen severni deo prelazi u srednju Evropu, dok na zapadu i jugu izlazi na
Jadransko more.
Slika 1 – Republika Hrvatska u svojim granicama
Površina Republike Hrvatske iznosi 56 594 km², gde gustina naslejenosti 2003.
godine iznosi 78.2 st/km².
Teritorija Republike Hrvatske deli se na tri regije: nizijska, planinska i primorska
Hrvatska. Više od polovine teritorija zauzima nizijska sa pobrđem i niskim planinama
Panonske nizije, na severu nizijska Hrvatska. Na istoku su ravničarske pokrajine, Istočna
Slavonija, Srem i baranja, koje se prema zapadu nastavljaju u prostorne ravnice duž
Save(posavina) i Drave(podravina). Između njih leže niske planine Slavonije (Psunj
985m, Papuk 954m) i brežuljci Bilogora i Moslovačka gora.
Preuzeto sa:
http://www.travel-2-croatia.com/croatia-map.html
1
Na severozapadu nalazi se plodna ravnica Međumurje između Drave i Mure i
brežuljkasto hrvatsko zagorje do kojeg dopiru šumoviti izdanci predalpskih planina,
Ivančica (1060m).
Ravnica se u donjem delu Kupe produžava prema jugozapadu u karlovačku
kotlinu, koja na jugu postepeno prelazi u niski krš Korduna, a na jugoistoku u niske
planine Banije (Zrinska gora 616m).
Dinarske planine – Planinska Hrvatska izrazita su geografska granica između
kontinentalne i sredozemne Hrvatske s preovlađujućim pravcem pružanja od
severozapada prema jugoistoku. Preovlađuju mezozojski krečnjaci, tako da je reljef
većinom kraški, šumovit i retko naseljen. Na severoistoku je planinski Gorski kotar
(Veliki Risnjak 1528m), prema jugoistoku visoravan Lika(500-700 m.n.v.) sa Ličkim,
Gatačkim i Krbavsim kraškim poljem koje od mora deli 160km duga planina Velebit
(Vaganski vrh 1758m). U nastavku saobraćajno veoma značajnih prelaza iz Like i doline
Une prema Kninu, duž granice sa BiH, uzdiže se 80km dug i krševit planinski lanac
Dinare sa najvišim vrhom Hrvatske, Dinara 1831m.
U primorskoj Hrvatskoj preovlađuju izrazito kraški krečnjaci, a između njih su
uski pojasevi plodnog eocenskog fliša ( srednja Istra, Vinodol, Konavle), a u
unutrašnjosti Dalmacije kraška polja (Imotsko, Sinjsko, Petrovo, Kosovo...), pošto se
krečnjačke planine uzdižu tik nad obalom (Velebit, Mosor, Biokovo), primorje je veoma
usko, a šire je samo na poluostrvu Istri, u zaleđu Zadra i Šibenika i oko ušća Neretve
Primorski deo Hrvatske ima karakterističnu sredozemnu klimu sa toplim i suvim
letima, blagim zimama i najviše padavina u oktobru i novembru.
Planinska Hrvatska ima umerenu planinsku klimu, sa relativno mnogo padavina.
Nizijska Hrvatska ima umerenokontinentalnu klimu sa hladnim zimama i toplim
letima, najviše padavina u maju i junu, kao i oktobru i novembru.
Hrvatska ima oko 700 ostrva u Jadaranskom moru (67 naseljenih), koja su
pretežno brdovita i krševita, izgrađena od krednog krečnjaka. Veća ostrva su Krk
(406km²), Cres, Brač, Hvar, Pag, Korčula, Dugi otok, Mljet, Rab, Vis, Lošinj, Pašman,
Šolta, Ugljan.
Hrvatska je veoma neravnomerno naseljena. Najgušće su naseljeni šire područje
Zagreba, hrvatsko zagorje, Međumurje i područje Splita, gde gustina prevazilazi
2

ISTORIJSKO DEMOGRAFSKE OSNOVE NASELJENOSTI REPUBLIKE
HRVATSKE
Etničko poreklo i doseljavanje Hrvata na Balkansko poluostrvo, u periodu 852. do 1918.
godine
Prva polovina IX veka je period u kome se naziru prvi elementi stvaranja hrvatske
države, na čijem čelu je bio Trpimir, vojvoda slovenskog plemena Hrvata. O tome
svedoči trpimirova isprava iz 852. godine. Ta je Hrvatska država sezala na jug do reke
Cetine, na istoku je ulazila u Bosnu, na severu su joj pripadale župe Lička i Krbavska i
dalje teritorije do istarskog temata. Zemlja između reke Drave i Gvozda (Velika Kapela)
ulazila je u sastav Hrvatske, ali je živela svojim posebnim životom u rodovskom
uređenju. Početkom X veka Hrvatska je toliko ojačala da je njen vladar Tomislav oko
925. godine svoju titulu vojvoda izmenio u titulu kralj. Oko 1066. godine kralj Petar
Krešimir I uspeo je da uključi dalmatinske obalske gradove (Zadar, Trogir, Split) i ostrva
Krk, Rab, Osor, u sastav nove države – Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. U borbi velikih
sila uspelo je papi Grguru VII, poznatom u borbi za papsku prevlast nad svetodavnim
feudalcima, da preobrati i kruniše hravtskog kralja Zvonimira, 1076. godine kao svog
vazala. Od tada i nestaje hrvatska država koja će oko hiljadu godina biti u ropstvu svojih
severnih suseda Mađara i Austrijanaca. Hrvatski feudalci nezadovoljni politikom svoga
kralja, ubili su ga 1089. godine. Posle ovoga u Hrvatskoj je došlo do haosa i bezvlašća, te
je plemensko uređenje ponovo oživelo. U tim prilikama došli su za hrvatske vladare, uz
pomoć pape mađarski kraljevi iz dinastije Arpadovića i to tako što su starešine dvanaest
hrvatskih plemena predali mađarskom kralju Kolomanu kao svom senioru. U pratnji
svojih vazala Koloman se za kralja Hrvatske i Dalmacije krunisao u Biogradu na moru
1102. godine. Tada je privedena političkom životu i teritorija između reke Drave i
Gvozda, tj srednjovekovna Slavonija sa sedištem u Zagrebu. Arpadovići uvode u
Hrvatsku jednu varijantu donacionalnog-feudalnog uređenja koja se razvila u Mađarskoj.
U vezi sa kraljevom patrimonijalnom vlašću provodi se podela zemlje na teritorijalne
oblasti, županije. Na čelu županije je župan, kraljev zamenik. Prekomernim darivanjem
krupnih zemljišnih poseda kraljevi su oslabili svoju centralnu vlast, stvarajući u velikim
4
veudalcima svoje protivnike. Proces raspadanja kraljevske patrimonijalne vlasti, koji je
počeo u prvoj četvrtini XIII veka, krajem istog veka bio je završen. U srednjovekovnoj
Slavoniji pojavili su se kraljevski slobodni gradovi (prvi među njima Zagreb, Varaždin,
Križevci), koji time postaju autonomne jedinice izuzete od vlasti župana, a podčinjene
neposredno kralju. Nosilac najviše vlasti u gradovima je komuna (opština) građana,
zanatlija i trgovaca po profesiji. U toku ovog procesa javljaju se takođe i hrvatski sabori,
koji su u isto vreme doprinosili spabljenju kraljevske vlasti; prvi hrvatski sabor održan je
u Zagrebu 1273. godine.
Iza dinastije Arpadovića došla je na hrvatsko-ugarski presto donastija Anžu
(Karlo I, 1301-1342; Ludovik, 1342-1382; Marija, 1382-1385). U to vreme se sve više
zaoštravaju protivurečnosti u vladajućoj klasi. Karlo i Ludovik, oslanjajući se na niže
plemstvo, istupaju protiv krupnih feudalaca. Krajem XVI veka hrvatskim zemljama sve
više se približava opasnost Turaka.
U prvoj četvrtini XV veka delovi današnje Hrvatske potpadaju pod nove osvajače:
Dalmacija je za gotovo četiri sledeća veka potpala pod vlast Venecije. Poraz na
Krbavskom polju 1493. godine naneo je hrvatskim feudalcima teške gubitke. To je
ujedno bio i početak neprekidnih borbi Hrvata sa Turcima u toku sledeća tri veka.
Početkom XVI veka protivurečnosti u vladajućoj klasi dostižu svoj vrhunac:
crkveni i svetovni feudalci nastojali su da što više skuče kraljevski vlast u svoju korist;
svetovno plemstvo tražilo je načina da prigrabi ogromne posede crkve i crkvenih
velikodostojnika; krupni feudalci otimali su zemlju sitnim feudalcima. Pored toga je
građanska klasa bila slabo razvijena, a i nezadovoljna jer je bila lišena političkih prava,
dok su seljaci zavisni od feudalaca, zvani kmetovi, krajnje eksploatisani, morali su snositi
teret svih tih jalovih borbi. Katastrofalni poraz feudalaca na Mohačkom polju 1526.
godine definitivno je pokazano da ugarski feudalni odbrambeni sistem nije dorastao
turskoj vojnoj snazi. Stoga se organizuje „Vojna Granica“ u kojoj kmetovi dobijaju u
ruke oružje kojim će braniti zemlju koju su dobili od vladara, a time će braniti i državne
granice. Na taj način su feudalne vojske bile zamenjene vojnicima-plaćenicima i
vojnicima-kmetovima.
Posle Mohačke bitke dolazi na hrvatsko-ugarski presto 1527. godine dinastija
Habzburgovaca. Habzburgovci su bili neprijateljski rapoloženi prema Hrvatima kao i
prema ostalim Slovenima u svojoj državi. U tim uslovima nastaju i prve bune porobljenih
5

dalje trajala. 1867. godine posle poraza Austrije u ratu sa Pruskom sklopljena je Austro-
ugarska nagodba: stvorena je Auustrougarska monarhija sa vrhovnom vlašću u rukama
vladajuće klase Nemaca i Mađara pod Habzburgovcima. Godine 1868. hrvatski sabor je
prihvatio nagodbu kojom je Hrvatska podpala pod vlast Ugarske. Hrvatska je dobila vrlo
ograničenu autonomiju u oblasti lokalne policijske uprave, pravosuđa i prosvete dok su
Mađari u svojim rukama imali finansije, industriju i trgovinu, Nagodba je od 1868.
godine smatrala se kao osnovni ustavni zakon, koji je uz neznatne izmene važio sve do
1918. godine.
Poslednjih decenija XIX veka i početkom XX veka nacionalni pokret u Hrvatskoj
se formirao u nekoliko struja: jedna grupa(mađaroni), sastavljena od moćnika krupne
buržoazije, činovnika i dela inteligencije bila je za zbližavanje sa Mađarima; radikalnije
nastrojena nacionalistička „partija prava“ na čelu sa Evgenijem Kvaternikom i Ante
Starčevićem težila je za proširenjem Hrvatske, i za uključivanjem u nju i srpskih zemalja
(Srbe nisu priznavali kao samostalan narod već su tvrdili da su to takođe Hrvati ali
pravoslavne vere). Ova je partija tražila da Hrvatska bude treći ravnopravni deo
Habzburške monarhije. Treći pravac predvodila je Narodna partija koju su sačinjavali deo
buržoazije, inteligencija i katoličko sveštenstvo, na čelu sa episkopom Jurajem
Štrosmajerom. Ova partija je težila širim ustavnim pravima za Hrvatsku, a njeno
demokratsko krilo istupalo je i čak sa socijalističkim zahtevima, i stremilo oslobođenju
od vlasti Habzburgovaca.
Predstojeći XX vek Hrvatskoj donosi velike promene kako u državnom, tako i u
nacionalnom smislu. Naime posle hiljadugodišnjeg života pod tuđinskim vlastima, Hrvati
dobijaju istorijsku šansu da objedine svoje nacionalno biće i konačno stvore sopstvenu
državu. Uoči Prvog svetskog rata težnje za ujedinjenjem sa Srbijom bile su jake, tome se
donekle suprostavljalo seljaštvo i sitnoburžoaska inteligencija koja je još uvek sanjala o
velkoj Hrvatskoj u Habzburškoj Monarhiji, to je naišlo na odjek u austrijskim
reakcionarnim krugovima, a delimično i kod prestolonaslednika hercega, Franca
Ferdinanda, koji je bio glavni predstavnik preuređenja Austrougarske na principu
trijalizma, suprotno tome hrvatski migranti su tokom Prvog svetskog rata zajedno sa
Srpskim i Slovenačkim emigrantima iz Austrougarske formirali jugoslovenski odbor u
Londonu. Jugoslevenski odbor je imao težnje da ujedini Hrvatsku i Srbiju u jednu državu
pod vlašću Karađorđevića, a u leto 1917. godine je izrađena Krfska deklaracija.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti