Dete i detinjstvo
PEDAGOŠKI FAKULTET U SOMBORU
Priredio: Prof. dr Mile Nenadić
SOCIOLOGIJA DETINJSTVA
-
HRESTOMATIJA –
SOMBOR, 2011.
1
SADRŽAJ
Poglavlje 1:
Dete i detinjstvo
/1/
Poglavlje 2:
Pojmovne i istorijske dimenzije detinjstva
/14/
Poglavlje 3:
Staranje o deci i razvoj apatije
/31/
Poglavlje 4:
Detinjstvo u istoriji – između ideje i prakse
/41/
Poglavlje 5:
Detinjstvo i savremeno društvo: Paradoksalan odnos?
/52/
Poglavlje 6:
Dimenzije detinjstva
/58/
Poglavlje 7:
Postmoderno dete
/72/
Poglavlje 8:
Nova paradigma za sociologiju detinjstva: Poreklo, obećanje i problemi
/80/
Poglavlje 9:
Dečja prava
/95/
Poglavlje 10:
Kod kuće je najbolje:Distinkcija javno/privatno u
dečjem teoretisanju o riziku i bezbednosti
/103/
Poglavlje 11:
Prijatelji i poznanici
/114/
2

odnosa morao je da konstatuje da „svaka dok-
trina koja na detinje potrebe gleda kao vrhovne,
a one organizovanog društva kao sekundarne
jeste sociološka anomalija" (Kingslev Daviš,
1940:217).
Druga novina koju donosi proučavanje
deteta i detinjstva izvan konceptualnog polja
socijalizacije jeste odustajanje da se o detetu
govori samo sa stanovišta budućnosti, tj.
Roditeljskih projekcija, očekivanja, ciljeva i
vrednosti koje nastoje da usade u detetovu
ličnost. Koncept detinjstva upućuje, međutim,
na proučavanje življene stvarnosti deteta u
svakodnevici savremenih društava. Detetu i
njegovoj praksi pristupa se, dakle, iz subjekt-
ivne perspektive deteta kao glavnog aktera
detinjstva.
Revoluciju u društvenim naukama po
pitanju deteta i detinjstva izvršio je francuski
istoričar Filip Arije (Philippe Aries) sa svojom
sada već klasičnom studijom ,,Vekovi detinj-
stva" (1962,1990) koji je na neobično imagina-
tivan način pristupio proučavanju socijalnih pre-
dstava o detetu.od ranog srednjeg veka pa do
modernog doba. Ustanovio je da se tokom čita-
vog srednjeg veka detetu ne pristupa u smislu
njegove posebne organske i socio-kulturne or-
ganizacije, već se dete tretira kao „čovek u ma-
lom". U skladu sa takvim poimanjem, deca nisu
izdvajana iz sveta odraslih, već su tretirana kao
njegov integralni, ali nedorasli i inferiorni deo,
pa je tako prema njima postupano. Jedan psiho-
log prati od početka ljudske istorije stupnjeve
evolutivnog razvoja odnosa između roditelja i
dece koji su dobrim delom uslovljeni i saznanji-
ma o specifičnostima deteta i njegovog razvoja.
On razlikuje sledeće stupnjeve tih odnosa: na
početku infanticid, pa zatim odbacivanje, ambi-
valentnost, dominacija, socijalizacijski uticaji i
današnja permisivnost (Lloyd de Mause, 1974).
Čime se objašnjava ovo dugo zanemari-
vanje i prećutkivanje deteta i posebnosti detinj-
stva u ljudskom životu i društvu? Svi autori koji
su se bavili ovim problemom slažu se da je u
pitanju bila, bar što se premodernih epoha tiče,
visoka smrtnost dece i mladih i sa druge strane
veoma visok fertilitet koji je trebalo da nado-
knadi ovu ranu smrtnost. U situaciji visokog
rizika za odrastanje deteta, ni roditelji a ni druš-
tvena zajednica nisu nalazili za potrebno niti
racionalno da troše mnogo energije, vremena i
osećanja ali i svih drugih resursa u decu, sve
dok ne budu sigurni da će se ta ulaganja isplatiti
u smislu preživljavanja dece. Tako je ostavljano
dobrim delom prirodnoj selekciji da izvrši
svoje, pa tek kada bi ona završila sa svojim,
roditelji su se prihvatali svoga dela posla u
dovršavanju budućeg člana zajednice.
Većina istoričara koji su se bavili
„otkrićem detinjstva" slažu se da novi pogled na
dete počinje da prodire u saznanje i svest ljudi
od kraja.XV veka. Jedan domaći autor ističe
tezu da prve jasne promene mogu da se prate
već u XIV veku u ranore-nesansnim italijan-
skim gradovima u okviru porodica istaknutih
zanatlija ili bogatih trgovaca gde roditelji
ispoljavaju gotovo moderan brižan i nežan
odnos prema svojoj deci. (Karei Turza, 1996).
Ali tek od XVI veka se pojavljuju prvi
znaci prepoznavanja i brige za ono što bi se
moglo nazvati „posebna dečja priroda", da bi
tokom XVIII veka takva orijentacija sasvim
prevagnula, te tako dete postalo centar pažnje u
svetu odraslih. To je vek poznat kao ,,vek
pedagogije" koja pokušava normativno ali i u
praksi da uspostavi principe odnošenja odraslih
prema posebnosti deteta i detinjstva.
Zanimljivo je, međutim, u ovom kretanju
to da kako dete dospeva u centar pažnje rodite-
lja, porodice i društva, tako postupak i odnos
prema deci postaje sve više uskogrud, gubi na
prirodnoj spontanosti, i svodi se na podvrga-
vanje dece raznim procedurama poučavanja i
disciplinovanja i lišavanja njihovog autentičnog
slobodnog iskaza u ponašanju i govoru. Tako
jedan od savremenih istraživača istorije detinj-
stva i porodice primećuje daje: „naša moderna
porodica izrasla na konceptima autonomije
domaćinstva i disciplinovanja dece..." (James
Casey, 1989: 147). Ovu tezu potkrepljuju i istra-
živanja nastanka i delovanja prvih školskih
institucija u kojima je često osnovni cilj bio
„slomiti" dečji otpor (J. Donzelo, 1980, Ph.
Aries, 1962). Ideološko obrazloženje za ovakav
pristup pružalo je protestantsko učenje o radnoj
askezi koje se suprotstavlja porocima lenjosti,
neurednosti, uživanja i razmetljivosti u ime
božanske predestinacije. (Ibid, str. 164).
Smenu opuštenog pristupa detetu srednje-
vekovne zajednice disciplinovanim obučava-
njem dece za uloge odraslih građanske zajedni-
ce u nastajanju veoma slikovito sumira Kurt
4
Dancinger (K. Danzinger) u jednom opsežnijem
pasusu koji ćemo citirati: „Dok je pre sredine
18. veka preporučavajući tretman za odojčad
nalagao permisivnost, pretežna orijentacija ka
strogosti i kontroli razvija se u potonjem peri-
odu i traje sve do u naš vek. Ranije su bebe hra-
njene kada su to one tražile, dojenje je trajalo do
dve godine, odbijanje od dojenja je išlo poste-
peno, dok treniranje za stolicu nije preduzimano
u prvim godinama života i nije se tražilo da dete
noću bude suvo sve do pete godine; nisu se
iskazivale niti spominjale ikakve zabrane u pog-
ledu dečije golotinje ili infantilnog iskazivanja
seksualne želje; deteje ostajalo uz majku u
krevetu sve dokje dojeno a uspavljivano je
ljuljuškanjem; ono je držano slobodno, maženo
od strane odraslih a njegovo plakanje nailazilo
je na brz odgojiteljski odgovor. Početkom 19.
veka slika je potpuno promenjena: vreme doje-
nja je skraćeno, uvedeni su striktni vremenski
razmaci u ishrani, treniranje za stolicu počinje
ranije i ranije se završava; infantilna seksualnost
se kažnjava (ovo postaje opšte mesto odgoja tek
pri kraju 19. veka), ljuljuškanje, cuclanje i
trenutni odgovor na bebino plakanje se ne
odobravaju. Sa druge strane, sada se ohrabruje
detetova sloboda u motornim aktivnostima,
stoje ranije bilo sprečavano. Nužno grubo,
poređenje podataka na osnovu posmatranja 75
različitih društava u svetu tokom 19. veka
pokazuje daje svirepost toga veka bila neobična
u odnosu na humanističku normu, dokje ranije
postupanje bilo mnogo više u skladu sa opštom
praksom čovečanstva" (1971: 140-141).
Jačanje strogosti i rigidnosti u odnosu
prema detetu što se više pimičemo savremeno-
sti, tj. što se moderno društveno uređenje sve
više utemeljuje, moglo bi naći svoje adekvatno
objašnjenje u Fukoovim analizama nastupanja
modernog saznajnog diskursa nauka o čoveku
koje preuzimaju sve snažniji nadzor nad
čovekom i njegovim nagonima.
U skladu sa ovim Fukoovski utemeljenim
pogledom otkriva se kako napredovanje u
određenim saznajnim praksama modelira pristu-
pe i odnos prema detetu i detinjstvu u modernoj
eri. Osnovna teza poznatog nemačkog sociologa
jeste da se specifičnost uloge deteta oblikuje u
zavisnosti od znanja o procesu socijalizacije
(Kurt Luscher, 1975: 360). U tom smislu on
razlikuje sledeće stupnjeve razvoja tih spoznaja
i njima odgovarajuće tumačenje deteta: ideolo-
ško saznanje koje se uglavnom zasnivalo na
hrišćansko-crkvenom tumačenju vrednosti živo-
ta i rođenja, potom dolazi era medicinskih saz-
nanja koja se obrazuju oko nekoliko oblasti
(ginekologija, pedijatrija), pri čemu naročito
veliki značaj imaju saznanja u domenu ishrane
deteta i odojčadi. Zatim, nastupa etapa saznanja
o sposobnostima i vrstama učenja kod dece pri
čemu se, sa jedne strane, forsira učenje kroz
praksu, tj. kroz rad i „šegrtovanje", a sa druge,
sistematsko sticanje znanja putem škole. Ovaj
niz završava se saznanjima o ličnosti i njenom
razvitku čime se konačno sredinom 20. veka
okončava ali i utemeljuje saznanje o detetu kao
ličnosti in nuce. Ukupnost ovih znanja grade
okvir za evoluciono shvatanje razvoja kompe-
tencija ljudskog roda, što naravno ne znači da će
ova znanja uvek biti i adekvatno iskorišćena u
praktičnom procesu odgajanja i socijalizovanja
dece. Ali o tome odlučuju drugi faktori a ne
samo znanje.
Sličnu zamisao o smenama pojedinih
saznajnih orijentacija u razumevanju deteta ali
sa jasnim kritičkim naglaskom iznosi jedna
savremenija autorka. Ona kritički ukazuje kako
svaki od saznajnih talasa razumevanja deteta
vodi zapravo ka njegovom postvarenju kao
objekta. Dete postaje sukcesivno „pacijent"
različlitih stručno-institucionalnih službi organi-
zovanih na novim saznajnim standardima. Ona
razlikuje prema redu nastanka obrazovni, medi-
cinski, psihološki i ekološki saznajni talas. Pri
tom ukazuje da što znanje više napreduje, to
dete biva njime sve dublje unazad obuhvaćeno;
tako danas kontrola počinje već od samog
fetusa. (E. Beck-Gernsheim, 1988). Ista autorka
primećuje da kako raste lista ovih saznanja koja
dete treba da zaštite od sve većeg broja opasno-
sti i da razviju njegove dispozicione potencijale
u istoj srazmeri raste i lista nemoći da se dete
odbarni u svojim elmentarnim potrebama od
narušavajućih i uništavajućih elementa moderne
civilizacije i društvenog poretka.
2. Dete i detinjstvo kao društveno
konstruisana praksa
Detinjstvo je ranije posmatrano kao
„prirodna" stvar i uparvo stoga je ostajalo izvan
naučne pažnje. Naprosto, detinjstvo je smatrano
5

domaćih zajednica u kome je dete stalno
prisutan ali istovremeni i nezapažen i sporedan
deo tog sveta u potpuno novu situaciju „segre-
gacije" deteta i njegovog sveta od sveta odraslih
i života zajednice. Ovaj proces izdvajanja deteta
koji istovremeno vodi ka „detecentričnom" dis-
kursu i organizaciji svakodnevnog života odvija
se uporedo ili je sastavni deo procesa formiranja
moderne porodice, koja se i sama, sa jedne
strane povlači u svoju intimnu osobenost, a sa
druge odvaja od sveta javnih, privrednih i
političkih zbivanja i odnosa. Centar nove poro-
dičnosti koja je svedena na najuži reproduktivni
srodnički krug postaje dete kome se posvećuje
celokupna porodica: ukupnost porodičnog ži-
vota - ekonomske aktivnosti privređivanja vrše
se u ime zasnivanja nove buržoaske loze
nalsednika, koja se mora dokazati svojim radom
umesto aristokratske tradicije prenošenja privi-
legija; na drugoj strani, ukupan unutrašnji život
porodice organizuje se oko brige, rasta i razvoja
budućih naslednika. Pri tom žena dobija „pov-
lašćeni" zadatak da orgamzuje iznutra ovaj novi
porodični pogon orijentisan ka detetu.
Od kraja XVIII veka i početkom XIX
veka delom i kao posledica slabljenja religiozne
moralnosti dolazi do glorifikacije deteta u
okviru romantičarske vizije porodičnog doma,
žene posvećene materinstvu i deteta kao simbo-
la dobrote, nevinosti, neiskvarenosti i prirodno-
sti. Pri tom, naročito Arije insistira na prodoru
„nove osećajnosti", kao potpuno nove perspek-
tive kroz koju se odvijaju i doživljavaju odnosi
između deteta i njegove porodične okoline u
građanskoj klasi. Tu novu praksu odlikuju sve
snažniji izlivi nežnosti prema detetu, iskaziva-
nje topline i ljubavi prema njemu, u specifičnoj
vrsti govora koji odrasli neguju u odnosu prema
detetu (tepanje), ljubljenje i milovanje deteta,
zabavljanje sa detetom te dozvoljavanje detetu
da se uključi u svakom momentu u komuni-
kaciju odraslih.
Međutim, dokazivanje promene u emo-
cionalnom odnosu i postupanju roditelja prema
deci u ovim istorijskim studijama predstavlja
izuzetno težak i ozbiljan metodološki problem.
Postavlja se pitanje da li su zaista roditelji u
srednjem veku bili neosećajni i ravnodušni pre-
ma svojoj deci, kakvim ih opisuju neki istraži-
vači (Lloyd de Mause), za razliku od novo-
vekovnih roditelja? Ili, pak, savremenim istra-
živačima koji polaze od gotovo „opsesivne"
potrebe za iskazivanjem ljubavi kod savremenih
roditelja, nekadašnji uzdržaniji stav roditelja iz-
gleda kao hladna bezosećajnost ili čak i surovo-
st prema deci? Drugo, postavlja se pitanje na
temelju kakvih saznanja, kakvih znakova se
može uopštavati o nastupanju „nove osećaj-
nosti", odnosno o postojanju „bezosećajnosti" u
odnosima prema deci i mladima u prošlosti.
Dokazivanje „osećajne klime" je veoma težak i
složen, a u nekim slučajevima i nemoguć zada-
tak i za savremena društva, a nekmoli za istraži-
vača prošlosti koji raspolaže sa veoma suženom
i fragmentarnom emprijskom evidencijom,
pogotovu u ovoj sferi društvenih odnosa.
Osim toga, istorijska istraživanja pate od
jednog ozbiljnog sociološkog nedostatka. Ona
se u prvom redu bave detetom i porodicama
viših i najviših društvenih slojeva u prošlosti iza
kojih je ostala bogata istoriografska građa. Po-
stoji opasnost da se na osnovu ove delimične
slike generalizuje za društvo u celini, da se na-
javljuje „novi", „moderni", „generalni" obrazac
prakse detinjstva i ponašanja prema detetu. Op-
štost tog novog obrasca upravo mora biti dove-
dena u pitanje iz jednog specifičnog ugla. Nai-
me, većina dosadašnjih studija detinjstva ne ba-
vi se očiglednim raskorakom u pristupu i shva-
tanju detinjstva i deteta koje postoji između
„osećajne" porodice i „brutalne" škole u eri
nastupanja modernosti. To se može pripisati
nedovoljnoj sociološkoj diferenciranosti pristu-
pa novom fenomenu detinjstva koji je očito
oblikovan od samog početka od različitih društ-
venih nosioca i sa različitim interesima i name-
rama u vidu.
Postavlja se pitanje koje su društvene
snage nosioci ovog društvenog prevrata u odno-
su prema deci i prema porodici u celini? U ime
kakvih i čijih interesa one nastupaju, kakva su
njihova shvatanja društva, čemu teže i nadaju se
u budućnosti? Dok Arijes ili Stoun (L. Stone,
1960) prve začetke promena lociraju u arist-
okratske krugove kasnog feudalizma, dotle dru-
gi autori isključivo ukazuju na buržoaziju kao
nosioca tih kretanja (Demos, 1970, Donzelo,
1979 i dr.) Podjednako ostaje nejasno koji se
procesi nalaze u osnovi ovih kretanja: da li su to
urbanizacija i industrijalizacija, migracije, nuk-
learizacija porodice, skolarizacija života dece,
religijske reformacije i transformacije?
7
Najmanje je, ipak do sada, postignuto na
planu razumevanja „dečjeg sveta" ili „kulture
deteta" i zakonitosti na kojima se oni
konstituišu. Ovde u najvećoj meri nedostaju
saradnja sociologa, psiholga, pedagoga i antro-
ploga. Veoma malo su proučavane dečije pred-
stave o svetu, stavovi prema okolini koja ih
okružuje: porodici, vršnjacima, školi, nastavni-
cima. Ovde, takođe, spadaju proučavanja deči-
jeg vremenskog budžeta, kao i dečijeg prostora,
načina odmaranja, zabave, druženja, komunika-
cije, te naročito u savremenim društvima
ogromne mas-medijske produkcije namenjene
isključivo ili prvenstveno deci; ispitivanje deči-
jih „moda" i stilova života i načina kako ove
prakse bivaju proizvedene i prihvaćene od same
dece. (J. Zinnecker und R. Silberreisen, 1996).
Studije detinjstva bez obzira na teorijske
razlike dokazuju, međutim, značaj povezanosti
novog koncepta deteta i moderne nuklearne
porodice. Pokazuje se da već od proto industri-
jskih oblika porodične modernizacije, nuklearna
porodica predstavlja jedinstvenog idejno-ideolo-
škog i vrednosno-kulturnog posrednika u uspo-
stavljanju, prihvatanju i širenju nove organi-
zacije i načina života koji sobom nosi procvat
kapitalizma na evropskom tlu a u okviru koga
dolazi i do širenja prostora i razumevanja za
potrebe deteta i detinjstva. Upravo tu tezu
nastojaćemo da preispitamo sa raznih strana u
narednom odeljku.
3. Porodica usredištena ka detetu.
Stvarnost i mit
Od početka 20 veka dete dospeva u centar
svih porodičnih zapleta. To se pre svega duguje
Frojdovom otkriću ranog seksualnog razvoja
dece i problema koji taj razvoj stvara za
stabilizaciju odrasle ličnosti. Sa druge strane,
sociološka teorija u svojim glavnim teorijskim
razmišljanjima stavlja proces socijalizacije u
središte društvene reprodukcije. Parsons će tako
u svom stanovištu koje sintetizuje uvide Frojda,
interakcionizma i funkcionalizma u jedinstven
poged, postaviti porodicu kao centralni agens
procesa socijalizacije dece u društvu. Pri tom je
taj proces osnovni za internalizaciju i afirmaciju
socio-kulturnih vrednosti društvenog sistema u
sistemu ličnosti pojedinaca, pa prema tome za
obnavljanje i učvršćivanje svakog savremenog
društvenog sistema. Porodica i dete tako postaju
u savremenom teorijskom diskursu osnovne ose
na kojima se gradi integracija i kohezija
društvenih zajednica.
Moderna porodica od početka 20. veka
biva postepeno rasterećivana od nekadašnjih
brojnih funkcija koje su članovima uzmale naj-
više energije i vremena (proizvodnja, odbrana,
zaštita, staranje) pa može objektivno da se
daleko više posveti svom najslabijem članu -
detetu. Ali ovaj preokret nije istovremeno nužan
i dovoljan uslov za prevrat u odnosu prema
detetu i njegovoj ukupnoj društvenoj poziciji.
Naprotiv, ima dovoljno suprotnih dokaza na
osnovu kojih se može tvrditi da bez obzira na
savremenu „detecentričnost" porodice i društve-
ne zajednice, moderno društvo i porodica pred-
stavljaju „neprijateljsku sredinu" za dete, više
nego što su to bila društva u prošlosti (L. Wilk,
1990). U stvari, kao što se moderna porodica i
roditelji u njoj nalaze razapeti između neuskla-
đenosti i protivurečnosti modernog društva,
tako isto se dešava i sa decom. Neke od tih
glavnih protivurečnosti ćemo ovde analizirati.
3.1. Dete kao vrednost: od „uspešnog
projekta" do „nostalgije"
Detecentričnost kao praksa porodica i
ponašanje i stav roditelj a u dobroj meri se
zasnivala, kao što smo već konstatovali, na
novoj proceni deteta kao vrednosti. Ali u čemu
se nalazila ta novootkrivena vrednost deteta u
građanskoj civilizaciji? Bilo bi brzopleto da se
ona isključivo traži i pronalazi iz ugla ekonom-
ske cene i isplativosti investicija u dete, kako se
u svetu preduzetništva posmatraju sve stvari i
odnosi. Ali sigurno daje taj aspekt bio snažno
prisutan ali u nešto modifikovanijoj i proširenoj
formi u odnosu na čisto ekonomističko proce-
njivanje. Dete je u modernoj porodici imalo
značenje „životnog projekta" roditelja: deca su
postala „naš ljudski kapital, naša budućnost"
(Chris Jenks, 1996:14), odnosno ekonomskim
jezikom rečeno naša „investicija u budućnost".
Ovakav koncept deteta na strani roditelja podra-
zumeva bezgranično podređivanje roditelja inte-
resima deteta, odnosno žrtvovanje za dete. Ali
isto tako na strani deteta ovakav koncept deteta
8

one ne očekuju, niti računaju sa fman-sijskim
povraćajem uloženih sredstava u podizanje i
odgajanje dece. Dobrim delom i zato što deca
više ne predstavljaju u porodici radni resurs.
Empririjska istraživanja pokazuju konstantno
opadanje učešća dece u obavaljanju kućnih
poslova unazad od II svetskog rata, sa tenden-
cijom da to opadanje postane još jače u meri u
kojoj dolazi do opadanja ruralnih porodica i
porasta obrazovanih žena. (F. Goldscheider and
L. J. Waita, 1991:169-170).
Ipak, optimizam u pogledu redukcije
radnog iskorišćavanja dece mora da splasne ako
se imaju u vidu činjenice iz celog sveta, a ne
samo iz njegovog najrazvijenijeg dela. Istraži-
vači danas upozoravaju na širinu problema eks-
ploatacije dečijeg rada naročito u polurazvi-
jenim periferijskim zemljama, mada ne samo u
njima. Tako se raspolaže sa podatkom o 60
miliona dece do 14 godina starosti koja su
registrovana kao radna snaga. Ali to je samo vrh
ledenog brega! Koliko ih još ima neregistro-
vanih? (J. Qvortrup, 1985:129).
No, uz pretpostvaku da se finansijski dug
dece prema roditeljima ili mlađih prema stari-
jima može bar delimično namiriti, postavlja se
pitanje jednog duga koji ostaje trajno neizmiren.
Reč je o afektivnom dugu deteta prema rodite-
ljima koji ostaje nepodmiren (F. Bimbi, 1992:
149). Na sličan način stvar argumentuje nešto
ranije jedna drugi istraživač koji ukazuje da se
deca na Zapadu doživljavaju kao emocionalno
neprocenjivo dobro što od roditelja traži veoma
visoka ulaganja i intenzivno emocionalno
uključivanje (V. A. Zelitzer, 1985).
Raskorak između ulaganja i troškova, bilo
daje reč o ekonomskom ili emocionalnom bu-
džetu roditelja vodi ka značajnom smanjenju
fertiliteta i nataliteta. No, to nisu i jedini uzroci.
Često se ističu i drugi kao zapošljavanje žena i
afektivno zasićenje roditelja sa jednim detetom.
Moglo bi se zaključiti da pad nataliteta ima za
posledicu veću brigu i bolji standard dece u
savremenom društvu. No, to je tačno samo do
izvesne mere i za isvestan deo porodica, ali
nikako za sve.
3.3. Ekonomsko blagostanje deteta naspram
ekonomske zavisnosti i siromaštva
Nema sumnje da u ekonomskom pogledu
i bar što se tiče razvijenih zemalja, deca danas
uživaju prave blagodeti. Ne samo da se roditelji
trude individualno da obzbede optimalne (ako
ne i maksimlane) materijalne uslove za njihovo
odrastanje (ishrana, stanovanje, oblačenje, ško-
lovanje, zabava) već tome u susret ide i moder-
na „država blagostanja" koja na različite načine,
direktno i indirektno nastoji da participira u tro-
škovima porodica oko izdržavanja dece. U sus-
ret dečjem „blagostanju" ne sumnjivo ide i
moderna potrošačka civilizacija koja u deci
nalazi i preko njih stvara obrasce masovne pot-
rošnje naročito u sferi dokolice i zabave. Deca i
omladina su danas postali najatraktivniji konzu-
menti masovne industrije potrošnih artikala oko
čije naklonosti se takmiče najmoćnije industrije
sveta. Kao masovni potrošači deca i mladi su
danas u stanju ne samo da zadovolje obogaćen i
proširen repertoar svojih osnovnih potreba već
im obilje omogućava da veoma rano počnu da
samostalno izgrađuju vlastiti ukus i identitet.
Ali to su samo prividno blagostanje i
sloboda izbora. Iza potrošačkog obilja za decu
stoji njihova potpuna finansijska i ekonomska
zavisnost koja se sve više produ-žava u meri u
kojoj se širi fenomen „produžene mladosti".
Tako se može reći da dečji i omladinski konzu-
merizam počiva na staklenim nogama dečije i
omladinske finan-sijske nesamostalnosti i finan-
sijske (ne) moći roditelja čije zarade i standarda
sve teže mogu da prate visoka potrošačka
očekivanja koje razvija podkultura mladih. U toj
situaciji jedan deo mladih čije finansijske mo-
gućnosti ne dozvoljavaju praćenje tog standarda
dolaze u sukob sa društvom pokušavajući da
nelegitimnim i nelegalnim sredstvima ostvare
ove potrošačke standarde. Otuda sve veći deo
mladih koji kreće stazama maloletničke delin-
kvencije, narkomanije, alkoholizma i drugih
devijatnih ponašanja.
Potrošačko obilje razvijenih društava pri-
kriva ozbiljnu egzistencijalnu ugroženost dece
koja se ogleda u sve rasprostranjenijem siroma-
štvu koje pogađa ne samo decu u većem delu
nerazvijenog sveta već i sve veće segmente dece
u najrazvijenijim društvima. Prema uporednoj
studiji životnog standarda dece u deset OECD
zemlaja došlo se do otkrića „novih i suptilnijih
formi deprivacije dece" (Kennnedv et ali.,
1996:145). Među tim zemljama Amerika poka-
10
zuje „zapanjujući" obim siromaštva dece (Ibid,
152)
s
tj. ona je zemlja koja prema svim poka-
zateljima ima nadprosečan broj dece ugrožene
siromaštvom u odnosu na ostale posmatrane
zemlje. Švedska prema istom posmatranju stoji
daleko ispred svih ostalih po visini standarda
koji uživaju najmlađi, dok se ostale zemlje
grupišu u sredini.
Veličina dečijeg standarda odnosno
siromaštva u značajnoj je korelaciji sa nenov-
čanim doprinosima koji dolaze od države blago-
stanja i njenih agencija u vidu različitih pro-
motivnih zaštitinih mera prema deci i porodi-
cama. Pa ipak, uprkos rastu državnih davanja i
ukupnom porastu životnog standarada, istraži-
vanje beleži kontinuirani porast dece ugrožne
siromaštvom. To se dovodi u vezu sa porastom
jednoroditeljskih porodica, sa jedne strane i
porastom nezaposlenosti, što najviše pogađa
majke upravo iz jednoroditelsjkih porodica.
Tako možemo da konstatujemo još jednom
kako se reprodukcioni krug siromaštva, bede i
eksploatacije zatvara u ženskoj podčinjenosti i
eksploataciji.
Napokon, ovde treba ukazati na još jedan
kontrast koji pogađa blagostanje dece u savre-
menom svetu. To je Činjenica koju su već 80-ih
godina uočili demografi (a koju sada ističu sve
više sociolozi i ekonomisti. Reč je o tome da
dolazi do kompeticije između najstarije i
najmlađe populacije u razvijenim društvima oko
podele značajnih budžetskih sredstava namenje-
nih socijalnoj sigurnosti i standardu stanov-
ništva. Kako, sa jedne strane, najstariji deo
popualcije ne samo da postaje brojčano sve veći
u odnosu na najmlađi i sa druge kako on još
uvek raspolaže većim uticajem i moći, to se
raspodela odvija tako da udeo potrošnje ovog
dela stanovništav postaje sve veći u odnosu na
udeo potrošnje namenjene deci i mladima.
(Kennedy et ali 1996).
3.4. Deca između porodične ljubavi i učene
U savremenoj porodici „okrenutoj deci"
roditelji žele da kroz decu ostvare svoje emo-
cionalno i ljudsko ispunjenje, dok sa druge
strane od dece očekuju da upravo zato što u njih
toliko ulažu zadovolje svoja unapred postav-
ljena očekivanja i ciljeve. Pri tom se ljubav,
emocije, nežnost, majčinska toplina, bliskost
često i nesvesno instrumentalizuju od strane
roditelja da bi se ostvarili određeni pozitivni
odgovori dece, tj. postignuća koja se od njih
očekuju. (Arnold. W. Green, 1960). Instrumen-
talizacija ljubavi kod dece proizvodi povratni
efekat otpora prema roditeljima, nepoverenje,
agresivnost ili povlačenje kao ponašajne simp-
tome nezadovoljstva. Neki savremeni istraživači
su skloni da govore o „familizaciji" deteta, u
smislu neke vrste porodične posesivnosti i eks-
kluzivizma kada su u pitanju deca i njihovo
osamostaljivanje.
Porodice su sklone da preuzimaju na sebe
sve više obaveza odgovornosti i troškova oko
dece, a deca sve više postaju zatvorena i vezana
za porodicu, te postaju nevidljiva za društvo, tj.
vidiljiva samo iz perspektive porodice i za
porodicu. Familističku praksu danas podstiču i
određene političke snage u savremenim razvi-
jenim društvima. Prema mišljenju britanske
naučnice, takva ideologija i politika, poznata
kao tačerizam, nastojala je da decu što više izo-
luje i zatvori u porodicu umesto da ih otvori
prema svetu i pripremi za njegovu složenost i
kontradiktornost. (J. Brannen, 1992).
3.5. Produžena nezrelost i pravna
individuacija
U modernim društvima pravna, formalna
zrelost i samostalnost mladih ljudi je skraćena u
odnosu na 19. vek, ali i premoderna društva,
ukoliko se ima u vidu da u tim društvima mladi
do smrti svojih roditelja nisu bili samostalni ili
nisu mogli da upražnjavaju neka pravna svoj-
stva (pravo raspolaganja imovinom i si.). U tom
pogledu mladi danas sa 18 godina stiču sva
prava pravnog subjekta, a neka prava im se
priznaju i pre napunjenih 18 godina. No, sa
druge strane, ovoj ranijoj pravnoj zrelosti mla-
dih objektivno se suprotstavlja situacija „produ-
žene mladosti", odnosno produžena ekonomska
i fmansijska zavisnost mladih ljudi zbog sve
dužeg školovanja koje mlade u pojedinim
profesijama onemogućava da do svojih srednjih
godina steknu nezavistan profesionalni status u
društvu (lekari, pravnici, inžinjeri itd.). Osim
toga, i kada završe školovanje sve je veći broj
mladih ljudi koji ne mogu da dobiju zaposlenje,
11

ali nauka za sada ne raspolaže nekim
neutralnijim izrazom. S obzirom na potencijalne
mogućnosti promena u individualnim biogra-
fijama (razvodi, ponovno stupanje u brak, koha-
bitacija i si.) „brak bez dece" predstavlja u
dobrom delu životne istorije pojedinca samo
aktuelno stanje koje je podložno izmenama.
Otuda se u istraživanjima ovog fenomena post-
avlja značajno pitanje razgraničenja odnosno
definisanja pojave. Nemačka autorka predlaže
da se pod „brakom bez dece" tretiraju situacije
kada venčani partneri nemaju bračno priznatu
decu i ne žive zajedno sa decom u istom doma-
ćinstvu. Ova definicija ima u vidu socijalno
roditeljstvo, a ne i biološko (R. Nave-Herz und
Markefka, 1989:378).
Međutim, teškoće u definisanju ove poja-
ve proizilaze iz još jednog značajnog momenta:
utvrđivanje uzroka nastanka i opstanka ovih
brakova tek omogućava uspostavljanje stvarne
predstave i stanja u pogledu učešća i rasta ove
pojave u savremenim društvima. Već citirana
nemačka istraživačica ukazuje na pet tipova
„brakova bez dece" sobirom na način i uzroke
njihovog nastanka. To su:
A. Medicinski
razlozi:
B. Svesno i planirano
odbacivanje
roditeljstva:
C. Još neispunjena
želja za
decom
1. organski uzroci
(biološk
i sterilitet)
2. psihosomatski
uzroci
3. doživotno bez
dece
4. odricanje na
određeni rok
5. prolazni,
privremeni brak
bez dece.
U ovom momentu zanemarićemo razloge
medicinski uzrokovanog steriliteta i njegove
savremene rasprostranjenosti. Samo ćemo
ukazati da prilikom ocene o udelu tih uzroka
treba imati u vidu izuzetno snažan porast
medicinskih saznanja i tehnoloških dostignuća
koja omogućavaju ukljanjanje organskih, pa čak
i psihosomatskih uzroka steriliteta partnera.
Za nas je svakako najinteresantnija
kategorija brakova koji svesno i planirano ili na
neodređeni rok odlažu roditeljstvo ili žele da ga
se potpuno liše. Prema istraživanju nemačke
autorke, osnovni razlog ili motiv za takvo
ponašanje leži u ambivalentnoj situaciji žena
koje se odlučuju na ovaj korak a koje žele da
ostvare karijeru i visoke zarade sa jedne strane, i
sa druge, koje smatraju da roditeljstvo odnosno
materinstvo podrazumeva potpuno posvećivanje
deci, tj. prestanak rada i zarađivanja. Odustaja-
nje od dece u situaciji ovih suprotnih vrednos-
nih orijentacija, prema ovoj autorki, znači u
stvari određenu vrstu strategije rešavanja inter-
nog konflikta (R. Nave-Herz und Markefka,
1989:383). Ista autorka, međutim, ukazuje da
postoji i obrnuta vrsta ustručavanja žena od
rađanja, a to je u situaciji nezaposlenosti i čeka-
nja na posao, što u svojoj ukupnosti ukazuje da
u slučaju žena još uvek nije prevaziđena ideo-
loška i stvarna suprotnost između rada i poro-
dice. Jedna američka autorka koja se takođe
dugotrajno bavila dobrovoljnim lišavanjem od
roditeljstva u braku konstatovala je na osnovu
više američkih istraživanja da je primarni motiv
(u 79% ispitivanih slučajeva) sloboda od
odgovornosti za brigu i staranje o detetu i odatle
više prilika za samoispunje-nje i spontanu mo-
bilnost pojedinca odnosno partnera. Sa mnogo
nižom učestanošću pojavljuju se motivi ostvari-
vanja većeg zadovoljstva i razumevanja u brač-
noj zajednici, ženina karijera, novčane predno-
sti, pa i do takvih motiva kao stoje mišljenje
daje savremeni svet uopšte nepovoljan za decu i
njihovo odrastanje. (Sh. Houseknecht, 1987).
Istraživanja i u Nemačkoj i u Americi
ukazuju, međutim, da „brakovi bez dece" u
svom bližem i daljem društvenom okruženju
nailaze i danas na dosta predrasuda, negativnog
etiketiranja, pa čak i diksriminacije. Tako, na
primer, u nekim nemačkim federalnim država-
ma supružnici bez dece plaćaju mnogo veće
poreze na svoje prihode, što predstavlja svakako
jedan vid društvenog i državnog sankcionisanja
takvog ponašanja. Ali ovakvom predrasudnom
stavu podležu i sami praktičari ove forme braka,
budući da pristaju da svoju situaciju sameravaju
„normalnom obrascu" braka sa decom, zbog
čega na svoj brak gledaju kao Još uvek nedo-
13
vršen" odnos, odnosno „ometenu porodicu", a
ne kao na alternativnu životnu formu i legitimni
individualni izbor. (Nave-Herz und Markefka,
1989:385).
5. Zlostavljanje dece u porodici
U ovoj raspravi oganičićemo se na pos-
matranje zlostavljanja dece u porodici, mada u
savremenom društvu izvan porodice postoji
čitav niz drugih oblika zloupotrebe dece, počev-
ši od eksploatacije u radu, preko dečje prosti-
tucije, prošnje, narkomanije, trgovine dečjim
organima itd. Za najveći deo dece na svetu
siromaštvo je osnovni problem koji determiniše
sve ostale oblike zapostvaljanja i zloupotrebe
dece izvan ali i u porodici.
Problem zlostavljanja dece u porodici je
delikatan problem sa kojim se teško hvata u
koštac jer je uglavnom nevidljiv. Otuda se
nauka sa njim suoučava sa velikim zakašnje-
njem. Prema pregledu koji je obavljen za vodeći
stručni časopis u sociologiji porodice u periodu
od 1939. do 1970. godine nije mogao da se
pronađe naslov koji je sadržavao reč nasilje u
porodici. (O 'Brien, 1971). Slobodno se može
tvrditi daje neosetljivosti nauke za ovaj problem
doprinela njena temeljna ideologiziranost koja
je proizvodila samo glorifikaciju pozitivnih
porodičnih vrednosti a odbacivala da sagleda
neprijatne strane života u savremenoj porodici.
U Americi je 1962 medicinski potvrđen
simptom „pretučenog deteta" (Kempe, C. H. et
ali), a tek 1970. godine se pojavljuje prva socio-
loška studija koja na nacionalnom uzorku ras-
pravlja o pojavi, nastoji da utvrdi uzroke, obim i
moguće poristupe sanaciji i terapiji pogođenih
porodica i dece (David E. Gil). Ovaj autor daje i
prvu definiciju zlostavljane dece u porodici koja
je široko prihvaćena a glasi: „fizičko zlostav-
ljanje dece je namerna upotreba fizičke snage ili
namerno propuštanje da se učine neke radnje od
strane roditelja ili drugog staratelja u toku inter-
akcije sa detetom u toku njegovog odgajanja
koji imaju za svrhu da se dete povredi, ozledi ili
uništi". (1973:115). Razlog što se toliko odugo-
vlačilo sa „otkrivanjem" pojave i raspravama o
njoj u akademskim krugovima i široj javnosti,
leži u postojanju još uvek snažne kontradikcije
u sameravanju odnosa privatnosti i javnosti u
modernoj porodici.
Uzorci ispitivanih porodica najčešće
potiču sa klinika ili iz sudske prakse, te prema
tome nisu reprezentativni za populaciju. Pošto
pre 1970. ne postoje nikakva pouzdanija sazna-
nja o pojavi, to je veoma teško njeno
hronološko praćenje i upoređivanje. Sve ovo
upozorava da postojeća saznanja o rasprorstra-
njenosti pojave u razvijenim društvima treba
uzeti sa krajnjom rezervom. Procene se kreću
od optimističkih 6000 slučajeva godišnje za
Ameriku (Gil, 1971), do realističnije ali i zapa-
njujuće cifre od 100. 000 slučajeva godišnje
(Lights, 1974) na bazi ponovljene ankete. Empi-
rijska ispitivanja roditelja da li i koliko upotre-
bljavaju batine u disciplinovanju dece donelo je
najpreciznije podatke za procenu, s tim što su iz
uzorka izostavljenje jednoroditeljske porodice.
Prema podacima iz jedne američke studije,
približno troje od 100 dece godišnje je tučeno,
udarano i šamarano od strane svojih roditelja
dok je osam od sto imalo bar jednom takvo
iskustvo u svom detinjstvu. Napokon, troje od
100 dece je odrastalo pod stalnim roditeljskim
pretnjama nožem ili pištoljem, a isti procenat je
imalo i prilike da oseti upotrebu ovih sredstava
na sebi. (S. K. Steinmetz: 1987:736). U Nemač-
koj, prema empirijskim istraživanjima u anke-
tama oko 8% nemačkih roditelja priznaje daje
tuklo svoju decu (L. de Mause, 1974: 42).
Nema mnogo teorijskih pokušaja da se
ova pojava objasni. Oni uglavnom počivaju na
teorijama koje naglasak stavljaju na indivi-
dualne činoce, sociopsihološke činioce i socio-
kulturne činioce. Prema jednom psihoanali-
tičkom uvidu u ovu pojavu konstatuje se daje
visoka brutalnost postupanja prema deci gotovo
civilizacijska odlika čoveka jer samo je druga
polovina ovog stoleća lišena izrazitijih oblika
ove vrste nasilja nad decom (Llozd de Mause,
1974). Ovaj autor smatra da se objašnjenje po-
jave nalazi i stalnom stavu neprijateljstva odras-
lih prema deci pošto im deca služe za projekciju
vlastitim strahova i neizvesnosti. To neprija-
teljstvo se ublažava ili počinje da nestaje kada
odrasli počinju da razumevaju vlastitete straho-
ve iz detinjstva i prestaju da ih projektuju na
svoju decu. U tom smislu psihoanaliza može da
posluži kao značajno preventivno sredstvo u
smanjivanju intenziteta i raširenosti ove pojave.
Ovo objašnjenje, bar što se tiče evropskog civi-
lizacijskog kruga, poziva se na ustanovljene
14

Poglavlje 2
Pojmovne i istorijske dimenzije detinjstva
Nenadić Mile
1. POJMOVNE DIMENZIJE DETINJSTVA
Sociologija najčešće polazi od stvarî koje na
prvi pogled izgledaju kao da su toliko jednostavne
da ne zavređuju da se pominju, da bi na kraju,
nasuprot svakom očekivanju, otkrila nešto što se
pokazalo veoma važnim i značajnim. Bolje reći,
za stvari koje na početku izgledaju kao da su
jednostavne, sociologija na kraju utvrdi da su
veoma složene ali da se naprosto radilo o
njihovom pojednostavljivanju. Gaston Bašelar
(Bachelard, Gaston) lepo kaže: „Ono što je
jednostavno uvek i isključivo je ono što je
pojedonostavljeno“.
Uključivanjem
dobnih
društvenih odnosa u
svoje analize sociologija postaje posebno moćan
oblik analize društva u celini. Ona je to pokazala i
u slučaju analiza
rodnih
odnosa. Epistemološku
distinkciju, koju je feministička teorija rodnih
odnosa uvela u sociološku analizu: da je
pol
biološka, a
rod
društvena kategorija, možemo
primeniti i na dobnu perspektivu uzrasne
strukture, s tom razlikom da je
uzrast
biološka, a
dobnost
društvena kategorija.
Između bioloških i društvenih činjenica
života ne može nužno stajati znak jednakosti, a
ipak se događa da se ove dve činjenice ujedinjuju.
Poput polnih društvenih odnosa i uzrasni odnosi
su veoma uobičajena stvarnost, i stoga se i oni
doživljavaju i predstavljaju kao da su prirodni.
„Biološke očiglednosti i vrlo realne posledice koje
je proizveo u telima i mozgovima dugi kolektivni
rad socijalizacije biološkog i biologizacije
društvenog ujedinjuju se u zaveri da preokrenu
odnos između uzroka i posledice i čine da
naturalizovana društvena konstrukcija („rodovi“
kao polni habitus, /a mi bismo dodali i „doba“ kao
starosni habitus/) izgleda kao prirodna osnova
proizvoljne podele koja je u osnovi i stvarnosti i
predstave o stvarnosti“ (Burdje, 2001:8). Dobnost
kao starosni habitus je nešto što je najprirodnije u
strukturi društva, prirodnije čak i od podele
između polova, a da i ne govorimo o podeli na
osnovu boje kože. Ukoliko podrazumeva borbu
protiv svih oblika vladavine, demokratija mora
uključiti i borbu protiv vladavine koja se
uspostavlja na osnovu dobnih društvenih odnosa.
Dobna perspektiva sociologije detinjstva je
uspela raskrinkati mehanizme i institucije koje su
odgovorne za pojednostavljivanje i vulgarizovanje
detinjstva kao biološke očiglednosti. Dobna
perspektiva kao novi pristup proučavanju
detinjstva polazi od epistemoloških pretpostavki
nove paradigme za sociologiju detinjstva, a koja
detinjstvo tumači kao kulturni proizvod određenih
društvenih uslova i odnosa (Prout and James,
2005:56-80). Ovom teorijskom pristupu je uspelo
da demontira procese koji su odgovorni za
pretvaranje istorije detinjstva u
prirodu
. Značenje
izraza „priroda“ ovde je izmenjeno. U ovom
slučaju izraz „priroda“ označava stav koji se ne
dovodi u pitanje, nešto o čemu se ne raspravlja,
16
što se uzima zdravo za gotovo. Sociologija je
uspela da se konstituiše kao naučna disciplina
upravo zahvaljujući svojoj sposobnosti da svaki
stav o tome da su neki odnosi ili strukture
„prirodni“ dovede u pitanje. Paradigma o
detinjstvu kao društvenoj pojavi, instituciji kao
društvenom konstruktu ne znači da se njegovim
istorizovanjem treba obespriroditi dečji život.
Naprosto se radi o promeni pristupa, novoj
paradigmi koja polazi od pretpostavke da je
detinjstvo socijalni i kulturni konstrukt, a ne
biološka činjenica života.
Uvek postoji
rizik
da se određeni istorijski
mehanizmi i institucije – koji nisu prestajali u
toku istorije da biološke činjenice izvlače iz
istorije – uzimaju kao privilegovani predmeti i
tumače kao da su „prirodni“. Dečji vrtići, škole,
mediji, internet i druge hiper-organizovane i
kurikularne totalne ustanove su privilegovane
kulturne institucije koje kao dečje
okruženje
mogu
osnaživati faktore novog isčezavanja detinjstva.
Deca ne mogu poput odraslih definisati svoje
okruženje kao carstvo kojim oni gospodare. Ono
im se uvek spolja nameće kao diferencirana
stvarnost, i to uz aroganciju odraslih.
Diferencirano i artificijelno okruženje, koga uz
stalni
rizik
kontrolišu odrasli, neprijateljski se
postavlja prema deci. Artificijelno okruženje
ograničava i zakida decu za
njihov
integralni svet i
celovito iskustvo. Ekskomunicirana iz svog
integralnog sveta, deca i mladi sebe doživljavaju
na dezintegrisan način. U fragmentiranom
okruženju deca „uče“ da je svet nejedinstven,
nepovezan i nezavisan. Potreba za environmenta-
lističkim pristupom svetu primarno pripada deci,
jer je jedinstvena prirodna sredina osnovna
pretpostavka za njihov razvoj.
S druge strane, dobna perspektiva otkriva da
se uspostavljeni dobni poredak doživljava kao da
je naturalizovana društvena konstukcija, i da
upravo takva njegova predstava pomaže
njegovom održavanju. Nova dobna perspektiva ne
poriče da se dobni odnosi – koji su izuzetno
uobičajeni društveni odnosi –
zasnivaju
na
telesnim svojstvima mladosti i odraslosti, ali ističe
da to ne znači da se oni mogu
izvesti
iz
naturalističke činjenice života. Ovom važnom
saznanju Karl Manhajm daje veliki značaj u
definisanju generacije. Zaključak koji izvodi za
generaciju važi i za detinjstvo: u krajnjem slučaju
ne zasnivaju se na biološkom ritmu rođenja i
uzrasnim promenama. „Ako se nešto
zasniva
na
nekom faktoru ne znači da se ono obavezno može
izvesti
iz tog faktora ili da se podrazumeva u
njemu. Ako se neka pojava
zasniva
na drugoj,
ona ne može postojati bez te druge pojave;
međutim, ona poseduje određene karakteristike
specifične za nju samu, karakteristike koje ni u
kom slučaju nisu pozajmljene iz osnovne pojave“
(Horkhajmer, 2009:349-350). Naime, detinjstvo
ne postoji izvan društvenog konteksta i zato je
važno otkriti društveni i kulturni značaj bioloških
faktora.
Detinjstvo počinje u tački u kojoj se otkriva
društveni kontekst bioloških faktora, ili, kako stoji
kod antropologa Džejna La Fontena (Jean S. La
Fontaine): „Nezrelost dece je biološka činjenica
života, ali način na koji se ta nezrelost shvata i
dobija na značaju jeste činjenica kulture“ (La
Fontaine, 1979). Ontički gledano, opstanak
ljudskog roda se zasniva na biološkim faktorima,
ali ne zavisi pre svega od njih. Opstanak i razvoj
ljudi zavisi od kulturnih i istorijskih faktora: ako
ne uspemo da se snađemo u kulturnom okruženju
nije kriva kultura. Uzroke svemu što se događa u
ljudskom životu moramo tražiti u delatnosti samih
ljudi i njihovim promenama. Probabilističke
kataklizmičke mogućnosti se ne računaju.
Detinjstvo spada u ontičku dimenziju ljudskog
života. Dobna se perspektiva usmerava na
istraživanja načina na koja se uzrasnost shvata, a
to znači da se interesuje za dete kao „kulturno
otkriće“, a i kada se interesuje za biološke
činjenice života, ona ih istražuje sa stanovišta
načina na koji se one shvataju i dobijaju na
značaju (Manhajm, 2009:350; Praut i Džejms,
2004:51-52; Burdje, 2001:4-10).
Sve do 70-tih godina prošlog veka
sociologija nije otkrila značenje dobnih odnosa i
načina života dece. U ranom periodu moderna
društva nisu pridavala veću važnost staranju o
deci, a još manje njihovom delovanju.
Socijalizovanje putem obrazovanja je bio jedini
ideal za koga su vezivali decu i njihovo delovanje.
I ovaj se ideal raspršio poput ideologije, najpre
usled katastrofa XX veka, a kasnije kao posledica
procesa karakterističkih za „rizičko društvo“
kasne modernosti. Nove sociološke perspektive su
ponovo usredsređene na odraslost, a ne na
detinjstvo, tako da su deca i mladi od koleteralne
štete u vreme ekonomskih kriza i velikih ratova
XX veka „napredovala“ do koleteralne štete
procesa vlastite tranzicije u odraslost u liberalnoj
demokratiji XXI veka. Stoga i ne treba da se
čudimo da među uglednijim sociolozima nema
poznatijeg imena koje se posvetilo proučavanju
17

došlo do toga, mladi moraju prvo sebe kulturno
pročistiti od potcenjivačkog samopredstavljanja.
Poslednjih decenija XX veka nominovano je
i priznanje detinjstva (Nenadić, 2010:265-283).
Politika priznanja detinjstva polazi od
pretpostavke da detinjstvo ima jednaku vrednost
kao i odraslost. Potrebu za njegovim priznanjem
treba izjednačiti sa sa zahtevom za priznanjem
kultura, rodnom jednakošću ili jednakošću svih
živih bića (specizmom). Kao što diskurs o rodnoj i
rasnoj nejednakosti, odnosno
specizmu
(„propust
da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili
karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem
svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje'“ /J.
Dunayer/) nije odmah primljen s oduševljenjem,
tako se i diskurs o priznanju detinjstva prihvata s
nevericom i čuđenjem. Priznavanje detinjstva
dovodi u sumnju sva naturalistička i
esencijalistička gledišta koja su isčupala
detinjstvo iz društvenog i kulturnog konteksta.
Nasuprot svima koji misle da se sa idejom
jednakog priznanja ne postiže mnogo, ova ideja je
sve prisutnija u naučnoj zajednici (Gatman, 2003).
Potreba za priznanjem detinjstva nema ništa
zajedničko sa „sentimentalizacijom detinjstva“,
praksom populariziranja
porodice kao
sentimentalne institucije. Sociologija na detinjstvo
ne gleda kao na životni put dece kojim upravljaju
sentimentalnost, uvažavanje, uljudnost i
humanost, nego kao na realnu poziciju koju deca
zauzimaju u konkretnom društvu. Njen predmet
čini splet socijalnih i kulturnih činjenica za koje
se može reći da detinjstvo čine društvenom
institucijom
Sociologija detinjstva je preokupirana
potrebom, odnosno zahtevom za jednakim
priznanjem dece. Slični zahtevi su se pojavili u
drugoj polovini XX veka, a odnosnili su se na
priznanje rasne, kulturne i rodne jednakost, ali i
na environmentalističke probleme. Dete je uvek
nešto više od „pasivnog objekata nesavršene
društvenosti“, a detinjstvo nešto više od
subalterne uzrasne grupe. Diskurs o detinjstvu kao
društvenom i kulturnom konstruktu kategorija
«pomak je od funkcije ka značenju» (Crick).
Nakon otkrivanja ideje i davanja značenja
detinjstvu o njemu se više ne razmišlja kao o
prirodnoj činjenici, a to znači iz pozicije
nezrelosti i zavisnosti. Sociologija detinjstva se
suprostavlja logici odrasle osobe koja decu
doživljava pre svega kao «mlade» ljude koji su
različiti, tj. kao nezrela, nesavršena, bespomoćna,
ranjiva i zavisna bića. Gledano iz perspektive
zapadnocentrične antropološke tradicije
„različitost“ je eufemizam za „drugost“, kulturno-
antropološki koncept po kome biti „drugačiji“
zapravo znači biti primitivan, divlji ili
necivilizovan. „Veza između detinjstva,
primitivizma i iracionalnosti, ili prelogizma,
obeležava naš savremeni doživljaj detinjstva. On
se rodio kod Rusoa, ali pripada istoriji XX veka.
On je tek nedavno prešao iz psiholoških,
pedagoških, psihijatrijskih i psihoanalitičkih
teorija u opšte mnjenje...“ (Arijes, 1989:166).
Zapadnocentrična antropologija počiva na
ideološkom gledištu po kome su narodi izvan
zapadnog kulturnog kruga primitivni i
necivilizovani, a upravo takva slika «divljaka»
preneta je i na decu: dete je «divljak» u našem
dvorištu ili našem domu.
Stvari su se vremenom promenile, ali ne do
kraja. Nažalost, lakše je prihvaćena činjenica da
se razlike mogu izjednačiti nego da ne postoje
potpuno drugačiji kada je reč o kulturi, rasi, polu
ili uzrastu. Deci je priznata jednakost, što
dokazuju i dečja prava, ali se i dalje s njima
postupa kao da su potpuno drugačija. Ni škola nije
učinila mnogo na tom planu iako se to od nje
očekivalo. Pedagozi (nastavnici) o deci i danas
sude iz pozicije da su deca „drugačija“, ne daju
„glasa deci“, ne puštaju ih da ona govore.
Istorijski gledano, školstvo je prožeto obrascem
detinjstva kao
tabulae rasae
: dečji život pre
ulaska u školu se „briše“ Društveni život i kultura
dece za školu počinje od dana kada deca dođu u
dodir sa školskim životom i školskom kulturom.
Isterivanje ranog detinjstva iz škole ima svoj
potmuli zadatak da prikrije jedan paradoks –
paradoks da su deca pre nego su došla u školu
naučila više nego što se u školi može naučiti.
Naučila su govoriti, razlikovati dobro i zlo,
prihvatati svet kao jedinstvenu celinu i slično.
Brisanje svega toga, pa čak i sećanja na to, da bi
se „urezala“ školska kultura jeste paradoks
obrazovanja. U svojoj psihoanalizi Sigmund Frojd
je otkrio da je potiskivanje proživljenog
detinjstva, zapravo, traumatična stvar na čije se
razrešenje kad-tad mora vratiti. Institucionalno
nasilje nad detinjstvom dovelo je do krize
savremenog obrazovanja, koja se manifesuje pre
svega kroz sukob školske kulture i kulture mladih.
Po ko zna koji put se potvrđuje da su i najveći
kulturni i civilizacijski koraci odraslih tek mali
koraci za decu i mlade!
Školska ideologija, a na tragu tradicionalne
pedagogije i psihologije, i dalje gleda na
19
detinjstvo kao na nešto što je „unutrašnje
drugačije“. „Neophodno je uočiti razliku između
neposredno drugačijeg, odnosno drugačijeg u
našoj blizini, i drugačijeg koji je udaljen od nas,
tj. unutrašnje i spoljašnje drugačije...“ (Fabijati,
Maligati i Matera, 2002:15). „Drugačije koje je
udaljeno“, „spoljašnje drugačije“ često je bliže od
„naposrednog drugačijeg“, „drugačijeg u našoj
blizini“. Nisu samo kultura, religija, rasa i pol
„drugačije u našoj blizini“ (Mark Ože). I uzrast
(deca) su „drugačje“ koje počinje u našoj
neposrednoj blizini. Ovo blisko, unutrašnje
drugačiji ostalo je nevidljivo za pedagogiju. Veo
ćutanja o detinjstvu kao unutrašnjem drugačijem
naneo je ogromnu štetu i deci i pedagozima
(učiteljima). Dečji život trpi veliku štetu od strane
nepriznavanja detinjstva.
Biološka distanca između nejake i nezrele
osobe i odraslih uvek će postojati, ali zato
kulturna dinstanca između njih mora izgubiti
značenje nejednakosti. Bez te jednakosti
demokratija nema smisla. Staviti se u socijalnu ili
kulturnu poziciju deteta, posebno ako se radi o
sasvim malom detetu, čini se nemogućom
misijom čak i za učitelje. Sve do XIX veka mnogi
se učitelji nisu mogli staviti u poziciju deteta, iako
je pedagogija ranije pokazala da to nije nemoguća
misija. Nivo profesionalnosti učitelja i danas treba
meriti načinom pedagoškog pozicioniranja
nastavnika u odnosu na detinjstvo. Pedagoško
pozicioniranje učitelja stoji nasuprot infantilnoj
fiksaciji male dece na roditelje, a pre svega na
majku. Hipotetički gledano, fiksacija učenika na
učitelje samu nastavnu delatnost čini izlišnom,
naročito u nižim razredima. Infantilna fiksacija
ugrožava poziciju i delatnost učitelja, zato se on i
trudi da vaspitnim i didaktičkim merama
pomogne učeniku da se oslobodi takve fiksacije.
Ideal obrazovanja ne sme biti ni permisivna
fiksacija učitelja na svet deteta, ni fiksacija dece
na svet odraslog. Ono što školu čini mogućom
jeste otvoreni dijalog između učitelja i učenika:
deca svoj identitet formiraju dijalogu, a ne na
osnovu već definisanih socijalih uloga, stavova ili
mišljanja.
Stavljanje nastavnika u poziciju deteta za
pedagoge odavno nije nerešiv problem. Uzlazna
linija veze između obrazovanja i detinjstva,
ispoljena kroz uvažavanja iskustva deteta, uverila
je Džordža Mida da odrasli mogu da se postave u
poziciju deteta. Podsećajući na literaturu iz XVI,
XVII, pa i XVIII veka on kaže da u njoj možete
naići na decu s kojom se postupa kao s „malim
odraslima“. Pogrešno je na decu gledati – kako
objašnjava Dž. Mid – kao na „odrasle s
manjkavošću“ koje treba „disciplinirati“ kako bi
bila dovedena do uzornog držanja. Tradicionalni
model deteta kao „odraslog s manjkavošću“
učitelja stavlja u poziciju „da sve što se uči, deci
daje u onom obliku u kojem se odrasli njime
služe“. Najveća tajna modernog obrazovanja i
jeste u tome da se sve ono što se deci daje ne daje
u obliku u kome se odrasli njime služe, nego u
obliku u kome ga deca mogu prihvatiti i razumeti.
Stvari su se pomakle s mesta, ali još uvek ne
toliko da se nastavnici osećaju komotno da „uđu u
iskustvo deteta i uvaže ga s većim poštovanjem“
(Mead, 2003:302).
Fridrih Niče je živeo u uverenju da ideal
autentičnosti „mlade duše“ može postati imperativ
novovekovnog pojma obrazovanja. U isticanju
ovog ideala Niče se poziva na Pindarovu formulu:
„Postani onaj koji jesi!“. Diskurs o
novovekovnom pojmu obrazovanja polazi od toga
da „norma koja se priznaje kao sveta, uzor (
Bild
)
prema kome se obrazovanje (
Bildung
) orijentiše,
upravo nije neka večita ideja, već pre klica,
dispozicija, određenje koje tek treba ispuniti,
ostvariti“ (Asman, 2002:80). Ni pre ni posle Ničea
nije niko toliko insistirao na obrazovanju kao
produktivnom nemiru traganja. On upozorava
„mladu dušu“ da ne treba da živi sa svojim vreme-
nom i njegovim „ljudima s javnim mišljenjem“:
„Nekom dalekom pokolenju naša epoha može
izgledati najmračnija i najneizvesnija, zato što je
najnečovečniji deo istorije“. Niče upućuje «mladu
dušu» na to da «sledi glas svoje savesti, koja
govori: 'Budi ono što jesi! Sve ono što sada činiš,
misliš i čemu stremiš – to sve nisi ti'... Niko ne
može da sagradi most kojim ćeš upravo ti moći da
pređeš preko reke života, niko osim tebe samog“
(Niče, 1987:8-9).
Detinjstvo je „otkriveno“ kao društvena
reakcija detetovog procesa postajanja u svetu
odraslih. Detinjstvo treba izučavati – predlaže
Igor Sejmonovič Kon – ne samo kao produkt
socijalizacije, društvene akcije odraslih, već i kao
„autonomnu sociokulturnu realnost, svojevrsnu
supkulturu koja ima svoj vlastiti jezik, strukturu,
funkciju, pa i tradiciju. Ako su do sada naučnici
gledali na detinjstvo očima odraslih, onda sada
oni žele da promene ugao gledanja i pogledaju na
svet odraslih kroz prizmu dečjeg doživljavanja“
(Kon, 1989, 100).
*
20

u Parizu i Londonu decu iz srednje i više klase
često prebacuju direktno od dadilja u „
college
“,
instituciju zaduženu za brigu o deci između sedam
i jedanaest ili dvanaest godina, pri čemu se
„briga“ uobičajno tumačila kao neprestano fizičko
kažnjavanje. Zapuštanje dojenčadi i dece ima
dugu tradiciju u zapadnoj Evropi. Danas sa
nevericom čitamo
Ispovesti
Žan-Žaka Rusoa
(Rousseau, Jean-Jacques, 1712-1778), francuskog
filozofa i književnika, koji je, iako «osnivač»
ideje roditeljske ljubavi i psihologije deteta, svojih
petero dece dao u sirotište i dadiljama, ne
osećajući pri tome naročitu grižu savesti.
Detinjstvo se prvobitno konstruiše kao doba
bezazlenosti, ranjivosti i zavisnosti. „Zavisnost“,
„zahvalnost“, „ljubav“ su društvene konstrukcije,
a ne „prirodno“ stanje. Od kvaliteta odnosa
privatnog i javnog (porodice i društva) zavisiće i
kvalitet subalternog položaja dece. „Zavisnost“,
„zahvalnost“ i „ljubav“ dece prema roditeljima ne
mogu se objasniti biološkim faktorima, ne mogu
se izvesti iz nezavisnih prirodnih činjenica kao što
su nezrelost ili uzrast. Od načina na koji se oni
konstruišu zavisiće i način na koji se konstruiše
život dece. Da bi se on promenio, mora se
promeniti i način na koji se oblikuje detinjstvo, a
on se ne može promeniti ukoliko se ne promene
predstave o detinjstvu, ali i praktični postupci
kojima se ono stvara i održava.
Odrasli koji su „značajni drugi“ (
significant
other
) – roditelji, rodbina, prijatelji, značajni ljudi
iz društvenog okruženja – zbog simboličkog
kapitala (simboličke moći) kojim privilegovano
raspolažu nevoljno pristaju na promene
društvenog odnosa vladavine nad decom. Ovom
izuzetno uobičajenom društvenom odnosu je stalo
da opstane uz primenu simboličkog, a ne fizičkog
nasilja. Simboličko nasilje je, za razliku od
fizičkog nasilja, blago, neosetno, nevidljivo, a
svojstveno mu je da se vrši samo simboličkim
putevima komunikacije i znanja, ili tačnije,
neznanja, zahvalnosti, ili na kraju, ljubavi. Ono
daje legitimitet roditeljima i drugim značajnim
osobama iz dečjeg okruženja (učitelji, sveštenici i
važniji uglednici) da vladaju nad decom. Treba
istaći da simbolički princip vladavine „znaju i
priznaju i onaj koji vlada i onaj kojim se vlada“
(Burdije, 2001:5-6). Logiku vladavine u ime
simboličkog principa deca odobravaju roditeljima
uz znak „zahvalnosti“ i „ljubavi“, tako da se i
onima koji vladaju i onima koji su potčinjeni ona
čini kao da je „prirodna“. („Priroda“ je stav koji
se ne dovodi u pitanje). Simboličkom nasilju je
svojstveno da se vrši putem „zahvalnosti“ i
„ljubavi“ prema roditelju
per se
, a ne, na primer,
prema biološkom roditelju. Simbolička moć ne
isključuje značaj uticaja drugih instrumenata
moći, kao što su: bogatstvo, politička moć,
društveni ugled ili kulturni kapital. Ekonomski
kapital je osnovni instrument svake moći pa
samim tim i simboličkog principa vladavine nad
decom. Društveno blagostanje dece u krajnjoj
instanci zavisi od ekonomskog kapitala.
Dramatično smanjenje bogatstva (ekonomske
moći) dramatično smanjuje i simboličku moć.
Detinjstvo je deprivirana oblast društvenog
života: deca su u stanju permanentne
prikraćenosti, lišenosti ili zakinutosti. Kreću se u
ograničenom, često skučenom društvenom
prostoru, „ostrvima“ unutar javnog života,
izolovana u porodično-građanskoj privatnosti,
začaranom krugu intimne tiranije. Porodica je
jedini društveni prostor u kojem značajni drugi
mogu praktično delovati. Način povijanja,
dojenja, negovanja, hranjenja, odevanja,
obrazovanja i vaspitanja (posebno polna
socijalizacija) u celosti su podređeni javnim
zahtevima, interesima i potrebama. Javna sfera
kontroliše svaki oblik interakcije između osoba
koja se razvijaju i onih koji tome aktivno
doprinose. Juri Bronfenbrener (Urie Bronfenbre-
nner) ovu interakciju naziva «ekologija ljudskog
razvoja». «Ekološko okruženje smatramo setom
ugnježdenih struktura od kojih se svaka nalazi u
narednoj – poput seta ruskih babuški». Bronfen-
brener svim nivoima ekološkog okruženja pridaje
isti značaj. On ih deli na: (1) «neposredno
okruženje» na krajnjem unutašnjem nivou (dom,
učionica); (2) njihove «međusobne veze» (veza
između škole i kuće); (3) događaje koji se
dešavaju u okruženjima u kojima se osoba koja se
razvija čak i ne nalazi (na primer: uslovi
zaposlenja roditelja) i (4) fenomen koji se tiče sva
tri gore pomenuta nivoa ekološkog okruženja: u
okviru svake kulture ili supkulture, okruženja
određene vrste – kao što su domovi, ulice ili
kancelarije – teže da liče jedno na drugo, dok se
veoma razlikuju u različitim kulturama. Od
izuzetne važnosti za sociologiju detinjstva je
Bronfenbrenerova formulacija «da je za ponašanje
i razvoj bitna sredina onako kako je opažena pre
nego ona koja možda postoji u 'objektivnoj'
stvarnosti» (Bronfenbrener, 1997:14-15). Za
detinjstvo je važnije kako je ono doživljeno nego
kakvo ono «objektivno» izgleda. Ovo ističemo
zato što osobe u razvoju, putem interakcije sa
22
onima koji su im od značaja, postaju ljudski
delatnici (agenti) u pravom smislu. Tek kao agenti
oni su sposobni da razumeju sami sebe i da
definišu sopstveni identitet. Deca sa drugima
komuniciraju na različite načine, uključujući
pored govora i «jezik» pokreta, mimiku, ljubav i
tome slično. Svoje «jezike» za samodefinisanje,
osobe u razvoju ne stiču same; obrnuto, one se
upoznaju sa njima putem interakcije sa drugima
koji su im važni, a to su one osobe u njihovom
životu koje Dž. H. Mid naziva „značajni drugi“
(Mead, 2003).
„Svoj identitet deca definišu uvek u dijalogu,
ponekad u sukobu, sa onim što naši značajni drugi
žele da vide u nama. Čak i kada vremenom
izgubimo neke od ovih drugih, svoje roditelje, na
primer, i oni nestanu iz našeg života, razgovor s
njima se nastavlja kao interiorizovan dok god
živimo“ (Tejlor, 2003:39). Svi koji danas
proučavaju svet deteta shvataju činjenicu da se ne
radi prosto o objektu vaspitanja, socijalizacije i
drugih spoljašnjih uticaja, već o samosvesnom
aktivnom subjektu životne aktivnosti.
„Tradicionalna etnografija i istorija su proučavale
decu i detinjstvo pre svega, i skoro isključivo, kao
objekat i produkt delatnosti odraslih: kakvu
predstavu odrasli imaju o deci, kako ih
vaspitavaju, uče disciplini, uvode u kulturu i sl.
Sami pojmovi vaspitanja, socijalizacije itd....,
prećutno polaze od neravnopravnosti i
asimetričnosti odnosa „odrasli/dete“, gde se prvi
shvata kao subjekt, učitelj, rukovodilac, a drugi –
kao objekt (u najboljem slučaju agent), produkt i
rezultat te delatnosti... Da bi se došlo do novog
kruga problema, potrebno je izučiti svet detinjstva
ne samo kao produkt socijalizacije i učenja od
strane odraslih već i kao autonomnu sociokulturnu
realnost, svojevrsnu subkulturu koja ima svoj
vlastiti jezik, strukturu, funkcije, pa i tradicije.
Ako su do sada naučnici gledali na detinjstvo
očima odraslih, onda sada oni žele da promene
ugao gledanja i pogledaju na svet odraslih kroz
prizmu dečjeg doživljavanja“ (Kon, 1990:100).
Zadatak učitelja profesionalca je da iznutra oseti
svet deteta, jer deca žive u svetu odraslih ali po
svojim vlastitim zakonima, kao azilanti ili kao u
rezervatu.
2. ISTORIJSKE DIMENZIJE DETINJSTVA
Filip Arijes (Ariés, Philippe) je autor knjige
Lʼenfant et la vie familiale sous LʼAncien Régime
(
Dete i porodični život u Starom režimu
) koja se
bavi istorijom detinjstva. Objavljena je 1960. g., a
prvi put prevedena na engleski 1962. (
Centurius
of Childhood
). Vremenom je postala referentna
tačka brojnih istraživanja u mnogim studijama o
detinjstvu. Arijesova teza je da detinjstvo u
srednjem veku nije postojalo, ni na koji način nije
bilo predstavljeno. Deca su prikazivana kao
„odrasli u minijaturi“. „U srednjem veku i
početkom modernog vremena, a još dugo u
narodnim slojevima, deca su poistovećivana sa
odraslim“ (Arijes 1989:306). Detinjstvo je
„otkriveno“ u XVIII veku.
Helenistička
paideia
(obrazovanje), a pre nje
i kultura neolita, podrazumevale su različitost
sveta dece i odraslih. Razlika se u srednjem veku
izgubila: “Deca su pripadala društvu odraslih, i u
njemu se nisu izdvajala“ (Arijes, 1989:176).
Moderno društvo je ponovo vratilo pojam deteta
ili ideju detinjstva, ali je ironično da se
„ukidanjem generacijske razlike između roditelja i
dece po nalogu modernih, demokratskih,
pregovaračkih strategija, ponovo briše pojam
deteta kao deteta“ (Vederli, 2005:192; Postman,
1994). Ako ga izbrišemo, preti li nam pošast, pita
Rob Vederli. U knjizi
Nestanak detinjstva
(
The
Disappearance of Childhood
) Nil Postman iznosi
tezu da je istoriografija detinjsva jedan od
simptoma „smrti“ detinjstva, indikator njegovog
ponovnog nestanka: „Istorija detinjstva se javlja
tek kada je određeni događaj završen, kada je
razdoblje iscrpljeno, kada više nije verovatno da
sledi neka nova i još snažnija faza... Istoričari
obično stižu tek na sahranu“ (Postman, 1994:5).
Nepostojanje ideje detinjstva u srednjem
veku ne znači da su ljudi tada decu zapostaviljali,
odbacivali ili zlostavljali: oni su bili naklonjeni
deci ali nisu imali svest o posebnosti dece, nisu
primećivali po čemu se dete razlikuje od odraslog.
U feudalnoj i ranoj modernoj građanskoj porodici,
23

sa svetom odraslih, a takvo stanje se zadržalo sve
do kraja XVIII veka. U svesti ljudi nižih
društvenih slojeva, posebno ljudi u tradicionalnim
zajednicama, sve do početka XX veka jedva da
ljudi iz svih društvenih slojeva imaju ideju o tome
šta je detinjstvo. Književnost – takoreći ni jednim
stihom, dramskim dijalogom, a kamoli komplet-
nim delom – o svetu deteta ništa ne kazuje sve do
devetnaestog veka. Književnost za decu je nedav-
ni izum književnika, i njena starost se može meriti
decenijama, a ne vekovima. Slično je i sa
muzikom. Umetnost je tek nedavno otkrila puni
sjaj sveta detinjstva, što svedoči o posebnom i
novom doživljaju detinjstva (Arijes, 1989, 58-59).
S druge strane, sve do kasnog XVII veka nije
vršeno razgraničavanje igara na one koje
zabavljaju decu i na one kojim se igraju odrasli:
odrasli su igrali igre koje mi danas svrstavamo u
dečje. „Na jednoj tapiseriji s početka XVI veka,
seljaci i plemići... igraju trule kobile. Nema dece“
(Arijes, 1989:105-106). Veliki broj igrački je
namenjen svima jednako. Navodeći primer
guranja obruča, igračka koja je u početku bila
namenjena samo za odrasle, a kasnije prešla u
„vlasništvo“ dece, Arijes primećuje: „Izgleda,
naime, da igračka, da bi zadržala interesovanje
dece, mora ʼpodsećatiʼ na svet odraslih“ (135). I
Norbert Elijas iznosi pisana dokumenta u kojima
se vidi da su detinjasta zadovoljstva zanimala
odrasle kao i decu, čak njih i više. Elijas je
zaslužan za uvođenje izraza „dobna uravnilovka“
kojim se iskazuje jednoobraznost a ne različitost
odraslih i dece (Elijas, 2001). U to doba nije
postojalo oštro razgraničenje između odraslih i
dece: deca su se najčešće prikazivala zajedno sa
odraslima, a kada bi ih pak samostalno i
prikazivali, pazili su da se njihov portret uklopi u
zbirku portreta odraslih (Arijes, 1989; Senet,
1989; Elijas, 2001). Tek je krajem XVII i
početkom XVIII veka povučena oštrija linija
između detinjstva i zrelosti. Iznenađuje s kolikom
prirodnošću su odrasli i deca u srednjem veku
delili krevete. „Spavanje u istom krevetu bilo je
tada veoma rasprostranjena praksa, u svim
slojevima“ U XVII veku otpočinje prava
kampanja za iskorenjivanje takve navike (Arijes,
1989: 151, 162). Figurativno govoreći, zid između
odraslih i dece bio je veoma nizak, tako da su
deca
stvarno
živela sa odraslima.
I druge umetnosti, a ne samo slikarstvo, nisu
poznavale lik i svet deteta. Uostalom, da su deca
bila nezapažena nije karakteristično samo za svet
vizuelnog prikazivanja: i odeća dokazuje do koje
je mere dete bilo nezapaženo. U svojoj
neizdiferenciranoj društvenosti, srednji vek je
odevao sve starosne kategorije na isti način,
brinući da jedino kroz odeću mogu biti sačuvana
obeležja društvene hijerarhije. „Ništa na toj odeći
nije pokazivalo da se dete razlikuje od odraslog“
(Arijes, 1989:78). A kada se, krajem XVIII veka
prvi put pojavila odeća dece, pojavila se s
namerom da „da se deca obeleže, odvoje kroz
ʼuniformuʼ“. Odrasli su uživali da svoje dečake
oblače u odela slična mornarskim ili vojničkim
uniformama. „Tako je stvoren tip malog mornara,
koji se održao od kraja XVIII veka do današnjih
dana“. Balkanska etno-folkloristika i danas čuva
takvu idiličnu sliku etno-deteta. U folklorističkim
predstavama deca su predstavljena kao odrasli u
minijaturi, obučena kao odrasli. Ova slika deteta
posebno je negovana u vreme komunističkog
etno-nacionalizma: radilo se o instrumentalizaciji
lika deteta u ideološke svrhe.
Arijes ukazuje i na razlike u rodnom
odevanju dece. Promena u odevanju dece odnosila
se najpre na dečake: „Doživljaj detinjstva najpre
se razvijao u korist dečaka, dok su devojčice
ostale duže u svetu tradicionalnog života u kojem
su ih poistovećivali sa odraslima: bićemo
primorani da više no jednom primetimo da žene
sa zakašnjenjem prihvataju izražene oblike
moderne civilizacije, koja je prevashodno muška“
(Arijes, 1989:78-91).
*
Za razliku, na primer, od Lorensa Stonea i
Lojda Demoza, Filipa Arijesa nisu zanimali životi
dece, nego ideja detinjstva unutar porodične
zajednice i društva u celini. Arijes naglasak
stavlja na istorijske mene ideje detinjstva.
Njegova istorija detinjstva ima
pravolinijsko
kretanje
, kakvo je likovno predstavljeno u putanji
od „umanjenih odraslih“ u srednjevekovnom
slikarstvu, preko „malog Isusa“ i kupidonalnih
anđelčića pa do realističnih likova dece u XVII
veku. Lojd Demoz se u svojoj istoriji detinjstva
fokusira na odnose dece i roditelja: „istorija
detinjstva otkriva spor i jednoličan napredak kroz
vreme“. Istorija detinjstva – relativno dugotrajnog
i inertnog fenomena („okoštala institucija“) –
„evolucijski je proces uslovljen pre svega
psihodinamikom odnosa roditelja i deteta, a ne
ekonomskim faktorima“ (de Mause, 1974:3).
Demozova „psihogena“ interpretacija istorije
detinjstva predstavlja zanimljivo poglavlje u
interpretaciji detinjstva u prošlosti. Demozova
25
koncepcija detinjstva nije prihvaćena s
oduševljenjem. Stone se, na primer, zapitao kako
se „postaviti prema tako smionom, izazovnom,
dogmatičnom, entuzijastičkom, bolesnom, ali ipak
izvorima jako dobro potkrepljenom modelu“
(Stone, 1979:124). „Istorija detinjstva — to je
košmarni san iz koga smo tek nedavno počeli da
se budimo. Što dublje ideš u istoriju sve je niži
nivo brige o deci, sve češće decu ubijaju, bacaju,
terorišu, tuku i siluju»
(Lloyd deMause, 1931).
Demoz je ovo napisao u uvodnom članku
zbornika
The History of Childhood
(1974), gde
još stoji i ovo: „Pre savremenog doba većina dece
je bila mučena: dadilje, sluge, pa čak i roditelji,
polno su zlostavljali malu decu; odrasli
preobučeni u ogromne (čudovišne) figure urlajući
i praveći se da će ih progutati prestravljivali su
odojčad. Većina odojčadi je svakodnevno
zaranjana u ledenu vodu kako bi ʼočvrslaʼ. Lenji-
nova majka je kao dete u krevet odlazila umotana
u hladne mokre peškire. Ubijanje novorođenčadi
je bilo veoma rasprostranjeno sve do devetnaestog
veka. Škole su običajile da vode đake da
posmatraju vešanje, a deca su šibana kako bi bolje
zapamtila ono što su videla. Postojala su posebna
sela za 'dadilje-ubice' kojima su roditelji plaćali da
bi glâđu ili otrovom umorili njihove bebe“.
Demozova koncepcija istorije detinjstva
predstavlja model jednoličnog kretanja istorije
prema sve savršenijim oblicima. Istoriju detinjstva
Demoz vidi kao napredak u odnosu na glavne
psihogene stilove, koje on deli na infanticidni,
odbacujući,
ambivalentni, dominirajući,
socijalizirajući i permisivni. Njegov psihogeni
pristup prošlosti detinjstva shematski se može
prikazati na sledeći način:
Glavni psihogeni modeli po Lojd deMozu su:
Modeli
Karakteristike odgoja dece
Istorijske manifestacije
Infanticidni
Rani infanticidalni odgoj dece
:
Visoka stopa infancidnosti, ritualnih žrtvovanja,
incesta, sakaćenja tela, silovanja i torture.
Žrtvovanje i infanticid, prekaljivanje, aveti i magije, tr-
govina decom. Rano stanje žrtvovanja dece, rano
udovoljavanje majci-boginji kao introjekcija
zadovoljenja “majke aždaje” (Jungov termin)
Kasni infanticidalni odgoj dece
:
Dok mlađa deca nisu previše često napuštana od strane
majke, mnoga novo–rođenčad, posebno devojčice, su
ostavljana da umru.
Odbacujući
Rani hrišćani smatraju da se deca rađaju sa dušom, ali
su obuzeti đavoljim zlim namerama. Rutinski infanticid
je zamanjen grupnom fantazijom o prinošenju žrtve
Hristu, koga je njegov otac poslao da bude ubijen zbog
grehova drugih. U manastirima i na drugim mestima
nastavlja se sa navikom pederastije, a silovanje
devojčica je opšta pojava.
Infanticid zamenjen napuštanjem. Dugačko povijanje,
davanje dece drugim roditeljima, dojenje napolju,
žrtvovanje muške dece slanjem u manastire a ženske u
samostane, kao i na šegrtovanje.
Ambivalentni
Roditelji praktikuju ambivalentni odnos – i ljubav i
mržnja – prema deci. U 12. veku se prvi put pojavljuju
uputstva za odgoj i osnovna dečjija prava zaštite, mada
najveći broj majki još emocionalno odbacuje svoju
decu. Deca su često tretirana kao erotski objekti
odraslih.
Krajem srednjeg veka napušta se praksa davanja dece u
manastire. Klistiranje, batinjanje dece ranog uzrasta,
kratko povijanje, plakanje za umrlim detetom,
prethodnica sažaljevanja.
Dominirajući
Tokom 16. veka, naročito u Engleskoj, roditelji se
prestrojavaju, i od naporne brige za rast dece prelaze na
kontrolu kako bi ih napravili poslušnim. Roditelji
postaju sve bliži detetu, ali uporedo s tim jako žele da
potpuno kontrolišu ne samo ponašanje, nego i misli,
volju, ljutnju, pobude dece i način na koji će voditi svoj
život.
Priprema dece ranog uzrasta za korišćenje toaleta, suzbi-
janje dečje seksualnosti, kraj povijanja i dojenja, uži-
vljavanje u nove mogućnosti, porast pedijatrije.
Socijalizujući
Početkom 19. veka, majke počinju stvarno uživati u
nezi deteta, a i očevi počinju participirati u razvoju
deteta. Namera je da roditelji svoje ciljeve usade u dete
pre nego što dođe do njegovog osamostaljivanja.
Psihološka manipulacija i udaranje po zadnjici su se
koristili da bi dete bilo poslušno. Moda socijaliziranja je
ostala kao veoma popularan metod roditeljstva u SAD i
Zapadnoj Evropi sve do danas.
Korišćenje krivice, “mentalna disciplina”, ponižavanje,
podizanje obaveznog školovanja, poveravanje roditelj-
ima podsvesnih želja. Podizanje deteta postaje manje
usmereno na suzbijanje detetove volje, a više usmereno
na kontrolisanje te volje. Ovaj socijalizirajući model je
izgradio moderan svet.
26

bude primljeno u svet ljudi (Kon, 1989, 274).
Zbog indiferentnog odnosa prema deci
srednji vek je definisan kao «period demografske
pustoši”. Tako je srednjovekovne depopulacije
definisao Filip Arijes. Razloge nezapamćene
depopulacije ne treba tražiti samo strukturalnim
momentima kao što su materijalni činioci i kuga.
Indiferentnost prema detinjstvu važan je faktor
depopulacije srednjovekovnog društva.
Prekid sa praksom čedomorstva ne označava
i praksu u kojoj se deci priznaju pravo na autono-
mno postojanje i ponašanje. Ekologija detinjstva,
a posebno ekologija odojčadi vrvi od primera
kako se deca ubijaju, muče, siluju i plaše. Plašenje
dece od strane odraslih spada u najčešće
praktikovano ponašanje odraslih. Počelo se od
bogova, pa preko titana i heroja, divova, vampira i
veštica, a dospelo do bajki i zlih maćeha. Analiza
mitova, religioznih objava, legendi, bajki i basni
dali bi iste rezultate kao i horor filmovi
holivudske produkcije. Brajan Saton-Smit nas
obaveštava da su u zastrašivanju dece učestvovala
sva istorijska društva. Igor S. Kon (1991) navodi
da se u Bibliji na oko 2000 mesta pominju deca.
Među njima su mnogobrojne scene prinošenja
dece na žrtvu, kamenovanja, prebijanja; na
mnogim mestima se od dece traži ljubav i
poslušnost, ali nigde nema nagoveštaja o saose-
ćanju sa decom i razumevanju dečjeg doživljaja
sveta (Kon, 1989, 273).
Indiferentnost prema detinjstvu, piše Filip
Arijes, bliska je neosetljivosti društva prema deci.
U rimskom i kineskom društvu, ali ne samo u
njima, novorođenčad su izlagana vetru i kiši kako
bi se utvrdila njihova otpornost. “U toj neoset-
ljivosti nema ničega što bi trebalo da nas iznenadi:
to je bio jedini prirodan stav u uslovima tog vre-
mena” (Arijes, 1989, 176). U srednjem veku
doživljaj detinjstva nije postojao. Ljudi su bili do
te mere ravnodušni prema detinjstvu da svet dete-
ta nisu ni primećivali, samatrali su ga nečim što je
uobičajno toliko da nije zasluživalo pridavanje i
najmanje pažnje. Verovatno bi bilo interesantno
istražiti studije slučaja (
sace studys
) «negacije
doživljaja detinjstva».
Mišel de Montenja (de Montaigne, Michel,
1533–1592), francuski filozof, sin bogatog i
uglednog plemića i gradonačelnik Bordoa, u
Esejima piše: “Izgubio sam dvoje troje dece, ne
bez žaljenja, ali bez velikog bola”. Po njemu, deca
nemaju “ni umne delatnosti, a ni telo im još nije
dobilo nikakve karakteristike”. Njegov odnos pre-
ma deci treba shvatiti kao izrazitu negaciju do-
življaja detinjstva. On je smatrao da je nedopust-
ivo posvećivati veliku pažnju deci, kao što je ne-
dopustvo prema njima biti nežan i maziti ih. Ne
slaže se s tim ni da se deca vole, da se njima ljudi
bave, a posebno se grozio svakog zabavljanja s
decom «kao da su majmunčići».
Žan-Batist Molijer (Moliere, Jean-Baptiste,
1622-1673), koji se smarta najvećim francuskim
dramskim piscem svih vremena znao je reći:
«Premala deca, koja još nisu uključena u život
odraslih, ne računaju se» (Arijes, 1989, 177.).
Najviše bi nas ipak iznenadila i zbunila stu-
dija slučaja «negacije doživljaja detinjstva» Žan-
Žak Rusoa (Rousseau, Jean-Jacques, 1712-1778),
francuskog filozofa i književnika, koji je i sam
proživeo nesretno detinjstvo. Iako je bio «osni-
vač» ideje roditeljske ljubavi i psihologije deteta –
pedagozi ga poznaju kao pisac Emila – on je
svojih petero dece, koje je izrodio sa prijateljicom
Terezom, dao u sirotište, ne osećajući pri tome
naročitu grižu savesti. O tome je i sam u svojim
Ispovewstima
zapisao:
„Iz naše veze je bilo rođeno petero dece, i
sva su bila smeštena u bolnicu za nahodčad uz
tako malo razmišljanja o njihovoj identifikaciji da
nisam zabeležio čak ni datume njihovog rođenja
(niti pol). Poslednjih nekoliko godina
samooptuživanje što ga je u meni pobudilo to
zapostavljanje unelo je nemir u moj um i uskoro
ću umreti a na majčinu i svoju veliku žalost nisam
u stanju tome da pronađem lek... Znam da nije
postojao čovek koji je više od mene voleo i
posmatrao dečicu šaleći se i igrajući se s njima...
Sigurno bi za Elojzu i Emila bilo najčudnije da
budu delo čoveka koji nije voleo vlastitu decu.
Mnogo lagodnije bi se osećao pred nekim
azijatskim vlastodršcem no pred detetom kome
treba tepati“ (navedeno prema: William Kessen,
Rouseau’s Children, Deadalus, 107, 3 (1978), 13-
26; Saton-Smit, 1989, 39; Kon, 1989, 279)
Ove «negacije doživljaja detinjstva» predsta-
vljaju specifično stanje duha kojim se izražavalo
protivljenje prvom artikulisanom doživljaju deti-
njstva nastalom sa nastankom moderne porodice.
On je neka vrsta pripreme za drugi artikulisani
doživljaj detinjstva koji dolazi izvan porodice.
Pripadnici crkve i sudstva 16. veka te brojni mora-
listi 17. veka nastoje da «kanališu», «disciplinuju i
kažnjavaju», odnosno «dresiraju» decu (Fuko,
1997, 196-201). U 17. veku obučavanje i vas-
pitanje dece stalno je upoređivano sa dresiranjem
konja, lovačkih ptica i pasa, pri čemu je sve to
bilo zasnovano na principu podređivanja volje.
28
Telesne kazne, surovo šibanje, široko su prime-
njivani, kako u porodici, tako i u školi, uključujući
i univerzitet. Nastavnik se, prosto, nije mogao
zamisliti bez pruta. Decu su fizički kažnjavali u
svim civilizacijama i svim vremenima, svuda u
svetu, ali je ova praksa bila naročito čuvena u
Engleskoj. «Engelski pedagozi i roditelji iz 16. i
17. veka bili su čuveni po svojoj surovosti prema
deci u celoj Evropi. Šibanje je doprinelo pojavi
mazohizma kod nekih dečaka, koji su u 18. veku
Evropljani nazivali ’engleskim porokom’» (Kon,
1998, 193, 208).
Možemo reći da se indiferentnost prema deci
zadržala i do doba klasicizma. Igor Sejmonovič
Kon navodi proračune Francuza F. Lebrena
sačinjene na osnovu statistike 18. veka. Od 1000
novorođenčadi prvu godinu doživi 720, petu —
574, a desetu godinu — 525 dece. U najtežem
položaju su bila dece koja su davana ili prosto
ostavljana «na vaspitavanje” u utočište kakva su
bila sirotišta, bolnice, lokalne dadilje. Broj ostav-
ljene dece posebno se uvećao u 18. veku. Prema
podacima F. Lebrena, prosečan godišnji broj na-
puštene dece u periodu 177–1790. godine u Parizu
je iznosio oko 5800 dece (na 20-25 hiljada poro-
đaja!).
Tek kada je krajem 18. i počekom 19. veka
pobedeo «detocentrizam buržoaske porodice”, od-
nos prema deci se radikalno promenio. Od tada se,
naime, na decu se gleda kao na svojinu roditelja;
od tada su deca potrebna roditeljima, samoj poro-
dici. Deca su predstavljala jedan od glavnih oslo-
naca buržoaskog individualizma; boreći se protiv
svih, mlada i herojska liberalna buržoaska poro-
dica branila je svoje “prirodno”, «svetsko» pravo
— kako se tada govorilo — da se stara o svojoj
deci. Međutim, treba primetiti da je odnos prema
detetu i dalje ostao kao prema objektu, a ne kao
prema ličnosti. Još uvek se ne priznaje posebnost
sveta i kulture deteta.
Zaključak
Modernosti je svojstveno da produžava
detinjstvo. Neki u tome nalaze dokaze
infantilizacije kulture. Period detinjstva odavno
prelazi 16-tu godinu života. U eseju
Detinjstvo
Emil Dirkem o dužini trajanja detinjstva iznosi
sledeće: „Detinjstvo je, u strogo etimološkom
smislu, doba u kome ljudsko biće u nastajanju još
uvek ne može da govori (od lat.
in-fans
, ne
govori). Ali uobičajena praksa je bila više
naklonjena produžavanju perioda na koji se
odnosi ova reč; taj period bi trebao, kaže Emile
Littré (
Dictionnaire de la langue française
, 1844,
M.N.), da obuhvata vreme 'od rođenja do,
otprilike, sedme godine'; ali on dodaje da ona u
uobičajnoj upotrebi podrazumeva 'malo više od
toga, do trinaeste ili četrnaeste'. U
Dictionnaire de
l'Academie
stoji da je 'to doba do oko dvanaeste
godine'“ (Durkheim, 2005:25).
Školskim sistemima i produžavanje
obaveznog obrazovanja na srednjoškolski nivo
treba zahvaliti što je detinjstvo produženo čak iza
20-tih godina života. Informatička revolucija i
Internet u školsku kulturu unosi konfuziju:
tradicionalni nastavnici zahtevaju valjan rad,
posvećenost, saradnju i poštovanje autoriteta i
spremnost da se uči, a postmoderni nastavnici
imaju negativan stav prema autoritetu, kritički
stav prema sistemu, želju da se svest raskrinka
kao podmitljiv, korumpiran, kriminalan, rasistički,
seksistički i slično. „Čini se da ovakvi nastavnici,
zapravo kažu: ʼSlušajte! Kad je u pitanju rušenje
autoriteta, mi smo na vašoj strani. Zaboravite
potiskivanje, sublimaciju i uzdržanost. Budite
slobodni!ʼ“ (Vederli, 2005:240). Od svih
modernih ideoloških bojišta ostalo je samo
obrazovanje, pa nije ni čudno što su standardi
pali. Od škole se traži da neodložno reši sve
konflikte i sve probleme. Zbog krize školske
kulture, a ne zbog bizarnosti kulture mladih,
narasle su potrebe za posebnim naukama, odnosno
naučnim disciplinama o mladima. To više nije
posao koji može obavljati standardna generacija
učitelja; to je posao za novu generaciju. Pored
psihologije, koja se tradicionalno bavi
problemima razvoja dece, nastavnici moraju
dobro poznavati i druge discipline (istoriju,
sociologiju, antropologiju i, svakako, drugačiju
pedagogiju).
Tradicionalne predstave o detinjstvu najduže
su se zadržale upravo u školi. One polaze od
pretpostavke da je detinjstvo nešto što se
podrazumeva a ne objašnjava: detinjstvo je
biološki činjenica života ljudi i stoga nema
socijalno i kulturno značenje. A upravo je
obrnuto: detinjstvo je socijalni i kulturni konstrukt
čiji smisao tek treba otkriti. Predstave o odraslima
29

činjenice kulture.
Društvene nauke su dugo trpele posledice
odsustva interesovanja za decu, ali se to ne može
reći za pedagogiju. Ona se interesovala za decu ali
na pogrešan način: deca su «nedorasla bića» koja
treba «poučavati» a ne i «proučavati» (Jenks).
Istorija i sociologija detinjstva su discipline koje
su deci „dale glas“ tako što su ih počele
„proučavati po njihovom vlastitom pravu, a ne
samo kao skladišta poučavanja odraslih»
(Hardman). Arijesova knjiga
Vekovi detinjstva
ima veliku epistemološku važnost. „Ona nije
važna samo zato što je otvorila, a za neke i
obuhvatila, novo područje istraživanja, nego i
stoga što je interes tog područja usmerila prema
proučavanju detinjstva kao kulturne konstrukcije,
kao istorijski promenjive i rastresite kategorije“
(Hamršak, 2004:1078). Detinjstvo se više ne
može tretirati na monolitan, idealizovan način,
kao da se nije menjalo i kao da se, što je još
važnije, neće menjati tokom istorije. Dobni
identitet ili stadijum ljudskog razvoja u različitim
vremenima i društvima tema je koja obećava.
Literatra:
Allport, G.,
Personality. A Psychological Interretation
,
Henry Holt&Co.,New York, 1957.
Arijes, F.
Vekovi detinjstva
, Zavod za izdavanje udžbenika i
nastavna sredstva, Beograd 1989.
Asman, A.,
Rad na nacionalnom pamćenju
, Biblioteka XX
vek, Beograd, 2002
Beck, U. and Besk-Gernsheim, E.,
Individualisation
, Sage,
London, 2000.
Beck, U.,
Moć protiv moći u doba globalizacije – Nova
svjetskopolitička ekonomija
, Školska knjiga, Zagreb,
2004,
Beck, U.,
Pronalaženje političkog – Prilog teoriji refleksivne
modernizacije
, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001a.
Bek, U.,
Rizično društvo
–
U susret novoj moderni
, «Filip
Višnjić», Beograd, 2001
Bellingham, Bruce (1988): «The Hislory of Childhood Since
the 'Invention of Childhood': Some Issues in the
Eightics".
Journal oj' Famih History.
Vol. 13. No. 3
Berger, P. L.,
Invitation to Sociology
, New York, 1963.
B1um, A.,
Sumrak američkog uma
, Prosveta, Beograd, 1990.
Bourdieu, P. & Passeron,
Reproduction in Education, Society
and Culture
, London, 1977.
Bourdieu, P., “Structures, Habitus and Practics” u Giddens,
E. et al. (ed.),
The Polity Reader in Socijal
Theory,
Polity Pres, Cambridge, 1994.
Bronfenbrener, J.,
Ekologija ljudskog razvoja – Prirodni i
dizajnirani eksperimenti
, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1997.
Bronowski, J.,
Porijeklo znanja i imaginacije
, Stvarnost,
Zagreb, 1979.
Burdije, P.,
Vladavina muškaraca
, CID&Univerzitet Crne
gore, Podgorica, 2001.
Burdije, P., „Društveni prostor i simbolička moć“ u Spasić,
Ivana (ed.),
Interpretativna sociologija
, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1998.
Burdije, P.,
Nacrt za jednu teoriju prakse
–
Tri studije o
kabilskoj etnologiji
, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd, 1999.
De Mause, L. (ed.), „The Evolugion of Childhood“ u
The
History of Childhood
, Psychohistory Press, New York,
1979.
Dirkem, E., “Solidarnost grupa zanimanja”, u Parsons, T.
(ed.),
Teorije o društvu
I, Vuk Karadžić, Beograd,
1969.
Dirkem, E.,
Vaspitanje i sociologija,
Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1981.
Durkheim, E., «Childhood». U Jenks, C. ed. (2005)
Childhood Concept in Sociology
, Routledge, New
York. 2005.
Elijas, N.,
Proces civilizacije – Sociogenetička i
psihogenetička istraživanja
, Izdavačka knjižnica
Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 2001.
Foucault, M.,
Madness and Civilization
, Blackwell, Oxford,
1967.
Frønes, I., «Dimensions of Childhood», u Quortrup, J. et al.
Eds.,
Chaildhood Matters: Social Theory, Practices
and Politics
, Aldershot: Avebury, 1994:145-165. (vidi i
u: Tomanović, S.,
Sociologija detinjstva – Sociološka
hrestomatija
, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 2004:96-110.
Fuko, M.,
Nadzirati i kažnjavati – Rođenje zatvora
, Prosveta,
Beograd, 1997.
Gatman, E. (ed.),
Ispitivanje politike priznanja
, Centar za
multikulturalnost, Novi Sad
Giddens, A.,
The Constitution od Society
:
Outline of the
Theory of Structuration
, University of California Press,
Berkley, 1984.
Gidens, E.,
Odbegli svet
, Stubovi kulture, Beograd, 2005.
Gidens, E.,
Posledice modernosti
, “Filip Višnjić”, Beograd,
1998.
Golubović, Z.,
Anrtropologija u personalističkom ključu
,
Gutenbergova galaksija, Beorad-Valjevo, 1997.
Gouldner, W., A.,
The Coming Crisis of Western Sociology
,
Basic Books, New York, 1970.
Gouldner, W., A., Za sociologiju, Globus, Zagreb, 1980.
Hameršak, M., «Desetljeće Arijèsove povijesti djetinjstva»,
Časopis za suvremenu povijest
, N
0
3. Zagreb, 2004.
Haralambos, M. i M. Holborn,
Sociologija – Teme i
perspekitve
, Golden marketing, Zagreb, 2002.
Harden, Dž. (2004): „Kod kuće je najbolje: Distinkcija
javno/privatno u dečjem teoretisanju o riziku i
bezbednosti, u Tomanović, S.,
Sociologija detinjstva –
Sociološka hrestomatija
, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd
Horkhajmer, M., Esej o sociologiji znanja, Mediterran
publishing, Novi Sad, 2009.
James, A., Jenks, Ch. and Prout, A. (eds), «Theorizing
Childhood» u:
Theorizing Childhood
, Polity Press,
Oxford, 1998.
Janjić Komar, M.,
Prava deteta u porodičnim odnosima
,
Centar za udžbenike i publikacije Pravnog fakulteta u
Beogradu, 1987.
31
Janjić, Komar, M. i Obreković, M.,
Prava deteta – prava
čoveka
, Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo,
Beograd, 1996.
Jeneks, Ch.,
Inequality: A Reassessnzent of the Effeet of
Family and Schooling in America
, Penguin Books,
Harmondsworth, 1996.
Jenks, C. ed. (2005)
Childhood Concept in Sociology
,
Routledge, New York, 2005
Kon, I.S.,
Dete i kultura
, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd, 1991.
Kun, T.,
Struktura naučnih revolucija,
Nolit, Beograd, 1974.
La Fontaine, J.S. ed. (1979):
Sex and Age as Prindiples od
Social Differentiation
, Academic Press, London
Lasch, Ch.,
Narcistička kultura
, Naprijed, Zagreb, 1986.
Liotar, Ž-F.,
Postmoderno stanje
, Bratstvo-jedinstvo, Novi
Sad, 1988.
Lipovecki, Ž.,
Doba praznine
–
Ogledi o savremenom
individualizmu,
Književna zajednica, Novi Sad, 1987.
Mause, Loyd de (1976): «The Evolution of Childhood», u: L
de Mauseed.
The Histori of Childhood.
New York:
Souvcnir Press
Mead, H. M.,
Um
,
osoba i društvo
, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003.
Merton, R. K.,
O teorijskoj sociologiji
, Plato, Beograd, 1998.
Milić, A. (ed.)
Rađanje moderne porodice
, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988.
Milić, A.,
Sociologija porodice
, Čigoja štampa, Beograd,
2001.
Nenadić, M., „Detinjstvo u diskursu politike jednakog
priznanja“,
Sociologija
, Vol. LII, N
o
3, Beograd
Nenadić, M., “Obrazovanje, tiranija trenutka i promene
besnom brzinom”,
Pedagogija
, No 1, Beograd.
Nenadić, M.,
Novi duh obrazovanja
, Prosveta, Beograd,
1997.
Nenadić, M.,
Sociološki itinerer
, Prosveta, Beograd, 1999.
Nikadinov, N. D., (1996), “Obrazovanje u Rusiji posle
prestrojke – potraga za novim vrednostima”,
Norma
,
No 3, Sombor
Olweus, D.,
Nasilje među decom u školi
:
Šta znamo i šta
možemo učiniti
, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
Postman, N. (1994):
The Disappearance of Childhood
, New
York
Praut, A. and Džejms, A., «Nova paradigma za sociologiju
detinjstva – Poreklo, obećanje i problemi» u:
Tomanović, S. (ed.),
Sociologija detinjstva – sociološka
hrestomatija
, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 2004.
Prout, A. and James, A. (eds.), «A New Paradigm for the
Sociology of Childhood - Promise and Problems», u:
Constructing and Reconstructing Childhood:
Contemporary Issues in the Sociology of Childhood
, the
Falmer Press, London, 1990.
Prout, A. and James, A., “A New Paradigm for the Sociology
of Childhood? Provenance, Promise and Problems” in
Jenks, C. (ed.),
Childhood
:
Critical Concepts in
Socilogy
, Routledge, New York, 2005.
Saton-Smith, B.,
Igračke i kultura
, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1989.
Senet, R.,
Nestanak javnog čoveka
, Naprijed, Zagreb, 1989.
Senet, R., „Ulica i kancelarija: Dva izvora identiteta“, u
Hatin, V. i Gidens, E.,
Na ivici – Živeti sa globalnim
kapitalizmom
, Plato, Beograd, 2003.
Tejlor, Č. «Politika priznanja». U Gatman, E. (ed.),
Multikulturalizam – Ispitivanje Politike priznanja
,
Centar za multikulturalnost, Novi Sad, 2003.
Tomanović-Mihajlović, S.,
Detinjstvo u Rakovici.
Svakodnevni život dece u radničkoj porodici
, ISI FF,
Beograd, 1997.
Tomanović, S. (ed),
Sociologija detinjstva
, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2004.
Tomanović, S., “Detinjstvo u istoriji, između ideje i prakse”,
Sociologija
, vol. XXXVIII, No. 3. 1996.
Zlotovoc, M. (1989):
Strahovi kod dece
, Zavod za udžbenike
i nastavna sredstva, Beograd
32

bile su zabranjene; svako je morao korektno da
pozdravlja druge ljude, nije smeo da govori
grube reci, morao je da bude doteran i uredan i
da prikriva negativne emocije jer se u svakom
času nalazio usred velike i veoma zahtevne
društvene mreže. Pojam privatnosti nije ni
postojao, jer moralo je da se živ u društvenoj
sredini koja je poricala postojanje bilo kakvog
privatnog prostora. Prema tome, obučavanje
deteta šegrtovanjem tokom srednjeg veka i
njegovo uvođenje u društvene odnose bili su
veoma značajni zato što tada nije postojalo
redovno školovanje i zato što je isticano
zajdnišrvo. Knjige s pravilima o uljudnosti i
učtivosti bile su čuvari osnovnih društvenih
vrednosti i zauzimale su najznačajnije mesto u
obrazovanju, što predstavlja suštu suprotnost
današnjem manje-više perifernom priznavanju
lepog ponašanja.
Tokom XV i XVI veka odgajanje dece
počelo je sporo, ali postepeno da se menja:
naime, sistem šegrtovanja zamenjen je
školovanjem koje je bilo sve zastupljenije, ba-
rem kada je reč o obrazovanju srednjih i viših
slojeva društva. Škole su polako postajale
uobičajen instrument društvene inicijacije.
Pedagozi su nastojali da izoluju mlade ljude od
onoga što su smatrali iskvarenim svetom odra-
slih, i da im pruže više teorijskog obrazovanja
u zamenu za stare praktične oblike
šegrtovanja. Škole su i roditeljima donele
olakšanje, jer su oni sve više želeli da budu u
prisnijem kontaktu sa svojom decom. Najveća
promena koja je nastupila ogledala se u sve
većoj usedsređenosti porodice na dete. Kako
više nisu želeli da šalju decu van kuće, da bi
čitavo detinjstvo provela služeći u nekoj
porodici daleko od rodnog doma, roditelji su
nastojali da ostvare prisniji kontakt s njima i
počeli su više da se staraju o njihovoj opštoj
dobrobiti.
Najpre su porodice iz redova srednje
klase pokazale ovakvo razumevanje za potrebe
dece i njihovo obrazovanje. U radničkoj klasi
sistem šegrtovanja zadržaće se sve do novijeg
doba. Iz aristokratskih porodica, mladi plemići
putovali su u Italiju i Nemačku i odlazili na
inostrane dvorove ili u kuće u raznim
zemljama da bi učili jezike, lepe manire i
plemenite sportove. To je bio nastavak
tradicije šegrtovanja. Međutim, početkom
XVII veka ovaj običaj počeo je da ustupa
mesto akademskom školovanju koje je u većoj
meri bilo teorijsko i uskostručno.
Postepeno širenje školovanja u početku je
bilo dostupno samo dečacima srednje klase.
Devojčice tada nisu išle u školu, osim retkih
koje su pohađale male škole ili ženske
samostane. One su uglavnom bile odgajane
kod kuće, ili kod suseda ili nekog rođaka.
Moraće da čekaju do XVIII, ili do početka
XIX veka, jer tek tada će i njima biti dozvo-
ljeno da se školuju. Međutim, sticanje znanja u
školama bilo je veoma kritikovano. Vladalo je
mišljenje da se škole nalaze u rukama sitničara
i moralista i da je disciplina u njima prestroga.
Deca su se sada izdvajala iz svog prirodnog
društvenog okruženja i pretila im je opasnost
da upadnu u loše društvo ili da uče detinjarije.
Smatralo se da veliki broj učenika u svakom
odeljenju predstavlja prepreku i za učenje, i za
njihov moral. Preovladavalo je mišljenje da
život u heterogenoj društvenoj sredini može da
pruži mnogo više znanja nego teorijsko učenje
iz knjiga, bez obzira na vreme koje se na takvo
učenje utroši.
U XVII veku knjige s pravilima
ponašanja i dalje su zauzimale središnje mesto
u društvenom prilagođavanju, ali sada je u
njima bilo više uputstava o tome kako deca
treba da se ponašaju u školi i kako roditelji
treba da se ophode prema svojoj deci. Na
primer, roditeljima se savetuje u kojim
slučajevima da kažnjavaju decu, kada da
počnu da ih uče slova, kao i da na kraju
svakog dana treba da razgovaraju s njima o
tome šta se događalo u školi i da razmotre
prirodu svakog počinjenog prestupa. Ukoliko
su prestupi ozbiljni, kao, na primer, svetogrđe,
lopovluk ili laži, neka drska uvreda upućena
spremačici u školi ili domaru, ili tvrdoglava
neposlušnost, kazna treba da bude šibanje. Ro-
diteljima je zatim savetovano da se
prilagođavaju poteškoćama svoje dece u
učenju, da imaju puno razumevanja i da pruže
dobar primer, da vode računa o tome s kim se
njihova deca druže, te da im ne pričaju
izmišljotine koje truju dušu. Bilo je i saveta o
izboru škole i zanata. Jednom rečju, priznata je
priroda moderne porodice koja je lagano
nastajala i sve više se posvećivala detetu, i
priznata je brižnost za dobrobit i potrebe
deteta.
Sklonost rane moderne porodice da se
povlači u sebe bila je u raskoraku sa izuzetno
gustom društvenom mrežom i mnogobrojnim
obavezama prema društvu. Čak i krajem XVII
veka niko nikog ne ostavljao na miru. Povlače-
nje u osamu bilo je doslovno nemoguće. Usled
zahteva proisteklih iz čovekovih raznih veza s
drugim ljudima on više ne može da bude sam.
Ova tradicionalna društvenost i razvoj
moderne porodice kao izolovane jedinice neko
vreme trajali su uporedo. Ta kombinacija
naročito je bila karakteristična za kuće - velike
kuće - znamenitih ljudi i drugih uglednih
građana oko kojih se razvijao čitav složen
društveni svet.
Ovu društvenu matricu treba uporediti sa
današnjim vremenom i tako je podrobnije
ispitati. U bogatim kućama živele su porodica
i čitava populacija poslužitelja, radnika,
sveštenika, pisara, štićenika, šegrta i drugih.
Posetioci su tu neprestano dolazili, ne samo
zbog druženja, već i zbog posla, koji je vođen
u istim prostorijama u kojima se živelo
svakodnevnim životom. Osim kuhinje, ostale
prostorije u ovim kućama nisu imale
specijalizovane funkcije. Ljudi su spavali u
sobi u kojoj su obedovali, živeli i primali
goste. Krevete su po potrebi razmeštali, te
sklapali i uklanjali. Više ljudi spavalo je
u
jednoj sobi, a sve sobe na jednom spratu bile
su prolazne. U tadašnjoj potpunoj društvenoj
pomešanosti, sinovi vlasnika kuće igrali su se
s poslužiteljima i radili zajedno s njima,
posluživali za stolom, sekli meso i točili vino.
Učili su ista pravila ponašanja i sticali istu
versku obuku. Ove kuće bile su prava mesta
društvenog okupljanja s gustom mrežom
uzajamno zavisnih međuljudskih odnosa koji
tada još nisu bili kategorisani. One su
predstavljale središta života u zajednici.
Osim velikih kuća bogatih i znamenitih
ljudi, postojale su i male, sa samo jednom ili
dve sobe, u kojima su živeli bračni par i
nekoliko njihove mlađe dece. Na selu, jedna
od možda dve sobe bila je rezervisana za
životinje. Ove kuće bile su zapravo kolibice u
kojima veoma siromašni nisu mogli da prežive
kao porodica. Njihova deca, još kao sasvim
mala, odlazila su da žive kao šegrti u kućama
bogatijih ljudi.
Početkom XVIII veka porodica je počela
da se distancira od društva. Mnogi aspekti
života polako su se odvajali od nje. Porodica je
sve više postajala privatna i posvećivala se
deci. Posetioci više nisu bili dobrodošli u bilo
koje doba dana ili noći kao ranije. Čoveku je
bilo lepo kad je kod kuće. Nova pravila
ponašanja isticala su potrebu da se ppštuje
privatnost drugih ljudi. Stari običaji i
svečanosti trajali su kraće, pa je čak i za
obroke trošeno manje vremena. Sve više se
ističu zdravlje i higijena, a naročito brižnost za
zdravlje dece. Davanje nadimaka deci postalo
je uobičajenije i odražavalo je prisniju vezu
između roditelja i dece. Ukoliko bi izgubili
dete, roditelji više nisu mogli da se uteše
rađanjem drugog deteta; deca su postala
dragocenija nego ranije i nezamenljiva.
Zdravlje i obrazovanje bili su osnovne
preokupacije modernih roditelja srednje i više
klase (Davidov i Hol, 1987). Porodica se sve
više odvajala od šire zajednice i postala joj je
oprečna. S pojavom moderne porodice,
pojavili su se moderni tipovi kuće sa
prostorijama koje su imale i posebnu namenu.
Više nije bilo kreveta po celoj kući, već su
postojale spavaće sobe, sobe u kojima se
obedovalo i one u kojima su se primali gosti.
Svaka soba imala je izlaz u hodnik i više se
nije prolazilo kroz jednu sobu da bi se ušlo u
drugu. Posluga je bila na odstojanju što je
obezbeđivalo veću privatnost.
Naravno, ove promene koje su vodile ka
modernoj porodici najpre su se desile
isključivo u najvišim slojevima društva -
većina ljudi i dalje je živela onako kako su
živele srednjovekovne porodice. Od XVIII
veka ideal moderne porodice postepeno je
prodirao i u niže društvene slojeve. Međutim,
mnogi faktori, kao što je stupanje u brak u
poznijim godinama, poteškoće u vezi sa
zaposlenjem, nužna pokretljivost najamnih
radnika i šegrtska tradicija, predstavljali su
prepreke za potpuno prihvatanje načina življe-
nja u modernoj porodici sve do novijeg doba.
U pokušaju da se rezimiraju promene u
okviru povezanih pojmova porodice, deteta i
odgajanja decefu periodu od srednjeg veka do
početka modernog doba, treba izdvojiti
izvesne ključne teme. Pre svega, iz potpune
tmine tokom srednjeg veka deca izlaze kao
ličnosti po sopstvenom pravu. Smatra se da
ona imaju specifične potrebe od kojih je
najznačajnija potreba da idu u školu i da se
obrazuju, često na najstrože i najmoralnije
načine i uz veoma mnogo kazni. Vodi se
računa i o njihovoj opštoj dobrobiti, zdravlju i
budućnosti. Detinjstvo se smatra prelaznim pe-
riodom od rođenja do zrelog doba, u kojem
suštinski značaj ima odvajanje od iskvarenog
sveta odrasrih. Moderna porodica srednje
klase odvaja se od uzavrelog društvenog
života, da bi se posvetila deci; postaje sve više
privatna, okreće se sebi i optužuju je da
uništava staru heterogenu druželjubivost
srednjovekovnog društva. U sve većoj meri
izolacionistička, ona postaje i sve više

nežnosti treba da se svede na „rukovanje s
njima ujutru", ili možda na „maženje po glavi
kad učine nešto izuzetno dobro ili obave neki
težak zadatak" (Watson, 1928, str. 82).
Tadašnji lekari naglašavali su potrebu da
se deca hrane prema strogo utvrđenom
vremenskom rasporedu i upozoravali su da je
prekomerno majčino zaštitništvo štetno.
Ubeđenje da postoje naučni dokazi da je
majčina ljubav sama po sebi opasna iz temelja
je uzdrmalo staru izreku da „majka najbolje
zna". Stručnjaci su ustanovili da čvrsta
uverenost mlade majke da prirodno zna šta
treba da učini za svoju decu proizlazi iz
neznanja i samodopadljivosti. Osim toga, novo
saznanje bilo je da ono što majka zaista učini
za svoju decu ima izuzetno veliki značaj za
razvoj njihove ličnosti i njihovo buduće
psihološko zdravlje. Nije teško zamisliti kako
majke tog vremena postaju veoma nesigurne,
osećajući strahopoštovanje pred novim
medicinskim i psihijatrijskim stanovištem koje
je bilo tek u začetku.
Tokom prvih godina XX veka, majčinstvo
je poprimilo status zanimanja. Rađanje dece
više nije predstavljalo samo slepu biološku i
društvenu neminovnost. Pojava sredstava za
kontracepciju
značila je da će se smanjiti broj
neželjenih trudnoća, te da će se stoga više
vremena posvetiti manjem broju dece. Prema
tome, rađanje dece sada je predstavljalo jednu
manje automatsku, a više samosvesnu i
ozbiljnu aktivnost.
Međutim, kontrola nad decom, koja je
postojala u to vreme, pretvorila se u nešto
ekstremno tokom prvih decenija XX veka.
Posleidaca uspeha industrijske revolucije i
nauke i tehnologije bila je pošte uverenje da
progres može da se kreće samo napred i
naviše. Činilo se da nauka ima rešenje za sve,
pa je stoga i odgajanje dece moralo da se
zasniva na zdravim tehničkim načelima.
Industrijska proizvodnja zahtevala je
regularnost, ponavljanje i planiranje; roditelji
su morali da podvrgnu svoju decu istoj vrsti
sistematizacije kakvu su rukovodioci zahtevali
od svojih radnika na proizvodnoj liniji. Dete
mora da bude odgajano planski, jer će, inače,
biti upropašćeno. Roditeljima je savetovano:
„Nikada nemojte dati detetu ono za čim plaće;
pustite ga da se
isplače i da se odvikne od
plakanja“. Sa bebama mlađim od šest meseci
roditelji nisu smeli da se igraju da one ne bi
postale nervozne i razdražljive.
Moglo bi se reći da nikada nije vođeno
toliko računa o čistoći. Podsticana je i
upotreba laksativnih sredstava i klistira da b se
pospešilo regularno funkcionisanje probavnih
organa dece svih uzrasta. Regularnost
probavne funkcije stekla je moralni status u
frazama poput: „Čistoća je pola zdravlja", a
neredovna stolica bila je znak nečistoće koja
podstiče masturbaciju. Zadržavanje fekalija
smatrano je za prkošenje majci i povlačenje u
sebe i trebalo je da bude kažnjeno sapunastim
rastvorom glicerina umesto čepića.
Regularnost probavne funkcije znači
regularnost i čistoću tokom celog života.
Međutim, moglo se učiniti i više od davanja
običnog klistira za pražnjenje creva i smatralo
se da je to dragocen tretman za uklanjanje
otrovnih materija. Naime, odojče se postavi na
plastičnu mušemu, a cev od dvanaest ili više
centimetara sa sapunastom vodom ubacuje se
u debelo crevo da bi se dete ispralo. Detaljna
uputstva, zajedno sa ilustracijama, navedena
su u knjizi Žozefine Bejker
Zdrave bebe
(1920).
Loše navike takođe su bile podvrgnute
strogoj kontroli. Najveća pažnja bila je
posvećena
kontroli grickanja noktiju,
masturbacije i sisanja palca, i izmišljene su
vrlo dosetljive strategije da bi se takve navike
iskorenile. Dečaci su obrezivani da bi se
sprečila masturbacija
,
a neki lekari smatrali su
da to može da bude lek i za druge lakše
bolesti. Da bi dete prestalo da sisa palac,
zašivali su mu rukave, mazali vrhove prstiju
nečim gorkim, vezivali ruku uz bok ili mu
navlačili aluminijumsku rukavicu izrađenu za
tu namenu. Ipak, smatralo se da je
masturbarija
najlošija od svih, navika i ona je morala da se
iskoreni što pre. Za odojčad su preporučivane
mehaničke naprave za obuzdavanje, ali one ni-
su bile prikladne za stariju decu. Masturbacija
je dovođena u vezu sa nervozom, nedostatkom
samokontrole, narušenim zdravljem,
umanjenim osećajem moralnosti, nastranošću,
umobolnošću i sl. Ove tvrdnje nisu počivale na
naučnoj osnovi, a nije bilo ni nastojanja da se
takva osnova uspostavi, jer je psihološka
nauka u narednim decenijama počela da se
zanima za psihometriju.
Nevolja s takozvanim lošim navikama
male dece nije bila samo u tome što su one
primetno škodile samom detetu, već je još više
zabrinjavalo to što su one majci otkrivale
dokaz o svojevoljnom i prkosnom dečjem
duhu. Stoga je često naglašavano da treba
zatražiti lekarski savet. Majka više nije
uspevala sama da kod svog deteta kontroliše
seve što je potrebno i morala je da traži pomoć
stručnjaka.
Ideal deteta kod kojeg sve savršeno
funkcioniše, poput mašine koja besprekorno
radi i kojom su viktorijanci bili toliko očarani,
veličan je još više zahvaljujući Darvinovim
otkrićima koja su početkom ovog veka sricala
sve veću popularnost. Mlada nauka o
genetici
takođe će imati uticaja. Stvaranje savršenog
deteta zahtevalo je spajanje savršenih roditelja.
Neki roditelji nikada ne bi treblo da imaju
decu ukoliko u sebi nose neke nasledne mane,
a u
Priručniku za materinstvo
, uticajnom
časopisu koji je izlazio u to vreme, bio je
naveden praktičan spisak „genetskih mana".
Roditelji su podsticani da pohađaju kurseve
obuke da bi bili u najbljoj fizičkoj i duhovnoj
kondiciji pre no što dobiju decu. (Lamarkov
pojam naslednosti stečenih osobina, koji je
tokom XIX veka podržavao ideje o
nasleđivanju osobina, još je imao uticaja i
ostao je nesporan sve do početka XX veka
(Donnelly, 1983). Prema tome
,
ako su roditelji
bili u dobroj fizičkoj, psihološkoj i moralnoj
kondiciji u vreme kada se začelo dete, to je
značilo da će te dobre osobine biti prenete i na
njihov podmladak. Ako je neko imao bilo
kakvu manu, to je značilo da će i njegova deca
imati problema, da će i čitavo njegovo
potomstvo imati problema, što nije bilo dobro
ni za naciju u celini). Ne samo društvo u celini
već iindividualna jedinica porodice, kao
funkcionalna jedinica društvenog i
ekonomskog darvinizma, biće na taj mačin
ojačani i usavršeni. Svaka porodica morala je
da se bori kao jedinica u konkurentnom svetu.
Prema tome, svako dete moralo je da bude
čisto, neiskvareno, moralnoj zdravo, da bi se
prirodno razvilo u savršenu odraslu osobu.
Samo društvo transforrnisaće se zahvaljujući
vlastitoj deci.
Ovaj u suštini bihejvioristički
eksperiment u društvenom inženjeringu bio je
prvi sistematični pokušaj da se deca tretiraju
kao objekti proučavanja i kontrole. Ako se
ozbiljno shvati - a takve metode bile su veoma
rasprostranjene - to je značilo da osnovne
ljudske potrebe dece treba namerno da se
zanemare. Unutrašnjost i spoljašnjost njihovih
tela trebalo je da budu podvrgnute strogoj
kontroli. Votsonova dogma, koja je bila van
svake pameti, nalagala je da „ne treba da se
igrate sa svojom bebom".
Nesputano dete
Votsonovi koncepti još su imali uticaja,
ali su tokom tridesetih i čerdesetih godina neki
teoretičari počeli da ističu dugu krajnost. Dela
Frojda i neofrojdista bila su pogrešno
shvaćena i pogrešno tumačena u javnosti kao
dela koje se zalažu za potpuno ukidanje spolja
nametnutih obraničenja u ponašanju.
Pojavljuju se liberalne i progresivne obrazovne
metode. Škola „Samerhil" koju je osnovao
Aleksander S. Nil počela je s radom 1921.
godine. „Dartington hol" osnovan je 1926.
Bila je to mešovita škola, i učenici su živeli u
sobama, a ne u spavaonicama. To je takođe
bila progresivna škola. Postojala je i
Bembrička škola (1919) na ostrvu Vajt, zatim
škola „Vinstouns i Majkl hol“, osnivača
Rudolfa Štajnera, a Bertrand Rasel i njegova
supruga vodili su „Frenšem Hajts" od 1927. do
1943. godine. Iako su ovi eksperimenti
predstavljali tek sićušni deo čak i privatnog
sektora obrazovanja u Britaniji, bili su Veoma
uticajni i zalagali su se za to da se deca
oslobode besmislene discipline i da im se
pruže sloboda i pravo izbora u svim oblastima.
Zastupali su mišljenje da treba pustiti da se
ličnost razvija iznutra i dozvoliti otvorenost u
vezi sa seksualnim pitanjima. Najzad, uticaj
masovnih stremljenja ka društvenom ugledu i
konformizmu kojima je vršen veliki pritisak na
omladinu radničke i srednje klase da stiču
oznake i simbole statusa - školska uniforma,
prvo odelo, odlikovanja, priznanja itd. - morao
je da izazove reakciju.
Ljubav, koja je do tada predstavljala
veliku opasnost, sada je poprimila apsolutno
suštinski značaj. Deca moraju da osećaju da su
željena. Sve mora da se prilagodi potrebama
deteta. Svi vremenski rasporedi ishrane
odbačeni su u korist „hranjenja na zahtev".
Srećno i slobodno dete moći će „samo da
reguliše sve što je potrebno". Kontrolisano
dete bilo je nesrećno, otuđeno, mrzelo je i
sebe i druge, nije bilo spontano, već
mehaničko, i bilo je nekreativno i neurotično.
Deci mora da se dopusti da pronađu vlastiti
put i da sve čine onda kad to žele, bez

dece: „Ne izgovorene reči zahvalnosti zato što
su rođena i što se roditelji staraju o njima - to
je previše – već obzirnost, privrženost i
spremnost da prihvate standarde i ideale svojih
roditelja" (str. 31).
U to vreme mnogima je bilo jasno da je
samopouzdanje roditelja u svoju sposobnost da
podižu decu u velikoj meri uništeno i neki
stručnjaci zapazili su da su roditelji
neprijateljski raspoloženi prema stručnjacima
za porodicu i savetnicima. Zabrinuti i zbunjeni
roditelji kojima je ostalo malo autoriteta
postali su lak plen brzog razvoja industrije
reklama i potrošačkih proizvoda čiji je cilj bio
da uveri mlade majke da treba da „postupaju
ispravno" sa svojom decom. Biti dobra majka
značilo je imati čistu, svetlu, blistavu kuću,
odgovarajuću vrstu hrane, vitaminske dodatke,
paste za zube, sredstva za ispiranje usta, a da i
ne spominjemo odgovarajuće igračke i
edukativna pomagala i enciklopedije.
Mada su psiholozi i pedijatri sa
zakašnjenjem ipak priznali da su izazvali
konfuziju, da je ideja da „dete ne može da
učini ništa pogrešno" otišla predaleko i da
roditelji moraju da budu u stanju da kažu „ne",
pored kompetentnosti roditelja ostao je da stoji
veliki znak pitanja. Od njih se sada traži da
počnu da nameću zabrane i da određuju
ograničenja, dok im se istovremeno upućuju
strašna upozorenja da se deci koja ne rastu
okružena ljubavlju i sigurnošću nanosi
nepopravljivo zlo. Roditeljski „impulsi koji
počivaju na neznanju" moraju da se „ispitaju
kritički" da bi se u njima otkrili skriveni
motivi koji podstiču na to da se postane
roditelj. Bilo je očigledno, sasvim očigledno,
da je zapravo roditeljima potrebna edukacija.
Loše izvedeni pokušaj psihijatrijskog
establišmenta da ojača roditeljsko
samopouzdanje ponovo se vratio do neiscrpne
teme o neadekvatnosti roditelja i njihovom
neznanju. Ovo je ipak
Vek deteta
(naslov
knjige o unapređenju društva koju je 1909.
objavila Elen Ki), i za roditelje bi najbolje bilo
da nauče kako da mu se prilagode.
Iskreni roditelji i deca
Budući da kritika prekomerne
popustljivosti nije uspela da povrati roditeljsko
samopouzdanje, ona se ubrzo razvila u nov
način razmišljanja koji je nalagao da se pre-
mosti generacijski jaz i prema kojem roditelj
ne treba da bude ni prekomerno popustljiv niti
autoritaran, već
efikasan
. Nova metoda
izvedena iz načela „nedirektivnog
savetovanja" dobila je naziv obuka o
roditeljskoj efikasnosti (PET -
Parent
Effectiveness Training
) i najpre je uvedena u
Sjedinjenim Američkim Državama još tokom
pedesetih godina. Ona se zalaže za ko-
munikaciju između roditelja i dece u kojoj je
sve razjašnjeno - za komunikaciju osečanja.
Osećanja imaju primarni znača. Prekomerno
popustljiv roditelj smatrao je da mora da
prikriva negativna osećanja da ona ne bi
naškodila njegovom detetu u psihološkom
smislu, dok je autoritaran roditelj skrivao i
pozitivna i negativna osećanja pod plaštom
tiranije i kritikovanja. Potiskivanje svih
osećanja ograničavalo je efikasnu
komunikaciju. Od roditelja se sada zahteva da
budu autentični i spontani i da se više ne
skrivaju iza nekakve uloge. Uverenja da treba
„biti iskren" i „ponašati se u saglasnosti sa
svojim osećanjima" predstavljaju deo pokušaja
da se popularizuje ova nova moda i da se
izgrade slogani za nju. Ovo je u suštini terapija
samopomoći u korist klijenta, a protiv
medicinskih stručnja. To je više praksa nego
što je teorija. Ona je iz osnova demokratska –
porodica je postala jedna demokratija. Mi
smo
svi jednaki.
Knjiga Tomasa Gordona
Kako biti
efikasan roditelj
(1970) bila je izdanak PET
škola za roditelje. U njoj on analizira način na
koji mi kodiramo poruke jedni drugima i tako
onemogućujemo pravu komunikaciju. Ako
dete nečim naljuti roditelja, on treba da pokaže
da se naljutio, a ne da održi detetu predavanje
o njegovom lošem ponašanju. Slično tome,
ukoliko dete izrazi svoje mišljenje o školana
primer, roditelj ne treba da pokuša da proceni
ispravnost dečjeg suda o školi, već samo da
mu pokaže da razume njegova osećanja.
Gordon podstiče roditelje da primenjuju
jednostavne i efikasne metode koje koriste
profesionalni savtnici s ciljem da izazovu
osećanja. Upućujte ,,ja-poruke“ umesto „ti-
poruka“. Na primer, neprihvatljivo ponašanje
deteta obično završava time što mu roditelj
upućuje „ti-poruku" kao: „Prestani; ti se
ponašaš kao beba; ti si napast" itd. Međutim,
kada roditelj saopšti detetu kako se sam
oseća
zbog
njegovog ponašanja, poruka postaje „ja-
poruka", kao na primer: ,Ja ne mogu da se
odmorim ako mi se neko neprestano uvlači u
krilo; ja se ljutim što mi je kuhinja opet
prljava" itd. ,,Ti-poruka" ne saopštava pravo
roditeljsko osećanje umora ili loše volje.
Razmotrimo još jedan primer koji navodi
Gordon. Porodica je krenula na dugi put a deca
se na zadnjem sedištu tuku, plaču i veoma
otežavaju putovanje. Na kraju, otac silazi s
druma i zaustavlja kola. Umesto da uputi deci
„ti-poruku" kojom bi im saopštio da moraju da
budu obzirniji, da mogu da izazovu
saobraćajnu nesreću ili da treba već jednom da
odrastu i ponašaju se pristojno, on im upućuje
„ja-poruku": „Ja jednostavno ne mogu više da
podnesem svu tu galamu i skakanje po kolima.
Hteo bih da uživam u svom odmoru, ali,
dođavola, kad vi tu nazad galamite, ja se
nerviram i ne vozi mi se" (Gordon, 1970, str.
140). Deca su se iznenadila i pomalo uplašila i
to mu i kažu. Mislili su da mu ne smeta!
Majka je kasnije izjavila da su deca potom bila
obzirnija i da se više nisu tako grubo igrala.
Pomoću „ja-poruke" i direktnog izražavanja
onoga što oseća otac je vrlo efikasno
uspostavio komunikaciju.
U drugom primeru, majka maloletne
devojke ostala je budna do pola dva posle
ponoći čekajući kćer da se vrati sa žurke.
Njihov prvobitni dogovor bio je da se vrati do
ponoći. Kad je kćer najzad stigla kući, majka
je, pokušavajući da komunicira na PET način,
kazala: ,Ja sam ljuta na tebe; zaista sam ljuta
što zbog tebe nisam mogla da zaspim... Toliko
sam brinula da sam se skoro razbolela." Njen
instruktor u PET školi bio je sasvim
zadovoljan, ali pitao ju je šta je zapravo
prvo
osetila kad je ugledala kćer koja se vratila
kući. To bi, složili su se oni, moglo da se
saopšti na sledeći način: „O, Linda, hvala
Bogu, dobro si. Tako sam se uplašila da ti se
nešto desilo." Linda bi na to možda odgo-
vorila: „Hej, mama, pa ti se stvarno raduješ što
me vidiš, je 1' da?" Ovde Gordon iznosi vrlo
ispravno stanovište da roditelji često
propuštaju priliku da iskreno pokažu deci svo-
ja pozitivna i nežna osećanja. Osećanja kao što
su strah, zabrinutost i povređenost mogu brzo
da se pretvore u srdžbu. Mi više volimo da se
ljutimo nego da, osećajući se povređenima,
ostanemo u relativno ranjivoj poziciji. On
kaže: „Željni da naučimo svoju decu pameti,
propuštamo zlatne prilike da ih naučimo
bitnijim stvarima. Na primer, da ih mnogo
volimo i da bismo strahovito patili kad bi e oni
povredili ili kad bi poginuli" (str. 135).
Gordon obrađuje čitavu problematiku
roditeljske moći, autoriteta i uticaja. Sve to
funkcioniše samo dok je roditelj krupniji od
deteta, ili dok može da primenjuje efikasne
kazne. Čim dete postane manje zavisno od
roditeljske sigurnosti, roditeljsko uporište koje
počiva na moći je uzdrmano. Gordon kritikuje
roditelje koji smatraju da moraju da utiču na
svoju decu onako kako to želi društvo i koji
veruju da je to u najboljem interesu deteta. On
postavlja pitanje: „Ko treba_da odluči o tome
šta je u najboljem inteesu za društvo? Dete?
Roditelj? Ko zna šta je najbolje?... Opasno je
prepustiti roditelju da odredi šta je u
'najboljem interesu'" (str. 195). Osim toga, on
posmatra porodični dom kao jedan od
poslednjih bastiona moći i zahteva
od roditelja
da „nastoje da pronađu nove kreativne metode
koje ne počivaju na moći", zato što se, na
kraju, primenom moći ne postiže ništa. Zatim
on govori o metodi „bez promašaja" koju treba
primeniti u rešavanju sukoba, a koja
podrazumeva pregovaranje s decom o
donošenju značajnih zajedničkih odluka.
Odnos roditelj-dete više se ne oblikuje prema
staroj strukturi moći, već prema odnosu
konsultant-klijent. Roditelj-konsultant
deli
svoje znanje i iskustvo sa klijentom koji je
odgovoran za prihvatanje ili odbacivanje
dobijenih informacija. Konsultanti obično nu-
de informaciju samo jednom: oni ne navaljuju
na klijente da ih prihvate. Gordon upozorava:
„Današnja omladina oslobađa svoje roditelje
dužnosti dajući im do znanja da njihove usluge
više nisu potrebne jer je malo koji roditelj
efikasan konsultant svojoj deci... roditelji su
krivi zbog ‘agresivnog nametanja'. Nije čudo
što u većini porodica deca očajnički govore
roditeljima: 'Ostavite me na miru. Prestanite da
navaljujete'..." (str. 274).
PET očigledno, zahteva od roditelja da se
odreknu autoriteta nad decom iz dva razloga.
Pre svega zato što je autoritet kao moć, sila i
obuzdavanje nemoralan, a potom zato što se
njime ne postiže ništa. Ukoliko ne uspete da
uverite svoju decu da treba da prestanu da
puše, da se drogiraju, da se kreću u lošem
društvu itd., i ukoliko ona nastave to da rade
uprkos vašim savetima, „onda vam ne
preostaje ništa drugo nego da odustanete i da
prihvatite to kao nešto što ne možete da
promenite". Roditelji su svedeni na
informativne (i to samo ponekad!) pasivne

Poglavlje 4.
Detinjstvo u istoriji – između ideje i prakse
Tomanović Smiljka
«Detinjstvo u istoriji – između idje i prakse»,
Sociologija
, Vol.
XXXVIII, No. 2., B eograd 1996.
Uvod
Osnovni postulat na koje se zasniva nastajuća
nova paradigma sociologije detinjstva je da je
detinjstvo društvena tvorevina, socijalni konstrukt
(Tomanović, 1993). Nasuprot gledištu koje prois-
tiče iz prevelencije moderne ideje “rasta” ili “raz-
voja”, a koje detinjstvu pripisuje konotacije “pri-
rodnosti” i “univerzalnosti”, sociologija detinjstva
tumači kao specifičnu kulturnu i strukturalnu
karakteristiku različitih društava. Sa stanovišta
pojedinaca kao aktera u svakodnevnom životu
delinjstvo je tvorevina određenog društveno-
kulturnog i istorijskog konteksta, a sa stanovišta
teoretičara – određenog teorijskog gledišta. Po
mišljenju nekih autora, o detetu možemo govorili
kao o „kulturnom otkriću", s obzirom da su
različite kulture – gledano uporedno sinhronijski i
istorijski – „izmislile" različitu decu, kao što su to
učinili i razni društveni teoretičari, pre svega
filozofi i psiholozi (Kessen, 1983).
Različitost shvatanja i sadržaja detinjstva, kao
i shvatanja starosne klasifikacije kao principa
društvene diferencijacije i stratifikacije u raznim
kulturama, dokumentovali su brojnim istraži-
vanjima antropolozi i na taj način demantovali
tezu o međukulturnoj univerzalnosti detinjstva.
Istorijskom kontekstualnošću ideje i sadržaja
detinjslva u zapadnoj kulturi bavi se istorija
detinjstva. Od svojih početaka, koji se vezuju za
objavljivanje klasičnog Arijesovog dela «Dete i
porodični život pod starim režimom» 1960.
godine, problematika detinjstva u istoriji je ins-
pirisala brojna istraživanja, tako da se sa pravom
govori o novom polju proučavanja u okviru isto-
rije porodice, o novoj disciplini društvene istorije.
Kao i većina problematike koja se tiče različitih
aspekata društvene istorije, i istorija detinjstva je
područje u kojem su prisutne brojne polemike.
Neki autori smatraju da se u okviru istorije
detinjstva mogu razlikovati dva fokusa prouča-
vanja: deca kao predmet kulturnih definicija i deca
kao predmet formalnih institucija sistema
(Bellingham. 1988: 348). Drugim recima, detinj-
stvo se javlja dvostruko: kao kulturni konstrukt i
kao sadržaj različitih društvenih ustanova. Pošto
se potonje područje više bavi istorijom institucija
koje su posvećene deci nego samom decom u tim
institucijama, odlučili smo da analizu koncen-
trišemo na problematiku koja se tiče društveno-
kulturne konstrukije detinjstva.
Koncept detinjstva obuhvata tri osnovna
nivoa kojima korespondiraju tri pristupa njegovom
proučavanju. To su:
ideja detinjstva -
odnosno simboličke
predstave o detetu. normativni model deteta
i odrastanja, stavovi i sl.;
praksa detinjstva -
obuhvata stvarni
položaj deleta u porodici i društvu, odnose,
postupke, aktivnosti i sl.;
kultura detinjstva -
odnosi se na unutrašnji
svet detela. njegov doživljaj i sliku sveta,
aktivnosti i interakcije među decom, i sl.
(Uporedi, Kon, 1991:37).
Drugim rečima, koncept i pristup detinjstvu
kao društvenoj tvorevini obuhvata tri različita
aspekta, odnosno definicije detinjstva:
detinjstvo kao
skup ideja i stavova;
detinjstvo kao
skup odnosa i aktivnosti
detinjstvo kao
dečiji svet.
Osnovni polemike vezane za istoriju de-
tinjstva proističu, po našem mišljenju, iz neraz-
lučivanja, nepovezivanja ili pogrešnog pove-
zivanja ovih sadržaja pojma detinjstva i njima
odgovarajućih nivoa analize. Ovaj rad predstavlja
pokušaj da se u opštim crtama prikažu osnovni
problemi istorije detinjstva i izvori polemika
unutar njih.
Naša analiza će se koncentrisati na probleme
ideje i prakse detinjstva i njihovog odnosa. S
obzirom da je problematika kulture detinjstva
malo proučavana u istorijskoj perspeklivi, o njoj
će manje biti reči.
Nastanak i razvoj moderne ideje detinjstva
Tezu o nastanku moderne ideje dctinjstva u novo-
vekovnoj Zapadnoj Evropi koja dominira
socijalnoistorijskim proučavanjima poslednje tri i
po decenije prvi je formulisao Filip Arijes u
pomenutom delu (Arijes. 1989). S obzirom da je
njegovo stanovište dobilo široku podršku u nauč-
nim krugovima i javnosti, postalo je uvreženo o
njemu govoriti kao o „Arijesovoj tezi".
Osnovni Arijesov stav je da detinjstvo kao
društvena činjenica kakvu danas poznajemo nije
oduvek postojalo: ono je proizvod novovekovnog
građanskog društva. Arijesova analiza francuskog
društva pokazuje da u Srednjem veku ne postoji
ideja o detinjstvu kao posebnoj fazi u ljudskom
životu. Nakon prvih godina života, kada je jedva
primećivano njihovo prisustvo, deca su automatski
prelazila u svet odraslih, što je obeleženo njihovim
učešćem u radnom procesu i životu domaćinstva.
U društvu koje se ne diferencira prema uzrasnim
već prema statusnim kategorijama, koncepti deteta
i odraslog ne postoje. Na osnovu analize
sekundarnih istorijskih izvora, kao šio su
ikonografija, književnost i pisani dokumenti.
Arijes nalazi dokaze za svoju tvrdnju o
nepostojanju lika deteta u srednjovekovnoj
ikoniografiji, u nepostojanju izdiferencirane dečje
odeće i igara, u odsustvu moralnih stega i
seksualnog zazora pred decom. u nepostojanju
termina za dete kao ni posebnog jezika obraćanja
deci i sličnom.
Formiranje koncepta detinjstva i promena
stava prema deci, pojava koju naziva «otkriće
detinjstva», odigravala se, prema Arijesu,
postepeno u periodu od XVI do XVIII veka. Dete
je u XVI veku otkriveno kao «izvor zabave i
opuštanja», «predmet maženja». Tokom XVII
veka postepeno prodire saznanje da su deca
različita od odraslih, pre nego njihove umanjene
replike. Moralisti decu počinju da posmatraju kao
nevina i nezaštićena Božija stvorenja kojima je
potrebna posebna briga, zaštita i disciplinovanje.
Ovim se konceptima u XVIII veku pridružuje i
briga za fizičku dobrobit deteta, tako da od tada
dete postaje centralna figura u porodici oko koje
se razvija nova porodična osećajnost. Arijesovo
osnovno stanovište je, sa određenim varijacijama,
podržano od strane mnogih autora koji su
istraživali druga zapadna društva. Tako, Džon
Demos (John Demos), u istraživanju puritanske
kolonije u Plimutu (Masačusets, SAD) iz 1630.
godine, pokušava da rekonstruiše stvarni život
deteta, istovremeno krilikujući Anjesa što to nije
činio (Demos, 1970). Svoje zaključke, međutim,
on zasniva na istraživanju fizičkih činjenica, kao
što su: veličina kuće, nameštaj, tip odevanja. i na
analizi dokumenata, kao što su testamenti i zva-
nični izvešlaji o koloniji. Demosovi zaključci se
slažu sa Arijesovim: detinjstvo se u ovoj koloniji
jedva opažalo kao poseban period, odnosno nije
postojao osećaj da deca mogu bili posebna grupa
sa vlastitim potrebama i interesima.
U istraživanju porodičnog života u Engleskoj,
Lorens Stoun iznosi tezu da su tokom Srednjeg
veka interesi pojedinca bili podređeni interesima
grupe, te su, stoga, deca bila zapostavljena (Stone.
1977). Edvard Šorter ide dalje tvrdeći da su se
deca nalazila toliko nisko na društvenoj lestvici,
bila tako malo cenjena, da nisu ni smatrana
ljudskim bićima (Shorter. 1976).
Značajna promena u stavu prema detinjstvu
odigrala se, prema autorima škole «istorije ose-
ćajnosti» (Anedersen, 1980), u XVIII i XIX veku.
Arijes ovu prometni povezuje sa prodorom
školstva i moralističke filozofije. Prema njegovom

Darvina preko Frojda do savremene razvojne
psihologije «demitologizovala» decu ukazavši na
njihovu stvarnu prirodu koja nije nemoćna,
nevina, aseksualna i intrinistički (suštinski,
unutrašnji) dobra. Ovo skidanje dece sa pijedestala
anđeoskih bića je omogućilo da se, bez predrasuda
koje nameće gledište odraslih, sagleda stvarno
dete.
Sumirajući rezultate prethodne rasprave
možemo zaključiti da postoji velika saglasnost
autora da ideja detinjstva ima svoju istorijsku
kontekstualnost. Ranije neprepoznavano kao
posebna faza u razvoju čoveka, detinjstvo je
postepeno otkrivano sa razvojem građanskog
društva, da bi XVIII vek predstavljao prekretnicu
u njegovoj spoznaji. Proizvod modernosti i
buržoaskog etosa, ideja detinjstva nastavlja svoj
razvoj pod uticajem dominantnih ideoloških
paradigmi i trendova.
Praksa detinjstva u istorijskoj perspektivi
Sagledavanje razvoja moderne ideje detinj-
stva izgleda manje ili više neproblematično.
Problem nastaje prilikom prelaska sa ideje na
praksu detinjstva, odnosno sa analize ideoloških
obrazaca na analizu konkretnih postojećih postu-
paka i odnosa koji su činili svakodnevni život
dece ili sadržaj detinjstva u prošlosti.
Prvenstveni fokus Arijesovog dela kao i ra-
dova njegovih sledbenika su stavovi odraslih pre-
ma deci i detinjstvu, pre nego stvarni sadržaj
detinjstva u prošlosti (Meckel, 1984: 415). To,
međutim, ne znači da njihovi radovi ne sadrže tvr-
dnje i dokaze koji se tiču odnosa roditelja i dece,
kao i postupaka koji čine praksu socijalizacije.
Osnovno obeležje odnosa roditelja prema
deci u Srednjem veku, po ovim autorima, jeste
ravnodušnost (indiferentnost). Iako je postojao
bezlični emotivni odnos, odnosno naklonost,
odnos roditelja prema deci je bio distanciran i
formalan. Tako Arijes govori da ne treba mešati
osećanja prema deci sa idejom detinjstva: ,,U
srednjovekovnom društvu, koje smatramo
polaznom osnovom, doživljaj detinjslva nije
postojao: to ne znači da su decu tada zapostavljali,
odbacivali i zlostavljali" (Arijes, 1989: 176).
Ona samo nisu smatrana vrednim posebne
pažnje i investiranja posebnih osećanja, jer„čim bi
dete prevalilo period najveće opasnosti od smrti –
kada su izgledi da preživi mali – poistovećivalo se
sa odraslima" (Ibid.: 177)
Osnove indiferentnosti roditelja prema deci
Arijes nalazi u neizvesnosti ranog detinjstva -
usled velike smrtnosti beba i male dece – i u
njegovom kratkom trajanju. Iako u gore navede-
nom citatu iznosi stav da deca nisu bila zaposta-
vljana i odbacivana, u predgovoru za izdanje iz
1973. godine Arijes prihvata rezultate nekih istra-
živanja koji govore o uobičajenoj praksi „da se
deca koju roditelji ne žele da zadrže jednostavno
puste da umru ili da im se 'pomogne' u tome ...
Pomoći prirodi da se oslobodi bića koja su tako
malo sposobna da žive samostalno, nije se
odobravalo, ali se isto tako nije smatralo sramnim"
(isto: 20, 21)
Pored navedenih pojava infanticida, odbaci-
vanja i ravnodušnosti prema smrti male dece,
dokaze za nepostojanje posebne osećajnosti prema
deci autori vide u praksama povijanja, ostavljanja
dece same na duži period i slanja dece dojiljama.
U poslednjem Sorter vidi dokaz da «te majke nije
bilo
briga
»
(Shorter, 1976: 204, kurziv u
originalu). U nedostatku majčinske brige neki
autori vide primarni uzrok visoke smrtnosti
odojčadi.
Dokumentovana navodno široko rasprostra-
njena praksa slanja dece na «šegrtovanje»
(
apprenticeship
) se tumači i kao izvor nepo-
stojanja bliskosti između roditelja i dece i kao
dokaz za to. Arijes u «šegrtovanju» vidi domi-
nantan oblik socijalizacije u Srednjem veku:
„Celokupno vaspitanje i obrazovanje odvijalo se
dakle u vidu šegrtovanja, učenja, a tom pojmu
davao se daleko širi značaj od onog koji je
poprimio kasnije. Deca se nisu zadržavala u
roditeljskim domovima, nego su odlazila u druge
porodice, uz ugovor ili bez njega, da tu borave i
upute se u život, ih da nauče viteške manire, ili
neko zanimanje, ili čak da idu u školu i nauče
latinska slova. 'Šegrtovanje' treba posmatrati kao
široko rasprostranjen običaj, i to u svim
slojevima"(Ibid.: 256)
Formiranje ideje o detinjstvu, «otkriće
detinjstva», iniciralo je i promenu odnosa prema
deci. Arijes tvrdi da je rastuće interesovanje za
decu dovelo do rastuće strogosti discipline i
stalnog nadzora:„Svest o jedinstvenosti detinjstva,
spoznaja da je ono različito od sveta odraslih,
nastaje kroz elementarni doživljaj o njegovoj
nejakosti, koji ga spušta na nivo najnižih
društvenih slojeva" (Ibid.: 205).
Represivno vaspitanje koje kao glavni metod
ima šibanje bilo je uobičajeno za tadašnji školski
sistem: „Porodica i škola, zajedno su odvojili dete
od društva odraslih... Zajedničko staranje
porodice, crkve, moralista i upravitelja lišili su
dete slobode koju je uživalo među odraslima. To
staranje upotrebilo je na detetu bič. zatvor, kazne
namenjene zatvorenicima najnižeg staleža" (isto:
309).
Slično mišljenje podržavaju i drugi autori.
Tako Stoun piše da su od XV veka deca podre-
đena strogoj disciplini koja krajem XVI i tokom
XVII veka postaje skoro varvarska. Brutalne
metode kažnjavanja su, po njegovom mišljenju,
uzgredni proizvod veće brige za moral i obrazo-
vanje dece. kao i doktrine „prvobitnog greha"
(Stone. 1977: 193). Sa druge strane, Džon Demos
piše o represivnom ali ne i zlostavljajućem odnosu
puritanaca prema deci. Iako se nakon najranijeg
perioda života, a sa početkom ispoljavanja
detetove volje koja je prepoznavana kao jasan
znak prvobitnog greha, primenjivana oštra
disciplina – puritanska zajednica u XVII veku ima
zakone koji sprečavaju roditelje u zlostavljanju
dece (Demos, 1970). I Plamb se slaže daje u XVII
veku stav prema deci bio autokratski, a odnos
skoro surov (Plumb, 1975).
Najekstremnije je gledište koje zastupa Lojd
De Moz u svojoj «
psihogenoj teoriji istorije
»
koja teži da otkrije psihogene promene roditelja
koje su uticale na promene interakcija između
roditelja i dece. Rekonstrukciju detinjstva De
Moz sprovodi putem analize evolucije roditelj-
stva koja se odvija kroz šest faza obeleženih
različitim stilovima vaspitanja:
1. infanticidni stil (do IV veka n.c);
2. odbacujući stil (od IV do XIII veka);
3. ambivalentni stil (od XIV do XVII veka);
4. dominirajući stil (XVIII vek);
5. socijalizujući stil (XIX vek i prva polovina
XX veka) i
6. permisivni stil (počinje polovinom XX
veka) (Mause, 1976: 51, 52).
Prema ovom autoru, veći deo istorije
detinjstva obeležavalo je nasilje i zapostavljenost
dece.
Većina autora se slaže da se najveća promena
u odnosu roditelja prema detetu i u praksi vaspi-
tanja odigrala tokom XVIII veka. Arijes smatra da
je strogost prethodnog perioda održavala drugačije
osećanje nego sto je srednjovekovna ravnodušnost
i da je bila priprema za novi period «opsesivne
ljubavi» koja će zavladali društvom počevši od
XVIII veka (nav. delo: 309). Po njegovom
mišljenju, slabljenje školske discipline išlo je
uporedo sa novim stavom prema detinjstvu i sa
novim osećanjem prema detetu: „koji više nije
usredsređen na 'slabosti' deteta i više ne priznaje
potrebu da se ono ponižava" (isto: 206). već se
dete priprema za život odraslog pažljivim i
postupnim formiranjem ličnosti. Ovde je
očigledan prelaz na moderni koncept socijalizacije
ili model «socijalizovanog deteta» koji je obeležio
XIX vek. Po mišljenju Anđelke Milić, misaoni
prelaz sa koncepta vaspilanja na koncept
socijalizacije se odvijao u drugoj polovini XIX i
početkom XX veka u delima Dirkema. Djuija, Dž.
H. Mida. Kulija i Frojda (Milić, 1982).
Slično kao i u slučaju prethodnih argumenata,
sledbenici «Arijesove teze" ga i ovde podržavaju.
Tako Plamb piše da se tokom XVIII veka za decu
otvara ceo «novi svet»: knjige, igre, posebna
dečija odeća, više zabave i mogućnosti za
obrazovanje (Plumb. 1975). On, takođe,
konstatuje da su deca bila na dobitku ali i na
gubitku, jer je njihov privatni život (naročito
polni) bio više pod kontrolom i disciplinom. Pro-
mena se može objasniti kao prelazak sa fizičkih na
više psihološke metode disciplinovanja, saglasno
prelasku sa puritanskog na socijalizatorski model
vaspitanja. U tome se. između ostalih, slažu i
Šorter, Stoun i De Moz.
Postoji nekoliko osnovnih determinanti koji-
ma se objašnjava opisana tranzicija u odnosu ro-
ditelja prema deci. Linda Polok navodi sledeće:
1. pojavu obrazovnog sistema;
2. promene u strukturi porodice;
3. nastanak kapitalizma;
4. rastuću zrelost roditelja i
5. pojavu duha dobročinstva (Pollock. 1983:
28, 29).
Prema Arijesovom mišljenju, mala grupa
moralnih reformatora svojim insistiranjem na
značaju obrazovanja bila je odgovorna za odva-
janje sveta detinjstva od sveta odraslih. Škole su i
odvajale decu od odraslih i produžavale period
delinjstva (Arijes, 1989). Obavezno obrazovanje
sa produženim trajanjem školovanja, po mišljenju
Milerauera i Zidera, uticalo je na homogenost
sastava porodice a time i na učvršćivanje

sastavni element modernizacije. S druge strane,
mala, nuklearna porodica se proglašava modernom
i kao takva tumači kao osnov za rađanje afektivne
povezanosti i njene unutrašnje kohezivnosti.
Odnos veličine i strukture porodice i procesa
industrijalizacije i modernizacije nije, međutim,
jednostavan i neproblematičan, već predstavlja
pitanje oko koga su se razvile izrazite polemike
unutar proučavanja porodice. Ne ulazeći u
problematiku širih društveno-ekonomskih uslova i
uticaja koji su pratili, ako ne i uslovili pojavu
moderne porodice, teoretičari škole «istorije
osećajnosti» su ostali jednostrani u objašnjenju
promena u porodici, pa time i odnosa roditelja i
dece. Tako Stoun povezuje odnos prema deci sa
tipovima porodice («otvorena porodica loze»;
«ograničena patrijarhalna nuklearna porodica";
«zatvorena domestikovana nuklearna porodica")
ne objašnjavajući načine njihove promene kao ni
činioce prelaska sa jednog lipa na drugi (Stone.
1977). Šorter, na sličan način kao Arijes, vidi
tradicionalnu porodicu kao mehanizam prenošenja
imanja i statusa sa generacije na generaciju, dok
moderna porodica postaje manje zainteresovana za
finansijsle pozicije, slabi veze sa spoljnim svetom,
istovremeno ojačavajući unutrašnje (Shorter.
1976).
Ne umanjujući kritiku za neosetljivost nji-
hove analize na drušiveno-ekonomske činjenice,
možemo ipak utvrdili da su pomenuti teoretičari
ukazali na jedno značajno područje društvenosti
čime su poljuljali funkcionalističku tezu da je
moderna porodica pasivna posledica i odraz
industrijske revolucije. Ukazujući na promene na
idejnom i afetktivnom planu, ovi su teoretičari
ukazali na aktivnu ulogu porodice u procesu
modernizacije, pokazavši «da je porodica – kako
pre nastupa industrijalizacije, tako i posle njega –
predstavljala snažnog idejno-ideološkog i vred-
nosno-kulturnog posrednika u prihvatanju i
uspostavljanju nove organizacije i načina života
koji su doneli procvat kapitalizma i njegova
industrijska tehnološka organizacija» (Milić.
1988: 39).
I novi odnos roditelja prema deci je, prema
pomenutim autorima, posledica modernog bur-
žoaskog etosa koji se gaji u porodici. Sloun ga
naziva «afektivnim individuailizmom», a Šorter
ga opisuje kao «talas osećajnosti» čija je jedna od
odlika «sklonost prema porodici». On čak tvrdi da
je «nuklearna porodica stanje svesti, pre nego
posebna struktura, ili skup kultnih aranžmana.
Ono što posebno razlikuje nuklearnu porodicu od
drugih obrazaca života u zapadnom društvu jeste
poseban osećaj solidarnosti koji razdvaja domaću
jedinicu od okolne zajednice. To osećanjce se
naziva sklonošću ka porodici («domestieity»
S.T.M.)"
(
Shorter
,
1976: 205).
Jedni od retkih autora koji povezuju promenu
u porodičnoj osećajnosti sa promenom u obras-
cima produkcije su Miterauer i Zider (nav. delo.
1988). Oni prelazak sa autarkičnog privređivanja u
okviru i za potrebe domaćinstva na industrijski
način privređivanja povezuju sa promenama u
životnom ciklusu porodice. Dok je premoderna
porodica zbog potreba održanja stalnog nivoa
radne snage često menjala
veličinu i stav, dotle je
moderna porodica postojanija u svom sastavu. Za
razliku od onih autora koji se priklanjaju
ideacionom objašnjenju kao što je «otkriće
detinjstva», Miterauer i Zider tvrde da je
„verovatnije da bi sve veća rodbinska bliskost
unutar porodične grupe trebalo da se objasni
postepenim odvajanjem radnog mesta od doma,
što se izgleda dešavalo kod sve većeg dela stan-
ovništva. Ovo odvajanje ima iste korene kao i sve
postojanije porodično grupisanje, naime, ukidanje
kućne grupe kao osnove za proizvodnju. Činjenica
da manje jedinice sastavljene od roditelja i dece
sada žive zajedno duži vremenski period mora
produbiti emocionalne odnose"(isto: 204).
Materijal koji pomenutim autorima služi kao
dokaz za potkrepljivanje tvrdnje o promeni u
odnosima roditelja prema deci koja se odigrala u
XVIII veku prilično je oskudan. Većina autora se
služi sekundarnim istorijskim izvorima kao što su
ikonografija, književnost i dokumenti kako da
potkrepi tvrdnju o nepostojanju ideje detinjstva u
Srednjem i ranom Novom veku, tako i da doku-
mentuje promenu koja se kasnije odigrala.
Prvenstveno na osnovu analize
likovnih izvora
Arijes, na primer, tvrdi da se promena u stavu i
odnosu prema detinjstvu i deci može videti u
pojavi posebne odeće za decu koja je različita od
one koju nose odrasli, u pojavi posebnih igara i
igračaka za decu, u iskazivanju posebne ličnosti
deteta u umetnosti, u razvoju posebnog diskursa
kada se govori o deci i sa decom i si. Slično
postupa Stoun kada dokaze za povećanu pažnju
koja je poklanjana detinjstvu vidi u pojavi zabav-
nih knjiga za decu i prodavnica igračaka, kao i
porodičnih portreta na kojima su deca prikazana
kako sede u majčinom krilu. Dokaze za mali
interes za decu i detinjstvo u plimutskoj
puritanskoj koloniji Demos nalazi, kao što smo
ranije naveli, na osnovu analize veličine kuće,
nameštaja, tipa odevanja
,
kao i analize dokumen-
ata kao što su dokumenti i zvanični izveštaji o
koloniji. Zastupnici teze da je visoka stopa
smrtnosti odojčadi posledica majčinskog nemara,
u njenom opadanju vide dokaz za promenu odnosa
prema deci (Pollock. 1983: 28).
Problem mogućnosti zaključivanja o praksi
detinjstva i dokazivanja na osnovu sekundarne (a
često i oskudne) istorijske građe dovodi nas do
jednog značajnog epistemološkog problema. On
se može izraziti putem pitanja: koliko je opra-
vdano na osnovu ideološke stvarnosti koja je
predstavljena u analiziranim izvorima zaključivati
o praktičnoj stvarnosti porodičnog života, posebno
o takvom njegovom aspektu kao što je osećajnosl.
Sa jedne strane, postoji opasnost na koju ukazuje
Anderson (nav. delo. 1980). da se neke pojave
tumače kao nove zato što su prvi put prikazane. Sa
druge strane, nepromišljeno prelaženje sa ideja na
praksu, njihovo nerazlučivanje, odnosno
poistovećivanje ideja o porodici sa stvarnošću
porodičnog života i odnosa u njoj sadrži – po
recima A. Milić – ozbiljnu opasnost od
„ideologizacije stvarnosti pri kojoj istorijsko
istraživanje umesto da služi otkrivanju istine,
zapravo daje legitimitet savremenim vladajućim
ideološkim predstavama jer ih snabdeva, navodno,
iskustvenom istorijskom podlogom" (Milić. 1988:
31).
Rešenje problema sklada ili nesklada između
dominantnih ideja i prakse ljudi, ova autorka vidi
u traganju za evidencijom koja bi pokazivala šta se
u svakodnevnom životu ljudi u prošlosti stvarno
dešavalo, kakvi su bili njihovi odnosi i osećanja, a
ne samo ideal i doživljaj tih odnosa. Tu se,
međutim, nanovo postavlja problem oskudnih
izvora evidencije o življenoj stvarnosti ljudi iz
prošlosti.
Upravo na osnovu analize preko četiri stotine
primarnih izvora: dnevnika, pisama. Autobiogra-
fija, Linda Polok tvrdi da je dominirajuća teza
(tzv. «Arijesova») – stereotip, nastao iz pogrešnog
tumačenja istorijskog materijala, sa ciljem da se
podrži unapred razvijena teza (Pollock. 1983:270).
Prema ovoj autorki, nikada nije postojao kulturni
diskontinuitet koji je obeležio «otkriće detinjstva».
Dokaz da je detinjstvo bilo prepoznavano u svojoj
posebnosti i u ranijim vekovima – tvrdi Polokova
– nalazi se u činjenici da je normativni model
ljubavi prema deci stalno opstojao: roditelji su se
uvek ponašali prema normama da su deca
emocionalno draga. S obzirom daje ustanovila da
su «mogle postojali promene u postupcima
hranjenja i neke male promene u stavovima, ali se
nije dogodila dramatična promena u praksi
podizanja dece u XVIII veku» – Linda Polok
predlaže da istoričari treba svoje napore da usmere
ka otkrivanju «upravo zašto je roditeljska briga
jedna promenljiva tako čudnovato otporna
promeni» (isto: 270). U potonjem stavu se,
međutim, upravo vidi ograničenost analize ove
autorke. Postavivši u centar analize roditeljsku
brigu, ona razvija u osnovi sociobiološki pristup
koji teži da dokaže da je ona univerzalna
činjenica, nepromenljiva u svim ljudskim
kulturama. Tragajući za izrazima bazične
afektivnosti. ponovnim čitanjem dnevnika i
autobiografija Linda Polok ispravlja neka
preterivanja, ali ne uspeva da porekne da je došlo
do značajne promene u odnosu prema deci i
uslovima njihovog života (Bellingham. 1988:
349).
Uključivanje, pored analize stavova, društ-
veno-ekonomskih činilaca proširuje saznanja o
tome kakvo je detinjstvo u prošlosti stvarno bilo i
neminovno ispravlja neke pogrešne (ideologi-
zovane) zaključke. Dobar primer za to je jedna od
najzasnovanijih analiza raširene i dugotrajne
prakse slanja dece dojiljama u Francuskoj koju
daje Sasman (Sussman. 1977: Sussman. 1982).
Suprotstavljajući se Šorterovoj tezi daje pomenuta
praksa izraz tradicionalne majčinske ravno-
dušnosti prema malom detetu. Sasman pokazuje
da pripadnici slojeva gradskih zanatlija i trgovaca
šalju decu dojiljama iz potrebe materijalnog
održanja porodice. Naime, u dugom periodu
prelaska sa predindustrijske na industrijsku
ekonomiju, koji je u Francuskoj trajao tokom
celog XVIII i XIX veka, učešće majke u radu
porodičnog preduzeća je bilo apsolutno neop-
hodno i zahlevalo je prihvatanje posebnih aranž-
mana brige o bebama, kao stoje njihovo slanje
dojiljama. Ovaj institucionalni aranžman, ili
porodična strategija, opstala je dugo u slojevima
sitne buržoazije uprkos tome što je bio suprotan
dominantnom ideološkom stavu, odnosno uprkos
stalnoj kritici od strane stručnjaka i društvenih
reformatora. Nestanak ove prakse početkom ovog

tivnih») (Benedict, 1955).
Široki „talas" modernizacije, sa promenama
koje je doneo na drušlveno-ekonomskom, idej-
nom, osećajnom i porodičnom planu koje generišu
novu ideju i doživljaj detinjstva, izmenio je i
njegovu praksu. Spoznaja jedinstvenosti i speci-
fičnosti delinjstva kao faze u čovekovom razvoju
usmerila je pažnju roditelja i društva na posebne
potrebe i interese dece. Posledica «otkrića
detinjstva» u idejnom smislu bio je diskontinuitet
u odrastanju, u praksi detinjstva. Deca sada
pripadaju «dečijem svetu» i potrebno je obezbediti
njihov prelaz u «svet odraslih». Oko ovih «obreda
prelaza» formiraju se, kao šio smo videli. različite
teorije i pristupi vaspitanju i/ili socijalizaciji.
Oko novog doživljaja i stava prema detetu
formira se u XIX i prvoj polovini XX veka čitav
«svet detinjstva». Pored stvaranja specijalizovanih
naučnih disciplina čija se saznanja i diskurs putem
masovnih komunikacija na popularan način
plasiraju (i nameću) širokoj javnosti, za njegovo
oblikovanje je zadužena čitava industrija čiji su
proizvod novi prostori (dečija soba. igralište),
nova odeća (posebna dečija), novi sadržaji i
aktivnosti (književnost, muzika, filmovi,
pozorište. televizijske i radio emisije, štampa, igre
i igračke) - za decu. Mnogi autori u ovoj pojavi
vide uzrok kontroverznog položaja dece u
modernom svetu. Neki autori govore o «dome-
stikaciji" dece, odnosno njihovom povlačenju u
zatvorene i segregisane prostore koji pored bolje
zaštite obezbeđuju i kontrolu nad njima (Zelizer.
1985; Donzelot. 1979) – prisutna je istovremeno i
kolonizacija dece na tržištu (Anderson, 1980), kao
i rastuća monetizacija i komercijalizacija dečijih
života (Zelizer. 1985: 15). Neki autori govore o
«ogoljavanju" detinjslva kroz institucionalizaciju
dece u «industriji brige o deci" sa njenom
strukturalnom rigidnošću (Suransky, 1982). Svi se
ovi autori slažu u mišljenju da se «otkriće
delinjstva" sada pretvara u svoju suprotnost: ono
naglašava negativne uslove egzistencije deteta u
savremenom svetu razotkrivajući ideološki
karakter «društva usredištenog na decu». Postoje
autori koji smatraju da detinjstvo «nestaje» pošto
mnogostruke odlike savremenog društva brišu
barijere i približavaju svetove dece i odraslih
(Postman, 1982). U ponovnoj neizdiferenciranosti
detinjstva iz sveta odraslih neki autori vide pojavu
«novog Srednjeg veka» u odnosu prema deci
(Winn, 1980).'"
Zaključak
Prethodna analiza problema i polemika u okviru
istorije dctinjstva navodi na nekoliko zaključaka.
Kao što smo izneli u pretpostavci, pokazalo se da
osnovni izvori polemika proističu iz neraz-
lučivanja i neopreznog povezivanja idejnog i
praktičnog aspekta detinjstva kao društvene tvo-
revine. Njihovo analitičko razlikovanje je osnovni
preduslov da se izbegne ideologizacija stvarnosti
od koje, kao što smo videli, trpe pojedina
tumačenja prakse detinjstva i šire svakodnevnog
života porodice. Sledeći preduslov može se izraziti
kroz zahtev da je u tumačenju pojava kakva je na
primer praksa detinjstva neophodno uključiti splet
(
matrix
) činilaca i uslova na različitim nivoima
društvene stvarnosti: društveno-ekonomskom,
kulturnom (idejnom i osećajnom), političkom
(institucionalnom), grupnom (porodičnom).
Pokazalo se kakve opasnosti krije tumačenje
prakse detinjstva samo kao refleksije
hipostaziranih kulturnih normi.
Za tumačenje prakse detinjslva u prošlosti –
kako je pokazala Zelicerova – neophodna je ana-
liza grupnog (ili mezo) nivoa stvarnosti domaće
grupe ili porodice. Umesto da se govori o
detinjstvu u jednini, kao prostoj refleksiji
dominantne norme i doživljaja delinjstva,
plodonosnije je i jedino ispravno govoriti o
detinjstvima u množini kao proizvodu specifičnih
uslova života dece u različitim društvenim
slojevima koji za njih definišu položaj i uloge
modifikujući aktuelni normativni model deteta.
Ako se detinjstvo tumači kao kulturni
proizvod posebnih društvenih uslova i odnosa,
onda se, kako je pokazala Zelicerova, ne može, na
primcr, govoriti o ljubavi prema deci kao o otkriću
buržoaske klase u nastajanju. Pitanje koje je u
centru polemike o istoriji dctinjstva: da li su ljudi
u prošlosti voleli ili nisu voleli svoju decu (ili
radnici u skorijoj prošlosti), pokazuje se kao
lažno. Nije, naime, reč o osećanju, kao stoje
bazična afektivnost koja je uvek postojala, već o
manjem ili većem investiranju u decu, što je stav
pa tako i sastavni deo porodičnih vrednosti. Iz
stava prema (ne)značajnosti investiranja u decu
generiše se socijalizacijska praksa i ostale aktiv-
nosti koje čine svakodnevni život deteta. S obzi-
rom da je investiranje u decu (u budućnost) sas-
tavni deo porodičnih strategija socijalne repro-
dukcije, smatramo da je neophodno proučavanja
detinjstva redefinisati u tom pravcu.
LITERATURA:
Anderson, Michacl (1980):
Approaches to the History of
Western Family, 1500-1914,
London: Macmillan
Arijes, Filip (1989):
Vekovi detinjstva,
Beograd, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva
Bellingham, Bruce (1988): «The Hislory of Childhood Since
the 'Invention of Childhood': Some Issues in the
Eightics".
Jomrnal oj' Famih History.
Vol. 13. No. 3
Benedict, Ruth (1955): «Continuities and Discontinuities in
Cultural Conditioning", u: M. Mead & M
Wolfwcnsitfin, eds.
Childhood in Contemporary Cultures,
Chicago: University Press
Cleverley. J. & D. C. Philips (1986):
Visions of Childhood.
Influental Models from Locke to Spock,
New York:
Tcachers Collegc Press
Demos, John (1970):
Family Life in a Plymouth Colony,
Oxford: Universily Press
Donzelo, Žak (1988): «Vladanje posredstvom porodice», u:
Milić. A., prir.
Rađanje moderne porodice.
Beograd:
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Donzelot. Jaeques (1979):
The Policing of the Families,
New
York: Rondom House
Dorđević, Tihomir (1990):
Deca u verovanjima i običajima
našeg naroda.
Beograd: Idea. Niš: Prosvela
Erlich, Vera (1971):
Jugnslmeiiska porodica u transformaciji.
Zagreb: Liber
Kessen, William (1983): «The Child and Othcr Cultural
Inventions». u: Kessen. F. S. & A. W. Siegcl. eds .
The
Child and Othler Cultural Inventions.
New York:
Praeger
Kon, Igor S. (1991):
Dete i kultura.
Beograd: Zavod za
udžbenike i ništavna sredstva
Lasch, Christopher(l986):
Narcistička kultura.
Zagreb:
Naprijed
Mause, Loyd de (1976): «The Evolution of Childhood», u: L
de Mauseed.
The Histori of Childhood.
Ncw York:
Souvcnir Press
Meckel. R. A. (1984): «Childhood and the Historians: A
Rcview Essay",
Journal oj Famih Histon.
Vol 9. No. 4
Milić, Anđelka (1982): «Ideja vaspitanja i istorijska stvarnost
porodice», u:
Vaspitanje i porodica.
Beograd: Institut za
pedagoška istraživanja
Milić, Anđelka (1988): «Porodica - dijalog sociologije i
islorije, u: A. Milić. prir..
Rađanje modeme
porodice,
Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva
Miterauer. M. i R. Zider(l988): «Nastanak ciklusa modeme
porodice», u A. Milić. prir.
Rađanje moderne porodice.
Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Newson. John & Elisabcth (1974): «Cultural Aspects of Child
Rearing in ihe English-Speaking World», u: M.
Riehards. ed..
The Itleration of a Child into a Social
World,
Cainbridge: Universilv Press
Plumb. J. (1975): «The New World of Children in Eiehteen
Century England».
Past and Present.
Vol. 67
Pollock, Linda (1983):
Forgotten Children,
Cambridge:
Universiijr Press
Polloek, Linda (1987):
A Lasting Realationship, Parents and
Children over Three Centuires,
London: Fourlh Estate
Postman, Neil (1982):
The Disappereance of Childhood.
Ncw
York:Laurel
Shorter, Edward (1976):
The Making of the Modrn Family,
London: Wilham Collins
Somerville, John (1982):
The Rise and Fall of Childhood,
Los
Angeles: Sage Puhlications
Stone, Lawrence (1977):
The Family, Sex and Marriage in
England. 1500-1800.
London: Windefeld & Nieolson
Suransky, Valerie (1982):
The Erosion of Childhood,
Chicago: Universitv Press
Sussman, G. (1977): «The End of Wet-Nursing Bussincss in
France. 1874-1914»,
Journal of Family History,
Vol. 2
Sussman, G. (1982):
Selling Mother's Milk: Wet-Nursing
Bussiness in France. 1715-1914.
Urbana, Ill.:
Universitv of Illionois Press
Trebješanin, Žarko (1991):
Predstava o detetu u srpskoj
kulturi.
Beograd: SKZ
Turza, Karel (1995):
Začeci modrnosti u porodičnom životu u
renesansnim gradovima,
magistarski rad, Filozofski
fakultet, Beograd
Winn, Maric (1980):
Children Without Childhood,
New
York: Panlhcon Books
Wolfenstein, Marta (I955): «Fun Morality: An Analysis of
Recent Child-Training Literature», u: M. Mead & M.
Wolfenstein, eds.,
Childhood in Contemporary
Cultures,
Chicago: University Press
Zelizer, Vivien (1985):
Princing the Priceless Child: The
Changing Social Value of Children.
New York: Basic
Books

«neobičan razvoj podele rada u akademskim
disciplinama» (Furstenberg, 1985); na prethodno
slab renome te teme, koja otuda nije bila isplativa
u akademskom životu (Ambert, 1986; Wakster,
1986); na publikovanje nekoliko plodonosnih
radova - naročito knjige Filipa Arijesa o istoriji
detinjstva (Philippe Aries, 1962), a možda i
zbornika članaka Lojda de Moza o tom istom
problemu (Lloyd de Mause, 1974). Nijedna od
ovih sugestija nije mnogo uverljiva, već se samo
«vrti u krug». Jedini odgovor koji po meni ima
smisla - a Ambert ga se na kratko dotiče - jeste
da će se «sociolozi ozbiljno pozabaviti si-
stematskim proučavanjem interakcija između
detinjstva i društva tek kada samo detinjstvo
počne naširoko da se smatra nečim što je
društveni problem ili plodan izvor društvenih
problema» (parafraza Mertona, vidi Ambert,
1986; 13) ili, što je jednom rekao Adorno, «ono
što se projektuje na svet putem naučne podele ra-
da samo odražava ono što se zaista odigralo u
svetu» (Adorno, 1973; 10).
Ovaj odgovor na pitanje zašto sada dolazi
do buma potkrepljen je činjenicom da se nova
orijentacija u istraživanju detinjstva pojavila
manje-više istovremeno, mada nezavisno, u
različitim industrijskim zemljama koje u
globalizovanom svetu pokazuju uglavnom istu
vrstu društvenih odlika, Dakle, koje probleme de-
tinjstvo predstavlja za društvo ili delove društva?
Koje su poteškoće između detinjstva i društva
odraslih?
PARADOKSI
Suočeni smo sa većim brojem paradoksa u
odnosu između detinjstva i društva odraslih.
Nabrojaću neke od njih koje smatram naročito
relevantnim.
Patadoksi u odnosu detinjstvo i društvo odraslih:
1.
Odrasli žele i vole decu, ali ih rađaju sve manje, dok im društvo obezbeđuje sve
manje vremena i prostora.
2.
Odrasli uveravaju da je dobro da deca i roditelji budu zajedno, ali u svakodnevnom
životu sve više žive odvojeno.
3.
Odrasli visoko vrednuju spontanost dece, ali je dečji život sve organizovaniji.
4.
Odrasli izjavljuju da deci treba dati prioritet, ali se većina ekonomskih i političkih
odluka donose a da se deca nemaju u vidu.
5.
Većina odraslih misli da je za decu najbolje da roditelji preuzmu glavnu
odgovornost za njih, ali u strukturalnom smislu postepeno nestaju okolnosti u
kojima roditelji mogu preuzeti tu ulogu.
6.
Odrasli su saglasni da deci treba pružiti najbolju polaznu tačku za život, ali deca
odrastaju u sve siromašnijim delovima društva.
7.
Odrasli se slažu da decu treba odgajati u slobodi i demokratiji, ali se društvo stara o
njima pretežno u vidu kontrole, discipline i upravljanja.
8.
Odrasli uglavnom smatraju školu važnom za društvo, ali ne priznaju vrednost
dečjeg doprinosa dolaženju do spoznaje.
9.
Detinjstvo je dragoceno za društvo u materijalnom smislu – ali ne za roditelje;
uprkos tome, društvo prepušta masu toškova roditeljima i deci.
Ovom spisku se može dodati još toga, ali
dovoljno je dugačak da nagovesti da su društvo
odraslih i detinjstvo jedno s dugim u neskladu po
više pitanja, kao i da se predloži da istraživač - sa
izvesnim čuđenjem - počnu da razmišljaju o tome
zašto je došlo do ovakvog razvoja. Njihova
proučavanja podstaknuta si popriličnom količin-
om javnih debata koje pokreću ili nastavljaju
političari, primorani da pronađu, rešenja svako-
dnevnih manifestacija ovih paradoksa. Ništa ma-
nije značajno je i to što su istraživači usmerili
pažnju na naizgled sve veći broj zlostavljane dece
i od njih se traži da bolje razjasne ovakav razvoj.
Osim toga porast stope razvoda i neusklađenost
između radnog vremena roditelja i njihove želje
da se staraju o svojoj deci, umesni su problemi o
kojima se mnogo raspravlja. Iipak, izgleda da je u
opštem smislu pravi paradoks sledeći: zašt se
mnoga deca još uvek muče u zemljama koje su
bogatije i imaju pristup većoj količini znanja o
deci, više nego ikada ranije?
METODOLOŠKE TENDENCIJE
Ovi paradoksi, pitanja i problemi povod su
pojavljivanja različitih teorija među istraživa-
čima, kao i različitih metoda za ispitivanje život-
nih uslova dece. No, ma koliko velike da su
razlike izeđu njih, te teorije i metode imaju i ne-
što zajedničko i to treba naglasiti. Po mom miš-
ljenju, zajednička osnova različitih niti onoga što
nazivamo novo društveno-naiučno razmišljanje o
deci i deinjstvu može se formulisati negativno i
pozitivno: negativno govoreći, to je udaljavanje
od tradicionalne preokupiranosti socijalizacijom;
u pozitivnom smislu, to je priznavanje neophod-
nosti direktnog usredsređivanja na dečju životnu
situaciju. Pored toga, po mom mišljenju je ume-
sno reći da je istraživanje koje predstavlja prekid
u poređenju s tradicionalnim istraživanjem o deci
sve više zainteresovano za
tipične, normalne
i
obične
okolnosti većine dece, središte pažnje nisu
više samo deca u naročito kritičnom položaju.
Tako je, na primer, za veliki međunarodni
projekt «Detnjstvo kao društveni fenomen»
(
Childhood as a Social Phenomenon
, 1990-1994)
izabran makroorijentisan pristup, u kome je de-
tnjstvo shvaćeno kao deo društva (za razliku od
individualizovanih straživanja u kojima se o deci
govori kako »postaju» pripadnici društva). Opis i
objašnjenje detinjstva usled toga je izraženo po-
moću nekoliko strukturalnih promenljivih koje
imaju implikacije na društvo u celini, bilo da su u
pitanju ekonomske, političke, društvene, kultu-
rne, tehnološke ili demografske promenljive. Do-
kazano je da sve ove promenljive imaju odluču-
jući uticaj na uslove života svih pripadnika
društva. Prema tome, opravdana je sugestija da
one isto tako imaju presudnu ulogu u formiranju
onog dela društvene strukture koji nazivamo
detinjstvo. Ne želim navesti na pomisao da su
ove globalne sile jedino važne; treba takođe uzeti
u obzir uticaj činilaca na mezo- i mikronivoima;
na primer, uslovi života grupa dece (ili čak dece
pojedinačno), određeni su i društvenim statusom
roditelja ili naročitim porodičnim okolnostima.
Važno je spomenuti specifične okolnosti da bis-
mo obrazložili razlike između dece koja pripada-
ju različitim sektorima ili slojevima društva. U
ovom projektu razlike između grupa manje su
nas zanimale. Glavni fokus naše pažnje zapravo
su bile opšte odlike detinjstva, zato što nam takav
pristup omogućava pravljenje istorijskih i me-
đugeneracijskih poređenja: istorijski, to nam je
omogućilo da uočimo menjanje arhitekture i
parametara detinjstva kako se društvo uopšte me-
nja; međugeneracijski, možemo da pravimo pore-
đenja između uobičajenih životnih okolnosti dece
i opštih životnih prilika drugih starosnih grupa.
U principu, ne postoji protivrečnost između
razmatranja zajedničkih faktora i specifičnosti ži-
votnih okolnosti dece; u stvari, ta dva pristupa
moraju se dopunjavati. Zajedno, ta dva pristupa
nam omogućavaju da bolje uočimo i razumemo
protivrečnosti i paradokse između ličnog, poro-
dičnog i strukturalnog nivoa. Paradoksi koje smo
gore spomenuli u velikoj meri se tiču odnosa iz-
među ličnog ili privatnog i strukturalnog ili
društvenog aspekta ljudskog života.
OBJAŠNJENJE NEKIH
PARADOKSA
Hajde da pobliže pogledamo neke od para-
doksa, pošto ovde nema dovoljno prostora za raz-
matranje svakog od njih pojedinačno. Arijes i De
Moz, koje smo već spominjali, reprezentuju dva
naizgled suprotstavljena gledišta o razvoju detinj-
stva. Arijes je kritičan prema našoj savremenoj
civilizaciji dok kritikuje našu kulturu zbog
ograničavanja dečje slobode - i u vremenskom i u
prostornom smislu. De Moz, s druge strane,
veliča roditelje zbog toga što tokom istorije, na
kraju, usvajaju sve pozitivniji stav prema deci.
Uprkos više - svakako presudnih - razlika između
ova dva autora, mislim da se njihova suprotna
stanovišta mogu uskladiti u jednoj krucijalnoj
dodirnoj tački: zapravo se može argumentovati
da su strukture neprijateljske, dok su roditelji - i
uopšte odrasli - prijateljski nastrojeni prema deci.
Lično smatram da je od njih dvojice Arijes
uverljiviji, što je posledica činjenice da su - kako
ja to vidim - strukturalni uticaji mnogo snažniji
od ličnih želja. Zaista je paradoks savremenog
društva da je baš sada, kada je dostignut visok
nivo saosećanja i empatije prema deci (upor. de
Moz), broj dece, relativno uzevši, drastično sma-
njen. Od početka veka, proporcija dece ispod 15
godina opala je od jedne trećine na jednu petinu i
u većini industrijskih društava danas roditelji nisu
voljni da rađaju i podižu decu u broju koji bi bio
dovoljan da se održi populacija. Da bismo uskla-
dili Arijesa i de Moza po ovom pitanju, nema

To svakako ima prednosti utoliko što su deca
zaštićena više nego ikad pre i, ako slobodnije
protumačimo de Moza, društveno roditeljstvo je
zadobilo nova svojstva i unapređeno profesional-
nim i promišljenim staranjem. S druge strane,
Arijes možda dokazuje da svaka zaštita dece ide
ruku pod ruku sa kontrolom, koja je usmerena ne
samo na sprečavanje da im se dogodi nešto loše,
već i na obezbeđivanje boljeg kvaliteta života, što
možda na kraju može dovesti do boljeg «kvali-
teta» odraslih.
Ovaj razvoj obuhvata sve više dece sve
mlađeg uzrasta. Činjenica da se deca upisuju u
vrtiće i obdaništa u sve većem broju ukazuje da
se o njima staraju ne samo s obzirom na fiziolo-
ške i afektivne potrebe, već i da su zbrinuta unu-
tar nove društvene definicije ranog detinjstva, što
zahteva neko pedagoško i profesionalno obra-
zloženje - zašta se u Francuskoj zalažu
Šambordon i Prevo (Chamboredon & Prevot,
1975). Tako je čak i rano detinjstvo sve više
isplanirano - utoliko pre jer su i igra i spontanost
takođe postali deo nastavnog plana u obdani-
štima. Iz ove perspektive detinjstvo postaje sve
kraća faza u ljudskom životu: podvrgava se
formama i sadržajima koji izgledaju slični onim
vanporodičnim strukturama u kojima odrasli
provode svoj život.
Četvrta posledica je da roditelji i deca pro-
vode sve više vremena razdvojeni, iako se ugla-
vnom smatra preporučljivim da deca provode
vreme sa svojim roditeljima - ako ni zbog čega
drugog, onda zato što je to preduslov da bi rodi-
telji praktikovali odgovorno roditeljstvo. Ovo je
samo logička posledica institucionalizacije de-
tinjstva. Sve više odraslih se stara o tuđoj deci
umesto o svojoj vlastitoj. To znači da se i sama
deca donekle individualizuju - baš kao što su
individualizovani roditelji i drugi odrasli. Deca
provode sve više vremena predstavljajući sama
sebe, a ne svoju porodicu; imaju svoje identi-
fikacione kartice, svoje ključeve, svoj vlastiti no-
vac, a već su obavljeni i neki eksperimenti s plas-
tičnim karticama koje bi svakodnevno koristila
deca u vrtićima da bi se, iz ekonomskih razloga,
kontrolisalo kako ona provode vreme.
ZAKLJUČAK
Veći deo svega što je ovde rečeno može
zazvučati i žalosno i pesimistično. To nije nužno
slučaj; u pogledu mnogo toga deci je dobro u
dečjim vrtićima, na primer, i svakako da vrtići i
druge institucije često predstavljaju najbolju, ako
ne i jedinu, opciju u svakodnevnom životu dece.
Ono što ja zapravo želim da pokažem jeste stepen
podudarnosti između uobičajene i moćne retorike
o deci i stvarnosti. Te podudarnosti često nema,
ali nije nam potrebno moralističko kritikovanje,
već kritička moralnost. Prinuđeni smo da se
zapitamo - ne samo u vezi s dečjim razvojem - da
li se razvoj detinjstva odigrava onako kako zaista
želimo ili smo izgubili kontrolu nad nekim
činiocima koji imaju presudan uticaj na život
dece.
Moj pristup i moja perspektiva mogu se,
osim toga, optužiti da se ne samo deca, već i
roditelji, smatraju nekakvim žrtvama istorijskog i
društvenog razvoja. Svakako, ne treba preuve-
ličavati moć struktura i nema sumnje da svi
roditelji imaju do izvesne mere moć da donose
odluke u pogledu svakodnevnog života svoje
dece. Ali, samo u izvesnoj meri; dosta toga se
odlučuje u ime dece izvan porodice i mnogo toga
roditelji teško mogu izbeći: na primer, situacija
kada su oba roditelja zaposlena predstavlja impe-
rativ zbog novca, ukoliko nije posledica priličnih
materijalnih reperkusija.
Stoga se slažem sa Kaufmanom (Kaufmann,
1990) kada govori o strukturalnom zanemariva-
nju i strukturalnoj nezainteresovanosti
vis-a-vis
dece i njihovih porodica. To je zapravo postala
jedna od posledica razvoja koju sam spomenuo,
da se odluke od dalekosežnog značaja za decu
donose bez uzimanja u obzir same dece i njihovih
porodica. Deca nemaju nikakve branioce ni ljude
koji lobiraju za njih ili, ako pravimo poređenje,
veoma slabe; dece je sve manje, a roditelji se
staraju o njima tokom mnogo kraćeg vremenskog
perioda nego ranije, tako da se postepeno sma-
njuje njihova zanimljivost kao predmet intereso-
vanja političara.
Nije lako reći kako bi se ova tendencija
mogla promeniti, mada se može doneti jedan
uopšten zaključak; pitanja u vezi s decom moraju
se uključiti u sferu političkog odlučivanja i, ako
je moguće, ojačati politički uticaj onih ljudi koji
nose svakodnevnu odgovornost za decu. Ukoliko
se to ne dogodi, oni koji snose tu odgovornost
sve će teže izlaziti u susret dečjim zahtevima.
Možda će doći vreme kada roditelji i budući
roditelji neće više prihvatati ono što se može
protumačiti kao iskorišćavanje roditeljstva od
strane društva; zapravo, taj preokret već može
biti uočen u našoj kulturi.

U savremenom društvu, starosne grupe su
organizovane kao životne faze. U nekima od
njih, kao što je detinjstvo, godine su činilac koji
određuje pripadništvo nekoj životnoj fazi. Druge
životne faze karakteriše kombinacija godine
života i drugih činilaca, kao što je „mladi bračni
parovi s malom decom". Starosni sastav ove ži-
votne faze varira, a samo njeno postojanje ukore-
njeno je u savremenom odnosu između braka,
plodnosti i godina života.
Ideja o deci kao društvenoj kategoriji
suprotstavljena je ideji o deci iz perspektive
socijalizacije, koja stavlja naglasak na proces
odrastanja i budući status dece kao odraslih. Ova
perspektiva socijalizacije često se podrazumeva
u raspravama o detinjstvu; na primer, prosu-
đivanje vrednosti obrazovnog sistema kao dela
dečjeg životnog standarda zapravo se odnosi na
dečju budućnost.
Promene u obrazovnom sistemu takođe utiču
na društvenu i kulturnu sredinu dece. Koncepti
kao što je «institucionalizacija» detinjstva, koji
se odnose na sve veći uticaj obrazovnih institu-
cija ili organizacija slobodnih aktivnosti, ili
«feminizacije» detinjstva, koji ukazuje na
preovlađivanje žena u obrazovnim ustanovama
za decu, ilustruju kako se ovi institucionalni raz-
voji mogu posmatrati iz različitih perspektiva.
Nove generacije, u Manhajmovom smislu
reci, predstavljaju «svež kontakt», utirući put
društvenim promenama i, u isto vreme,
proizvodeći potrebu za kulturnim transferom i
društvenom kontrolom. Često se smatra da se
prenošenje tradicije odigrava sa jedne generacije
na drugu, to jest sa odraslih na decu. Ali de-
tinjstvo se, kao starosna grupa, sastoji od niza
starosnih skupova. Tradicije se prenose ne samo
sa odraslih na decu, već sa dvanaestogodišnjaka
na desetogodišnjake, pa na šestogodišnjake i
tako dalje. To čini međusobno delovanje kultura
mnogo kompleksnijim nego što se često pretpo-
stavlja u teorijama socijalizacije, u kojima su
kulturne norme i vrednosti često prikazane kao
da se naprosto prenose sa roditelja, ili nekih dru-
gih odraslih, na decu.
Detinjstvo se može analizirati iz više razli-
čitih perspektiva i svaka će perspektiva dovesti
do drugačijeg tumačenja, a ponekad čak i do
drugačijih zaključaka o istoj temi. Ako jedan
teoretičar društvenih nauka tvrdi da pozicija
porodice slabi, a drugi da porodica postaje
važnija, oboje mogu biti u pravu. Potpun prikaz
detinjstva mora biti zasnovan na nizu perspe-
ktiva koje reprezentuju različite načine interpre-
tiranja tog fenomena.
MODERNIZACIJA DETINJSTVA
Tumačenje promena koje se odigravaju u
detinjstvu zahteva konceptualizaciju koja obu-
hvata relevantne procese i, u isto vreme, raz-
matra modernizaciju detinjstva isprepletanu sa
opštijim procesom kulturne modernizacije. Raz-
ličite teorije o modernosti mahom naglašavaju
pojavljivanje individue iz tradicionalnog okvira
predindustrijskog društva. Ovaj proces obuhvata
dve različite
razvojne dimenzije: «individuaciju»
i ono što ću nazvati «individualizacijom».
Individuacija
se u ovom kontekstu ne odnosi
prevashodno na zahtevanje individualnih politi-
čkih prava, što je povezano sa protivljenjem bur-
žoazije vladanju aristokratije, mada je to traženje
svojih prava istorijska osnova i individuacije i
individualizacije.
Individuacija
se odnosi pre
svega na tendenciju savremene države i organi-
zacionog sistema da tretiraju individuu kao osno-
vnu jedinicu. Zakonska prava i obaveze, opore-
zivanje i dodeIjivanje beneficija socijalnog stara-
nja u sve većoj meri se primenjuju na individue,
a ne na domaćinstvo.
Ovaj proces individuacije razvija se kao sis-
tem klasifikacija sa individuom kao jedinicom i
temelj je birokratskog sistema na kome se zasni-
vaju društvena kontrola i individualna prava. Sv-
rha pojačane individuacije nije naglašavanje je-
dinstvenosti svake pojedine individue, njegove-
/njene «individualnosti», već osiguravanje da svi
imaju jednaka prava i dužnosti i da se kontro-
lisanje i potpomaganje učine delotvornijim. To,
za uzvrat, stvara potrebu za diferenciranjem, da
je pravda izvršena u smislu da bi prema svakom
pripadniku određene kategorije trebalo postupati
na isti način. Razvoj profesija koje se tiču ras-
podele blagostanja i tehnička osposobljenost ru-
kovanja sve većim dotokom informacija proiz-
veli su sve razrađenije i iscrpnije šeme klasifi-
kovanja koje se zasnivaju na individui kao jedi-
nici, a ipak stavljaju isti pečat na sve individue.
Birokratizacija u Veberovom smislu (Weber)
dovodi do individuacije, a ne individualizacije.
Individualizacija,
naglasak na individui kao
psihološkoj ličnosti, nije odgovor na birokratske
potrebe. U sociološkim teorijama o modernosti,
individualizacija se može pratiti unatrag sve do
rušenja institucionalnog i normativnog reda.
Ovaj su proces opisali modernisti kao što je
Habermas (u svojim ranim radovima i, određe-
nije, u svom poslednjem radu), neokonzervativci
kao što su Berger i Lakman (Berger and
Luckmann; vidi
Društveno konstruisanje stvar-
nosti
(
The Social Construction of Reality,
1972) i
postmodernisti kao što je Cihe (Ziehe, u svojim
poznijim radovima, kao i u
Plädoyer fur
ungewohnliche Lernprozesse,
1982) i to je druga
glavna tema, pored individuacije, u analizama o
razvoju modernosti. Proces individualizacije je
istorijski proces pomoću kojeg se «sve što je
čvrsto rastapa u ništavilo», što je možda najbolje
ilustrovao Arnold Gelen (Arnold Gehlen) svojim
prikazom nestajanja «arhaične» karakteristike in-
stitucija, ostavljajući čoveka lišenog svog «dru-
štvenog karaktera» i sa problemom da se
utemelji kao «ličnost». Potreba za samo-kon-
struisanjem javlja se kada popusti institucionalni
okvir. Zamisao «postmodernog» društva podra-
zumeva, pored drugih stvari, novo ubrzavanje
procesa individualizacije.
Prilično kontradiktorna tumačenja moderno-
sti, s jedne strane kao «gvozdenog kaveza», a s
druge kao okruženja u kome je individua oslo-
bođena tradicije i kulturne kontrole, mogu se do
izvesne mere pratiti unazad sve do pomanjkanja
pravljenja razlike između individuacije i indi-
vidualizacije. Individuacija je u nekim periodima
izraženija, a individualizacija u nekim drugim,
ali obe su deo istog istorijskog razvoja moder-
nizacije. U Habermasovom konceptualnom okvi-
ru, individuacija se uglavnom dovodi u vezu sa
sistemom,
dok je individualizacija jedan aspekt
životnog sveta
(1984).
Proces modernizacije delovao je na deti-
njstvo prvo premeštanjem dece iz radne snage u
sistem obrazovanja, ali je kulturna modernizacija
detinjstva uglavnom posleratni fenomen. Proces
individualizacije prvobitno je bio ograničen na
period adolescencije, ali danas zahvata i mlađe
starosne grupe. Razvoj savremenog detinjstva je
ilustracija i individuacije i individualizacije, a i
paradoksalnih i kompleksnih obrazaca savreme-
nog društva.
DIMENZIJE U PROUČAVANJU
DETINJSTVA
Detinjstvo se može definisati kao
period
života tokom kojeg se ljudsko biće smatra
detetom, kao i kulturne, društvene i ekonomske
karakteristike tog perioda.
Ovde ću obrazlagati
da se veći deo istraživanja o detinjstvu usred-
sređuje na aspekte koji spadaju u jednu od četiri
glavne kategorije: odnosi između generacija, od-
nosi između dece, njihovo odgajanje i njihovo
obrazovanje. Činioci iz jedne kategorije mogu,
naravno, imati značaja i u drugoj, kao što je
institucionalni aparat koji se bavi decom
značajan u analizi dečje kulture ili odnosa izme-
đu dece i roditelja.
Ove četiri perspektive u odnosu na detinjst-
vo zvaću
dimenzijama
detinjstva. Svaka dimen-
zija reprezentuje jednu sferu ili opštu perspe-
ktivu, koja mora biti obuhvaćena da bismo došli
do potpunog razumevanja detinjstva i njegovog
istorijskog razvoja. Neke od ovih dimenzija sas-
vim su dovoljno zastupljene u istraživanju o de-
ci, dok je drugima, kao što je dimenzija dece kao
jedne starosne grupe, posvećeno malo pažnje.
Analize o
odnosima između generacija
foku-
sirane su na kulturne i društvene odnose između
generacija. One se mogu baviti odnosima izme-
đu generacija u porodici ili između onih koje
ćemo zvati istorijskim generacijama. Studije o
istoriji i konstruisanju detinjstva često su usred-
sređene na ovu dimenziju.
Proučavanje
odnosa između dece
fokusira se
na odnose između vršnjaka, dečju kulturu ili deč-
je aktivnosti i način provođenja vremena. Ova
dimenzija obuhvata neka od proučavanja ukore-
njena u teorijama o dečjem razvoju i antropološ-
kim i etnografskim bavljenjima dečjom kultu-
rom.
Istraživanja o
institucionalnom uređenju
detinjstva
bave se biroima i institucijama koji se
tiču dece. Analiza institucionalnih uređenja i
njihovog sadržaja, oblika i razvoja sama po sebi
sačinjava oblast za istraživanje, koja se proteže
od istraživanja o pojedinačnim institucijama do
proučavanja opšteg okvira institucionalnog raz-
voja. Institucionalni okvir utiče na opštu stru-
kturu detinjstva i otuda deluje i na sve aspekte
dečjeg života.
Perspektiva
detinjstva kao starosne grupe
zasniva se na pojmovima društvene klase i ge-
neracije, s obzirom na to da nastoji da identi-

mogu slediti vlastite ciljeve i interesovanja.
Institucionalizacija zahteva
individuaciju,
formalno članstvo, registrovanje i raspored časo-
va, dok se lokalna zajednica zasniva na nefor-
malnim pravilima. Starosno doba je osnovni
činilac u institucionalnoj šemi klasifikacije, a ta-
kođe se proteže i na društveni i normativni nivo,
kao kada deca koriste godine starosti i poziciju u
školi kao kriterijum društvenog klasifikovanja.
S jedne tačke gledišta, institucionalizacija
predstavlja kolonizaciju životnog sveta, u
Habermasovom smislu reci. Detinjstvo je prepla-
vljeno pravilima i šemama klasifikacije ukore-
njenim u potrebi za obrazovanjem, profesiona-
lnom negom i društvenom kontrolom. Ali,
uprkos činjenici da institucije organizuju decu u
skladu s principom sličnosti (sličan uzrast, inte-
resovanja i postulirane obrazovne potrebe), insti-
tucionalizacija može dovesti i do
indivi-
dualizacije.
Savremene teorije psihologije i edu-
kativne metode naglašavaju individualnost uče-
nika. Predškolsko dete ne samo što je deo kate-
gorije «deca u određenoj starosnoj grupi»;
on/ona je jedna individualna, jedinstvena ličnost
i treba je tako i tretirati.
Ekspanzija obrazovnog sistema, sve veći
broj institucija za staranje o deci i organizacija
koje obezbeđuju slobodne aktivnosti za decu,
kao i pojava profesija i poluprofesija koje se tiču
različitih aspekata socijalizacije dece, često se
smatraju znakom da državni organi vlasti i in-
stitucije preuzimaju funkcije i sfere koje su ne-
kada pripadale porodici. No, razvoj obrazovnih
institucija i njihove profesionalne kulture, te sve
veći značaj obrazovanja takođe uzrokuju odgo-
varajuće ponovno stavljanje naglaska na poro-
dično okruženje i ulogu roditelja kao stimulatora
i nadzornika razvoja njihove dece. Instituciona-
lizacija dečjeg slobodnog vremena, na šta uka-
zuje ravnomeran porast broja dece koja učes-
tvuju u slobodnim aktivnostima koje organizuju
odrasli, stvorila je generaciju dece koja više nego
ikad ranije zavise od ekonomskih i kulturnih
resursa svoje porodice i od spremnosti roditelja
da troše vreme i novac na njihove aktivnosti.
Pojam institucionalizacije obuhvata veoma
heterogenu selekciju aktivnosti za koje se obično
ne smatra da su povezane s institucijama, koje
variraju od izviđača do baleta i fudbala. Postoje
varijacije i u okviru svake aktivnosti; na primer,
organizacija, kultura i aktivnosti izviđača mogu
se razlikovati od jedne do druge čete.
Obrazovni sistem varira u zavisnosti od nast-
avnog plana, grupisanja dece prema godinama,
karaktera sistema i načina poučavanja. Škole se
veoma razlikuju po veličini, po svom okruženju i
svojoj ideologiji. Posledice institucionalizacije
mogu biti otkrivene samo pomoću empirijske
analize stvarnog organizovanja određene obrazo-
vne sredine.
DETINJSTVO I ODNOSI IZMEĐU
ISTORIJSKIH GENERACIJA
Postmen implicitno definiše detinjstvo u od-
nosu na zaštićeno kulturno carstvo buržoaske de-
ce, koje je bilo uticajno tokom određenog isto-
rijskog perioda. To kulturno carstvo podrazume-
valo je kontrolu kao i zaštitu, što nagoveštava
Džon Holt naslovom svoje knjige
Bekstvo iz de-
tinjstva
(John Holt,
Escape from Childhood,
1975
).
Postmen naglašava iščezavanje simbola ono-
ga što bismo mogli nazvati «klasično» detinjstvo
i povratak uniformnijem izgledu, zajedničkom za
sve generacije. No, postoji mnogo mogućih in-
terpretacija i posledica jedne takve promene.
Uprkos sličnostima u stilu i stanovištu, pomniji
pogled na životne stilove različitih generacija iz
osamdesetih po svoj prilici će razotkriti da
njihovi simboli nisu identični. Ono što se izgu-
bilo je tradicionalno oštra podela između detinj-
stva i odraslog doba ili između detinjstva i mla-
dosti, i homogenost simbola u svakoj starosnoj
fazi. Može se tvrditi da je karakteristika savre-
menog detinjstva to da starosno doba naznača-
vaju skupovi upletenih kulturnih pojedinosti koji
se razlikuju ne samo između generacija, već i
između dece različitog doba.
Čak je i starosno doba u izvesnoj meri stvar
individualnog izbora i simboličkog konstruisa-
nja. To je najočiglednije u društvenim etapama
koje karakteriše tranzicija: jedan trinaestogodiš-
njak mora da bira između više kulturnih rečnika,
koji ukazuju i na društveno doba. Savremeni
mediji obezbeđuju predstave za obavljanje
samokonstruisanja i njihov simbolički rečnik
dalje se razrađuje i pridaju mu se lokalna zna-
čenja putem interakcije između vršnjaka. Pop
zvezde, koje su naročito popularne u starosnoj
grupi od 10 do 14 godina, odražavaju ovu fun-
kciju. Umetnici kao što je Madona (Madonna) ili
zloglasna panorama hevi-metal grupa prikazuju
jednostavne i veoma uočljive simboličke kodove
koji su sasvim prikladni za eksperimentisanje sa
identitetom. U dečjoj kulturi ili kulturi mladih,
simboli pop kulture često se koriste kao gradivni
elementi u konstruisanju društvenog doba, kao
što napredovanje od 12 do 14 godina podra-
zumeva promenu od obožavanja jedne pop grupe
ili zvezde do neke druge.
Predstave i kulturni konstrukti povezani su
jedni s drugima. Naše ideje o svetu odraslih boje
našu predstavu o detinjstvu. Prikazivanje mla-
dosti kao perioda «previranja i nemira»
(
«
Sturm
und Drang
»
)
i kao glavnog prelaznog perioda
možda je doprinelo predstavi o detinjstvu kao
suprotnosti: periodu stabilnosti.
Predindustrijsko evropsko društvo
posmatralo je brak kao pristupanje društvu odra-
slih sa potpunim članstvom. Brak je podrazume-
vao sposobnost ekonomskog izdržavanja poro-
dice, ne samo srećan izbor muža ili žene; opšte
uzev, ljudi su se venčavali u prilično poznom
dobu. Pedesetih godina, rano venčavanje (omo-
gućeno stambenim subvencijama i podizanjem
životnog standarda) i ograničena dostupnost
seksualnih odnosa stvorili su situaciju u kojoj su
se (za muškarce) zapošljavanje, brak i potpun
seksualni život dešavali u kratkom vremenskom
periodu, ukazujući na nekakvo «prirodno doba»
za prelazak u pravi svet odraslih.
Danas potreba za dugim periodom forma-
lnog osposobljavanja dovodi do situacije u kojoj
iščezavaju jasne podele između detinjstva,
mladosti i odraslog doba. «Dete» može biti u
izvesnom smislu zrelo, na primer seksualno, a
još uvek biti školski učenik. Slabljenje kulturnih
tradicija i stavljanje većeg naglaska na identitet
kao individualni konstrukt jača ovu tendenciju
ka raznolikosti. Pretpostavka ovog rada jeste da
su se kulturni odnosi između generacija prome-
nili, a sa njima i simboličko izražavanje detinj-
stva u pravcu složenijeg diferenciranja društve-
no-kulturnog doba i kulturnog identiteta. Ovaj
razvoj je isprepletan sa promenama drugih
odnosa između generacija. Sveopšti slom tradi-
cionalnih hijerarhija obuhvata i odnose između
generacija. To je uočljivo u odnosima između
učenika i nastavnika i odnosu roditelj - dete.
ODNOSI IZMEĐU GENERACIJA U
PORODICI: Deca i roditelji
U literaturi o porodičnom razvoju javljaju se
dve protivrečne slike razvoja porodice. Jedna
prikazuje porodicu kako gubi svoje tradicionalne
funkcije i kako su je zamenili stručnjaci i insti-
tucije. Druga slika je još paradoksalnija: lično
bogatstvo jača porodične odnose time što
povećava značaj privatnih ekonomskih tokova.
Obrazovne institucije naglašavaju ulogu roditelja
kao stimulatora razvoja svoje dece, dok pristu-
pačnost organizacija slobodnih aktivnosti zavisi
od novčanih sredstava porodice. To znači da će
se deca iz porodica koje nisu u mogućnosti da
ispune svoje funkcije zateći u teškoj situaciji,
uprkos mešanja javnosti u njihovo podizanje.
Dakle, imajući u vidu socijalizaciju, može se
smatrati da je porodica stekla novi značaj, ali je,
u isto vreme, izgubila svoje nekadašnje funkcije.
Širenje ideja iz psihologije u popularnoj kulturi
podstaklo je rađanje ideje o deci kao tvorevini
roditelja, čime je roditeljima pripisana odgovor-
nost i za njihove uspehe i neuspehe. To po svoj
prilici ojačava kulturnu poziciju roditelja.
Proces
individuacije
proizvodi porodicu koja
se sastoji od individua, ali takođe naglašava
odgovornost roditelja za te mlade individue.
Proces
individualizacije
ističe da su deca jedin-
stvene ličnosti, ali u isto vreme pripisuje rodi-
teljima odgovornost za razvoj tih ličnosti. To do-
vodi do paradoksa koji se ne mogu zanemariti
kada se porodica razmatra kao institucija i kao
društvena organizacija.
Razvoj savremene porodice najčešće se
prikazuje kao proces koji vodi od institucije
zasnovane na opstanku, tesno povezane sa zajed-
nicom i tradicijom i integrisane u patrijarhalnu
strukturu moći, ka jedinici koja je osnovana iz
emocionalnih razloga i koju u sve većoj meri
karakterišu i individuacija i individualizacija.
Savremeni brak se smatra ugovorom između
autonomnih individua, što ilustruje način na koji
bračni savetnici ističu individualnost bračnih
partnera i njihovog odnosa umesto institucio-
nalni aspekt braka i njegovu ulogu u ispunja-
vanju socijetalnih funkcija i društvenih normi.
Način na koji ovaj proces individualizacije utiče
na odnos između dece i roditelja jeste pitanje
kome je posvećeno manje pažnje nego odnosu
između bračnih partnera.

više zavisi od javnih službi i na nju sve više utiče
državna politika.
Društvo u kome obrazovanje igra ključnu
ulogu ima tendenciju pomeranja perioda najve-
ćih prihoda ka poznijem delu životnog ciklusa.
Demografski činioci i usporavanje ekonomskog
rasta pojačali su ovu tendenciju tokom proteklih
dvadeset godina, dok su drugi činioci prouz-
rokovali nagli porast troškova stanovanja i za-
snivanja porodice. Ova promena u distributiv-
nom obrascu prihoda i rashoda između genera-
cija imala je izraziti učinak kod porodica s de-
com (Frønes, 1985; 1990).
Današnja raspodela bogatstva između gene-
racija ide naruku sredovečnima. To može biti
jedan od činilaca koji doprinose povećanju pro-
sečne starosti roditelja, a u Norveškoj je to ne-
sumnjivo glavni razlog što roditelji s malom
decom imaju najduže radno vreme. (Skoro po-
lovina norveških očeva s malom decom radili su
više od 45 sati nedeljno u 1987.) To ukazuje na
jedan drugi paradoks u vezi sa blagostanjem:
blagostanje dece je bio najčešći argument u
borbi za skraćenje radnog vremena, a ipak je
radno vreme roditelja s decom produženo. Kraće
radno vreme može predstavljati preraspodelu te-
reta posla, koja ne ide naruku porodicama s de-
com već starijim generacijama, čiji članovi mo-
gu sebi priuštiti više slobodnog vremena. Raspo-
dela bogatstva između generacija ukazuje da su
određene skupine ljudi sve vreme imale korist od
ovakvog razvoja: oni su bili mladi kada je to bilo
profitabilno i sačuvali su poziciju generacije
kojoj je ekonomski razvoj najviše naklonjen
(Frønes, 1986).
Generacije nisu strogo razdvojene jedinice;
one su povezane porodičnim sponama i novčana
sredstva se usmeravaju preko porodičnih veza.
Male porodice, sve veća imućnost među sredo-
večnima i starijima i povećanje nasledstva koje
će dobiti manji broj dece kao posledica toga što
je praćeno opadanjem socijalne pomoći, dovode
do stanja u kome dečji životni standard zavisi ne
samo od životnog standarda njihovih roditelja
već, u sve većoj meri, i od životnog standarda
njihovih baka i deka (Frønes, 1986; 0verbye,
1987). U okviru sistema države blagostanja
povećava se značaj ekonomskog prenošenja
između članova porodice, stariji mlađima.
Deca nemaju moć formulisanja svojih inte-
resa i stoga su upućena na to da ih zastupaju
druge starosne grupe. One se uglavnom sastoje
od njihovih roditelja i političkih predstavnika za
dečja pitanja. Uticaj koji deca vrše preko svojih
roditelja zavisi od političke moći roditelja i od
stepena do kojeg se poklapaju interesi dece i
roditelja. U socijetalnoj strukturi moći, u kojoj
veština postizanja da se tvoje mišljenje sasluša
zavisi od toga kako su tvoji interesi organizo-
vani, interesi neke životne faze, kao što je biti
roditelj male dece, verovatno će zauzeti slabiju
poziciju nego interesi koji su postojani tokom
dužeg vremenskog perioda. Manje je verovatno
da će interesi neke životne etape biti organizo-
vano ispoljeni, pošto političko investiranje vero-
vatno neće doneti rezultate dok politički aktivisti
imaju interese koji su ih i naveli da se politički
aktiviraju. Prirodno je što je poslednja životna
faza najbolje organizovana, ne samo zbog logike
životnog ciklusa, već i zbog ekonomske pozicije
penzionera koji primaju svoje prihode iz malog
broja jasno određenih izvora i stoga imaju
izrazito uočljive, zajedničke političke interese.
Politička pozicija dece varira u zavisnosti od
ukupnog broja roditelja među stanovništvom, tj.
prema broju glasača. Manje porodice i manji
razmak između dece utiču na političku moć
roditelja. Jedna karakteristika savremenog život-
nog toka jeste da period ro-diteljstva s malom
decom zauzima mnogo kraći vremenski raspon
odraslog životnog doba nego što je bio slučaj
nekoliko generacija ranije. Ovaj činilac utiče na
kulturu savremene porodice i položaj dece i u
porodici i u društvu.
Interesi roditelja i dece ne poklapaju se
uvek, čak ni u pogledu raspodele blagostanja.
Deca će verovatno imati koristi od boljih uslova
stanovanja, ali da li će moći ili ne da upotrebe
svoj novi zatvoreni prostor u vlastite svrhe zavisi
od kulturnih činilaca. Poboljšanje opšteg
životnog standarda može se pokazati sasvim dru-
gačije za decu, kao kada se dečja igrališta pret-
vore u parking-mesta da bi se izašlo u susret
porodicama sa dva automobila. Visoka stopa ne-
srećnih slučajeva među decom, kao u Norveškoj,
može ukazati na rizičnu okolinu; no, isto tako
može nagovestiti da postoji visok stepen slobode
- penjanje po drveću je rizičan poduhvat.
Opadanje učestalosti nesrećnih slučajeva među
decom može značiti da su uslovi za decu bolji,
ali to može biti i posledica strože društvene
kontrole koja je usledila nakon propadanja lokal-
nog okruženja.
Deca kao starosna grupa mogu imati interese
koji su sukobljeni s njihovim interesima kao ge-
neracije, koji pokrivaju celokupan raspon života,
i sa interesima drugih starosnih grupa i njihov ži-
votni standard mora se zasebno analizirati.
Istorijski, pozicija dece kao starosne grupe pro-
menila se sa razvojem edukativnog društva, koje
je decu izdvojilo iz radne snage. Učinak među-
sobnog delovanja kulturnih i ekonomskih odnosa
moći na položaj dece u društvu tek treba
analizirati na sistematski način. Ekonomska situ-
acija porodica s decom samo je jedan pokazatelj
kvaliteta dečjeg života, koji najverovatnije nije
uvek tako pouzdan.
DEČJA KULTURA I ODNOSI IZMEĐU
VRŠNJAKA
Sa etnografske tačke gledišta, dečja kultura,
sa zagonetkama i pesmicama, igrama i igračka-
ma, smatra se konstruktom koji se prenosi sa
jedne generacije dece na sledeću; mnoge igre,
kao što su «dečje školice», potiču od davnina.
Sociološki, proučavanje igre može staviti
naglasak na funkcije igre i odnose između vr-
šnjaka u procesu socijalizacije, Sociolog kulture
može se usredsrediti na simboličko značenje
kulturnog rečnika i ta se pespektiva često prime-
njuje na kulturu mladih, ali rede na dečju
kulturu. Jedan od razloga može biti i to što smo
o detinjstvu skloni da razmišljamo kao statičnom
u svom simboličkom ispoljavanju. Nove simbo-
ličke forme naprosto su protumačene kao
funkcionalni ekvivalenti nekih drugih formi i
tako je, manje ili više, zanemareno da su poka-
zatelji detinjstva koje se menja. Suprotan slučaj
preo-vlađuje u analizama mladosti, u kojima su
čak i neznatne prome-ne u simboličkom rečniku
često protumačene kao pokazatelji promene i
nepostojanosti. Vrlo je verovatno da kulture
mladih predstavljaju nestalniji simbolički rečnik
nego dečje kulture, ali logično je pretpostaviti da
rečnik dečjih kultura prolazi kroz promene u
pravcu većeg variranja i diferenciranja.
Dečja kultura može se smatrati i
protivkulturom podređene starosne grupe koja se
temelji na mehaničkoj solidarnosti, sličnosti u
godinama i položaju i suprotstavljenosti svetu
odraslih. Kao što su jasno određene kulturne
podele između generacija zamagljene razvojem
složenijih individualizovanih odnosa, distinkcije
između «nas» i «njih» postaju kompleksnije i
nejasne i doprinose sve većoj heterogenosti dru-
štvenog i kulturnog sveta dece. Promene u
međugeneracijskim odnosima utiču na odnose
između vršnjaka i na dečju kulturu.
U proučavanju kulture mladih, tradicionalne
ideje o „adole-scentskom društvu" i tipičnom
tinejdžeru zamenjene su svešću o potkulturama i
podgrupama i
stil života
služi kao pojmovni
most između društva i pojedinca, između ličnosti
i kulturnog okvira. Taj isti proces individu-
alizacije po svoj prilici će biti otkriven i u odno-
su na dečju kulturu, da školska deca mogu čak i
u istom okruženju predstavljati različite stilove
života, mada, u isto vreme, imaju zajedničke
društveno-kulturne simbole.
Tradicija koja dominira u proučavanju
odnosa između vršnjaka i svakodnevnog života
dece usredsređena je na dečje društveno konstru-
isanje stvarnosti. Analize dečjih razgovora i in-
terakcija nastoje da pokažu pozadinsko konstrui-
sanje značenja razotkrivanjem procesa komuni-
kacije. Ta proučavanja se fokusiraju na teme
koje variraju od lingvistike do dečje kulture i
podrazumevaju perspektivu u kojoj se dete
smatra društvenim akterom.
Jedna druga tradicija u proučavanju
svakodnevnog života dece fokusira se na dečje
obrasce aktivnosti, a često i na uređenja koja su
organizovana za decu. No, ista ta tradicija
obuhvata proučavanje opštijih obrazaca društve-
nog okruženja dece, koje se obično bavi odno-
sima između vršnjaka i, uopšte, njihovim aktiv-
nostima, lako se mogu identifikovati opšte ten-
dencije, obrasci dečjih društvenih interakcija
variraju ne samo u zavisnosti od opštih kulturnih
konfiguracija, već i s obzirom na lokalne zaje-
dnice i druge lokalne faktore. Društvena sredina
pojedinačne dece u njihovoj vlastitoj zajednici
može se prikazati samo putem naročite analize
nekog određenog okruženja.
Opšta pretpostavka u teoriji igre jeste da je
igra osnovno sredstvo za razvijanje sposobnosti
neophodne za hvatanje u koštac sa komplek-
snošću i da su vršnjaci glavni partneri za inter-
akciju u igranju. Sve veće diferenciranje društve-
nog i simboličkog okruženja drugova u igri
proizvodi kompleksniju društvenu sredinu, koja
je prikladna za učenje kako da se izađe na kraj s

provođenja vremena, televizija zauzima otprilike
2,5 sati dnevno kod dece od devet do jedanaest
godina, a igra zaokuplja samo 1,1 sat (Hevnes,
1990). Kategorija «ostalo» verovat-no obuhvata
izvestan broj nespecifikovanih društvenih aktiv-
nosti. U svakom slučaju, odnosi između televi-
zije i igre s vršnjacima sasvim su drugačiji od
raspodele u Norveškoj, što ukazuje na drugačiju
društvenu i kulturnu sredinu.
Gledanje televizije treba razmatrati ne samo
kao fenomen sam po sebi, već i u odnosu na šire
društveno i kulturno okruženje. Struktura lokalne
zajednice utiče i na broj sati provedenih u gle-
danju televizije i na interpretaciju poruka koje taj
medij prenosi. Kulturna i društvena struktura u
kojoj deca treba da provode svoje slobodno
vreme kod kuće podstiče gledanje televizije, u
poređenju sa situacijom u kojoj se od dece
očekuje da se igraju napolju bez nadzora
odraslih.
Stopa razvoda ukazuje ne samo na učestalost
razvoda, već i na prisustvo razvoda u kulturi kao
mogućeg društvenog čina. Simetrična porodica
zasniva se na ideji da se partneri sjedinjuju na
ravnopravan način radi zadovoljavanja emocio-
nalnih i društvenih potreba putem konstruisanja
svoje verzije porodice. Ovaj tip porodice podra-
zumeva razvod kao mogući kulturni, društveni i
ekonomski izlaz i svaki partner prima na znanje
da onaj drugi može otići. Savremeni zajednički
život, koji u Norveškoj funkcioniše kao «probni
brak», daje mladim ljudima priliku da isprobaju
kako se slažu; on takođe naglašava aspekt braka
kao privatnog ugovora.
Tip simetrične porodice pretpostavlja ne
samo da udate žene rade, već i da imaju odre-
đenu profesiju. Pregovarački način upravljanja
porodicom i vaspitavanja najverovatnije će biti
dominantan u zemljama s relativno visokom
stopom razvoda, visokim stepenom obrazovanja
žena i, verovatno, prilično poznim stupanjem u
prvi brak. Rano stupanje u brak i snažna
zakonska i kulturna ograničenja razvoda ukazuju
na drugačiju strukturu porodice. Prema ovom
načinu rasuđivanja, procesi individualizacije i
individua-cije u ovoj sferi života biće u znatno
većoj meri razvijeni u nordijskim zemljama
nego, na primer, u Irskoj, Švajcarskoj ili Italiji.
Odnos između porodice i obrazovnog
sistema jedan je primer variranja koji ukazuje na
kompleksnost kulturnih i istorijskih razvoja. Ako
uporedimo Švajcarsku i Švedsku, nailazimo, s
jedne strane, na očekivani obrazac tradicionalne
zemlje s relativno malim brojem zaposlenih maj-
ki, a s druge strane na individualizova-no društ-
vo, u kome su zaposlene majke pravilo, i statisti-
čki i kulturalno. U Švajcarskoj odnos između
obdaništa, škole i porodice ističe dominirajuću
poziciju žene domaćice i odgovara tradicionalnoj
porodičnoj kulturi (Engstler and Luscher, 1991).
Investiranje Šveđana u dnevne boravke za
predškolsku decu i za decu tokom prvih nekoliko
godina školovanja saglasno je s onim što bi se
moglo očekivati od švedske kulturne ideologije i
porodičnih obrazaca, sa njihovim naglašavanjem
slobode žena da rade. Ali ako uporedimo Nor-
vešku i Francusku, pronalazimo da se moderni i
tradicionalni porodični obrasci više ne
odražavaju na odnos između porodice i škole.
Francuska tradicija
ecole maternelle,
koja je
pristupačna skoro svakom detetu od tri godine i
koja je besplatna, i norveško društvo blagostanja
u kome je 1989. oko 14% predškolske dece
imalo pristup celodnevnom boravku i u kome je
samo neznatan deo (2%) bio u dodiru sa dečjim
vrtićem u 1970., nagoveštava da je politička i
kulturna slika kompleksna.
Ecole maternelle
nije
prevashodno proizvod modernizacije porodičnog
života, a modernizacija porodičnog života u
Norveškoj je samo u ograničenoj meri bila
propraćena ulaganjem u dnevno staranje i
institucionalizaciju kao posledicu toga.
Demografske cifre pričaju istu priču o
kompleksnosti kulturnih obrazaca. Dramatično
opadanje stope rađanja u Italiji i porast stope
rađanja u Švedskoj ukazuju da jedna krajnje
niska stopa rađanja može biti privremen kulturni
fenomen prouzrokovan naročitom kombinacijom
činilaca. Različiti kulturni obrasci mogu imati
iste posledice, kao što Nordijke i Japanke imaju
vrlo različite pol-ne uloge, a ipak i jedne i druge
imaju veoma male porodice.
Ekstenzivna poređenja statističkih pokaza-
telja na makronivou mogu biti plodna i najvero-
vatnije će biti deo budućih istraživanja o detinj-
stvu. Ali komparativne analize u ovoj oblasti
zahtevaju informacije o različitim društvenim i
kulturnim okruženjima, koja daju značenje stati-
stičkim pokazateljima.
DETINJSTVO I SOCIJALIZACIJA
Sociološke teorije socijalizacije ne usredsre-
đuju se na proces socijalizacije «kao takav», već
konceptualizuju taj proces na osnovu rezultata.
Mnogi sociolozi (na primer, Parsons, 1952; Ber-
ger and Luckmann, 1972) skloni su da ograni-
čavaju primarnu socijalizaciju na porodicu, naro-
čito majku, u prvim godinama života. Socijali-
zacija koja se odigrava nakon toga pripisuje se
obrazovnim institucijama, medijima, organiza-
cijama za slobodne aktivnosti i tako dalje i sma-
tra se da je više površinskog karaktera.
Teorija socijalizacije zahteva konceptualni
okvir koji prikazuje strukturu područja delovanja
u savremenom društvu. Habermas (1984) tumači
racionalnost savremenog društva kao područje
komunikativno zajedničke intersubjektivnosti,
koja proizvodi potencijal za izvestan oblik «ko-
munikativnog delovanja». On opisuje socijetalnu
evoluciju kao homolognu sa kognitivnom evo-
lucijom, kao što prikazuju Pijaže (Piaget) i Koel-
berg (Koehlberg). Pretpostavka da načini moral-
nog učenja u savremenom društvu odgovaraju
najvišem nivou moralnog razvoja po Koelber-
govoj šemi, nagoveštava da proces socijalizacije
u tom društvu sadrži neke kvalitete ili poten-
cijale koji su svojstveni tom tipu društva. No,
uprkos pozivanju na Pijažea i Koelberga, Haber-
masovo ambiciozno delo nije usredsređeno na
proces socijalizacije «kao takav».
Konceptualizacija individualnog razvoja
nužno se mora snažno oslanjati na teorije o druš-
tvenom razvoju. Ali Pijaže, Erikson (Erikson) i
Frojd (Freud) ne pružaju teoriju socijalizacije,
čak iako je društveni razvoj neophodan deo
jedne takve teorije. Tradicija razvojne psiho-
logije ne nastoji da poveže društveni razvoj sa
razvojem individue. Definicija društvenih odno-
sa postala je obuhvatni-ja u savremenijim studi-
jama, kao kada se jezik i kultura smatraju usa-
đenima u društvene odnose (Bruner, 1987), ali
čak i tada proučavanje društvenih interakcija i
društvenog razvoja nije fokusira-no na detinjstvo
kao društveni i kulturni konstrukt.
Većina teorija o društvenom razvoju tretira
detinjstvo kao specifičan psihološki proces koji
utiče na ličnost odraslog čoveka. Po ovom gle-
dištu, na detinjstvo kao fazu društvenog razvoja
utiču kulturni i društveni činioci. Detinjstvo,
kako smo ga definisali u ovom članku, retko kad
je obuhvaćeno teorijama o društvenom razvoju.
Čak i opšte sociološke teorije socijalizacije ne
sadrže specifičnu kulturnu, društvenu i ekonom-
sku konfiguraciju za koju tvrdim da predstavlja
detinjstvo.
Struktura i forma društva utiču na socija-
lizaciju time što oblikuju društveni i kulturni
okvir detinjstva. Tako detinjstvo funkcioniše kao
konceptualni most između društvenog i indivi-
dualnog razvoja. Potreba za tim konceptualnim
mostom može se ilustrovati odnosom strukture
detinjstva i stupnjeva društvenog razvoja. Empi-
rijsko istraživanje pokazuje da ne postoje jasno
određene podele između stupnjeva kognitivnog
razvoja, iako postoji korelacija između kogni-
tivne šeme i starosnog doba (Gelman and Bail-
largeon, 1983; Schweder, 1982). Međutim, stup-
njevi razvoja mogu se takođe definisati pomoću
socioloških termina. U tom kontekstu, konfi-
guracija detinjstva će onda uticati na formu i
sadržaj društvenih faza i na to kada se i kako
razvijaju kognitivne faze. Društveno i kulturno
strukturisanje ili uobličavanje dečjeg života u
određenom starosnom periodu presudno je za
različite vrste razvoja i učenja i, naravno, za
društveno-kulturno definisanje deteta. Ono što
ovde želim da pokažem u vezi sa sociologijom
detinjstva jeste da društvene promene proizvode
odgovarajuće promene ne samo u detinjstvu kao
kulturnom fenomenu, već takođe po osi soci-
jalizacije i društvenog razvoja.
U vigotskijanskoj perspektivi kritičnih peri-
oda, strukturisanje društvenog razvoja putem
društvenih sila deo je teorije, ali naročito preko
odnosa između stupnjeva i institucionalnih ure-
đenja, kao što su prelasci iz predškolskog u
školu, iz školskog doba u mladost i tako dalje.
Eriksonova razvojna teorija nastoji da spoji
analizu društvene strukture i psihoanalizu. No,
kultura je predstavljena prevashodno kao sred-
stvo za kanalisanje psiholoških sila.
Time što deluju na konfiguraciju detinjstva,
društvene promene utiču ne samo na sadržinu
društvenih interakcija već i na sadr-žinu i na
odnose između društvenih stupnjeva individual-
nog razvoja. Jedna teorija je da su faze koje su u
poslednje vreme najviše otvorene za promene
kasno detinjstvo i rana adolescencija (11-14, 15
godina), koje su se stopile u jednu novu fazu
zbog promena u kulturnoj konfiguraciji detinj-
stva (Frønes, 1988; 1990). Jedna od posledica
ove teorije, pored razvoja nove faze u kojoj su

odnosa među generacijama, druga društvenih i kult-
urnih odnosa između dece, treća institucionalnog
okvira detinjstva, a četvrta dece kao starosne grupe.
Pretpostavka ovog rada jeste da svaka od
središnjih dimenzija savremenog detinjstva prolazi
kroz proces diferenciranja, koji se zasniva na indi-
vidualizaciji i individuaciji. Taj proces je paradok-
salan i obuhvata, s jedne strane, sve veću institucio-
nalizaciju i društveno kontrolisanje, a s druge,
raznolikost životnih stilova i sve veću autonomiju i
individualizaciju. Taj isti paradoks uočava se i u
porodici, koja istovremeno gubi funkcije i dobija na
značaju. Među decom kao starosnom grupom, ovaj
paradoks poprima oblik tendencija ka marginali-
zaciji, u okviru opšte tendencije ka povećanom
bogatstvu, t.j. pojačanoj nejednakosti koju naglaša-
vaju savremene ekonomske i društvene okolnosti.
Među decom kao i vršnjacima postoji sve veće raz-
likovanje prema životnim stilovima. Odnosi između
generacija karakterišu se slabljenjem prethodno
jasno određenih distinkcija i više individualizova-
nim odnosima u okviru produžene ekonomske za-
visnosti i ranog sazrevanja.
Detinjstvo se tumači kao skup društvenih,
kulturnih i ekonomskih struktura pomoću kojih se
može shvatiti njegovo uobličenje. U isto vreme,
ovaj koncept funkcioniše kao most između makro-
nivoa i mikronivoa, između društva i individualnog
razvoja.
Poglavlje 7:
Postmoderno dete
Kris Dženks,
"The Postmodern child",
u Brannen, J and M. O'Brien eds.
Chil-dren in Families: Research and Policy,
London: The Falmer Press, 1996: 12-26.
UVOD
U ovom poglavlju bavim se složenim dru-
štvenim konstruktima detinjstva koji su nastali u
toku moderne, a koji danas pucaju i reformišu se
u različitim smerovima na tragu modernosti.
Jedno od obeležja našeg doba jeste porast prijav-
ljenih slučajeva zlostavljanja dece u zapadnim
društvima tokom poslednjih trideset godina, koji
je detaljno dokumentovan; učestalost se nesu-
mnjivo povećala. Iako ovde ne nastojim da
pružim uzročnu analizu ili, pak, morfologiju
ovog fenomena, zaista smatram da su njegovo
prepoznavanje i izbor pokazatelji ne samo
promene prirode odnosa koji postoji između
odraslih i dece, već i stanja šireg društva. Iz te
polazne tačke istražujem prelazak sa stanja
modernosti na stanje postmodernosti i razvijam
dva modela ili «vizije» detinjstva koji odgova-
raju tim strukturalnim oblicima. To su vizije
«budućnosti», odnosno «nostalgije». Završavam
time što se vraćam na problem zlostavljanja dece
i ukazujem da je naše današnje povećano
uočavanje ovog problema razumljivo s obzirom
na gubitak ličnog identiteta koji je svojstven
postmodernom stanju.
DETE U MODERNOSTI: „BUDUĆNOST"
Odakle je poteklo moderno dete? Upravo
je Ruso (Rousseau) u
Emilu [Emile,
1762)
objavio manifest deteta u moderni, sa njegovim
imanentnim, idealističkim, racionalnim osobina-
ma. Uglavnom se pretpostavlja da se od tog vre-
mena zapadno društvo nije osvrtalo unazad.
Ruso je iskovao neosporivu sponu između našeg
razumevanja deteta i duševnih emocija. On je
proglasio da je čovečanstvo po prirodi dobro i da
ga samo ograničenja koja su implicitna u
izvesnim društvenim strukturama ili iskvarenost
nekih formi društvenih institucija čine lošim.
Decu, koju je Ruso smatrao nosiocima ove
«dobrote» u prvobitnom stanju, treba vaspitavati
i socijalizovati u skladu sa «prirodnim»
načelima. Rusoov «divljak» (biće koje je u
potpunosti bez antropoloških konotacija primi-
tivnosti) jeste dete izrazito obdareno dispozi-
cijama da voli i da uči, opremljeno sklonošću da
postane dobar supružnik, roditelj i građanin.
Ovakvo idealno biće, slika i prilika deteta mo-
derne, ne poznaje pohlepu i nadahnuto je urođe-
nim altruizmom i dobrodušnošću. I više od toga,
ovo Rusoovo već preopterećeno stvorenje isto-
vremeno poseduje i svu neophodnu mudrost. To
dete otelotvoruje afektivnu sigurnost koja ne mo-
ra ispunjavati spoljašnje, objektivne kriterijume i
koja se, nadalje, izoluje od pomnog ispitivanja
Rusoovim prećutnim relativizmom i otuda pri-
vatizacijom uverenja. Ovde smo svedoci pročiš-
ćavanja načela staranja koje upravlja savreme-
nim odnosom između odraslih i dece; no, i više
od toga, uočavamo početak izrazitog posveći-
vanja detinjstvu u zapadnim društvima, što je
jedan vid «obećanja». To je «obećanje» neslu-
ćenog delovanja, ali i proširenje naših planova i
ograda oko našeg vlastitog delovanja kao još
uvek nedovršenog. Ta posvećenost nam je tokom
nekoliko generacija omogućila da se prepustimo
ugodnom sanjarenju u pogledu sutrašnjice.
Pretpostavlja se da smo nekada bili neo-
pisivo surovi prema deci (DeMause, 1976), da
jedno vreme nismo uopšte vodili računa o nji-
hovoj posebnosti i različitosti (Aries, 1966) i da

shvatiti kao promišljen prelazak sa neposrednog
na odloženo zadovoljenje od strane sve prosve-
ćenijeg društva odraslih.
DETE U POSTMODERNOSTI:
«OSTALGIJA»
Baš kao što su obrasci potrošnje moderne
nadmašili ekonomiju XIX veka, podela rada u
kasnoj moderni i prateće društvene strukture
promenile su se prekoračivši zajednice i solidar-
nosti koje je opisivala klasična sociologija. Tako
su svakodnevni načini odnošenja kasne moderne
prevazišli nuklearnu porodicu od sredine XX
veka. Stvari nisu onakve kakve su bile i to nije
posledica razaranja porodice, mada se to često
sugeriše retorikom savremene politike, u nasto-
janju da se na različite načine prebaci problema-
tika sa globalnog i nacionalnog nivoa na lokalni
i, svakako, lični. Porodice su se promenile, kao i
priroda odnosa koje su nekad obuhvatale a, spo-
menimo i to, i koji su njih nekada obuhvatali
(Wllerstein & Blakeslee, 1989; Giddens, 1991;
Beck, 1992; Stacey, 1990; Lasch, 1980).
Međutim, ta promena nije uzročna već je deo
skupa nastupajućih okolnosti koje su počele da
se ocenjuju kao kasna - ili post - moderna
(Lytard, 1986; Bauman, 19.92; Smart
1993).
Upravo u tom kontekstu se pojavila nova vizija
detinjstva i jedan od putokaza ka toj novoj viziji
je naizgled nečuven porast zlostavljanja dece
poslednjih godina XX veka. Ta je vizija mnogo
drugačija od «budućnosti» moderne.
Bel (Bell, 1973) i kasnije Turen (Touraine,
1984, 1989) verovatno su prvi pobudili našu paž-
nju prema menjanju tradicionalnog tkiva odnosa
koji su sačinjavali modernu. Oba ova liberalna
(ili svakako neokonzervativna) teoretičara obelo-
danili su da više ne preovlađuju tradicionalna
sekularna uverenja i kategorije pripadnosti zaje-
dnici koje su uzimane zdravo za gotovo. Disku-
tabilno je da li je Bel, proglasivši kraj ideologije,
podstakao doba «post» svojom tezom koja
opisuje promenu i u načinu i u odnosima pro-
izvodnje. Baza proizvodnje, obaveštavaju nas
Bel i Turen, preobrazila se putem tržišnih sila i
napretka tehnologije u «postindustrijsku», a
sistem društvene stratifikacije, koji se već
odavno ne može razumeti u smislu polarizacije,
«proširio se u struku» kroz niz društvenih
pokreta da bi obuhvatio srednju uslužnu klasu,
tako da se uobičajeni antagonizam između klasa
rasuo i preobrazio u «postkapitalizam». Ova dva
koncepta, iznosi Bauman:
«Dobro su poslužili svrsi: izoštrili su
našu pažnju prema onome što je novo i u
diskontinuitetu i pružili nam tačku oslonca za
pro-tivargumente u prilog kontinuiteta»
(Bauman, 1992, str. 217).
Primećuje se da mesta povezanosti
pojedinca sa kolektivnim životom koja su nekada
zauzimana, kao što su društvena klasa, radna
grupa, lokalna zajednica i porodica, danas gube
svoju moć spajanja, u skladu sa zahtevima post-
fordističkog načina proizvodnje, globalne eko-
nomije i mreže komunikacija, i eksponencijalnim
prodiranjem koje tehnološke nauke i dalje vrše u
prethodno lociranim središtima znanja i vlasti.
Pojedinci su danas mnogo prepoznatljiviji po
njihovom neposrednom mestu boravka i projekt-
ima nego po pripadništvu grupi ili prethodno
ustanovljenom identitetu. Novi doživljaj istorije i
na idividualnom nivou, kao i nivou institucija,
iskustvo je diskontinuiteta, a ne kontinuiteta.
Istrajavanje modernosti, prakse koja potiče
od čvrstog verovanja u prosvećenost i eman-
cipaciju, dovelo je do čvrstog kulturnog uverenja
da je sve , »u našoj vlasti». Ta se vlast zasnivala
na mogućnosti objektivnog saznanja putem pro-
cesa rasuđivanja, prvenstvu centralizovanog,
komunicirajućeg «ja» i uverenju da se različitost
može uskladiti pomoću analize i diskursa. Ova-
kva osnova osiguravala je da rezultirajući stav
bude i održiv i udoban. Takav stav je bio duboko
ukorenjen u nužnosti, održivosti i moralnoj izve-
snosti «napretka». Napredak čovečanstva obave-
zao je društveno delovanje na beskonačnu borbu
za više oblike života. Kontingentnost, stanje koje
je vladalo pre moderne («divljak» pre Rusoa),
sada je postalo deo strateškog proračuna koji je
čekao na
homo sapiensa,
prema garancijama
koje nam pružaju primenjene nauke.
Uzbuđenje i svrha društvenog bića, snovi i
obećanja usađeni našoj deci - sve se odnosilo na
posezanje za zvezdama, sve veće kontrolisanje
neobuzdanosti svemira i stvaranje ljudske
kulture kao trijumfa konačnosti nad beskonač-
nošću. Ono što se ne može ostvariti danas, može
se započeti za sutra. Patnje, nemaština i neznanje
naših roditelja svakako neće snaći sledeću gene-
raciju, našu budućnost, našu decu. Holokaust se
neće ponoviti, već će umesto toga doći do
masovnog obrazovanja i masovne potrošnje.
To što je sve prirodno u toku modernosti
obuzdano obezbeđuje da sve pojave postanu
društvene i istorijske. U tom smislu premoderna
kontingentnost se preokreće i sve pojave počinju
da zavise od ljudskog postupanja, uključujući i
načine njihove spoznaje i postupke interpre-
tiranja. Uprkos činjenici da priroda s vremena na
vreme uzvraća udarac, a primer je zemljotres u
Los Anđelesu, njen karakter se anticipira i njen
učinak smanjuje na najmanju moguću meru.
Nova svemogućnost preneta je na ljudski stav,
što je možda primer «drugog umiranja» božan-
stva: prvo je obeležio Ničeov iracionalizam;
drugo je urezala Hirošima u pamćenje ljudi.
Međutim, Hejvud (Heywood) je izneo sledeće:
«To se ne odnosi samo na probleme koji
prate prirodu savreme-nog naoružanja i
ratovanja, globalne industrijalizacije,
revolucionarnog, 'dekonstruktivnog'
delovanja kapitalističkih tržišnih sistema na
sve aspekte ljudskih odnosa... Na jednom
dubljem nivou, to je povezano sa okon-
čavanjem prirode i tradicije u kasnoj moder-
nosti...»
i nastavlja o tome da je to izraženo:
«... u vidu pojavljivanja potpuno
socijalizovane prirode, što označava
nastupanje ljudske vlasti kao globalno
odlučujuće i neosporene, koja nema premca
ni granice, ograničavajući oblik ili
telos,
sada
kada su njeni stari protivnici – priroda i
'druga priroda' tradicionalnih kultura –
pobeđene. Mogućnost, zapravo nužnost,
radikalnog samoformiranja nalazi se pred
pojedincima, institucijama i čitavim
društvima. Prilike za ostvarenje emancipacije
kao obećanja prosvetiteljstva uravnotežuju se
mogućnostima društvenih, ekoloških,
političkih i kulturnih neprilika u nečuvenim
razmerama»
(Heywood, 1995, str. 6).
Ova zapažanja pozivaju se na Bekov kon-
cept «rizičnog društva» (Beck, 1992) i služe kao
primer Gidensove (Giddens, 1991) «zategnute
žice» između «ontološke izvesnosti i egzisten-
cijalne teskobe». U okviru ovih tendencija kasne
modernosti, lično delovanje i lične težnje
preuzimaju različite vidove. Prethodno centra-
lizovano, trajno «ja» modernosti postaje pre
jedan refleksivni projekat koji obuhvata dispa-
ratne ravni interakcije, a one su načinjene kohe-
rentnim pomoću naracije o sopstvenom iden-
titetu koja se može revidirati. I na isti način na
koji se institucije drže zajedno pomoću dobro
smišljene prakse «ovladavanja krizom», tako se i
refleksivni projekt «ja» održava putem strategije
autobiografskih priča koje se domišljato mogu
obnoviti. Kasna moderna poziva na neprestano,
refleksivno, ponovno predstavljanje sebe
(Goffman, 1971). Naravno, to je presudno za
doživljaj bivanja detetom, ali, što je još zna-
čajnije, presudno je s obzirom na to kako odrasli
danas razumeju decu i odnose se prema njima.
Društveni prostori koje zauzimaju odrasli i
deca su se promenili, ne samo kao mesta, već i
po svom karakteru, i prostori koji su nekada bili
namenjeni za fiksne identitete odraslih, dece i
porodica su se preobrazili. Ali ova prostorna
dimenzija društvenog iskustva nije jedina u nje-
govoj novootkrivenoj raznovrsnosti, njegov tem-
po se takođe promenio. Nakon stabilnog perioda
istorijske neminovnosti, danas smo takođe
svedoci uvođenja novina u rečnik o vremenu,
koje drastično menjaju naš odnos prema čitavom
skupu kulturnih konfiguracija, uspostavljenih
prema motivu moderne – «napretku». Kao što je
to formulisao Virilio (Virilio, 1986):
«Gubitak materijalnog prostora vodi
vladanju samo vremena ... U ovoj neizvesnoj
fikciji, brzina može iznenada postati sudbina,
jedan vid napretka; drugim recima,
'civilizacija' u kojoj je svaka brzina nešto
poput 'područja' vremena, (str. 141)...
Nasilnost brzine postala je i mesto i zakon,
sudbina sveta i njegovo odredište»
(Virilio, 1986, str. 151).
To ima neposredni učinak na našu viziju o
detetu. Tokom moderne, samo vreme je mereno i
obuhvatano, izražavano u minutima, danima,
nedeljama, godinama i kategorijama kao što su
generacije. Označavali smo svoju vlastitu spo-
sobnost, odgovornost, funkcionalnost, smrtnost i
opšta očekivanja od sebe i drugih pomoću tih
podela. Odabrali smo periodni sistem unutar
kojeg možemo okupiti nepovezane događaje i
pripisati im status postignuća ili «napretka». Na
taj način su okupljane generacije i akumulisanje
društvenog delovanja koje se s tim poklapalo
podvođeno je pod posebni naziv određenog doba
(Chanev, 1994) kao, na primer, «poletne šezde-

za «budućnošću». Deca se danas shvataju ne to-
liko kao «obećanje», koliko kao glavni i nesum-
njivi izvori ljubavi, ali i kao partneri u najfun-
damentalnijem vidu odnosa koji se ne bira niti
pregovara. Poverenje koje se nekad očekivalo u
braku, partnerstvu, prijateljstvu, klasnoj solidar-
nosti i tako dalje, danas se u većini slučajeva
investira u dete. To se može empirijski posve-
dočiti na više načina: preko afektivnog produ-
ženja adolescencije; borbe roditelja oko deteta
tokom razvoda; podizanja položaja deteta na viši
nivo putem savremenog unapređivanja dečjih
prava (kao što je Zakon o detetu iz 1989. u
Velikoj Britaniji,
Children's Act);
savremene
ikonografije deteta u politici pomoći u Trećem
svetskom ratu i u zapadnjačkim kampanjama
protiv bolesti zavisnosti i kriminaliteta; u pove-
ćanom interesovanju za odnos muškaraca prema
deci i muškaraca za decu – i taj razvoj obeležava
porast sociološkog istraživanja o maskulinitetu i
očinstvu sve od osamdesetih godina XX veka.
Nepostojanost i neophodna fleksibilnost
svih vidova odnosa, osim odnosa između odras-
lih i dece, činilo ih je tokom kasne moderne
nepouzdanim skladištima za «unutrašnjost», bilo
u obliku osećanja, altruizma ili same društve-
nosti. Bek je to izložio ovako:
«Dete postaje
poslednji, preostali,
neotkaziv i nezamenljiv primarni odnos.
Partneri dolaze i odlaze. Dete ostaje. Na njega
se usmerava sve ono što se priželjkuje, a ne
može da se ostvari u partnerstvu. Dete sve
većom fragilnošću odnosa između polova stiče
monopol na praktičan život udvoje, na
izražavanje osećanja u biološkom davanju i
uzimanju, što inače postaje sve rede i pro-
blematičnije. U njemu se kultiviše i slavi jedno
anahrono socijalno iskustvo, koje procesom
individualizacije postaje upravo ne-verovatno
i koje se priželjkuje. Prekomerna nežnost
prema deci, 'insceniranje detinjstva' koje se
pruža - ovim jadnim, nadasve voljenim
bićima - i ljuta borba oko dece tokom i posle
razvoda jesu neki simptomi ovoga. Dete
postaje
poslednja alternativa usamljenosti
koju
ljudi mogu da izgrade protiv ljubavnih
mogućnosti, koje im izmiču. To je
privatan
oblik 'ponovne mistifikacije',
koja dobija svoj
značaj demistifikacijom i iz demistifikacije»
(Bek, 2001, str. 206).
Začudo, deca se shvataju kao pouzdana i
postojana, kako nijedna druga osoba ili osobe
nipošto ne mogu biti. Vrtlog koji je stvoren
ubrzanjem društvenih promena i menjanjem naše
percepcije tih promena znači da, dok su se
nekada deca držala nas, u toku modernosti, da
bismo ih vodili ka njihovoj/našoj «budućnosti»,
danas se mi, tokom kasne modernosti, držimo
njih radi «nostalgičnog» utemeljenja jer su te
promene za nas nepodnošljive i dezorijentišu
nas. Dete je partner, supružnik, prijatelj, kolega i,
na jednom drugom nivou, simbolička
reprezentacija samog društva. Kao što je izneo
Skater (Scutter) u svojoj analizi literature za
decu:
«... karakteristično je da se dete dovodi
u vezu sa vrednostima koje
izgledaju
suprotne
onima koje se pripisuju odraslima, baš kao što
izgleda da je Petar Pan postavljen kao
antiteza svetu odraslih i odrastanja. Ali
savremeno dete i adolescent ... stalno se iznova
potvrđuju kao superiorniji skup onih
vrednosti koje im pripisuje svet odraslih, a
koje njima nedostaju. Dete je bolji odrastao»
(Scutter, 1993, str. 12).
Iako ovo delo pripada literarno-tekstual-
nom svetu, veoma je poučno. Zemlja Nedođija
Petra Pana nije više jogunasta zemlja u kojoj
decu treba zarobiti da bi nastavila sa svojom
«budućnošću»; ona je ono što je i bila: ljubav i
briga, uzajamnost i društvenost. Skater nastavlja:
«... zemlja Nedođija zapravo nije dečje carstvo
već carstvo odraslih» (Scutter, 1993, str. 12).
Deca su nam potrebna kao održiva, pouz-
dana, dostojna poverenja, danas staromodna riz-
nica društvenih osećanja koja su počela da repre-
zentuju. Naša «nostalgija» za njihovom suštinom
deo je složenog, kasnomodernog, zaštitničkog
pokušaja razrešenja protivrečnih zahteva nepre-
stanog prevrednovanja vrednosti sa proglaša-
vanjem društvenog identiteta.
Pošto su nam deca potrebna, mi ih pazimo
i razvijamo institucije i programe da bismo ih
pazili i nadgledali očuvanje onoga što ona, i
samo ona, danas čuvaju. Mi smo oduvek pazili
na decu, ali nekada kao čuvari njihove/naše bu-
dućnosti, a danas zato što se taj odnos na suptilan
način preokrenuo i ona su postala čuvari, sta-
ratelji «dobrog» u našem odnosu. Izlišno je reći
da je naše povećano nadziranje obelodanilo više
ometanja njihovog stanja dobrobiti. Zlostavljanje
dece, u svim svojim manifestacijama koje obuh-
vataju fizičko (Kempe
et al; 1962),
seksualno
(Finkelhor, 1979) i psihološko (Garbarino &
Gilliam, 1980), nesumnjivo se «umnožilo» usled
povećanja opsega našeg nadgledanja krajem XX
veka. To se može pokazati na osnovu dva izvora.
Pre svega, što se tiče promene u pers-
pektivi Kempeovih (Kempe & Kempe, 1978),
izgleda da se «izum» zlostavljanja dece u šezde-
setim preobražava u «otkriće» zlostavljanja dece
u sedamdesetim. Uzimanje maha zlostavljanja
dece kao društvene prakse daleko od toga da se
ponovo spontano pojavilo u drugoj polovini XX
veka. Ono je zapravo bilo relativno postojano,
što se može posvedočiti ponovnim intereso-
vanjem Kempeovih za istorijsku dimenziju ovog
fenomena. Međutim, učestalost zlostavljanja de-
ce tokom tog perioda, s obzirom na prijavljene i
zabeležene slučajeve, trebalo je tretirati kao novi
fenomen, fenomen koji se širi i koji sam po sebi
zaslužuje dalje objašnjenje.
Drugo, kod Dingvola
et al.
(Dingvvall
et
al;
1983), koji u suštini stavljaju naglasak na
etnometodologiju u pogledu rutinskih praksi
službi koje daju procene, ispituju se psihološki i
društveni procesi putem kojih socijalni radnici
donose odluku o tome da li je dete bilo zlostav-
ljano ili nije. Dingvol
et al.
razvijaju koncept
profesionalnih strategija i iznose dva modela,
«pesimistički» i «optimistički». Sugeriše se da
prvi model usvajaju socijalni radnici zbog pri-
tiska države, medija, lokalne zajednice i javnosti
(na primer, za vreme moralne panike koja je
stvorena «aferom» Klivlend (Cleveland) 1987. u
Velikoj Britaniji) i sastoji se od pristupa «što je
sigurno – sigurno»; to podrazumeva da se svako
dete posmatra kao da je potencijalno zlostav-
ljano, što za uzvrat vodi neverovatnom poveća-
nju prijavljenih slučajeva. «Optimistička» strate-
gija koja potiče od drugačije atmosfere očeki-
vanja ili, što je ironija, nastaje kao reakcija na
zazor koji je često izazvan prethodnom strategi-
jom, podrazumeva da se stvarno zlostavljanje
smatra najmanje verovatnom dijagnozom poro-
dičnih problema od strane socijalnih radnika.
Ipak, dramatičan porast prijavljenih sluča-
jeva zlostavljanja dece tokom kasne moderne ne
može se svesti isključivo na poboljšanje tehnike
našeg ispitivanja, niti samo na našu marljivost,
ma koliko da su se ovi pojačali. Razlog tome je
intenzitet naše kolektivne reakcije na same kas-
nomoderne okolnosti. Ono što se tako ljubo-
morno čuva uz pomoć nove, «nostalgične» vizije
o detetu jeste metanaracija samog društva. Priča
o postmodernom detetu i njegovom zlostavljanju
sačinjavaju jedan palimpsest.
Zlostavljati dete danas znači zadati udarac
preostalom, otelotvorenom tragu društvene spo-
ne, te je razumljivo što je posledica toga kolek-
tivna reakcija koja odzvanja i puna je prekora.
Glasan povik na «zlostavljanje» je povik našeg
vlastitog kolektivnog bola zbog gubitka društve-
nog identiteta. Poreklo krivice za ovo zlostav-
ljanje, bilo da se projektuje u vidu psihopata,
perverznjaka, obožavatelja đavola, majki u dos-
luhu s njima, muškaraca ili čak nekompetentnih
socijalnih radnika, treba zapravo potražiti u
načinu na koji smo, vremenom, počeli da organi-
zujemo naše društvene odnose.
ZAKLJUČAK
Ubrzanjem tempa društvenih promena pri
kraju XX veka, ljudi prisustvuju nestajanju
tačaka njihove povezanosti s kolektivnim život-
om ili, u najboljem slučaju, priznavanju sasvim
prolazne prirode tih tačaka povezivanja. Sa
rasipanjem, fragmentacijom i detradicionaliza-
cijom etabliranih izvora rasuđivanja, kao što su
kognitivni, etički i estetički, individua doživljava
sve veći diskontinuitet između nekadašnjih inte-
resovanja, uverenja i obaveza i onih ma koje
koherentne grupe. Politika postaje isposredovana
brzinom, a vlast rizikom. Dok je klasična socio-
logija ukazivala da lek za dezintegraciju počiva u
uspostavljanju etike međusobne zavisnosti, danas
takav pozitivni altruizam ili pragmatički reci-
procitet nisu mogućnosti na raspolaganju. Aktu-
elni doživljaj subjektivnosti je žestoka tenzija
između zavisnosti i nezavisnosti.
«Veza između starosnog doba i
zavisnosti uspostavljena je naročito u
buržoaskom društvu. Oslobođeno od
neophodnosti rada, a ipak isključeno iz
društvenog sveta odraslih, detinjstvo je sve
više postalo zbunjujući fenomen. Njegovo
odvajanje je opravdavano na osnovu dečje
'nezrelosti' i 'bespomoćnosti', na osnovu
njihove očigledne potrebe da se neko brine o
njima»
(Ferguson, 1990, str. 11).
Međutim, zavisnost nije više odlika odnosa
između odraslih i dece, koja se uzima zdravo za

Poglavlje 8.
Nova paradigma za sociologiju detinjstva:
Poreklo, obećanje i problemi
Alan Praut i Alison Džejms
,
«A New Paradigm for the Sociology of Childhood? Provenance, Promise and Problems» u
A. James and A. Prout , (eds.)
Constructing and Reconstructing Childhood:
Contemporary Issues in the Sociology of Childhood
, London, the Falmer Press, 1990: 7-35
UVOD: PRIRODA DETINJSTVA
Naslov knjige, Konstruisanje i rekonstru-
isanje detinjstva, zahvata ideju u okviru koje je i
osmišljena. Pre svega, u uvodu smo raspravljali o
onome što smo tamo nazvali „nastupajuća pa-
radigma". U ovom poglavlju prikazujemo je
upravo u tom svetlu – pristup proučavanju detinj-
stva koji nastaje i koji još nije dovršen. Drugo,
naslov jezgrovito izražava ono što smatramo
prirodom društvene institucije detinjstva: skup
društvenih odnosa o kojima se aktivno pregovara
i u okviru kojeg se konstituišu prve godine
ljudskog života. Nezrelost dece je biološka
činjenica života, ali načini na koje se ta nezrelost
shvata i dobija na značaju jeste činjenica kulture
(La Fontaine, 1979). Upravo te „činjenice
kulture" mogu se razlikovati i za njih se može
reći da detinjstvo čine društvenom institucijom.
U tom smislu se, dakle, može govoriti o druš-
tvenom konstruisanju detinjstva, a isto tako, kao
što se pokazuje u ovoj knjizi, i o njegovom
rekonstruisanju i dekonstruisanju. U tom dvo-
strukom smislu detinjstvo se i konstruiše i rekon-
struiše i za decu i od strane dece.
Nastojeći da opišu i analiziraju kvalitet tog
iskustva, istraživači su tokom godina počeli da
razvijaju nove pristupe proučavanju detinjstva.
Jedan od prethodnika ove «nastupajuće
paradigme», Sarlot Hardmen (Charlotte
Hardman) upoređivala je 1973. svoje bavljenje
antropologijom dece sa proučavanjem žena,
tvrdeći da se «i žene i deca možda mogu nazvati
'prigušenim grupama', t.j. grupama koje se ne
primećuju ili koje nam izmiču (s obzirom na
nekoga ko proučava društvo)» (1973;85). U ovoj
raspravi ukazujemo da je termin «prigušen»
zaista primeren. Istorija proučavanja detinjstva u
društvenim naukama nije obelezena odsustvom
interesovanja za decu – kao što ćemo videti, to je
daleko od istine – već njihovim ćutanjem. Ono
što nastupajuća paradigma nastoji jeste da deci
da glas tako što, kao što je sugerisala Hardmen,
shvata „decu kao ljude koje treba proučavati po
njihovom vlastitom pravu, a ne samo kao
skladišta poučavanja odraslih" (ibid. 87).
U onome što sledi tragamo za poreklom
ovog pristupa, analiziramo njegove prednosti i
naznačavamo neka pitanja na koja se nailazi u
njegovom daljem razvoju. Pokazujemo načine na
koje je društveno-politički kontekst omogućio
alternativne pristupe u proučavanju detinjstva
kako se doživljaj detinjstva za decu menjao.
Lociramo te promene u odnosu na nove teorijske
pravce kojih su se poduhvatile društvene nauke,
stoje Krik (Crick) opisao kao «pomak od fun-
kcije ka značenju», koji je omogućio proučava-
nje društvenih kategorija umesto grupa (1976;2).
Konačno, ukazujemo na potencijal koji «nastupa-
juća paradigma» ima za budući razvoj u socio-
logiji detinjstva.
Prema tome, koristiće nam da na ovom
mestu ponovimo šta smatramo ključnim obele-
žjima ove paradigme.
1. Detinjstvo se smatra društvenim kon-
struktom. Kao takvo, ono obezbeđuje interpre-
tativni okvir za kontekstualizovanje prvih godina
ljudskog života. Detinjstvo, različito od biološke
nezrelosti, nije ni prirodno ni univerzalno svoj-
stvo ljudskih grupa, već se pojavljuje kao
specifična strukturalna i kulturalna komponenta
mnogih društava.
2. Detinjstvo je promenljiva društvene
analize. Ona se nikada ne može u potpunosti raz-
dvojiti od drugih promenljivih kao što su klasa,
rod ili etnicitet. Komparativne analize i analize
više kultura pokazuju raznolikost detinjstva, a ne
jedan jedini i univerzalni fenomen.
3. Dečji društveni odnosi i kulture vredni
su proučavanja po svom vlastitom pravu, neza-
visno od perspektive i interesovanja odraslih.
4. Deca jesu, i treba ih posmatrati kao
aktivne u konstruisanju i određivanju svog vlas-
titog društvenog života, života ljudi oko njih i
društva u kome žive.
5. Etnografija je naročito korisna metodo-
logija za proučavanje detinjstva. Ona omogućava
deci direktnije izražavanje i učešće u dolaženju
do socioloških podataka nego što je to obično
moguće putem ekperimentalnih ili anketnih
načina istraživanja.
6. Detinjstvo je fenomen u odnosu na koji
je dvostruka hermeneutika društvenih nauka
izrazito prisutna (Giddens, 1976). Naime, pro-
glasiti novu paradigmu sociologije detinjstva
znači isto tako pozabaviti se procesom rekonstru-
isanja detinjstva u društvu i odgovoriti na njega.
Očigledno je da ovih šest tačaka predstav-
ljaju samo grubu skicu potencijala koji «nastupa-
juća paradigma» može imati u proučavanju
detinjstva. Potrebno je još mnogo rada na upot-
punjavanju, teoretskom razvijanju i empirijskoj
razradi ovih parametara. Nije izvesno da li oni
predstavljaju radikalni prekid s prošlošću, kao
što to ponekad tvrde oni koji se možda malo
previše zalažu da proučavanje detinjstva stekne
priznanje i status u okviru mejn-strim sociologi-
je, lako svakako jeste tačno da su sociolozi nedo-
voljno pažnje posvetili detinjstvu kao predmetu
interesovanja samom po sebi i da su mnogi od
ključnih pojmova koji se koriste za razmatranje
detinjstva problematični, na pogrešnu pomisao
navodi sugestija da detinjstvo nije prisutno u
diskursu teoretičara društvenih nauka. Naprotiv,
«vek deteta» može se tako okarakterisati upravo
zbog ogromnog korpusa znanja koje su nagomi-
lali psiholozi i drugi teoretičari društvenih nauka
sistematičnim proučavanjem dece. Ako se
koncept detinjstva kao posebne etape u čovek-
ovom životnom ciklusu iskristalisao u zapadnoj
misli XIX veka, onda je XX vek omogućio
razrađivanje teoretskog prostora i njegovo
ispunjavanje iscrpnim empirijskim otkrićima.
Tehnologija znanja, kao što su psihološki
eksperiment, psihometričko testiranje, sociome-
tričko mapiranje, etnografsko opisivanje i longi-
tudinalni pregledi, sve je to bilo primenjeno na
detinjstvo i strukturisalo naše razmišljanje o deci.
To je takođe dovelo do, što je i ključno za
preokupaciju ove knjige, sve jačeg nametanja
specifično zapadnjačke konceptualizacije detinjs-
tva na svu decu, što efektivno prikriva činjenicu
da je institucija detinjstva jedan društveni kon-
strukt. Stoga je naš zadatak ovde da ono što je
novo smestimo u kontekst onoga što je prošlo, da
bismo prosudili koliko je to delotvorno za savre-
mene koncepte detinjstva.
Kompleksnost pozadine nastajanja «nove»
paradigme čini neophodnim da prihvatimo u suš-
tini tematski umesto istorijskog prikaza razvoja
koji je omogućio, a povremeno i predupredio,
promene u razmišljanju o detinjstvu. Nema
sumnje da su psihološka objašnjenja dečjeg raz-
voja, koja su obznanjena početkom XX veka, do
nedavno preovladavala u proučavanju detinjstva.
Ona su i podržavala i bila podržana pravilima
podizanja dece / vaspitanja, čime su premošći-
vala jaz između teorije i prakse, roditelja i dete-
ta, učitelja i učenika, političara i narodnih masa.
Stoga je prevashodno razvojna psihologija obez-
bedila okvir za objašnjenje dečje prirode i
svakako je opravdala koncept prirodnosti samog
detinjstva. Međutim, tokom ovog perioda pojav-
ila su se drugačija mišljenja u ideologijama po-
pulističkih pokreta i iz paradigmi koje su se
menjale u okviru društvenih nauka. Ali, dugo su
ona bila nezapažena i nepoznata ili su, svakako,
bila ućutkivana. Sada se postavlja pitanje njihove
istaknutosti u devedesetim godinama, kada je
rekonstituisana sociologija detinjstva zaista po
prvi put postala nešto više od obećanja jedne
mogućnosti. Da bismo otpočeli sa rasplitanjem
niti ovih debata, počećemo od početka, od domi-
nantnih eksplanativnih okvira.
DOMINANTNA I DOMINIRAJUĆA
OBJAŠNJENJA
Ključni koncept u dominantnom okviru
koji okružuje proučavanje dece i detinjstva jeste
razvoj i tri teme preovlađuju u vezi sa tim:
«racionalnost», «prirodnost» i «univerzalnost».

evolucijskom perspektivom koja je svojstvena
onome što Boaz (Boas, 1966) opisuje kao
kulturni primitivizam XIX veka.
Delo Pijažea predstavljalo je inspiraciju
mnogim drugim objašnjenjima detinjstva i,
svakako, mnogim društvenim praksama u vezi s
decom. Na primer, upravo njegov prikaz razvoj-
nih stupnjeva u spoznaji i dalje podstiče savre-
mena zapadna ortodoksna mišljenja o pravilima
podizanja dece (Urvvin, 1985) i, kao što
pokazuje Vokerdajnova (VValkerdine, 1984),
takođe se nalazi u srži savremenih edukativnih
teorija i praksi. Zaista, ta perspektiva je toliko in-
korporirana u uobičajeno shvatanje dece u
zapadnim društvima da je teško razmišljati van
nje. Na primer, uobičajeno jadikovanje roditelja
«to je samo faza kroz koju prolazi» snažno se
oslanja na implicitni pijažeovski model dečjeg
razvoja, pružajući biološko objašnjenje krize u
društvenim odnosima. Osporavanje ovog or-
todoksnog mišljenja od strane savremenih
pristupa detinjstvu tim je izuzetnije s obzirom na
pretežnu dominantnost razvojnih psiholoških
modela u svakodnevnom životu.
Naučno konstruisanje «iracionalnosti»,
«prirodnosti» i «univerzalnosti» detinjstva kroz
psihološke diskurse preneto je pravo u sociološka
objašnjenja detinjstva u vidu teorija socijalizacije
tokom pedesetih godina. U vreme kada je
pozitivizam snažno uticao na društvene nauke,
pružao je „naučno" objašnjenje procesa putem
kojeg deca uče da učestvuju u društvu. U okviru
strukturalno funkcionalističkih prikaza društva,
«individua» je ubačena u jedan ograničen broj
društvenih uloga. Prema tome, socijalizacija je
predstavljala mehanizam preko kojeg se te
društvene uloge reprodukuju u uzastopnim
generacijama. Ta teorija imala je za cilj da
objasni načine na koje deca postepeno stiču
saznanje o tim ulogama. Međutim, ona često nije
uspevala u tome; to «kako» se socijalizacija
zbiva često je ignorisano ili ulepšavano onim što
Rafki (Rafkv) opisuje kao «neodređeno, donekle
zbrkano ... preterano 'psihologizovanje'» (1973;
44). Zaista, ima tako mnogo teorijskih pogreški u
pogledu ovog pitanja o procesu: reci kao što su
«asimilacija», «indukcija» i «prirast» sprečavaju
razmatranje određenih načina na koje deca
postaju spoznajući subjekti.
Svojim promišljanjem o teoriji socijaliza-
cije, Tonkin (Tonkin, 1982) pokazuje da tra-
dicionalni model sadrži jednu fundamentalnu
zabunu koja je odgovorna za ovakve sofizme i
zapravo je prepoznavanje toga prokrčilo put
savremenim pristupima. Uvođenje psihološkog
modela direktno u sociološku teoriju istovreme-
no je urušilo dve definicije o tome šta konstituiše
subjekat - individua kao primerak vrste i osoba
kao primerak društva. Kao što primećuje Tonkin,
individua je središte pažnje u klasičnoj psiho-
logiji i to je razlog što se, kako ona ironično
komentariše, «varijacije u ponašanju malog broja
univerzitetskih studenata mogu smatrati pri-
merima variranja uopšte u svetu» (1982; 245).
Nasuprot tome, prevashodni fokus pažnje u
okviru sociologije su društveni aspekti ličnosti*
(u originalu: presnonhood, ločnosnost, stanje
«biti ličnost»). Upravo o njima se pregovara i
njima se manipuliše u društvenim odnosima; psi-
hološki aspekti individue suvišni su u socio-
loškom objašnjenju. Tradicionalni funkcionalisti-
čki prikazi socijalizacije stapaju ove distinkcije i
na kraju ne uspevaju da objasne proces putem
kojeg «individua postaje ličnost» [ibid.: 245).
Dženks to formuliše ovako: «društvena transfor-
macija deteta u odraslog čoveka ne proizlazi
direktno iz fizičkog razvoja», kao što je nužno
slučaj u tradicionalnim objašnjenjima socija-
lizacije (1982; 12).
Implicitna binarnost psihološkog modela
nekritično je preneta u klasičnu teoriju socija-
lizacije. U jednom takvom prikazu, deca se
smatraju «nezrelima, nerazumnima, nesposobni-
ma, nedruštvenima (i) nekulturnima», dok su
odrasli «zreli, razumni, sposobni, društveni i
autonomni» (Mackav, 1973; 289). Zapravo,
postoje dva primerka vrste. Socijalizacija je
proces koji magično preobražava jedan u drugi,
ključ koji pretvara nedruštveno dete u odraslog
društvenog čoveka. Prema tome, pretpostavlja se
da je dečja priroda drugačija; da bi taj model
funkcionisao, to stvarno mora biti slučaj. Dete je
prikazano kao laboratorijski pacov, kao da je na
milosti i nemilosti spoljašnjih nadražaja; pasivno
i povodljivo. Ono je izgubljeno u društvenom
lavirintu, a odrasli su ti koji pokazuju put. Dete,
kao i pacov, reaguje u skladu sa tim i na kraju je
nagrađeno time što postaje «društveno», postaje
odrastao čovek. Budući da je dete iskonstruisano
kao nesposobno da započne interakciju, njegova
priroda je zamišljena kao fundamentalno druga-
čija od prirode odraslih. Elkinov (Elkin) prikaz iz
šezdesetih godina pokazuje kako bi ovaj model
trebalo da funkcioniše: «Akteri socijalizovanja
poučavaju, služe kao modeli, i pozivaju na
učestvovanje. Svojom sposobnošću da daju
nagradu i da je uskrate, oni navode na saradnju i
učenje i sprečavaju razornu devijantnost» (1960;
101). Kao i totalitarni režim upravljanja, i ovaj
model socijalizacije održavao je teoretsku
stabilnost funkcionalističkog objašnjenja društva
i svakako je doprineo opstajanju funkcionalistič-
kog pogleda na svet. Na taj način je proizveo
novi skup problema povezanih sa navodnim
neuspehom socijalizacije u svakodnevnom
iskustvu neke dece.
Delimičan uzrok ove neusklađenosti izme-
đu teorije i prakse jeste taj što su perspektive za
proučavanje detinjstva, izvedene iz teorije
socijalizacije, bile zasnovane prevashodno na
zainteresovanosti odraslih za reprodukovanje
društvenog poretka. Deca nisu bila od nekog
značaja osim kao pasivni predstavnici buduće
generacije, što je, kao što se ispostavilo, teorijski
bila ogromna odgovornost. Prikazujući ukratko
tradicionalne pristupe teoriji socijalizacije,
Šildkraut (Shildkrout) objašnjava da se:
«... dečja kultura smatra probom za odrasli
život; socijalizacija se sastoji od procesa pomoću
kojih se, jednom ili drugom metodom, deca
navode na prilagođavanje u slučajevima «uspe-
šne» socijalizacije, ili postaju devijantni u
slučajevima «neuspele» socijalizacije» (1978;
109-10).
Ovo zanemarivanje procesa socijalizacije,
sa stavljanjem preteranog naglaska na njen ishod,
iznedrilo je čitav niz rasprava i moralne panike u
vezi sa detinjstvom. One su se usredsredile na
ulogu porodice i škole kao aktera socijalizovanja,
dok je malo značaja pridato razmatranju učinka
ili značenja tih institucija u životu dece. Kao
važna obeležja u društvenoj sredini odraslih, za
njih se, od strane odraslih, pretpostavljalo da su
presudni za razvojni napredak njihove dece.
Nedovoljno pažnje je posvećeno mogućnosti
protivrečnosti ili svakako konflikta u procesu
socijalizacije. Vezan za implicitni psihološki
model dečjeg razvoja, sociološki prikaz odrasta-
nja zasnovan je na inherentnom individualisti-
čkom naturalizmu. Sva deca za koju je izgledalo
da se spotiču u procesu socijalizacije poten-
cijalno su obuhvaćena novim skupom kategorija
«deteta»: neuspešna u školi, devijantna i
zapostavljena deca. Neuspešan pokušaj skladnog
socijalizovanja u funkcionisanje društva značilo
je, zapravo, neuspeh da se bude čovek.
DRUGAČIJA MIŠLJENJA:
Osporavanje ortodoksnih uverenja
Ustrajavanje psiholoških objašnjenja
društvenosti dece i pothranjivano je i podržavano
njihovom sveprisutnošću. Na gotovo jednak
način kao što se kategorija «žene» smatrala u
predfeminističkoj misli «nekom vrstom
univerzalije», kategorija «deca» je u okviru tra-
dicionalnih objašnjenja povezivana sa onim što
je Hastrap (Hastrup) zvao «semantika biologije»
(1978; 49). Biološke činjenice o životu, rođenju i
ranom detinjstvu neprestano su korišćene za
objašnjavanje društvenih činjenica o detinjstvu,
dok nijedna kulturna komponenta nije dovoljno
uzeta u obzir. No, postepeni porast svesti da se
značenja koja se pripisuju kategorijama «dete» i
«detinjstvo» mogu razlikovati u vremenu i
prostoru počelo je da destabilizuje tradicionalne
modele dečjeg razvoja i socijalizacije. Kako
primećuje Denzidžer (Danziger, 1970), tradici-
onalni model socijalizacije razvijen na zapadu
sadržavao je implicitnu kulturnu pristrasnost, što
ga je činilo slabo upotrebljivim u komparativne
svrhe. Nasuprot tome, nastupajuća paradigma
polazi od pretpostavke da se dete socijalizuje
tako što pripada «određenoj kulturi na određe-
nom stupnju njene istorije» (Danziger, 1970; 18).
Nema sumnje da je razvoj interpretativnih
perspektiva u društvenim naukama, naročito
simboličkog interakcionizma i socijalne fenome-
nologije, pružio podsticaj novim pravcima u
proučavanju detinjstva. Naročito je podsticano
interesovanje za decu kao društvene aktere i
detinjstvo kao određenu vrstu društvene stvar-
nosti. Na primer, preokupiranost društvenim
aktivnostima u svakodnevnom životu – intereso-
vanje koje je postalo središnje u interakci-
onističkoj sociologiji - dopuštalo je mogućnost
preispitivanja onoga što je pre toga smatrano
neproblematičnim. U okviru interpretativne
tradicije, aspekti svakodnevnog života koji su
uzimani zdravo za gotovo ispitivani su «stav-
ljanjem van zagrade». Namera je da se procesom
iscrpnog i kritičkog promišljanja učine kulturno
neobičnima, čime bi se uveli u sferu sociološke

odgovornosti odraslih. Prvobitno izvodljivo
ekonomski i praktično samo za više klase, koje
su jedine imale vremena i novca za «detinjstvo»,
ove tendencije su se širile nadole kroz društvo.
Detinjstvo je za sve postalo institucionalizovano.
Arijesovo delo izazvalo je nalet istorijskih
proučavanja u vezi s decom i porodicom. Neka
od njih pružala su potkrepu Arijesovoj ideji
«otkrića detinjstva», dok drugi radovi nisu
priznavali to osporavanje. Na primer, Lojd de
Moz (Lloyd de Mause, 1976) čvrsto se držao
zamisli o detinjstvu kao ljudskoj univerzaliji,
radije karakterišući davnašnje običaje podizanja
dece kao tako brutalne i izrabljivačke da malo
nalikuju na one u savremenim zapadnim društvi-
ma. Detinjstvo je, tvrdi on, isto; roditelji su ti
koji su se promenili. Arijesova teza je takođe bila
predmet pomnog kritičkog ispitivanja od strane
drugih istoričara u pogledu njegove istorijske
metode, dokaznog svedočanstva i interpretacije.
Rasprava traje i dalje, ali se jedna od
interesantnijih kritika može naći kod Polokove
(Pol-lock, 1983). Koristeći 415 primarnih izvora
između 1500 i 1900, ona komentariše:
«Mnogi istoričari su se saglasili s
pogrešnim uverenjem da, ako neko društvo u
prošlosti nije imalo savremen zapadnjački kon-
cept detinjstva, onda to društvo nije ni imalo taj
koncept. Takvo stanovište je potpuno
neodbranjivo - zašto bi nekadašnja društva
posmatrala decu na isti način kao današnje
zapadno društvo? Povrh toga, čak i ako se na
decu gledalo drugačije u prošlosti, to ne znači da
nisu smatrana decom» (1983; 263).
Ovo nije nipošto senzacionalno kao Arije-
sovo originalno delo i završava se umerenijom
tvrdnjom da, iako i nekadašnja i današnja za-
padna društva prave razliku između dece i odras-
lih te pripisuju deci karakteristike i tretman dru-
gučije nego kod odraslih, osobeni oblik savre-
menog detinjstva je ipak istorijski specifičan.
Mada ta spona nije potvrđena, ova manje
grandiozna formulacija tvrdnje da je detinjstvo
društveno konstruisano potkrepljena je pretho-
dnim proučavanjima društvenih antropologa koja
su se ticala kulture i ličnosti. Ta proučavanja,
namenjena ilustrovanju neizmerne plastičnosti
kulture i kulturne relativnosti, usredsredila su se
na običaje podizanja dece kao lokusa različitosti.
Benediktova (Benedict, 1935) pružila je opšte
poznat primer. Upoređujući detinjstvo kod Zu-
nija (Zuni), Dobua (Dobu) i Kvakijutla (Kwaki-
utl), ona je otkrila izrazite razlike u pogledu
preuzimanja odgovornosti koje je bilo dopušteno
deci, njihovog stepena podređenosti odraslima i
načina na koji su raspodeljene karakteristike ro-
da. Još pre toga, Margaret Mid (Margaret Mead,
1928) kao glavna predstavnica škole «kultura-
ličnost», nastojala je da se svojim istraživanjem
ostrvlja Samoa (Samoa) suprotstavi sugestiji
Stenlija Hola (Stanlev Hali) da je adolescencija
period prirodnog buntovništva, pokazujući da na
Samoi to ne postoji. Međutim, uprkos tom
naglašavanju varijabilnosti detinjstva, ovi pisci
su zadržali konvencionalno shvatanje socijaliza-
cije kao procesa oblikovanja koji obavljaju
odrasli. Oni koji su istraživali unutar okvira
kultura-ličnost, obraćali su naročitu pažnju na
običaje podizanja dece jer su oni, po njihovom
tvrđenju, glavni načini prenošenja kulturnih obe-
ležja. Nedovoljno pažnje je posvećeno detinjstvu
kao fenomenu za sebe ili deci kao aktivnim
učesnicima u procesu vlastitog podizanja.
Antropološko zanimanje za starosno doba
kao princip društvenog diferenciranja i stratifika-
cije manje je poznato. No, moglo bi se pokazati
da je mnoštvo teorija i etnografskog materijala
prikupljenih pod ovom rubrikom (o čemu se ras-
pravlja u ovoj knjizi u James & Prout) imalo
postojaniji učinak na novo aktuelno promišljanje
o detinjstvu nego očiglednije relevantno prouča-
vanje pisaca u okvirima kultura-ličnost. Danas
klasično delo Ajzenštada (Eisenstadt, 1956) o
generacijskoj tranziciji u savremenim društvima
podseća na potencijal koji to poseduje. Pišući iz
perspektive parsonijanskog strukturalnog fun-
kcionalizma, uz bogato pozajmljivanje iz antro-
pologije, Ajzenštad ukazuje da je izraženo odelji-
vanje po starosti funkcionalno za društvenu sta-
bilnost savremenih društava. On posebno identi-
fikuje potkulture mladih kao način na koji se
buduće porodične i profesionalne uloge mogu i
«držati po strani» i vežbati na sigurnom. Ta
zamisao da snažno udruživanje starosnih grupa
među mladima čini prelaznu fazu u kojoj su
delimično odvojeni od društva odraslih, odražava
antropološko bavljenje starosnim sistemima u
različitim kulturama.
Od tih početaka proizašlo je mnoštvo
proučavanja potkulture. Teoretičari funkcionali-
zma, kao što je Mazgrouv (Musgrove, 1964),
dalje su razvili Ajzenštadovu sugestiju, obrazla-
žući da su mladi potrošački određena klasa izvan
strukturisanih diferencijacija kapitalističkog
društva. Ovo gledište je kasnije odbačeno u ana-
lizama koje su potekle iz Centra za savremene
studije kulture (Centre for Contemporary
Cultural Studies; vidi Hali & Jefferson, 1976).
Kombinujući marksizam i semiologiju, pisci u
okviru ove tradicije su, naprotiv, smatrali da pot-
kulture mladih izražavaju protivrečnosti i kon-
flikte klasne strukture. Najslavniji primer je Koe-
nova (Cohen, 1972) analiza skinhedsa. Koen opi-
suje kako skin-hedsi, svojim čizmama, pojasima,
majicama bez okovratnika i kratko podšišanom
kosom, pokušavaju da na magičan način obnove
tradicionalni život zajednice engleske radničke
klase koji je počeo naglo da iščezava s urbanim
rekonstruisanjem u šezdesetim godinama.
Pojavljivanje i kasnije analiziranje potkult-
ura mladih iz radničke klase kao društvenih gru-
pa sa specifičnim ideologijama podstaklo je
sociološko zanimanje za «starosno doba» kao
princip društvenog klasifikovanja u zapadnim
društvima. Neke druge «starosne» kategorije,
kao što su «deca» i «stariji», poprimile su novi
status kao «društveni problemi» u društveno-
političkom kontekstu stanovništva koje «stari» i
društava sve više «usredsređenih na decu». Pre-
ma tome, paralelno sa proučavanjem pogleda na
svet potkultura nagovešteno je da bi i mlađa deca
mogla takođe nastanjivati poluautonomne društ-
vene svetove sa čijim značenjima svet odraslih
tek treba da se sporazume. Na primer, Hardmen
je 1973. opisala svoje istraživanje u smislu
pokušaja «otkrivanja da li u detinjstvu postoji
jedan samoupravljački, autonomni svet koji ne
odražava nužno prvobitni razvoj kulture odras-
lih» (1973; 87). Semiološki pristupi napipali su
dragocenu žicu u jeziku i pojmovima koje upo-
trebljavaju deca: kad više nije bilo neophodno da
se ponašanje ili jezik dece opisuju kao pred-
društveni i predracionalni, postalo je moguće
staviti ih u kontekst kao izražavanje njihovog
društvenog sveta (James, 1979a; 1979b).
Iako je neposredan učinak ovih novih teo-
rijskih perspektiva na empirijsko proučavanje bio
uglavnom razočaravajući, jedna oblast, socio-
logija školovanja, odskače od tog generalnog
pravila. Na primer, pionirska proučavanja Har-
grivza (Hargreaves, 1967) i Lejsija (Lacev, 1970)
o značenju i procesu društvenog diferenciranja u
potkulturama učenika srednje škole dalo je
snažan podsticaj interesovanju za dečja mišljenja
o njihovom svakodnevnom životu. Takvo prou-
čavanje je izraženo teorijski u (tada) «novim
perspektivama» u sociologiji obrazovanja (You-
ng, 1971). Jang se u suštini zalagao za korišćenje
interpretativnih perspektiva radi pomeranja
sociologije obrazovanja od njenih tradicionalnih
preokupacija strukturalnim svojstvima obrazo-
vnih sistema, ka preispitivanju samog procesa
školovanja. To je podrazumevalo kritičko ispiti-
vanje pojmova kao što su «postignuće», «sposo-
bnost» i «znanje», s obzirom na njihovo značenje
za one koji su uključeni u proces školovanja.
Središte proučavanja postale su interakcije
između aktera (uglavnom nastavnika i učenika) u
konkretnom obrazovnom okruženju, što su u
početku bile učionice, ali se to uskoro proširilo
na druge kontekste u životu učenika. U tom
okviru, deca su kao školski učenici transformisa-
ni od predmeta obrazovnih sistema do aktivnih
učesnika, pararelno s transformacijama dečje
subjektivnosti u preoblikovanim perspektivama
na socijalizaciju, lako ova perspektiva nije nipo-
što bila nesporna, jedan pozitivan ishod bilo je
stvaranje potpuno novog žanra empirijskog prou-
čavanja kojim su opisivane i analizirane kulture i
doživljaji učenika (Woods, 1980).
U okviru psihologije, koja je, kao što smo
već pokazali, u društvenim naukama oduvek bila
glavno područje istraživanja o detinjstvu, tokom
kasnih šezdesetih počele su takođe da se izraža-
vaju sumnje. Ovde su se interpretativne perspe-
ktive ponovo udružile sa svešću o kulturnom i
istorijskom relativizmu da bi prouzrokovale radi-
kalnu kritiku. U Britaniji se izdavanje zbornika
1974, koji je priredio Martin Ričards (Martin
Richards), i jednog sličnog severnoameričkog
koji su priredili Kesel i Zigel (Kessell &c Siegel,
1984), uglavnom smatraju znamenjima novog
pristupa. Ričards je kasnije opisao njegovo upo-
rište kao:
«... kritikovanje psihologije koja se zasniva
na univerzalnim zakonima koji bi trebalo da važe
u svim društvima i svim istorijskim vremenima.
Tvrdi se da termini kao što su 'majka' i 'dete' ne
samo što izražavaju opštost bez značenja, već
takođe pogrešno predstavljaju odnos između
pojedinca i društvenih svetova i prikazuju
društvena uređenja kao da su utvrđena zakonima
prirode» (1986; 3).
Iako je individua ostala u središtu pažnje,

čvrsto teoretsko uporište. U ovom poslednjem
odeljku ukazaćemo na neke od njih.
Pre svega, treba znati da su još uvek
dominantni koncepti „razvoja" i „socijalizacije"
izuzetno otporni na kritikovanje. Oni opstaju
uprkos svemu što je navedeno protiv njih. Na
primer, Ričards (1986; 3) žali što uprkos široko
rasprostranjenom raspravljanju o neophodnosti
da se kognitivna i razvojna psihologija lociraju u
okviru društvenog i kulturnog konteksta, samo
manji deo empirijskih istraživanja obavljenih u
poslednje vreme razmatra tu mogućnost, makar i
neznatno. Slično tome, u sociologiji koncept so-
cijalizacije i dalje dominira teorijom i
istraživanjima o deci. Nedostatak promena ovde
je istaknut naročito upadljivo u sociologiji poro-
dice, na primer. Iako je feministička kritika radi-
kalno izmenila promišljanje o ženama i porodici,
razmišljanje o deci ostalo je prilično statično, kao
nepokretna tačka u središtu oluje. Na primer, po-
stoje ogromne razlike u obrađivanju većine tema
između Morganove izvanredne knjige Društvena
teorija i porodica (Social Theory and the Family,
1975) i njegovog objavljivanja (podjednako dob-
re) knjige Porodica, politika i društvena teorija
(Familv, Politics and Social Theory, 1985), dece-
niju nakon toga. Međutim, detinjstvo ostaje ma-
nje-više nepromenjeno i, ako ništa drugo, još je
marginalnije u drugom nego u prvom radu.
Treba što pre priznati da ovakvo stanje
stvari proizlazi delom iz produktivnosti domi-
nantne pozicije. Ona je bila, uprkos kritikovanju
koje smo naveli ranije, izuzetno plodna u stva-
ranju saznanja o detinjstvu i svaki dalji razvoj
oslanjaće se na taj temelj. Zaista, utoliko što se
nastupajuća paradigma razvija u odnosu na stare
ideje, one se mogu smatrati delom njenog izvora.
Ipak, danas je očigledno da te ideje više nisu
odgovarajuće. Njihova kontinuirana prevlast je
delimično odgovornost onih koji su (kao i mi)
mnogo pričali o sociologiji detinjstva, a malo
toga objavili. Ova knjiga je delimično isprav-
ljanje te greške, ali treba takođe priznati da po-
stoje neki duboko ukorenjeni izvori opiranja po-
novnom konceptualizovanju detinjstva unutar
sociologije. Ambertova (Ambert, 1986) razotkri-
va neke od njih u svom razmatranju detinjstva u
severno-američkoj sociologiji. Ona ukazuje da je
relativno odsustvo dece ukorenjeno u istim činio-
cima koji su sprečili posvećivanje pažnje ženama
(i rodu), odnosno sociologiji kojom dominiraju
muškarci, koja ne pridaje važnost staranju o deci,
a još manje aktivnostima same dece. Udruženo s
konzervativizmom i strukturom karijere orijenti-
sane na muškarce, to znači da „... čuvari disci-
pline... i dalje pripisuju visoku vrednost odre-
đenim tipovima znanja, podataka i istraživačkih
metoda ... Ne postaje se poznato ime u socio-
logiji proučavanjem dece" (Ambert, 1986: 16).
Opiranje novim načinima razmišljanja o
detinjstvu proteže se izvan granica sociologije.
Postoji podudaranje između koncepta društvenih
nauka i načina na koje se detinjstvo društveno
konstruiše. Na primer, pojmovi kao što je
socijalizacija urezani su u način postupanja
prosvetnih i socijalnih radnika i to osigurava da
se njihovo kritikovanje proteže na (i suočava sa)
opštim opiranjem. To nije naprosto stvar navike,
udobnosti, lažne svesti ili uloženih interesa, već
onoga našta Fuko upućuje kao na „režime istine"
(Fo-ucault, 1977). On ukazuje da oni funkcionišu
kao samoispunjavajuća proročanstva: načini raz-
mišljanja o detinjstvu stapaju se sa institu-
cionalizovanim praksama da bi proizveli samo-
svesne subjekte (nastavnici, roditelji i deca) koji
razmišljaju (i osećaju) o sebi pomoću tih načina
razmišljanja. Stoga se „istina" o njima i njihovoj
situaciji samopotvrđuje. Zato se može pokazati
teškim prodiranje u to nekom drugom „istinom"
(proizvedenom drugačijim načinom razmišljanja
o detinjstvu). Na primer, otpornost socijalizacije
kao dominantnog koncepta počiva delom u
načinu na koji su zamisli o detinjstvu usađene
unutar čvrsto strukturisane matrice značenja koja
povezuje detinjstvo sa porodicom i situira ga u
odnosu na nju, kao što primećuje Lena Alanen
(Leena Alanen):
„Pokazuje se da je trougao detinjstva, po-
rodice i socijalizacije uobličen iz jednog komada
koji se ne može rastaviti na sastavne delove da bi
se oni zasebno razmotrili... čime se sprečava mo-
gućnost da se makar zamisle drugačiji odnosi
između tih komponenti" (1988; 54).
Razotkrivanje tih odnosa jedan je od
osnovnih teoretskih zadataka u razvoju alterna-
tivnog okvira.
Kako se tome može najbolje pristupiti? U
jednom smislu, paradigma koja je ovde skicirana
predstavlja početak tog procesa. Kritika pretho-
dnih hegemonijskih koncepata olabavila je neke
veze i omogućila nešto „kreativnog zamišljanja"
o kome govori Alanenova. Već je izvesno vreme
moguće razmišljati o teorijskom prostoru u kome
se deca, na primer, mogu posmatrati kao aktivna
društvena bića koja konstruišu i stvaraju druš-
tvene odnose, a ne kao „kulturni tupani" teorije
socijalizacije. Slično tome, moguće je postaviti
odnose između starosnih doba kao ozbiljnu
dimenziju za analiziranje, pored dimenzija klase,
roda i etniciteta i rad na tome je već započet.
Ipak, verujemo da bi bilo pogrešno misliti
da teoretisanje o detinjstvu treba ili da se može
odvijati van teorijskih rasprava mejn-strim socio-
logije. Naprotiv, ono bi trebalo da se nadovezuje
na rasprave u društvenim naukama uopšte - i da
im doprinese - da ne bi postalo odvojena i ezo-
terična specijalizacija. Takav ishod bi bio skoro
isto tako štetan kao da uopšte nema sociologije
detinjstva, pošto bi druge grane sociologije
razrešio obaveze promišljanja implikacija po
njihovo vlastito razmatranje detinjstva. Cilj, za-
pravo, mora biti sociologija detinjstva koja je
dovoljno koherentna da bude nezavisna, ali i da
istovremeno vrši c iljan uticaj na druge grane
discipline. Da bi se to postiglo, njene preoku-
pacije moraju biti saglasne i povezane sa širim
sociološkim raspravama.
Paradoksalno je to što je jedna od najzna-
čajnijih niti teorijskog mišljenja koju treba uzeti
u obzir imala najveći uticaj među psiholozima
zainteresovanima za detinjstvo. To se odnosi na
pokušaj smeštanja dečjeg razvoja u društveni
kontekst, što je dovelo do onoga što je Her
(1986) nazvao „korak ka socijalnom konstruk-
cionizmu". Ispostavilo se da je projekat inte-
grisanja društvenih i psiholoških perspektiva
kompleksan zadatak. Uviđa se da otvoreni poku-
šaji pridavanja većeg značaja „društvenom
kontekstu" ponavljaju fundamentalnu binarnost
pojedinac-društvo koju smo već kritikovali. Kao
što je Indžilbi (Ingelby, 1986) uverljivo obrazla-
gao, «razvoj-u-društvenom-kontekstu» samo zdr-
užuje psihološke procese i društveni kontekst, a
ne specifikuje njihove veze. Naime, teorije o
razvoju-u-društvenom-kontekstu pretpostavljaju
individualnog subjekta koji postoji zasebno od
društva i koji unapred sebi predočava društvo.
Ova Indžilbijeva glavna misao pozajmljena je iz
poststrukturalističke perspektive Henrika et al.
(Henriques et al., 1984), koji i sami duguju
zahvalnost idejama Fukoa. Ovde se sugeriše da
je zamisao o subjektu koji postoji izvan društ-
venih odnosa nasleđe kartezijanskog dualizma,
koji tek treba prevazići u društvenim naukama.
Dok je strukturalizam razrešio taj dualizam (ili
binarizam, kako mi to zovemo) „ukidanjem"
subjekta, smatrajući individue pukim nosiocima
društvenih odnosa, poststrukturalistička misao
zadržava subjekte smatrajući ih efektima „dis-
kursa". Taj koncept diskursa premašuje De Sosi-
rovu (De Saussure, 1983) distinkciju
parole/langue time što postavlja „diskurs" kao
skupove pojmova i jezik pomoću kojeg se
pomišljaju kao neodvojive od društvene prakse i
institucija i stopljene sa njima. Ideje, pojmovi,
znanje, načini govora itd. kodifikuju društvene
prakse i redom ih konstituišu.
U okviru tih diskursa stvaraju se pozicije
subjekta (kao što je „dete"). Dakle, kada se
posmatra sa te tačke gledišta, različiti dis-kursi o
detinjstvu konstituišu detinjstvo (i decu) na
različite načine - ne samo kao skupove akadem-
skog znanja, već isto tako i u društvenim pra-
ksama i institucijama. Indžilbi ilustruje obećanje
teorije diskursa u razumevanju detinjstva kao
društvenog konstrukta pozivanjem na bavljenje
Vokerdajnove dečjim vrtićima. Ona pokazuje
kako aktivnosti u učionici kao što je „imitiranje
bolnice", ubacuju decu u diskurzivno konsti-
tuisane pozicije subjekta („doktor", „bolničarka",
„pacijent"), koje su već prožete odnosima moći i
roda. Uprkos tome, deca su sposobna da se pre-
bacuju iz jednog diskursa u drugi i Vokerdajn
upadljivom ilustracijom prikazuje kako jedna
devojčica pretvara „Vendinu kuću" od bolnice u
porodicu, preobražavajući pozicije subjekta tako
da ona kao „majka" može da naredi doktoru da
„pojede svoj ručak".
Mada ne u mejnstrimu discipline kojom se
bave, neki psiholozi su dalje nastavili Fukoovo
delo kao način prevladavanja binarnosti poje-
dinac-društvo razumevanjem kako se subjekti
stvaraju unutar i putem diskurzivnih praksi. Ne-
ma sumnje da je zanimanje za individualnu svest
ostala važna preokupacija psihologije čak i u
ovom radikalno transformisanom stanju i bav-
ljenje psihologa kao što je Urvin (Urwin, 1985)
konstruisanjem moći i želje u detinjem psihi-
čkom razvoju pokazuje koliko to može biti
plodno. No, pitanja koja su uključena u rasprav-
ljanje o subjektivnosti i društvenim odnosima
isto tako su značajna za sociologe. Da je to tako
ilustruje mera u kojoj se postojeće akademske
distinkcije (kao stoje ona između sociologije i

jektivnosti i verodostojnosti tesno su povezana u
glavnoj teorijskoj raspravi savre-mene sociologi-
je, odnosno problemu odnosa između delanja (u
originalu stoji agency, što se može prevesti i kao
«dejstvenost» ili «delovanje») i strukture u druš-
tvenom životu. Ta rasprava ima naročito istaknu-
to mesto u sociologiji detinjstva, pošto je od
inter-pretativne sociologije potekao veliki deo
podsticaja da se preispita uloga dece kao aktivnih
bića koja proizvode značenja. Interpreta-tivna
sociologija stavlja naglasak na kreativno proiz-
vođenje (,,delanje") društvenog života umesto na
determinisanost socijalnog ponašanja sistemima
društvenog organizovanja. U izvesnom vremen-
skom periodu, u šezdesetim i sedamdesetim
godinama, izgledalo je da postoje dve rivalske
vrste sociologije: jedna je isticala sistem druš-
tvenih odnosa u društvu (način proizvodnje, moć
i vladanje, sistemi uverenja i ideologija, itd.);
druga je naglašavala kreativnu aktivnost, svrhe i
pregovaračke interakcije između individualnih
aktera. Nastojanja da se ove alternativne verzije
sociologije ujedine bio je glavni cilj teoretičara
kao što je Gidens (Giddens) u njegovoj teoriji
„strukturisanja". Gidens tvrdi da sociolozi
moraju shvatiti i delanje i strukturu jer su oni
zapravo različite strane jednog istog novčića:
„Svaki čin koji doprinosi reproduko-vanju
strukture je isto tako čin proizvođenja i kao takav
može pokrenuti promene menjajući strukturu
istovremeno dok je reprodukuje" (1979; 69).
lako je Gidensov pokušaj razrešenja ove
rasprave kritikovan (Clegg, 1989), jedno takvo
shvatanje, kako struktura i delanje upotpunjavaju
jedno drugo, čini se neophodnom komponentom
u svakoj novoj sociologiji detinjstva. Važno je
ponovo uvesti decu kao društvene aktere (i
njihovu aktivnost kao povod društvenih prome-
na); kao što su interpretativisti uporno isticali, to
samo po sebi nije dovoljno. Moramo, ipak, da
shvatimo detinjstvo kao društvenu instituciju
koja postoji izvan aktivnosti ma kog pojedinač-
nog deteta ili odraslog. Mora postojati teoretski
prostor i za kon-struisanje detinjstva kao insti-
tucije i aktivnosti dece u okviru (i na osnovu)
ograničenja i mogućnosti koje stvara institucio-
nalni nivo. To svakako izgleda moguće; na
primer, Kicingerova (Kitzinger) analiza seksual-
nog zlostavljanja dece zadržava i strukturu i
delanje. Istraživanjem odnosa između ova dva
nivoa možemo početi da razjašnjavamo veze
između datih društvenih institucija (uglavnom
definisanih od strane odraslih) i kultura koje deca
konstruišu za sebe i među sobom. To je važno
barem iz dva razloga: prvo, ukoliko mi to ne
uradimo, prikazi dečjih kultura uvek će biti u
opasnosti da se smeste na margine i društvenog i
sociološkog interesovanja. To je u značajnoj
meri bila sudbina pionira kao što su Opijevi
(Opie & Opie, 1977, 1984) koji, uprkos obilatosti
etnografske arhive koju su sakupili, prikazuju
sliku detinjstva kao jednog odvojenog sveta. On
je povezan sa dominantnom kulturom odraslih
samo kao nekakav anahronisticki tavan koji sa-
drži ostavljenu starudiju iz prošlih vremena (vidi
James & Prout u ovoj knjizi). Drugo, ako poku-
šamo da obrazložimo kako su deca i ograničena
strukturom i akteri koji delaju u strukturi i na
strukturu, možemo izneti uverljivu tvrdnju da su
takvi prikazi, ako su rigorozni, „vero-dostojni".
Ne u smislu da otkrivaju neku do sada bezvreme-
nu „suštinu" detinjstva, već pre da tačno prika-
zuju aspekte detinjstva kako se konstituiše u
određenom trenutku vremena i tački u prostoru.
U stvari, temporalnost je svojstvo detinj-
stva kome je posvećeno nedovoljno pažnje, lako
je, naravno, nerazdvojivo od zamisli psihološkog
razvoja, tu se pojavljuje samo kao prirodna kon-
stanta, pozadinski tok teleološkog razvijanja
deteta. U sociologiji, pojam socijalizacije služi
kao neka vrsta potiskivača sadašnjosti detinjstva,
usmeravajući analizu ili ka prošlosti (šta je pošlo
naopako u socijalizaciji) ili budućnosti (šta bi
trebalo da budu ciljevi socijalizacije). To zane-
marivanje sadašnjosti je neobično pošto su
sociolozi skloni da obavljaju sinhrone analize,
radije prepuštajući istoričarima bavljenje sledom
događaja u vremenu. Jedno rešenje bilo bi stapa-
nje istorijskih i socioloških poduhvata, lako bi to
moglo biti plodonosno, rezultirajuća sinteza bi
verovatno takođe tretirala vreme kao da je napro-
sto prirodna stvar, u okviru koje se zbivaju doga-
đaji. Ono što je potrebno jeste potpunije analizi-
ranje vremena kao društvenog konstrukta za
vreme detinjstva. U zaključku ove knjige (James
&c Prout) započinjemo jednu takvu analizu.
POLITIKA I ETIKA U ISTRAŽIVANJU O
DETINJSTVU
Konačno, pozabavimo se značajem empi-
rijskog proučavanja detinjstva jer uprkos nagla-
sku u ovom poglavlju mislimo da bi bilo pogre-
šno posmatrati put unapred samo u odnosu na
teorijski razvoj. Dobro obavljena empirijska pro-
učavanja, kao što su ona Solbergove (Solberg),
Kicingera i Glosera iz ove knjige, neophodna su
dopuna teorijskom radu. Ipak, sasvim nezavisno
od ove simbioze između teorije i empirijskog
istraživanja, verujemo da je naročito sociologiji
detinjstva potrebno još mnogo proučavanja koja
bi otvorila do sada zanemarene teme - deca i rad,
politika, zdravlje i tako dalje. One bi same po
sebi mogle početi da skreću pažnju sociologiji
detinjstva od stereotipnih tema kao što su po-
rodica i školovanje.
Kroz celo ovo poglavlje isticali smo da
društvene nauke nisu neutralna objašnjenja
detinjstva već aktivni činioci u njegovom kons-
truisanju i rekonstruisanju. Kompleksni su pro-
cesi putem kojih se to događa (Giddens, 1984) i
samo su delimično u nadležnosti svesnog dela-
nja. Ipak, čini se da prepoznavanje društveno
konstitutivne uloge društvenih nauka zahteva
obraćanje pažnje na društvene implikacije socio-
loškog proučavanja. Međutim, nije nimalo oči-
gledno kako bi se ova pitanja mogla najbolje
obraditi. Tradicionalna zamisao o nepristrasnom
naučniku pala je u vodu, ali šta će je zameniti?
Ovo pitanje nije vezano isključivo za sociologiju
detinjstva, već je problem o kome se trenutno ra-
spravlja širom društvenih nauka (Silverman,
1985). Finčova (Finch, 1985), na primer, u svojoj
raspravi o odnosu između kvalitativnog
istraživanja i socijalne politike sugeriše da bi
sociolozi trebalo sebe da vide kao one koji
pružaju „prosvećenje" u okviru širih debata o
politici, umesto određenih „društveno podešenih"
rešenja socijalnih problema. Ona skreće pažnju
da odnos društvenih nauka prema socijalnoj
politici (i, možemo dodati, drugim procesima
putem kojih se konstituiše društvo) nije neposre-
dan. Odluke se donose (ili izbegavaju) komple-
ksnim političkim procesima u okviru kojih socio-
lozi mogu (ili ne mogu) imati uticajnu, ali retko
(ako ikada) odlučujuću ulogu. Ona se zalaže za
„demokratski" pristup u kojem bi sociolozi
obezbeđivali uvide učesnicima na svim nivoima
u institucijama i društvu. Ona naročito zagovara
da bi sociolozi trebalo da se pozabave i zainte-
resuju za „široke mase" organizacija, odnosno za
one koji imaju najmanje formalne moći i uticaja,
umesto što naprosto usmeravaju svoju pažnju ka
„vrhovnim" kreatorima političkih smernica.
Iako je uglavnom primamljiva, primena
ove perspektive na detinjstvo uvodi neke naročite
probleme. Uprkos našem priznavanju da su deca
aktivna društvena bića još uvek je tačno da
njihove živote u velikoj meri određuju i/ili ogra-
ničavaju odrasli i malo je slučajeva da se deca
organizuju na nivou „širokih masa" da bi sama
sebe nezavisno zastupala. Nasuprot tome, skoro
svi politički, obrazovni, zakonski i admini-
strativni procesi imaju temeljne posledice po
decu, ali ona imaju neznatan ili nikakav uticaj na
njih. Na primer, sudski procesi u vezi sa stara-
njem o deci trebalo bi da se sprovode «u najbo-
ljim interesima deteta», ali deca koja su u pitanju
često se uopšte ne konsultuju. Slično tome, ne-
davne promene u odredbama o socijalnom osigu-
ranju u Engleskoj i Velsu veoma su mnogo
otežale mladim ljudima da nakon uzrasta od še-
snaest godina žive nezavisno od svojih porodica,
podstičući ih da ostanu u domaćinstvima koja
možda smatraju neprikladnim, neprijatnim ili
sasvim opasnim, lako postoje primeri nezavisnog
političkog delovanja dece (na primer, štrajk u
Barston školi, Burston school, 1914. ili uloga
dece u pobuni u Sovetu, (Soweto, 1976.),
njegova povest se često prikriva ili potiskuje. To
ne samo što otežava da budu obuhvaćeni
akademskim prikazima, već i osujećuje ma
kakav kontinuitet političkog organizovanja dece.
Ipak, nastojanja dece da „govore u svoje ime" i
dalje opstaju. Na primer, trenutno u Britaniji
deca koja su pod starateljstvom države
počinju da formiraju svoje vlastite organizacije, a
projekti kao što su ,,Dečji pravni centar"
(Children's Legal Centre) i usluge savetovanja
putem telefona za decu koja misle da im je
potrebna pomoć koraci su koje preduzimaju
dobronamerni odrasli koji su takođe na tom
tragu.
Sociolozi moraju ustanoviti odnos i prema
dečjim vlastitim aktivnostima i spram društvenih
procesa koji oblikuju i ograničavaju dečji život,
ali u koje oni sami nisu nužno uključeni. Taj
odnos morao bi dopuštati izvestan stepen
analitičke nepristrasnosti - da bi se izbegla
zamka pukog artikulisanja interesa određenih
grupa - dok u isto vreme ne bi poricao odgo-
vornost za posledice koje može imati. To nije
jednostavna pozicija ni za uspostavljanje, ni

Poglavlje 9.
Dečja prava
Gerison Lensdaun,
„Children's Rights" u
Berry Mayall:
Children's Child-hoods: Observed and Experienced
,
London: The Falmer Press, 1994: 45-63.
U našem društvu, kao i u većini društava,
ako ne i u svim ostalim, deca se tradicionalno
posmatraju kao svojina njihovih roditelja, koji
su nosioci prava koja se smatraju neophodnima
da bi izvršili svoju dužnost. Međutim, tokom
ovog veka postali smo svedoci fundamentalnih
proea u stavovima vezanim za odnos između
roditelja i dece. Prva promena tiče se sve
izraženijeg priznanja da prava roditelja u
odnosu na njihovu decu nisu nepovrediva i da
država ima pravo da interveniše radi zaštite
dečjih interesa. Britansko zakonodavstvo
registruje te promene. Sve do reforme zakona o
razvodu u 1970-im presude o deci zasnivale su
se na krivici roditelja ili nečemu sličnom:
partner koji je bio kriv gubio je starateljstvo bez
obzira na učinak na dete. Danas, međutim, do-
brobit deteta je najvažniji momenat koji treba
uzeti u obzir u presudama koje donosi sud
prema Zakonu o deci (Children Act, prim.
prev.) iz 1989.
Isto tako, sve više se uviđa da su roditelji
u stanju da naškode svojoj deci i da ih zlos-
avljaju. To saznanje je danas toliko uobičajeno
da je teško shvatiti zgražavanje koje je izazvao
slučaj Marije Kolvel (Maria Colwell) kada je po
prvi put dospeo na naslovne strane, remeteći
pretpostavke o prirodi porodičnog života. Danas
je nesumnjivo prihvaćeno da deca imaju pravo
da budu zaštićena od takvog zla i da država
snosi odgovornost u pogledu intervenisanja radi
obezbeđivanja te zaštite. Druga velika promena
je priznanje da nisu samo roditelji odgovorni za
svoju decu. Sada se potvrđuje da država igra
ključnu ulogu u pružanju podrške roditeljima.
Uvođenje opštih dečjih beneficija i redovnog
obrazovanja od pete godine, besplatna zdravs-
vena nega, a naročito obezbeđivanje redovnih
zdravstvenih pregleda dece, školska zdravstvena
služba, zubna i očna nega, sve to svedoci o
stepenu brige za opštu dobrobit i zaštitu dece u
našem društvu. Da li je taj stepen brige dovojan,
pitanje je za političku debatu, čime se ovde neću
baviti. Ali, suština je u tome da postoji opšta
saglasnost da ni prava a ni odgovornosti rodi-
eljstva nisu sveuobuhvatna ni apsolutna, mada
postoje fundamentalne razlike u uverenjima u
pogledu toga gde treba povući crtu.
Takođe je važno shvatiti da naše percepije
detinjstva prolaze kroz neprestane promene i da
su ambivalentne i protivrečne u pogledu mnogo
čega. Mnogi odrasli shvataju detinjstvo prožeto
prilično romantizovanom predstavom o bezazle-
osti - kao period bez odgovornosti ili konflikta,
kojim dominiraju fantazija, igra i mogućnosti.
Pa ipak, za mnogu decu raznih kultura i klasa,
dominantno obeležje detinjstva je nedostatak
moći i kontrole nad onim što im se dešava. Neki
odrasli decu vide kao suštinski iracionalnu, neo-
ovornu i nesposobnu da donose pametne odluke
o stvarima koje ih se tiču, a naše zakonodavstvo
još uvek u priličnoj meri odražava to shvatanje -
Zakon o deci je častan izuzetak.
Veoma su raznolika mišljenja o sposob-
osti dece da budu zaposlena, da budu sama, da
se igraju bez nadzora, da učestvuju u potpunosti
u demokratskim procesima, da izaberu svoju
veroispo-vest. A ta gledišta nisu statična. Na
prier, 1971. godine, 80 odsto dece uzrasta od
sedam do osam godina imalo je dopuštenje da
idu sama u školu, ali je do 1990. ta cifra opala
na devet odsto (HiIIman et al., 1990). Barem u
vreme kad sam ja odrastala, u 1950-im godi-
ama, bilo je uobičajeno da se mlađoj deci dopu-
ta mnogo više aktivnosti bez nadzora nego što
je to prihvatljivo danas. Slično je i sa zaposl-
njem: naše aktuelno zakonodavstvo koje potiče
iz 1920-ih odredilo je da 13 godina bude donja
starosna granica za poslove sa skraćenim radim
vremenom, ali sada Evropska zajednica vrši
pritisak da se ta granica pomeri na 15 ili čak 16
godina. Dakle, koncept o tome šta je dete raz-
ikuje se unutar različitih kultura, različitih druš-
venih grupa i u raznim istorijskim trenucima.
Ipak, postoji izvestan stepen konzisten-
nosti svojstvene i tradicionalnom shvatanju pra-
va roditelja i aktuelnom priznavanju mere par-
tnerstva između roditelja i države: deca su
percipirana kao ranjiva kategorija kojoj je pot-
ebna zaštita. Koje god da se postave granice
detinjstva, deca su kao grupa ljudi ranjivija od
odraslih i stoga su potrebne specijalne mere za-
tite i unapređivanja njihovih potreba. No, ono
što suštinski nedostaje u svim debatama je neko
istinsko priznanje da deca imaju i prava, a ne
samo potrebe.
Želela bih da započnem ispitivanjem
implikacija zaštitničkog modela odnosa odraslih
prema deci, pri čemu ću obrazložiti da je važno
razviti analizu o pravima unutar koje bi se
stvorio neophodan okvir za promene radi uma-
njivanja štetnih posledica ranjivosti.
Deca su ranjiva. Šta to znači? Htela bih da
pokažem da je njihova ranjivost dvostruka.
Sama činjenica njihove fizičke slabosti,
nezrelosti, nedostatka znanja i iskustva, čini
decu zavisnom od odraslih iz njihove okoline.
Kad su u pitanju veoma mala deca, njihov
opstanak zavisi od kvaliteta nege i posvećenosti
koje im pružaju odrasli koji za njih snose odgo-
vornost. Njima je potreban krov nad glavom,
hrana, obrazovanje, zdravstvena nega, ljubav i
zaštita, a njihov opstanak zavisi od dobre volje i
sposobnosti odraslih da zadovolje njihove
potrebe. Stepen ranjivosti se svakako ubrzano
smanjuje kako postaju starija i sposobnija da
preuzmu odgovornost na sebe.
STRUKTURALNA RANJIVOST
Deca su, uz to, ranjiva i usled potpunog
nedostatka političke i ekonomske moći i građa-
nskih prava u našem društvu. Ovaj aspekt deti-
njstva potiče od istorijskih stavova i pretpos-
tavki o prirodi detinjstva. To je društveni i poli-
tički konstrukt, a ne inherentna ili neminovna
posledica samog detinjstva. Deca, po pravilu,
nemaju pristup novcu, nemaju pravo glasa,
nemaju pravo da izraze svoje mišljenje ili da
budu shvaćena ozbiljno, nemaju pristup su-
dovima, nemaju prava - osim u okviru Zakona o
deci - da dovedu u pitanje odluke donesene u
njihovo ime, nemaju prava da odlučuju o svom
obrazovanju, u okviru porodice nemaju zakon-
sko pravo na telesni integritet - roditelji mogu
slobodno da ih udare ako je to u okvirima
„razumnog kažnjavanja" - i uopšte nemaju ni-
kakvo formalno pravo glasa u društvu.
Odnos između inherentne i strukturalne
ranjivosti očigledno je izrazito determinisan ku-
lturnim uverenjima. Želim da pokažem da post-
oji sklonost ka suviše snažnom oslanjanju na
pretpostavke o dečjoj biološkoj i psihološkoj ra-
njivosti pri razradi našeg zakona, politike i pra-
kse, a nedovoljno usredsređivanja na to u kojoj
meri nedostatak građanskog statusa doprinosi
ranjivosti.
Koristiće nam da razmotrimo položaj
žena kao analogiju. Žene i deca su tradicionalno
svrstavani zajedno u slabe i ranjive pripadnike
našeg društva. Žene su percipirane kao da im je
potrebna muška zaštita u liku oca ili muža, i
zbog nedostatka fizičke snage i zbog toga što su
intelektualno i emocionalno nesposobne da u
potpunosti preuzmu odgovornost za sebe. Ovak-
vo shvatanje služilo je dugo vremena za oprav-
davanje očuvanja društvenog položaja žena kao
svojine muškaraca.
Drugim recima, njihova pretpostavljena
inherentna ranjivost bila je izgovor da se
izbegne bavljenje njihovom strukturalnom ranji-
vošću. Kada je otpočela borba za otklanjanje tih
strukturalnih činilaca - za dobijanje prava glasa,
prava na sopstvenu imovinu, prava na starate-
ljstvo nad decom, prava na odbijanje seksa u

otelotvoruje taj princip, zahte-vajući da se dečje
želje i osećanja uzimaju u obzir pri donošenju
odluka koje ih se tiču. Nedavni slučajevi
obraćanja dece sudu radi prosuđivanja o tome
gde žive i sa kim pozitivni su primeri pri-
menjivanja ovog prava.
Interesantno je pratiti odjeke ovih
slučajeva u medijima. Zakon o deci je etiketiran
kao „Povelja derišta" koja najavljuje raspad po-
rodice. Mnogi su se osetili temeljno ugroženi
idejom da deca imaju formalna prava da budu
saslušana u sudskom sistemu. Ipak, ta prava
postoje u zakonu i danas ih deca sve više
koriste.
No, sasvim je drugačija situacija kada
razmotrimo obrazovni sistem u kojem ne postoji
nikakva obaveza da se dete sasluša ili njegovo
mišljenje shvati ozbiljno. Interesantno je
primetiti da su pre ratifikacije u našoj zemlji u
Ministarstvu za obrazovanje i nauku tvrdili da
se u potpunosti pridržavaju Konvencije te da
stoga nema potrebe za nekim merama radi
usaglašavanja. Pa ipak, ne postoji obaveza da se
sasluša mišljenje deteta pri odlučivanju o izboru
škole, i dete nema pravo da bude saslušano kada
ga izbacuju iz škole. Poslednjih meseci
poprilično je raspravljano, naročito u vezi sa
odredbama Zakona o obrazovanju iz 1993, da li
da se dalje napreduje ka sistemu subvencionisa-
nog školstva, u vezi sa polemikama oko
testiranja, povelje roditelja, roditeljskog izbora,
predloženog redukovanja stepena obrazovanja
za učitelje u obdaništu i osnovnoj školi. Ni u
jednom trenutku u toku tih rasprava nije
saslušan glas dece - o njihovom pravu na
obrazovanje, njihovom pravu da budu sasluša-
na, da učestvuju u diskusijama u vezi sa testi-
ranjem i nacionalnim nastavnim programom,
maltretiranju u školskim dvorištima i o tome
kako se upravlja školama. Malobrojne su škole
koje imaju školska veća, a još manji broj njih
funkcioniše na osnovu uzajamnog uvažavanja
učenika i nastavnika. Deca imaju pravo da se
smatraju potrošačima a ne samo produktima
obrazovanja. Vlada dosledno odbija da razmotri
ovaj problem. Oni nas, s jedne strane, uveravaju
da su ova prava obuhvaćena Zakonom o deci, a
očigledno je da nisu, a sa druge, da su takva
prava neprikladna i potencijalno opasna, a takvo
stanovište je nečuveno kršenje Konvencije na
koju ih obavezuje međunarodno pravo.
U zdravstveno zakonodavstvo nije unese-
na obaveza da se dete sasluša i da se uzme u
obzir njegovo mišljenje. Princip Gilik (Gillick)
utvrdio je pravo „kompetentnog" deteta da
donosi odluke u svoje ime u pogledu lekarskog
tretmana (Gillick v. West Norfolk & Wisbech
AHA 3 AU ER 402, 1985). Ta presuda jasno
ukazuje da se pitanje uključivanja dece u
odlučivanje o njihovoj medicinskoj nezi odnosi
na svu dovoljno razumnu decu, bez obzira na
uzrast. Međutim, ovaj je princip ozbiljno ugro-
žen presudom Apela-cionog suda u slučaju
šesnaestogodišnje anorekticne devojke (re W.A.
Minor: Consent to Treatment 1 FLR1, 1993). Ta
presuda je takođe dovela u pitanje statutarno
pravo, obuhvaćeno aktom o reformi Zakona o
porodici iz 1969, na potpuno samoopredeljenje
šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka u
Engleskoj i Velsu u pogledu lečenja. Dato
objašnjenje je da pravo na pristanak ne obuh-
vata pravo odbijanja pristanka. Kada mlada
osoba želi da odbije lečenje, njegove/njene želje
mogu se odbaciti bez obzira na kompetentnost
te mlade osobe. Ova odluka ima temeljne im-
plikacije u pogledu prava svih mladih ljudi na
autonomiju i samoopredeljivanje. Naravno, u
ovom slučaju je postojala bojazan da život
mlade žene može biti doveden u opasnost, ali bi
se s tim, s obzirom na specifične okolnosti,
prikladnije izašlo na kraj da je primenjen Zakon
o mentalnom zdravlju.
U Britaniji ne postoji čak ni zahtev da se
unutar porodice uzima u obzir mišljenje deteta.
U Finskoj je, u njihov ekvivalent Zakona o deci
unesen zahtev da se roditelji moraju konsult-
ovati sa decom pri donošenju svih važnih
odluka koje se odnose na njih, što je uslovljeno
uzrastom i razumnošću deteta. Slične odredbe
postoje i u Nemačkoj, Švedskoj i Norveškoj. U
Škotskoj je Zakonodavna komisija prilikom
nedavnog savetovanja o predlozima za zakon o
porodici uočila da postoji široko rasprostranjena
podrška za neke slične odredbe kod nas.
Međutim, do danas takvog zahteva nema u
zakonu.
Dug je put pred nama u Britaniji pre nego
što budemo mogli da tvrdimo da ispunjavamo
standarde koje zahteva član 12. U Jedinici za
unapređivanje dečjih prava u poslednjih neko-
liko meseci preduzeli smo seriju konsultacija sa
mladima u pogledu njihovog utiska o tome u
kojoj se meri poštuju njihova prava na učestvo-
vanje. Mišljenje na koje nailazimo sa izuzetnom
doslednošću je da nemaju utisak da ih
uvažavaju, slušaju, niti ozbiljno shvataju. Upr-
kos zahtevima Zakona o deci, očigledno je i to
da deca o kojoj se staraju lokalni organi vlasti i
dalje imaju osećaj nemoći i otuđenja od sistema
i da se malo toga poboljšalo od kada je spro-
veden ovaj zakonski akt. Mi nemamo kulturu
slušanja dece. Ozbiljna primena ovog principa
zahtevala bi da:
• osiguramo da deca imaju pristup
odgovarajućim informacijama primerenim
njihovom uzrastu, pomoću kojih bi mogli da'
formiraju svoja uverenja. Na primer, deca u
bolničkom okruženju moraju biti obaveštena o
tome ko je odgovoran da im sa-opšti šta se
dešava, koje su implikacije lekarskog tretmana,
koje su uzgredne pojave, koje su im opcije na
raspolaganju, koje su implikacije ako se ne
podvrgnu lečenju, da li će to boleti, koliko dugo
će trajati (videti Oldersonov članak u ovoj
knjizi);
• deci pružimo stvarnu mogućnost da
izraze svoje mišljenje i ispitaju opcije koje su
im na raspolaganju. To zahteva ozbiljno
obavezivanje na poštovanje dece i njihovog
prava da učestvuju u svemu što je od značaja za
njih, bilo da se nalaze u školi, pod
starateljstvom ili u bolnici. Nužno je odvojiti
potrebno vreme da bi se obezbedilo da deca
imaju dovoljno mogućnosti da istraže probleme
sa kojima se susreću. Da bi bila efektivno
uključena, moraju se pozabaviti svojim
sumnjama, strepnjama i nedoumicama. Pri
procenjivanju kompetentnosti mlade osobe da
učestvuje u odlučivanju, važno je uzeti u obzir
mišljenje same mlade osobe o sopstvenoj
kompetentnosti. Sposobnost deteta da donosi
odluke u svoje ime zavisi od samog deteta, ali i
od toga koliko je obavešteno i koliko ga ostali
učesnici uvažavaju;
• saslušamo mišljenja dece i razmotrimo
ih sa uvažavanjem i ozbiljnošću, kao i da im
saopštimo kako će njihova mišljenja biti
razmotrena. Očigledno je da nema svrhe slušati
dečje mišljenje ukoliko nemamo nameru da ga
shvatimo ozbiljno. Neophodno je biti jasan u
pogledu toga u koje se aspekte dečje nege, ili
obrazovanja, ili zdravstva, ili igre, on/ona može
uključiti. Da bismo dopustili deci da učestvuju u
donošenju odluka koje ih se tiču, odrasli moraju
biti spremni da ih saslušaju i uvažavaju i da
govore u saradnji sa njima a ne kao njihovi
zastupnici;
• obavestimo decu o ishodu svake odluke
i, ako je ta odluka suprotna njihovim željama,
obezbedimo da se u potpunosti objasne razlozi
takvog ishoda;
• obezbedimo deci koja koriste javne
službe delotvorne, pristupačne i prave puteve za
pritužbe, uz pristup nezavisnom zastupništvu u
situacijama kada dete smatra da se sa njim loše
postupalo, da je bilo zapostavljeno ili na bilo
koji način zlostavljano. U Lotianu (Lothian) su
se udružili upravni organi za socijalni rad,
obrazovanje i zdravstvo radi donošenja dečje
povelje (Children's Charter), koja ustanovljava
zajedničku deklaraciju principa, podržanu
pojedinostima o ovlašćenjima unutar svake od
njihovih službi. Svako dete se obaveštava o
Povelji, koja, osim toga, uvodi i nezavisnog
sudiju kojem se mogu obratiti ako misle da nisu
ispoštovani principi ili ovlašćenja.
Dakle, Konvencija nalaže da je dužnost
osoba koje imaju roditeljsku odgovornost da
uključe decu u donošenje odluka koje se tiču
njihovog života, u skladu sa njihovim uzrastom
i razumnošću. Prema tome, ona uspostavlja
model učestvovanja i, osim toga, nalaže obave-
zu delanja u najboljem interesu deteta.
Drugi ključni član koji želim da
razmotrim je član 3:
,,U svim aktivnostima koje se tiču dece,
bez obzira da li ih predu-zimaju javne ili
privatne institucije socijalnog staranja, sudovi,
administrativni organi ili zakonodavna tela,
najbolji interesi deteta biće od prvenstvenog
značaja."
Navedeni princip nedvosmisleno locira
odrasle kao one koji snose odgovornost za
dobrobit dece. Htela bih, pre svega, da ispitam
ovaj član da bih videla u kojoj je meri u
britanskom zakonu priznat kao princip kojim se
rukovodi pri odlučivanju koje se tiče deteta, a
zatim da razmotrim implikacije samog principa.
To je glavni princip u Zakonu o deci u
Engleskoj i Velsu, sa svojim zahtevom da
dobrobit dece mora biti od najvećeg značaja.
Međutim, Zakon o deci i prevashodan značaj
dobrobiti deteta pri-menjuju se samo u sudo-
vima koji razmatraju pitanja u vezi sa po-

razmatranja dečje perspektive ili, naprosto, bor-
bi za moć, u kojoj su odrasli uvek jači.
Razmotrimo odluke donesene u kontekstu
usvajanja, što nam može poslužiti kao korisna
ilustracija. U praksi se model dobrobiti koristi
za odlučivanje u pogledu trajnog smeštaja dece.
Drugačiji pristup bio bi sastavljanje skupa
principa na osnovu prava iz Konvencije UN, što
bi sačinjavalo okvir unutar kojeg bi se odluke
testirale. Na primer, svako dete ima pravo na
svoj identitet, pravo na ime, državljanstvo,
pravo da poznaje svoje roditelje i da se oni
staraju o njemu, pravo na sopstvenu kulturu,
jezik i veroispovest, pravo da ne bude odvojeno
od svojih roditelja, osim ako je to neophodno u
najboljem interesu deteta, a ako je odvojeno,
pravo da ostane sa njima u kontaktu, pravo da
učestvuje u donošenju svih odluka i da njegovo
mišljenje bude ozbiljno shvaćeno. Kada bi
socijalni radnici ispitivali okolnosti zahteva za
smeštaj nekog deteta, taj bi okvir pružao kohe-
rentnu strukturu u odnosu na koju bi se moglo
prosuđivati šta je dobrobit tog deteta. Bez toga
se mnoge odluke donose u ime neodređenog
koncepta najboljih interesa, te se ne mogu
proveriti niti kontrolisati. S druge strane, uko-
liko bi se ti principi priznali, dete bi bilo u
prilici da ospori odluke ako smatra da njego-
va/njena prava nisu bila sasvim uzeta u obzir ili
poštovana.
Poslednjih godina stručnjaci koji se bave
dečjom negom, advokati i policija u priličnoj
meri su se fokusirali na pitanja zaštite i
dobrobiti dece. Primena principa dobrobiti
kojom se ne ostvaruje pravo dece da učestvuju u
donošenju odluka koje ih se tiču, potkopava
njihovu mogućnost samoopredeljivanja. Princip
dobrobiti služi da se održi strukturalna ranjivost
umesto da teži da im pruži više mogućnosti da
preuzmu kontrolu nad svojim životima. Na
primer, zlostavljanje dece tokom više godina u
domu u Lesterširu (Kirkwood, 1993) i
Stafordširu (Lewy & Kaahan, 1991) slikovito
nam ilustruje nemoć i ranjivost dece kada se ne
poštuju ova fundamentalna građanska prava. Da
su ta strukturalna prava bila ostvarena, poten-
cijal za zlostavljanje dece koji potiče od njihove
inherentne ranjivosti bio bi znatno umanjen.
Ukoliko se u našem zakonodavstvu, politici i
praksi koja iz nje proizlazi, ne prizna da su deca
ljudi te da imaju prava koja se moraju poštovati
i podržati, njihova inherentna ranjivost nasta-
viće da se uvećava zbog toga što nemaju gra-
đanski status.
Međutim, razlozi koji idu u prilog dečjim
pravima nisu nesporni. Ove godine smo bili
svedoci izrazitog protivljenja ideji da deca
imaju prava na veći stepen učestvovanja. Argu-
mentuje se da nije prikladno davati prava deci,
već da treba da se fokusiramo da ih naučimo da
budu odgovorna. Deca su prikazana kao da
nemaju moralnost, da su van kontrole i da im
nedostaje iskustvo na koje bi se pozvala da bi
delotvorno učestvovala. Na tragu ratifikacije
Konvencije i povodom sprovođenja Zakona o
deci, poprilično se raspravljalo o ravnoteži
između prava roditelja i prava dece. Neki, na
primer, tvrde da Zakon o deci ide suviše u
pravcu promovisa-nja prava roditelja na štetu
dečjih prava. Drugi, sve glasniji lobi, tvrde da
unapređivanje dečjih prava ugrožava prava
roditelja i porodični život.
Da bismo analizirali konflikt između
roditeljskih i dečjih prava, možda bi nam
koristilo da ispitamo poreklo prava koja su u
pitanju. Prava roditelja, kako ih je definisao lord
Skarmen (Scarman) u Gilik presudi, proizlaze iz
njihove odgovornosti da unapređuju dobrobit
deteta, pri čemu ih ta odgovornost ograničava.
U članu 5 Konvencije opisuju se prava i
odgovornosti roditelja s obzirom na obezbe-
đivanje odgovarajućeg usmeravanja i savetova-
nja deteta u ostvarivanju njegovih prava na
način koji je u skladu sa razvojnim moguć-
nostima deteta. Prema tome, i Konvencija i
Gilik presuda nameću veoma jasna ograničenja
u pogledu prava roditelja. Ona postoje samo
onoliko koliko je neophodno za zaštitu, dobrobit
i unapređivanje dečjih prava. Čim dete zadobije
mogućnost da ta prava nezavisno ostvaruje,
nestaje pravo roditelja da ostvaruju svoju odgo-
vornost. Tamo gde postoji konflikt, to zapravo
nije konflikt između prava roditelja i prava
dece. To se možda može prikladnije opisati kao
konflikt između odgovornosti odraslih da zaštite
dete i dečje težnje za pravom na učestvovanje i
sa-moopredeljenje, pravo da bude saslušano i
shvaćeno ozbiljno. Drugim recima, to je kon-
flikt između, s jedne strane, dečjeg prava da
bude zaštićeno i, s druge strane, dečjeg prava na
izražavanje.
Ovakva konstrukcija nipošto ne otklanja
dileme i poteškoće svojstvene pokušaju rešava-
nja konflikta između odraslih i dece, ali
obezbeđuje valjaniji okvir unutar kojeg se taj
konflikt može razumeti. Ona takođe locira raz-
rešenje konflikta kao neophodnost iznalaženja
rešenja koje je za dete najbolje.
U poslednje vreme smo svedoci ponov-
nog bučnog započinjanja ove rasprave u pole-
mikama vezanim za pravo osobe koja čuva dete
da ga sa dopuštenjem roditelja, udari [The
Guardian, 12. februar 1994). To može da bude
dobra ilustracija pomenutog konflikta. Ako se
prihvati da su deca ljudi sa društvenim i
građanskim pravima koja se mogu porediti sa
pravima odraslih, onda bi trebalo da su im data
ista prava na telesni integritet kao i odraslima.
Drugim recima, trebalo bi da imaju pravo, koje
odrasli u našem društvu uzimaju zdravo za
gotovo, da ih niko ne dodiruje bez njihovog
pristanka, da ih ne zlostavlja ili povređuje.
Međutim, ova rasprava je, bez razlike, uobli-
čena u kontekstu prava roditelja da disciplinuju
dete na način koji oni smatraju neophodnim ili
prikladnim, a ne s obzirom na pravo deteta da
ga niko ne udara. Ovo pitanje je važno osmisliti
s obzirom na građanska prava deteta, a ne samo
s obzirom na njegovu zaštitu ili dobrobit.
Zaštita nameće dužnost odraslima da postupaju
prema deci na određeni način, ali mnogi
roditelji pravdaju primenu telesnog kažnjavanja
u ime zaštite deteta. Ako se argument oblikuje s
obzirom na dečje pravo na telesni integritet,
pitanje počinje od deteta i postaje jasna stvar
principa. Društveno i zakonsko odobrenje uda-
ranja dece je jedna od najsimboličnijih indi-
kacija njihovog niskog statusa u našem društvu,
i sve dok ne prestanemo da to odobravamo kao
opravdano kažnjavanje, nastavićemo da kršimo
Konvenciju i da održavamo ranjivost dece
prema zlostavljanju odraslih.
Kad su u pitanju deca, skloni smo da
koristimo model u kojem se polazi od pretpo-
stavke zaštite na rođenju, sa postepenim po-
makom ka samoodređivanju deteta, kako ona ili
on pokazuje sposobnost da donosi odluke po
sopstvenom pravu. Drugim recima, dete treba
da „zasluži" pravo na samoodređivanje. Postoji i
alternativni pristup, i taj je model usvojen za
odrasle u demokratskim i participativnim društ-
vima - to je da pođemo od pretpostavke samo-
određivanja i da je samo kada to očigledno nije
u najboljem interesu deteta ili kada bi to ugro-
zilo prava nekog drugog, opravdano da se
odbaci ili uskrati detetu to građansko pravo.
Ovakvim pristupom na odraslima je teret da
opravdaju intervenisanje, umesto da se dete bori
za pravo učestvovanja u donošenju odluka koje
se tiču njegovog života. Svakako, što je dete
manje, veća je potreba da se interveniše. Čak i u
tom slučaju postoji svedočanstvo o primeni ove
filozofije na male bebe; pomak od rutine
davanja obroka na četiri sata ka hranjenju koje
se ravna prema zahtevima deteta, primer je
dopuštanja detetu da odredi i kontro-liše
zadovoljavanje svojih potreba.
Odrasli ipak imaju očiglednu odgovornost
u pogledu zaštite i dobrobiti dece. U oblasti
dečje nege ta je odgovornost vezana za zahtev
da se deluje u najboljem interesu deteta. U
drugim sferama, i privatnim i javnim, ne postoji
čak ni ograničenje u pogledu postupanja ili
delovanja. Ipak, ono što treba priznati jeste da
deca imaju građanska prava koja moraju
obrazovati okvir u odnosu na koji se donose
odluke i presude. Pri tome bi trebalo da
prevlada pretpostavka kompetentnosti, a tamo
gde je ona odbačena, celokupno delovanje bi
trebalo testirati u odnosu na unapređivanje i
poštovanje tih prava.

mer, primećuje se da su deca sa osam godina
suviše mala da idu sama u školu [The Observer,
rubrika Life, 10. mart 1996).
U ovom članku se ispituju dečje konstru-
kcije o riziku i bezbednosti u njihovom svako-
dnevnom životu u odnosu na dihotomiju jav-
no/privatno, lako je u okviru feminističkog
istraživanja bilo poprilično rasprava u pogledu
implikacija koje distinkcija javno/privatno pred-
stavlja za žene (Gamarnikovv, 1983), manje su
poznate implikacije vezane za decu, odnosno
kako sama deca konstruišu svoj život s obzirom
na tu distinkciju.
U članku se prvo prikazuje kontekst ovog
proučavanja iz kojeg su izvučeni prikazani po-
daci. Drugo, u glavnim crtama naznačena su
ključna pitanja u raspravama vezanim za distin-
kciju javno/privatno unutar sociologije, kao i
primerenost tih pitanja za raspravljanje o deci i
riziku. Ta su pitanja, zatim, dalje istražena s
obzirom na podatke dobijene intervjuisanjem
dece. Deca su bila promišljena u svom koncep-
tualizovanju rizika u javnom životu i naprosto
nisu prihvatala zvanične diskurse o deci i riziku.
Argu-mentuje se da deca konstruišu svoja
rizična i bezbedna okruženja s obzirom na poj-
move privatnog, lokalnog i javnog. Pokazano je
da, dok je privatna sfera porodice opisana s
obzirom na bezbednost i sigurnosti, deca
izražavaju zabrinutost u pogledu svoje ranjivosti
u javnom životu. Dečji prikazi takođe definišu
posrednu sferu između privatne i javne - sferu
lokalnog, koja je identifikovana u pogledu
blizine kuće i dobrog poznavanja mesta i ljudi.
POZADINA STUDIJE
Ovaj članak se zasniva na podacima iz
istraživanja kojim je ispitivano kako deca i
roditelji izlaze na kraj sa rizicima, bezbednošću
i opasnošću. Fokus istraživanja stavljen je na
rizik i strepnju zbog rizika uopšte, kao i na
njihove posledice na svakodnevni život dece, a
posebno na seksualizaciju rizika u odnosu na
decu. U intervjuima je korišćen tematski vodič
za ispitivanje svakodnevnih bojazni i briga
dece, dečjih stavova o ograničenjima koja im
postavljaju roditelji, dečjim strategijama za
savladavanje rizika i pregovaranje o rodite-
ljskim ograničenjima. Primenjeni su i raznovr-
sni postupci u vidu zadataka, uključujući dopu-
njavanje rečenica, mrežne dijagrame i vežbe
grupisanja.
Obavljeni su individualni intervjui sa 51
detetom iz 30 porodica. Od 51 deteta, njih 34
imala su između 9 i 13 godina i u vreme inter-
vjuisanja bila su u osnovnoj školi. Da bi se
ispitala prisutnost rizika unutar domaćinstva,
intervjuisan je i stariji brat/sestra kada je to bilo
moguće: 17 dece bilo je uzrasta 12-15 godina i
u srednjoj školi u vreme intervjuisanja. U obe
starosne grupe bilo je podjednako devojčica i
dečaka.
Za uzorak su odabrane jedna škola u
urbanom području i četiri škole u ruralnim pod-
ručjima u Škotskoj da bi se istražila prostorna
distribucija rizika između urbanih i ruralnih
lokacija (Valentine, 1997b). Korišćenje škola za
pravljenje uzorka omogućilo je istraživačima da
intervjuisu decu koja su potencijalno bila među-
sobno povezana i delila zajednička lokalna
iskustva. Deca iz ovog istraživanja potiču pre-
težno iz više radničke klase i niže srednje klase i
sva su, osim dvoje dece, belci, što odražava
etnički sastav proučavanih područja.
Iako se uočava da deca ne predstavljaju
homogenu društvenu grupu i da njihova iskus-
tva i stavovi variraju, centar interesovanja ovog
članka nije izvođenje sistematskog poređenja
zasnovanog na strukturalnim razlikama. Umesto
toga, pažnja je usmerena na to da se istaknu
značajne tačke koje razlikuju decu na osnovu
uzrasta, roda i mesta boravka.
DISTINKCIJA JAVNO/PRIVATNO
I RIZIK
Razlikovanje između javnog i privatnog
primenjivali su sociolozi na više različitih nači-
na i više različitih konteksta. Povlačene su dis-
tinkcije između javnog i privatnog u pogledu:
državne administracije/tržišne ekonomije; ko-
lektivnih/individualnih interesa; porodične/tr-
žišne ekonomije. Kao što primećuje Vajntraub
(Weintraub), „distinkcija javno/privatno... nije
jedinstvena već protejska (poprima različite
oblike, poput grčkog boga Proteja). Sastoji se ne
samo od jednog para suprotnosti već od slože-
nog skupa suprotnosti, koje se ne mogu svesti
jedna na drugu, kao što nisu ni sasvim nes-
rodne" (Weintraub, 1995, 284). Pored toga, na-
čin upotrebe tih pojmova može da varira. Rib-
ens Mekarti i Edvards (Ribbens McCarthv &
Edwards, 1999) ukazuju na različite upotrebe, s
jedne strane identifikovanja javnog i privatnog
sa posebnim fizičkim prostorima, a s druge,
njihove identifikacije sa određenim društvenim
praksama i iskustvima. Kao što primećuje Sle-
jter (Slater, 1998), „javno i privatno se posma-
traju kao različite oblasti iskustva i vrednosti, u
prostornom i vremenskom smislu, koje su odvo-
jene i oličene različitim vrstama ljudi i uloga
(Slater, 1998, 144).
U pitanje se dovodi i stepen u kojem se
oštro razlikuje javno i privatno. Novi vidovi za-
poslenja, na primer, slobodne profesije, zama-
glile su razliku između javne sfere radnog mesta
i privatne sfere kuće (Slater, 1998). Bek (Beck)
primećuje:
„Privatna sfera nije ono što izgleda da
jeste: sfera koja je odvojena od okruženja. Ona
je spoljna strana odnosa i odluka, okrenuta
unutra i učinjena privatnom, koje se donose
negde drugde, u televizijskim stanicama, u
obrazovnom sistemu, u firmama, na tržištu rada,
u sistemu saobraćaja itd., uz veliku dozu neoba-
ziranja na privatno-biografske posledice" (Beck,
2001). Tvrdi se da postoji jedna posredna sfera
između javne i privatne. Ribens Mekarti i Ed-
vards (1999) ukazuju na „druženje" kao sferu
potpore između države i pojedinca dajući pri-
mer prijateljstva. Slično tome, Hanter (Hunter,
1995) uverava da između javne i privatne sfere
postoji „malograđanski društveni poredak", koji
se odnosi na komunalno i lokalno.
Distinkcija javno/privatno suštinska je za
teoretisanje o riziku, s obzirom na fizičke pros-
tore kao i načine doživljavanja. Pre svega, Gof-
man (Goffman, 1971, 385) ukazuje na sve veću
ranjivost koja se dovodi u vezu sa javnim živo-
tom. Gofman je razvio koncept Umwelt (okru-
ženje, sredina, okolina) radi ukazivanja na
„sferu oko individue unutar koje se nalaze
potencijalni izvori uzbune" (Goffman, 1971,
297). Gofman konceptualizuje Umwelt prevas-
hodno u prostornom smislu. Zaista, on ukazuje
na „kritično rastojanje" oko individue u kojem
se može osetiti poziv na uzbunu (Goffman,
1971:299). On primećuje strukture Umwelta,
aspekte našeg svakodnevnog života koji mogu
izazvati uzbunu - uređen okvir koji se odnosi na
sigurnost povezanu sa unutrašnjim, ograđenim
prostorima; skrovite putanje i tačke pristupa
koje se tiču prostornih tačaka ranjivosti i dru-
štvena mreža koja se tiče naše brige za druge
ljude u javnim prostorima (Goffman, 1971, 335-
337).
Drugo, raspravljanje o riziku i strepnji zb-
og rizika usredsređeno je na individualnost i ko-
lektivnost. Gidens (Giddens) obrazlaže da, iako
javne rasprave mogu oblikovati strepnje zbog
rizika, mi se sa tom neizvesnošću hvatamo u
koštac kao individue, pri čemu središnje mesto
zauzima individualno promišljeno praćenje
rizika.
„Stvar je u tome... ne da je svakodnevni
život inherentno rizičniji nego što je to bio u
prethodnim epohama. Pre je u pitanju to da je, u
uslovima modernosti, za nestručne aktere, kao i
za eksperte u određenim oblastima, razmišljanje
s obzirom na rizik i procenjivanje rizika manje-
više stalno prisutan zadatak, delimično nepro-
cenljive prirode" (Giddens, 1991: 123-124).
Uprkos tome, kritikuje se značaj koji je se
pridaje individualnom promišljanju pri razume-
vanju rizika i strepnji zbog rizika. Furlong i
Kartmel (Furlong & Cartmel) uveravaju da je
individualizacija, iako istovremeno i realna i
retorička odlika kasne modernosti, obuzdana
protivdejstvenim pritiscima na standardizaciju i
individualno odlučivanje odigrava se unutar
konteksta „društva koje karakteri-še međusobna
zavisnost" (Furlong & Cartmel, 1997, 113).
Pored toga, može se dovesti u pitanje, u odnosu
na decu, da li se svi pojedinci smatraju podjed-
nako promišljenim. Javne debate o riziku retko
kada obuhvataju mišljenja same dece. Umesto
toga, rizike po decu definišu i njima upravljaju
odrasli u ime dece. Izgleda da se deci uskraćuju
elementi izbora, odgovornosti i promišljanja
koji se pripisuju odraslima u pogledu rizika.
RAZUMEVAIMJE DEČJEG
TEORETISAIMJA O RIZIKU I
BEZBEDIMOSTI
Podaci iz ovog istraživanja pokazuju da
su dečji Umwelten kompleksni i uslovljeni
mnogim različitim, ali međusobno povezanim
činiocima, koji obuhvataju prostor, vreme, ljude

(Luis, 10).
Deca su pravila razliku između različitih
uzrasta s obzirom na sposobnost dece da podne-
su psovanje ili nasilje na televiziji, a da to na
njih ne utiče (Kellev et al., 1999):
- Pa sa 12 se ne uplašiš tako lako. A sa 9 i
10 imaš, kao, noćne more mesecima ako vidiš
nešto kao da nekoga ubijaju ili da čudovišta
izlaze iz nečije glave. Ja sam u fazonu 'o ne'.
Posle toga ne možeš da spavaš (Karolina, 10).
Starija deca su često sebe stavljala nasu-
prot svog mlađeg brata/sestre:
- Ali film nije stvaran, on je kobajagi.
Sada kad sam starija, znam šta je stvarno, a šta
baš i nije, pa zapravo i nije tako strašno. Alj
Džil misli da je sve što je na TV-u... ona misli,
o, to svi rade, i zato je u fazonu, zašto ne bih
mogla i ja? (Dženet, 15).
Ipak, dečji prikazi nisu naprosto reprodu-
kovali razvojnu teoriju svojstvenu ovom diskur-
su. Umesto toga, deca su konstruisala sopstvene
diskurse o riziku na osnovu svojih ličnih oso-
bina. Deca su u više slučajeva ukazivala na
takve karakteristike, kao što su razumnost, zre-
lost ili odgovornost, kao na ključni činilac u
njihovom procenjivanju rizika. Kao rezultat
toga, često su pravljene distinkcije između ono-
ga što se smatra rizičnim za decu uopšte i onoga
što dete smatra da je rizično za njega/nju lično:
„Ne bih to uradila zato što sam prilično, suviše
sam pametna da bih to uradila, da odem i
uzmem drogu zato što to neko na TV-u radi.
Pretpostavljam da neki ljudi to urade" (Džil,
10).
Pri rasuđivanju o tome šta je prikladno da
gledaju, deca su takođe pravila razliku između
nasilnog i seksualnog sadržaja. Mnogi od njih
su istakli da su psovanje i nasilje deo njihovog
svakodnevnog života, ali ne i seks. Jednog
dečaka smo pitali šta je, po njegovom mišljenju,
lošije za decu da gledaju:
- Može da bude strašno da ima ružnih
reci, ali ne bih mogao da gledam ništa sa puno
seksa i golotinje. To je, kao, malo previše. Pa,
mislim, šta je zabavno u tome da se gledaju dve
osobe kako se svlače i vode ljubav? Pre bih
gledao 5 minuta horora nego sat vremena toga
(Tim, 13).
Deca su definisala opasnost od televizije s
obzirom na ono što je relevantno za njihov
život. Pravila su razliku između sebe i druge
dece u pogledu godina i karaktera, i razlikovala
su različite vidove rizika s obzirom na sopstve-
na iskustva.
Pretresanje cfečjih stavova o opasnosti od
televizije ilustruje način na koji se sfera javnog
može nametnuti privatnoj sferi porodice. Kao
što primećuju Hud i saradnici, „granice privat-
nog i javnog se tako prelaze ka unutra; spoljaš-
nje opasnosti dospevaju u kuću i treba ih kon-
trolisati, savladati i, sve u svemu, stupiti u in-
terakciju sa njima" (Hood et al., 1996, 106).
Uprkos ovom prepoznavanju javnih rizika u pri-
vatnoj sferi, dečji izveštaji pokazuju da ona pri-
vatnu sferu porodice pretežno dovode u vezu sa
sigurnošću. Pored toga što su locirani u javnoj
sferi, smatra se da rizici postoje „spolja", nasu-
prot „unutrašnjosti" kuće.
IZMEĐU JAVNE I PRIVATNE:
LOKALNA SFERA
Za razliku od kuće, deca su često odre-
đivala javni prostor s obzirom na rizik. Ipak,
deca su pravila razliku između susedstva i pro-
stora izvan granica njihove ulice/sela/mreže
kuća drugova. Na taj način deca su označila
posrednu, „lokalnu" sferu između javne j priv-
atne. Upravo u toj sferi su deca svih uzrasta pro-
vodila najveći deo svog vremena i, kao rezultat
toga, ta mesta i ti ljudi su im postali poznati i
bliski.
Lokalno se delimicno odnosilo na podru-
čje u neposrednoj blizini kuće: „Jer ovo je stvar-
no malo mesto pa gde god da pođem... ne mo-
ram da se puno udaljavam da bih videia svoje
drugove" (Šeril, 9). Dečje konstruisanje rizika i
bezbednosti je, u izvesnom pogledu, zavisilo od
udaljenosti od kuće:
- Jer, što si dalje, sve je, kao, više stvari
koje ti se mogu desiti, kao, na putu... Ali ako si
u kraju, tu negde u bloku i neko te povredi,
možeš prosto da odeš do svoje kuće. Ali ako si
negde daleko, tu ne bi znao mnogo ljudi (Nil,
13).
Ali, lokalno se odnosi i na ljude koji žive
u toj posrednoj sferi. Hanter (Hunter, 1995:
216) opisuje posrednu sferu između javne i
privatne kao kvalitativno različitu od javnog
uređenja. To nije svet nepoznatih građana. Ovo
se može videti iz komentara jedne devojčice u
vezi sa brigom njene majke za njenu bezbe-
dnost: „Pa, ona se ne brine mnogo jer zna da
mogu nekako da se staram o sebi u ovom kraju
jer znam puno ljudi naokolo" (Pem, 10). To je
bilo najuočljivije kod dece iz ruralnih područja,
jer se selo u izvesnom smislu doživljava kao
proširena porodica ili zajednica ljudi koji paze
jedni na druge: „Pa to je, kao, nikad ne znaš šta
se dešava dole u gradu i tako to. A na selu, kao,
svi te nekako drže na oku, ali ne i u gradu"
(Stiv, 11). Međutim, jedna devojčica je opisala
kako takvo motrenje može biti i ograničavajuće:
- Naročito pošto radim u prodavnici, a
moja mama radi u selu, i svi znaju ko sam. Tako
ako me neko vidi da idem ulicom sa nekim ko
puši, do moje mame će doći informacija da ja
pušim. iako ne pušim (Seli, 15).
Ipak, lokalna sfera se ne povezuje sa istim
stepenom bezbednosti kao privatna sfera kuće.
Uvekje bilo nekih lokalnih područja koja su
deca opisivala kao rizična: „Pa pruga nije tako
sigurna kao park jer nekad neki čudni ljudi idu
tamo" (Liam, 10). Osim toga, lokalna sfera nije
fizički ograničena na isti način i otuda je
izloženija opasnostima iz javne sfere. Bezbed-
nost koja se dovodi u vezu sa lokalnim obla-
stima, kao što su parkovi, prema tome je nesi-
gurna za decu. Određeni incidenti mogu prome-
niti dečji doživljaj lokalnog područja. To je
očigledno iz priče koju nam je ispričalo ne-
koliko dece iz jednog kraja, o čoveku za kojeg
se govorilo da je uznemiravao decu u lokalnom
parku:
- U Grin park moraš da ideš sa nekim
odraslim... Jer je tamo jednog dečka iz moje
škole neko podigao i spustio mu pantalone Tako
mi sada nije dozvoljeno da tamo idem bez
nekog odraslon dok ga ne uhvate (Džim, 9).
Uz to, mlađa deca su prikazivala da
bezbednost tog parka zavisi od doba dana. Dok
je preko dana igralište puno dece, uveče tu
dolaze tinejdžeri: „Jer, kao, svi tinejdžeri i
takvi, svi oni idu tamo da piju i da se drogiraju,
i tako to" (Stiv, 11). To je, iz dečje perspektive,
promenilo prirodu tog okruženja - od bezbedne
do rizične.
Dečji pejzaži rizika iskonstruisali su
lokalnu sferu na osnovu blizine kuće, pozna-
vanja i bliskosti sa okolinom i ljudima, u okviru
koje su imali osećaj relativne bezbednosti. To je
veoma odudaralo od njihovih stavova u odnosu
na javnu sferu.
DECA I RIZIK U JAVNOJ SFERI
Predstave detinjstva kao doba ranjivosti,
zavisnosti i nesposobnosti uticale su na obliko-
vanje identiteta dece u javnom životu. Deca su
opisivala osećaj nezaštićenosti u javnom životu
u vezi sa njihovom zabrinutošću u pogledu
nepoznatih prostora i ljudi.
Mnoga deca su opisala svoja strahovanja
vezana za mogućnost da se izgube. To je bilo
najočiglednije kada su mlađa deca govorila o
mogućnosti da po prvi put odu u centar grada sa
društvom. Često su prikazivala tržni centar
zatvorenog tipa van grada kao jedan korak ka
tom cilju, lako se moglo očekivati da će gradska
deca, s obzirom na to da su navikla na život u
gradu, pokazati više samopouzdanja u vezi sa
tim pitanjem, ona su zapravo izrazila istu zabri-
nutost kao i seoska deca. Prema tome, izgleda
da su iskustva dece bila čvrsto situirana u pri-
vatnim i lokalnim sferama i da je izlaženje iz
njih bilo istovremeno i izazovno i zastrašujuće.
Starija deca, koja su imala više pristupa
javnom životu, diskutovala su o načinima na
koje su procenjivala javni prostor s obzirom na
rizik i bezbednost. Jedan dečak je opisao kako
je on određivao da je neko područje rizično:
„Svuda izlomljeno staklo, to ti uglavnom da
neku sliku o tom mestu, pretpostavljam i zidovi
skroz išarani sprejom" (Piter, 13). Fizička svoj-
stva, često dovođena u vezu sa rizičnim pros-
torima, bila su zasnivana na klasnim razlikama.
Na primer, postojala je tendencija da se
vizuelne predstave rizičnog okruženja dovode u
vezu sa određenim izgledom stambenog naselja:
- Pogledaš niz ulicu i shvatiš da možda
ipak ne želiš da ideš tamo, i to samo na osnovu
toga kako izgleda, recimo stambeni blok, pa
pomisliš kako izgleda pomalo grubo. Zato ja ne
idem na takva mesta, jer ako mene pitate, tako
sam tražiš nevolju (Pol, 14).
Najnaglašenije je bilo dečje ispoljavanje
zabrinutosti vezano za ljude iz njihove blizine u
javnom životu. Javni prostor sačinjavaju tela
unutar njega (Sennett, 1994, 370); u dečjim
prikazima izgleda da je javni život opasan zbog
ljudi, tela unutar njega. Mi egzistiramo u društ-
venom svetu često okruženi drugim ljudima. Da

ćenje javnog prostora (Percy-Smith, 1998), i
deca su njihovo prisustvo doživljavala pretećim.
Jedna devojčica je opisala kako se osećala u
autobusu u prisustvu tinejdžera:
-Ja i Rebeka smo, kao, sedele na istom se-
dištu i samo smo tako sedele jer su oni, oni su,
kao, svi bili pijani pozadi i pevali su i sve tako, i
to je bilo stvarno stravično. Plašile smo se da
progovorimo ili bilo šta drugo (Rozmari, 10).
Starija deca, sami tinejdžeri, imali su
pomešana osećanja o ovom pitanju, lako su i
oni, kao i mlađa deca, izražavali zabrinutost u
vezi sa svojim vršnjacima, oni su takođe disku-
tovali o svojim iskustvima tinejdžera, o tome da
ih drugi vide kao izvor pretnje:
- Ja mislim da sam ja prilično bezopasna
osoba, samo odajem takav utisak, znate, veliki, i
još tinejdžer. To je samo, to je stvar stereotipa,
ljudi me samo vide i kažu: o, on je opasan, on je
tinejdžer i spreman je na sve (Deren, 15).
Dečje opisivanje njihove ranjivosti i
nedostatka poverenja prema nepoznatima, što je
posledica toga - i prema odraslima i prema deci
- odnosilo se na njihove percepcije i doživljaje
sopstvenog tela u javnom prostoru. Javni pros-
tor je osmišljen prevashodno za odrasle, zbog
čega fizička veličina dece otežava njihovo uče-
stvovanje u javnom životu. To, opet, pojačava
osećaj da je javni prostor - prostor odraslih.
Zaista, veliki broj mlađe dece opisao je sebe ka-
ko su u opasnosti u javnim prostorima zbog
svoje fizičke veličine:
- Jer kao odrasli, ako je pored tebe neko
od odraslih, jer oni imaju više šansi kada se
potuku sa nekim jer su veliki. Dok god si sa oko
sedam svojih drugova, to ti dođe na isto kao
neko odrastao (Tom, 12).
Neka deca su takođe opisivala fizičke raz-
like između dečaka i devojčica koje čine da
devojčice izgledaju ranjivije: „Devojčice su
fizički slabije od dečaka. A dečaci, žene uglav-
nom ne prilaze dečacima, i dečaci su pomalo
obazrivi" (Rebeka, 11). Izvesni rizici su pone-
kad takođe smatrani kao rodno određeni. Dečak
koji je pričao o seksualnoj opasnosti objasnio je
zašto on nije zabrinut zbog toga:
- Mislim da me to ne brine stvarno...
devojčice se verovatno nešto više brinu o tome.
Kao, OK si sa muškarcima, osim ako im se
sviđaju dečaci. Ali teško da će, kao, žene kre-
nuti da traže de-čake tinejdžere ili šta god.
Verovatnije je da će muškarci tražiti privlačne
devojčice (Džon, 13).
Iako su deca bila svesna svoje telesnosti u
javnim prostorima ona su takođe diskutovala o
svojoj ranjivosti u vezi sa svojim nedostatkom
znanja i/ili iskustva. Deca su bila sklona da sebe
opisuju kao manje upućene i stoga manje kom-
petentne u javnom životu od odraslih:
- Jer ponekad roditelji mogu izgledati
pomalo nepravedni prema tebi, ali oni su obično
u pravu. Recimo, oni mogu da ti kažu da ne bi
trebalo da izađeš i nešto uradiš, i onda bi ti,
onda bi ti verovatno trebalo to i da uradiš jer su
oni obično u pravu zato što oni znaju. Jer oni su,
kao, obično stariji, pa pretpostavljam da više
znaju o tome (Džozi, 12).
Izgleda da su deca dovodila u direktnu
vezu znanje i savladavanje rizika. Tako su razli-
čite vidove znanja o rizicima smatrala priklad-
nima za određene uzraste:
- Pa još nas nisu učili o tome jer se o
drogama priča u srednjoj školi. U osnovnoj ško-
li učiš sve dečje stvari, a u srednjoj školi sve o
drogama... Jer bi inače mlađa deca mogla početi
da ih uzimaju. A starija deca su pametnija pa to
neće uraditi... Jer oni uče sve pametne stvari,
kao šta da rade u požaru i tako to. Mi radimo
samo projekte kao „vikinzi" (Džim, 9).
Prema tome, na osnovu nekih dečjih pri-
kaza, čini se da znanje u izvesnoj meri nado-
knađuje potrebu za učenjem putem iskustva. To
se odnosi na korelaciju koju su deca povukla
između rizika i nepoznatog i korelaciju
nepoznatog sa rizikom i opasnošću. Međutim,
kao što obrazlaže Gofman, svakodnevni život se
ne proživljava u stanju neprestane strepnje, pre
je u pitanju to da učimo da osetimo opasnost i
kako da s tim izađemo na kraj. Mi „ne upo-
znajemo toliko svet oko nas", koliko „postajemo
iskusni i uvežba-ni u hvatanju u koštac s njim"
(Goffman, 1971: 294). Ipak, mera u kojoj se
deca upuštaju u taj proces postajanja „iskusnima
i uvežbanima" u hvatanju u koštac sa javnim
životom određena je njihovim podređenim
položajem u odnosima odrasli - deca.
GRANICE UČESTVOVANJA DECE U
JAVNOM ŽIVOTU
U svojoj studiji Kahil iznosi argumente u
prilog tome da je ,,poznata priča o istoriji de-
tinjstva u zapadnim društvima povest odvajanja
mladih zbog toga što sve veći broj starijih
smatra da je to za dobro mladih" (Cahill, 1990:
392). Zaista, javni prostor postaje određen kao
prostor odraslih u kojem se deca posmatraju ili
kao da su u opasnosti ili kao da su sama izvor
opasnosti (Valentine, 1996). Dečje učestvovanje
u javnom prostoru kontroliše se i ograničava na
više načina. Prvo, postoje formalna, često
zakonska ograničenja u pogledu toga gde je deci
dopušteno da se kreću.
Najekstremniji primer za to je interesova-
nje koje su britanska vlada i policija pokazale za
primenu policijskog časa na decu u SAD
(Drakeford & Butler, 1998). Policijski čas za
decu ispod 16 godina sproveden je u probnom
periodu između oktobra 1997. i aprila 1998. u
Hamiltonu u Škotskoj, kojim je pristup dece u
javni prostor zakonski ograničen. Komentari-
šući policijski čas u Hamiltonu, policijski
narednik je izjavio:
- Ovo nije slučaj nametanja sile zakona. U
pitanju je upozoravanje ljudi na opasnosti sa ko-
jima se deca suočavaju. Deca su izložena opas-
nosti od preprodavača droge i pedofila, a u ne-
kim oblastima ljudi se žale da ih mladići ugro-
žavaju i uznemiravaju. Pobuda je bezbednost
dece i dobro ćele zajednice, i to ne smemo izgu-
biti iz vida („The Observer", 12. april 1998).
Drugo, postoje roditeljska ograničenja u
pogledu učestvovanja dece u javnom životu i
pristupa njemu (Hood et al., 1996). Granice
koje postavljaju roditelji ograničavaju iskustva
dece u pogledu toga ko, šta, gde, kada i zašto
deca učestvuju u javnom životu. Često su ta
ograničenja zasnovana na pretpostavkama da
deci nedostaju sposobnosti za savladavanje rizi-
ka kojim bi se zaštitila, lako je ta pretpostavka
dovedena u pitanje (Hutchbv & Moran-EI-lis,
1997), pretpostavljeni dečji nedostatak kompe-
tencije je uprkos tome uticajan u oblikovanju
roditeljskih ograničenja u pogledu učestvovanja
dece u javnom životu (Valentine, 1997a). Na
primer, savet za bezbednost na putu u Lidsu
(Leeds), daje na znanje:
„Deca SVIH uzrasta su nezrela,
impulsivna, nepredvidiva, nedostaju im veštine i
iskustvo, nisu sposobna da procene brzinu i
udaljenost, ne rade uvek ono što im se kaže...
Ma koliko razumno vaše dete izgledalo, čak i sa
15 on ili ona je još uvek dete" (Hillmanetal.,
1990).
Treće, postoje ograničenja u pogledu
ponašanja dece u javnim prostorima. Očekuje se
da su mala deca u pratnji odraslih, u toj Tieri da
decu koja su sama odrasli često pitaju gde su im
roditelji (Cahill, 1990). Moguće je da su
tinejdžeri grupa koju najčešće kri-tikuju zbog
njihovog ponašanja u javnom prostoru, i,
„muvanje naokolo" se najprimetnije doživljava
kao pretnja društvenom redu (Cahill, 1990).
Najzad, mnoge javne pogodnosti su podešene z
a
upotrebu odraslih s obzirom na njihovu fizičku
veličinu, na p
r
j. mer, visina javnih govornica
(Cahill, 1990).
Uprkos tome, deca ne prihvataju naprosto
ograničavanja njihovog učešća u javnom životu.
Neka deca su kritikovala formalna ograničenja:
„Jer smo mali i nije nam dozvoljeno da idemo u
radnje bez odraslih, a to baš nervira. Moraš da
budeš u pratnji odraslih u većini radnji... To je
pomalo dosadno" (Holi, 10). Druga su se žalila
na ograničenja njihovog učestvovanja koja im
nameće njihova manja fizička veličina:
- Volim bioskop, jedino što mrzim u vezi
sa tim, ima samo dve stvari koje mi se ne svi-
đaju kod bioskopa, to je sedište, i to su ljudi.
Mislim, ako su visoki, a ja idem u šesti razred
osnovne škole i dosta sam mali, prilično sam
mali za svoje godine, a obično neko odrastao sa
nekim mlađim, oni obično sednu ispred mene i
obično ja moram da promenim sedište (Luis,
10).
Pored toga, deca koriste razne strategije
za izigravanje zakonskih i roditeljskih ograni-
čenja. Jedna dvanaestogodišnja devojčica je
opisala svoju strategiju da bi ušla da gleda film
za koji je minimalni uzrast bilo 15 godina:
- Prilično sam sitna i nisam, ne izgledam
stvarno kao da imam 15 godina. Zato su mi dru-
govi rekli, sve što treba da uradiš je samo da se
puno našminkaš i da se ponašaš kao da ti je 15
godina i kada ulaziš, kada, kao, prolaziš pored
tih ljudi, samo se pravi kao da se saginješ jer ti
je kao, nešto ispalo, i oni će misliti da se samo
saginješ... Pitala sam svoj drugaricu: „Kako se
ponašaš kad imaš 15 godina?", a ona mi je rekla
„Pa, samo se ne smeješ puno, recimo, kada neko
nešto kaže, ne smeješ se sve vreme. Ne grizeš
nokte", jer ja stalno grizem nokte... Pokušala
sam da uđem unutra i da hodam što usprav-

(Roberts et al., 1995). Drugo, dečje individual-
izovane predstave rizika stvaraju se u kontekstu
diskursa o njihovoj bezbednosti i riziku, na pri-
mer, školskog obrazovanja o bezbednosti. Ti
standardizovani diskursi prikazuju sliku deteta u
opasnosti koja daje oblik njihovoj „individu-
alnoj" proceni rizika. Treće, životi dece su stan-
dardizovani njihovim podređenim položajem u
odnosu na odrasle (Hood-Williams, 1990). lako
Bihner i saradnici (Buchner et al., 1994) argu-
mentuju da je život dece danas više individu-
alizovan, što je posledica njihovog ranijeg sti-
canja nezavisnosti, roditeljske percepcije rizika
još uvek su uticajne u oblikovanju svakodnev-
nog život.i dece (Hood et al., 1996). Prema
tome, iako su deca promišljeno konstruisala i
pratila rizik i bezbednost, to se mora locirati
unutar šireg konteksta društvenih odnosa koji
sačinjavaju svakodnevni život dece.
Poglavlje 11.
Prijatelji i poznanici
Alison Džejms,
„Friends and Acquaintances",
u A. James:
Childhood Identities
, Edinburgh University Press, 1993.
DEFINISANJE PRIJATELJSTVA
Kompleksan i često nepostojan obrazac
dečjih međuljudskih odnosa koji je opisan u
ovoj knjizi razotkriva kaleidoskop subjektivnih
razmišljanja o Ja i Drugom pomoću kojih se
društveni identiteti stvaraju i unapređuju,
umanjuje im se vrednost ili se uništavaju tokom
detinjstva. Svakom pojedinom detetu učestvo-
vanje u toj zamršenoj mreži društvenih odnosa
potpomaže u oblikovanju identiteta i doživljaja
svog Ja koji se usvaja kako on(a) napreduje ka
odraslom dobu i postaje ličnost u društvu. Ali,
iako u tom smislu socijalizovano dete može kao
odrastao čovek konačno posvedočiti o sferi
delovanja i efektivnosti socijalizacije, sam taj
proces može se dokumentovati samo
nepotpuno. U prethodnim poglavljima izdvojeni
su neki od raznolikih aspekata ovog prelaska na
ličnost (personhood) dece ubritanskom društvu i
putem niza kameja koje se jedna za drugom
otkrivaju, postepeno se rasvetljavaju dinamika i
značaj međusobnih društvenih odnosa dece
Jedna implicitna tema koja se stalno
ponavlja u ovom prikazu dečjeg društvenog
života i u njihovim komentarima o tome jeste
učinak koji različiti načini ponašanja, stilovi
interakcije i lična prezentacija mogu imati na
izbor drugova i obrasce drugarstva. Jedna impli-
kacija koja se iz toga može izvući je, dakle, da
dečje iskustvo imanja drugova i bivanja drugom
igra presudnu ulogu u njihovom sticanju
društvenog identiteta i Jastva. Drugi zaključak
je da iskustvo drugarstva predstavlja stožer u
nastajanju osećaja pripadnosti. Ona deca koja
imaju poteškoća u sklapanju drugarstva izlažu
se opasnosti da postanu društveno marginalizo-
vana pri svakodnevnom druženju u učionici i
školskom druželjubivosti ili za koju se misli da
se na neki način značajno razlikuju, mogu vrlo
lako ostati bez drugova. Iako to naizgled nije
predstavljalo neki problem za osmogodišnjeg
Kristijana koji je tumarao sam po školskom
dvorištu, druga deca su mnogo teže podnosila
takvo javno obelodanjivanje njihove društvene
izolova-nosti. Držanje nastavnika za ruku u
vreme razonode, muvanje oko drugih grupa
dece koja se igraju ili uspinjanje na sprave može
odavati utisak kao da su ona uz drugarske grupe
ostale dece, ako ne i da im pripadaju (Putallaz
& Gottman, 1981). To da sama deca spremno
priznaju važnost drugarstva kao društvenog
odnosa naznačeno je priličnom lakoćom kojom
počinju da upotrebljavaju terminologiju drugar-
skih odnosa. U školi Hiltop (Hilltop School),
iako su ih četvorogodišnjaci samo povremeno
izgovarali, reci „drug/arica", ,,najbolji/a drug/a-
rica", „sviđati se" i „mrzeti" veoma su brzo

primerena. Izgleda da za ove četvorogodišnjake
niz kratkih i direktnih pitanja i odgovora na
zadovoljavajući način definiše šta je drugarstvo.
U suštini, to je odnos razmene. Drugarstvo je
prikazano krajnje ekstremno, kao da obuhvata
otvoreno trgovanje naklonostima, a emocio-
nalno investiranje je minimalno. Tek Rodžerova
reakcija na Solovo odbijanje da ga svrsta u
druga - njegova pretnja udarcem - nagoveštava
da ovi dečaci možda počinju da shvataju drugar-
stvo kao odnos koji je više zajednički i partici-
pativni nego što je u pitanju puka funkcionalna
razmena.
Međutim, izgleda da već kod devetogo-
dišnjaka „drugarstvo" postaje mnogo komple-
ksniji društveni odnos. Sasvim suprotno od
nedvosmislenog razgovora malih dečaka, Emili
mi se poverila da njenu vezanost za jednu
devojčicu kvari stalna ambivalentnost nabijena
emocijama. Otuda u navodu koji sledi drugar-
stvo nije prikazano kao odnos koji se može brzo
i nedvosmisleno uspostaviti iskazivanjem
naklonosti ili pretnji, niti je naprosto odnos ra-
zmene. Granice drugarstva su neizvesne, oslo-
bađa se dijapazon emocija koje je teško
uskladiti, a unutrašnja dinamika je takva da se
ne može obuzdati:
„Kada se njoj (njenoj drugarici) neko ne
sviđa a tebi se sviđa, ona kaže. Pa, jel' ti se ona
sviđa, a ja kažem Da, a ona će na to, E pa, onda
se ti meni ne sviđaš, a ja kažem, Pa i nisi neka
drugarica jer bi drugarici trebalo da se sviđaš
sve vreme."
Vratiću se ovim kratkim odlomcima
razgovora sa određenim razlogom. Trenutno je
ipak dovoljno da obratimo pažnju na veoma
različita značenja drugarstva. Suptilnost emo-
cionalnih veza drugarstva koje je opisala
devojcica uopšte ne postoji u razgovoru dečaka.
Dok se u ovom slučaju kontrast nesumnjivo
može pripisati razlikama između dece u pogledu
godina i roda, u ovom poglavlju istražićemo
druge činioce koji takođe oblikuju obrazac i tok
dečjeg drugarstva. Time ćemo pokazati da su
afektivni odnosi prevashodno kulturni odnosi
koji se stiču društveno i kontekstualno tokom
vremena, onako kako deca razvijaju svoje efek-
tivno učestvovanje u kulturi detinjstva.
IMATI DRUGOVE/DRUGARICE
I BITI DRUG/ARICA
Za neku decu drugarstvo je stvar čiste
koristi, posledica njihove zajedničke izolova-
nosti ili društvene isključenosti iz glavnog sku-
pa dece. To je nemi izraz solidarnosti koji nas-
taje iz zajedničkog iskustva da te ostala deca
identifikuju kao na neki način „značajno razli-
čitog". Kao što su pokazala druga istraživanja,
iako se ta deca mogu udružiti da bi se zajedno
igrala - te da ne bi sama lutala naokolo u vreme
razonode koja predstavlja javnu demonstraciju
društvenosti - to vidljivo zajedništvo malo
govori o kvalitetu njihovog odnosa (Gottlieb &
Levser, 1981; Putallaz & Gottman, 1981). Da li
je to odnos koji sadrži poverenje i prisnost ili je
samo udruživanje? Na drugom kraju, drugarstvo
se može karakterisati znatnim emocionalnim
investiranjem i ispoljavanjem posvećenosti.
Razumevanje tih različitih vrsta drugarsta-va
iziskuje potanko opisivanje pojedinosti kontek-
sta u kojima se može razlučiti doživljaj bivanja
drugom/drugaricom od doživljaja imanja
druga/rice.
Na primer, poznato je da roditelji često
vrše uticaj na drugarstva mlađe dece, podstičući
svog sina ili ćerku da pozove neko dete, pre
nego neko drugo, kući na čaj. Slično tome, pret-
hodno uspostavljeno prijateljstvo između majki
može vremenom podstaći razvoj drugarstva
između dece. Tako, iako su šestogodišnje Eni i
Fibi poricale da im se sviđaju dečaci, Eni mi je
priznala da joj je Juan drag zato što se „(njenoj)
mami sviđa njegova mama". Do promisljenijeg
uređivanja interakcija između određene dece
može doći u školi. Na primer, osoblje Hiltop
škole procenilo je da jedna šestogodišnja devoj-
čica postaje suviše zavisna od jedne druge, te su
je u godišnjem pregrupisavanju odvojili od nje-
ne najbolje drugarice. Sledeće godine devojčice
su morale da budu u različitim odeljenjima i taj
je korak preduzet radi podsticanja njihovog
oslanjanja na sopstvene snage. Isto tako, razdor
i neprilike izazvani ličnim sukobima i konflik-
tima između određene dece umanjeni su njiho-
vim fizičkim razdvajanjem. U tom smislu,
dakle, puka blizina i obrasci svakodnevne inter-
akcije u učionici mogu, isto kao i bihejvioralni i
društveni faktori identifikovani u prethodnim
poglavljima, doprineti oblikovanju ukupnog
sastava dečjih drugarskih grupa. Zaista, time se
može delimično objasniti tesna podudarnost
koja često postoji između rasporeda sedenja u
učionici i obrasca dečjih drugarstava.
Međutim, mnogo je teže proceniti kvalitet
tih iskustava drugarstva. U svojoj analizi razgo-
vora mlađe dece Garvi (Garyev), na primer,
napominje da „zajedničko igranje, izbegavanje
ozbiljnih tuča i deljenje stvari i aktivnosti...
takvu definiciju drugarstva daju deca predškol-
skog uzrasta ako ih pitate" (1984; 171). Tokom
mog istraživanja na terenu takvo eksplicitno i
apstraktno razmišljanje o prirodi drugarstva bilo
je mnogo češće među starijom decom. Mlađa
deca su retko kad dobrovoljno definisala ovaj ili
neki drugi društveni odnos. Umesto toga, mo-
rala sam da zaključujem o njihovom shvatanju
prirode drugarstva na osnovu načina njihovog
upotrebljavanja te terminologije, usputnih
komentara i posmatranjem njihovih susreta.
Neverbalni znaci mogu odati njihovu naklonost
prema drugome: uzvraćen osmeh, uznemiren
pogled, udarac šakom ili podmuklo štipanje,
držanje za ruke, igranje jedno pored drugog,
približavanje ili udaljavanje od neke grupe dece.
Može se videti kako neki od principa prija-
teljstva - ljubaznost i uzajamnost, na primer-
nastaju u tim susretima, kao što prime-ćuje
Garvi. Ali mislim da za samu decu oni ostaju
uglavnom implicitni i da ih ne prepoznaju kao
okvire odnošenja jer izgleda da je mnoge
četvorogodišnjake više zanimao njihov status
nekoga ko ima drugove/drugarice a ne iskustvo
bivanja drugom/drugaricom. Zaista, kao što ću
pokazati, ovo prvo logički prethodi drugome.
U predškolskom odeljenju, kome sam se
priključila kada su se deca već skoro devet
meseci igrala i učila jedno pored drugog, često
se mogao čuti termin „drug/arica". Stoga se
površnom posmatraču moglo učiniti da su
drugarstva u grupi već nesumnjivo uspostav-
ljena. Međutim, obraćanje pomnije pažnje na
strukturu dečjih razgovora otkrilo bi da se
termin „drug/arica" najčešće koristi u upitnim
iskazima. U tom smislu, postavljana su pre pita-
nja nego što su iznošena čvrsta uverenja o
prirodi drugarstva: „Jesi li mi drug/arica" ili „Ti
si mi drug/arica, zar ne?" Nešto rede su izricane
pozitivne i negativne izjave: „Ja sam tvoj/a
drug/arica"; „Nisam ti drug/arica". Još rede su
deca izjavljivala nešto o trećoj osobi: „Džoze-
fina je moja drugarica". Ali koja su značenja
deca pripisivala toj reci? Šta su razumela kada
je čuju i upotrebe i koje su bile društvene
posledice njene upotrebe?
Prvo tumačenje može biti da četvorogo-
dišnja deca upotrebljavaju termin „drug/arica"
samo kao sredstvo klasifikovanja. Ipak, katego-
rično svrstavanje nekog deteta u „druga/ricu"
nekog drugog može biti privremeno, a ne stalno.
Može trajati samo nekoliko trenutaka, onoliko
vremena koliko je potrebno da se pređe neka
prostorija zajedno; može trajati dok traje neka
igra ili jedno jutro, dan, sedmicu. U tom smislu
se ne može reći da termin ,,drug/arica" nužno
označava neki kontinuitet naklonosti ili pože-
ljnost međusobnih drugarskih veza kada ga
koriste cetvorogodisnja deca. Izgleda da njego-
va upotreba, umesto toga, služi za registrovanje
aktuelnog društvenog pozicioniranja Drugih u
odnosu na Ja.
„Jesi li mi drug/arica" i „Ti si moj/a
drug/arica, zar ne?" bila su dva tipična početna
pitanja u nekoj sekvenci interakcije između
dece (Corsaro, 1979). Ta pitanja su često
postavljali četvoro- i pe-togodišnjaci ubrzo na-
kon započinjanja zajedničkog igranja. Ali, iako
se pitanje naizgled tiče svrstavanja Drugog -
tebe, u stvari je usredsređeno na „ja". Da li „ja"
imam drugove/drugarice? Da li je ova osoba
moj/a drug/arica? U tom smislu može se reći da
„imati druga/ricu" nagoveštava sopstveni status
deteta i identitet toga „biti drug/arica". Ovo
drugo iskustvo obuhvata mnogo komplek-sniji
proces interakcije i povezanosti sa drugima, o
čemu ću raspravljati kasnije. Stoga, kada je
Piter upitao Robina „Jesi li mi drug?", on je
zapravo pitao Robina da potvrdi da on - Piter -
ima druga, da je on - Piter društveno prihvatljiv
da bude ili postane drug. Ovakvi primeri
potkrepljuju Pejnovu (Paine, 1974) provizornu
sugestiju da se prijateljstvo u zapadnjačkim
kulturama pre sastoji od „čina pronalaženja ruke
koja će stisnuti tvoju" nego, kao što se obično
pretpostavlja, „čina pružanja ruke" (1974: 119).
To je proces klasifikovanja Ja a ne Drugog,
traganje za ličnim identitetom pre nego za
obostranim odnosima.
Ali kako prepoznati da je ruka tu? Garvi
ukazuje da se među mlađom decom „termin
drug/arica obično odnosi na ono što shvataju
kao drugarsko ponašanje" (1984; 171). Obrnuto
je takođe tačno: deca mogu odbaciti kao drugo-

rišćeno, neka deca su ga ipak primenjivala.
Tako mi je Džimi rekao: „Oliver mi nije drug
jer me prati unaokolo", a Tomi je opisao kako
se „Pirs potukao sa mnom kad mi nije bio
drug". U predškolskom odeljenju sam retko kad
čula da četvorogodišnjaci postavljaju pitanje,
„Da li ti se sviđam?" ili da kažu o nekom
drugom „On mi se ne sviđa". Samo je jednom
prilikom dete upotrebilo reč „mrzim" za nekog
drugog. Umesto toga, ono što se može smatrati
nedopadanjem - afektivni odnos drugarstva –
najverovatnije se ispoljavalo prosto kao ravno-
dušnost i sprovodilo u skladu sa tim: četvoro-
godišnja deca bi naprosto ignorisala prisustvo
onog drugog. Stoga mi je sledeća razmena
između tri četvorogodišnjaka upala u oči kao
prilično neobična zbog diskusije o naklonosti:
KONRAD: Deni, tebi se sviđam, zar ne?
NIL: Je I' ti se sviđa Adam?
KONRAD: (Deniju) Meni se sviđate Nil i
ti.
NIL: (Konradu) Video sam te u mom
autobusu.
KONRAD: (smeši se i izgleda
zadovoljno): Aha, video si me.
Ovde Konrad, koji je često pokušavao da
proceni svoj relativni društveni položaj, još
jednom zabrinuto nastoji da preispita svoj iden-
titet i svoju ličnost. Deni odbija da odgovori, pa
Konrad prilično hrabro pruža svoju ruku,
izjavljujući da se njemu sviđaju i on i Nil. Ali - i
Konrad je iznenađen - Nil, a ne Deni, je onaj
koji oduševljeno odgovara na njegovu izjavu,
pokazujući spremnost da se sprijatelji time što
spominje da je video Konrada u autobusu. Kon-
rad je veoma zadovoljan što se on toga seća; to
mu potvrđuje da on ima priznat društveni
identitet, prepoznatljivu ličnost: „Aha, video si
me", kaže on ponosno.
U ovom navodu uvodi se još jedna tema u
dečja drugarstva: njegov performativni aspekt.
Drugarstvo nije samo kognitivni odnos
naklonosti; ono se mora utvrditi, potvrditi i
ponovo potvrditi društvenim delovanjem. To
objašnjava kako se isticanjem „isto-vetnosti" i
podudarnosti u dečjim društvenim odnosima -
nošenje iste odeće, konzumiranje iste hrane,
navijanje za iste fudbal-ske timove - postiže
ublažavanje značaja koji može imati različitost.
To predstavlja jednu očiglednu demonstraciju
drugarstva, jer upravo putem tog javnog ispolja-
vanja deca vrednuju i priznaju svoje međusobno
drugarstvo: biti drug ne može se samo doživeti,
već mora biti primećeno da se doživljava. Kroz
svoje svakodnevne društvene interakcije sa dru-
gima, deca uviđaju granice drugarstva i stepen
posvećenosti koji određeni odnos iziskuje. To je
proces finog podešavanja afektivnih odnosa
među decom, koji se javno ispoljavaju.
Međutim, stil tog ispoljavanja varira u
zavisnosti od uzrasta. Kako deca rastu, počinju
da se menjaju značenja koja ona pripisuju dru-
garstvu i očekivanja koja imaju u pogledu nje-
govog dramatskog ispoljavanja. Već sam nago-
vestila neke od načina na koje se to odigrava,
ali, na čemu takođe insistiram, to ne znači da
uzrast ima uvek isti učinak, lako postoji više
različitih etapa kroz koje drugarstvo logički
napreduje, vrste drugarstva nisu uslovljene uz-
rastom. Tako, iako se dokazuje da deca tek sa
osam godina mogu kognitivno da saosecaju sa
drugima (što znači da pre tog uzrasta uzajam-
nost u drugarstvu nije moguća), ne može se
potkrepiti jednostavan hijerarhijski razvojni
model drugarstva (Bigelovv & La Gaipa, 1980).
Kategorije „drug/arica" mogu biti prilično
nejasne i svako pojedino dete može biti u razli-
čitim etapama drugarstva sa različitom decom.
Prema tome, deca uče o prijateljstvu i doživlja-
vaju ga kroz njegova posebna ispoljavanja, što
znači da društveni kontekst u kome se deca
zatiču, a ne samo njihove godine, ima važniju
ulogu u oblikovanju dečjeg shvatanja tog
pojma. Stoga su devetogodišnjaci Bobi i Semju-
el, razmislivši o tome, mogli da klasifikuju
svoje poznanstvo iz prethodnih godina kao dru-
garstvo Iz perspektive njihovog sadašnjeg iskus-
tva druženja, oni uviđaju da je trajnost važna
odlika:
ELISON: Znači vas dvojica ste najbolji
drugovi. Da li ste to odu-vek bili?
SEMJUEL: Počeli smo da se družimo u
drugom -
BOBI: Ne, već u trećem razredu.
ELISON: Znači drugovi ste dve godine?
SEMJUEL: On je imao jednog drugog
druga, ali on se odselio.
Stoga, iako uzrast može minimalno
oblikovati opštu putanju po kojoj se razvijaju
koncepti prijateljstva, njegova značenja mogu
poprilično varirati. Kao što su primetili Bigilou
i La Gaipa, „Još uvek se malo zna o tome šta
deca očekuju od svojih drugova/drugarica, kako
se ta očekivanja menjaju tokom vremena i koji
je učinak te društvene spoznaje na izbor
drugarstva" (1981; 15).
DRUGARSTVA ODREĐENA RODOM:
DOŽIVLJAJ DRUGARSTVA
Moć uključivanja ili odbacivanja, imeno-
vanja ili neimenovanja, obznanjivanja drugar-
stva ili ignorisanja onog drugog ključna je u
dečjim društvenim odnosima. Deca mogu
upravljati ponašanjem onog drugog izricanjem
pretnje - „Kažem ti" - ili, kao alternativa, privre-
meno prekinuti drugarstvo - „Kazao sam ti". Taj
proces bukvalnog poistovećivanja deluje i na
diferencijalni pristup moći -pomoću koje deca
sprovode promene ili obnavljanje u svojim
društvenim odnosima - i na performativnu
demonstraciju drugarstva, koja omogućava deci
da dodele identitete, da personifikuju jedno
drugo. Na taj način određeni odnosi postaju
nabijeni popriličnim emocijama. Ali način
korišćenja prava poistovećivanja i personifiko-
vanja u drugarstvu razlikuje se kod dečaka i
devojčica i u sledećem poglavlju se ispituje
priroda drugarstva određena rodom.
lako sam rod postavlja neznatna ograni-
čenja društvenim odnosima male dece, dopuš-
tajući relativno neproblematično učestvovanje
dečaka i devojčica od četiri i pet godina u
zajedničkim igrama, prelazak dece na (i kroz)
kulturu detinjstva svedoči o sve većoj svesnosti
o rodnim razlikama počev od uzrasta od šest ili
sedam godina. Model strogog odvajanja rodova
koji se u kontekstu škole razvija u dečjim igra-
ma, preslikava se na njihove drugarske veze. U
tom smislu, rod za decu ima dvostruki značaj.
Njegov potencijal za pravljenje razlike istovre-
meno pojačava (i pojačan je) određenim forma-
ma igre i obrascima drugarstva, koje, opet,
stvara kulturne modele određenih rodnih identi-
teta i za određene rodne identitete. Stoga nije
iznenađujuće to što kruto ograničena i određena
forma igara devojčica odražava i prelama izra-
zito dvojni obrazac njihovih drugarskih veza.
Slično tome, labavija ali takmičarska ekipna
struktura igara dečaka obično svedoči o njiho-
vom usvajanju manje prisnih formi drugarstva. I
baš kao što učestvovanje devojčica u igrama
može biti i zatvorenog tipa i isključujuće, tako
su i njihova drugarstva obavezujuće duševne
veze koje sadrže priličnu emocionalnu poveza-
nost, dok u javnoj sferi kolektivni duh koji se
širi u igrama tipičnim za dečake od sedam,
osam i devet godina skida naglasak sa ličnog.
Stoga, iako to nipošto nije isključivo isku-
stvo devojčica, bliske veze naklonosti koje se
smatraju ključnima za zapadnjački koncept pri-
jateljstva, češće artikulišu devojčice nego
dečaci. Ova razlika se može protumačiti napros-
to kao funkcija rastuće socijalizovane svesti de-
ce o implicitnoj binarnoj klasifikaciji koja pove-
zuje ispoljavanje emocija sa stereotipima o rodu
i kojom se i dalje proglašava da u zapadnim
kulturama dečaci ne plaču i da su devojčice one
koje se brinu. Međutim, mada se to nesumnjivo
dešava, devojčice stiču drugačija iskustva na
osnovu svog učestvovanja u takvim oblicima
drugarstva: one počinju da spoznaju i upotreb-
ljavaju kompleksnost moći. To je značajno
kulturno iskustvo koje im je često uskraćeno u
drugim sferama života.
(...)
Kao kod devojčica, njihov (dečaka, prim.
prev.) dijadni odnos bio je zatvorenog tipa; oni
su retko kad dopuštali da im se priključi neko
drugi i imali su vremena da razmišljaju o svom
iskustvu bivanja drugom. Ostali dečaci retko su
pričali o drugarstvu na ovaj način, radije su u
razgovoru pružali prikaz u kome su naglašavali
njegove instrumentalne pre nego afektivne
aspekte. Za njih su drugovi bili ljudi sa kojima
se igraju ili tuku, članovi svakodnevne fudbal-
ske ekipe koja se okupljala u školskom dvorištu.
To ne znači da dečaci nisu imali posebna i blis-
ka drugarstva. Sigurna sam da mnogi jesu.
Nekoliko dečaka je imenovalo svog „najboljeg
druga" u nešto privatnijim razgovorima sa
mnom. Zapravo se time sugeriše da su oni
naučili da o tome ne govore ili da ne pokazuju
svoj odnos sa drugima u javnom kontekstu
učionice ili školskog dvorišta. Oni su shvatali
da „deca koja suviše spremno priznaju svoju
naklonost postaju predmet zadirkivanja i ruga-
nja" (Fine, 1981; 35). Možda je to bilo u osnovi
Metjuove dileme j uzrok njegove društvene
izolovanosti. Dakle, klasifikacijski status imanja
drugova, čemu su četvoro- i petogodišnji dečaci
nestrpljj. vo težili otvorenim ispitivanjem jedan
drugog: ,,Jel' ti se sviđam?", „Jesi li mi drug?",
osmo- i devetogodišnjaci pretvaraju u predsta-

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti