Dete u patrijahalnoj porodici i adaptacija na vrtić
VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ZA OBRAZOVANJE VASPITAČA-
KRUŠEVAC
SEMINARSKI RАD
PREDMET: BAŠTINA I PREDŠKOLSKO DETE
TEMA:DETE U PATRIJARHALNOJ
PORODICI I ADAPTACIJA NA VRTIĆ
Кruševac,2011/2012 god
1
1.UVOD
Danas postoje mnogobrojna objašnjenja i teorije o nastanku patrijarhata. Narodi koji su
naseljavali područje Europe verovatno su se društvenim prilikama razvijali u pravcu patrijarhata.
Sve promene se mogu dovesti u vezu sa azijatskim plemenima konjanika, koji su zbog suše i
naglog porasta broja stanovnika morali napustiti svoje područje. Do ovog procesa seobe došlo je
veoma rano oko 3500 p.n.e. Formiranje patrijarhata, marginalizacija žena i oružani sukobi nalaze
zajedničke korene. Stalni ratovi i osvajanja doveli su do dominacije patrijarhalnih kultura. Ove
kulture su bile okosnica stvaranja evropske civilizacije .Poslednji centar stare, veoma razvijene
poljoprivredne kulture, koju su vodile žene bio je na Kreti, koji je nestao u drugoj polovini
drugog stoleća p.n.e. zbog posledica prirodnih katastrofa.
Patrijarhat je oblik društvene zajednice u kojoj je osnovna društvena jedinica muški rod, a grupa
je povezana srodstvom po muškoj liniji.
U srpskoj patrijarhalnoj kulturi privilegovanu grupu čine odrasli oženjeni muškarci, a na
suprotnom polu dimenzije socijalne moći nalaze se žene i deca. Naime društveno
marginalizovane grupe u ovoj kulturi čine žene, mladi, deca i hendikepirani. Svim ovim
marginalizovanim grupama zajedničko je to da nemaju socijalnu moć, da se nalaze na samom
dnu hijerarhijske lestvice, tj da ne učestvuju u odlučivanju i da se nalaze na periferiji svih
javnih , kulturnih i društvenih zbivanja. Razlika među njima, ipak je značajna i valja je ovde
pokazati. Zene i fizički i umno defektne osobe su samim svojim rodjenjem trano socijalno
hendikepirane osobe, deca i mladi, posebno deca muškog pola, samo privremeno borave na
margini patrijarhalnog društva , da bi u perspektivi kada odrastu zauzeli uglednije i više mesto u
svojoj društvenoj zajednici. Deca u zadruzi imaju status nejači, odnosno slabih, nezaštićenih bića
koja će s vremenom porasti i ojačati, te če biti od koristi sami sebi, zadruzi i čitavoj društvenoj
zajednici. Nezavidan, inferioran položaj deceu porodici manifestuje se veoma jasno i slikovito,
2

3.UZROCI ODRŽAVANJA PATRIJARHATA
Najtemeljnije pitanje na koje savremeni antropolozi i feminističke teoretičarke pokušavaju da
odgovore (a da pri tome izbegnu zamke univerzalizma i relativizma) je sledeće: zašto i pored
toga što patrijarhat nije večna nepromenjiva kategorija, i što postoji mnogo antropoloških
primera veće polne ravnopravnosti ili barem komplementarnosti među polovima, ipak u skoro
svim društvima postoje segmenti (ako ne i čitav sistem) muške suprematije nad ženom?
Feministička traganja za korenima ženske podredenosti pokazala su se u svojoj prvoj fazi
nezadovoljavajućim, jer su najčešće insistirala samo na jednom uzroku polne dominacije (pa bio
to ekonomski momenat, ženska reproduktivna moć koju muškarac želi da kontroliše ili pak
muška agresivnost) i pokušavala da daju opštevažeće, univerzalističke odgovore koje bi
''pokrivale'' čitavu istoriju. Kasniji razvoj feminističke antropologije ukazuje na korekciju i
obogaćivanje tumačenja polne asimetrije u kojem specifičnosti istorijskih i kulturnih odrednica
odnosa polova.
4.PATRIJARHALNO VASPITANJE DECE
Kod mnogih naroda vladao je običaj da se suvišna, nepoželjna deca i deca sa nekim defektom ne
ostavljaju da žive. Inače, deca se kod ovih naroda žele i ukazuje im se najveća pažnja i nežnost,
ali samo zdravoj deci.
Vestermark je utvrdio da je kod mnogih nerazvijenih naroda običaj da se ubijaju deca čija je
majka umrla posle porođaja, vambračna deca, dete rođeno nakazno ili bolešljivo, dete na kome je
nešto neobično i dete koje se iz ma kog razloga smatra da je nesretno dete.
Nizak socijalni položaj deteta vidi se i po njegovom oblačenju.Deca, posebno leti, idu gotovo
gola. Mala deca su mnogo lošije, neuglednije obučena nego odrasli pripadnici patrijarhalne
zajednice. Rđavom oblačenju u srpskoj patrijarhalnoj kulturi čak i odraslije dece doprinosio je i
turski zakon po kojem deca koja ne nose pantalone ne plaćaju danak. U tome Fortis kaže:
4
„ Kasno oblače hlače dečacima koji katkad hodaju u košulji do kolena u dobi od 13 i 14 godina,
osobito prema granici Bosne držeći se opšteg običaja te zemlje pod vlašću Porte gde podanici ne
plaćaju harač ili glavarinu sve dok ne ponesu hlače, jer se pre toga vremena smatraju dečacima
koji nisu sposobni raditi i zarađivati za život“ Đorđević, opisujući život i nošnju u Srbiji iz doba
vladavine kneza Miloša o oblačenju dece kaže:“ Deca su se po selima sve do 10 i više godina
vrlo rđavo odevala.“ Muska deca su bila gologlava, a na gornjem delu tela imali su tek po neki
deo ljudske odeće. Ženska su deca išla gologlava, ili su imali na glavi fes, a na donjem delu tela
ponešto od ženskog odela. I muška i ženska deca, od pojasa na niže, imali su samo košulju.
Samo u izuzetnim, svečanim prilikama, kakvi su izvesni društveni ili porodični praznici, deca se
obuku lepo i svečano. Svakodnevno, međutim, deca nose samo košulju, gaće ili prsluk.
Kad se obeduje, u mnogim krajevima, posebno sede „ljudi, posebno žene,a posebno odvojeno
deca“. Podređeni i marginalni položaj dece jasno se ispoljava i u njihovom izdvojenom
obedovanju za posebnim, malim i niskim stolom. Milosavljević piše da u Homolju „do šesnaeste
godine deci nije mesto za ofrom, već jedu odvojeno, kod nadzorom kojeg starijeg deteta“. Za sto
prvo sedaju stariji, i to najpre domaćin, s njegove desne strane brat, pa onda po starešinstvu
ostali; podalje sedaju starija deca, i to prvo dečaci, pa onda devojčice.
Periferni položaj dece ima i izvesne prednosti, i to je njihov prilično nezavisan, autonoman
položaj u odnosu na odrasle. Ako deca ispunjavaju svoje obaveze, onda pritisak i kontrola
odraslih nisu toliko veliki, pa ona mogu slobodno, po svojoj volji da urede svoj život, bez starha
da će se odrasli previše mešati u njihove aktivnosti.
Veliki deo vremena deca u tradicijskoj kulturi „provode bez nadzora, samostalno se snalaze i
slobodno upravljaju u prostoru koji ih okružuje. Neuznemiravana, lutaju , improvitzuju i
istražuju u zajedničkom svetu mašte i igara“. Prema tome, to što deca nisu u središtu pažnje
odraslih doprinosi da se kod njih razvijaju radoznalost, preduzimljivost, osećanje slobode i
samostalnosti .
Kad se govori o položaju deteta u našoj patrijarhalnoj kulturi, neophodno je ukazati na bitnu
razliku između položaja ženskog i muškog deteta. Već samim rođenjem muško dete ima
privilegovan položaj u odnosu na žensko. Muško dete kao poželjnije, dragocenije, bolje se, i to
ne samo magijski već i stvoreno, pazi i neguje, pa je otud u Srbiji i smrtnost muške dece manja
nego ženske. U patrijarhalnoj zajednici, u kojoj se odrasli muškarci nazivaju „Puškama“ i u kojoj
je izrazito razvijen kult predak, nema važnijeg događaja za porosicu, pa ni za čitavo selo ili
5

patrijarhalnoj zajednici. Devojčica se, zapravo, odmalena priprema za to da napusti roditeljsku
kuću i da bude poslušna supruga. Kada doraste do devojke, ona, s jedne strane, ima veće obaveze
nego muško dete, a manje slobode, ali , s druge , tada je relativno zaštićena u svom porodičnom
krugu i ima lakši život nego što će imati kao supruga. Kada se uda njen socijalni ugled je
formalno veći od ugleda devojke, ali u samom početku, kao mlada, ona u tuđoj kući ima tokom
prve godine najniži status- trudi se da svima ugodi , pre svega svekrvi i mužu.
6.RODITELJI I DECA
Odnos roditelja i dece u patrijarhalnoj porodici mora se sagledati u kontekstu odnos stariji-
mlađi,koji je temeljan odnos i u porodici i u svekolikoj patrijarhalnoj kulturi.Odnos roditelja
prema deci jeste odnos nadređenog prema podređenom,a to je izrazito i izričito neravnopravan i
asimetričan odnos: ono što roditelj sme i može da učini detetu,dete ne sme njemu. Dete se
indetifikuje sa roditeljima,njihovim sistemom vrednosti i osobinama ličnosti. Putem
nagrađivanja i kažnjavanja za poželjno,odnosno nepoželjno ponašanje,roditelji kod deteta
oblikuju socijalno poželjne motive,emocije i osobine ličnosti. Mada su roditelji u srpskoj
patrijarhalnoj kulturi neosporan autoritet i uzor za identifikaciju dece,postoji bitna razlika u
odnosu majke,s jedne,i oca,s druge strane,prema deci. Otac je simbol patrijarhalne
kulture,zastupnik morala i glavni čuvar postojećeg sistema vrednosti. Otac kao dostojanstveni
predstavnik tradicijske kulture ima prema deci uvek distancu,on se snjima retko šali,izbegava
izkazivanje nežnosti,te odaje utisak da je prema deci emotivno hladan. Majka je naročito nežna i
pažljiva prema deci i ona ne prikriva svoju ljubav i nežnost. Majka zastupa načelo
razumevanja,saosećajnoisti,bezuslovne ljubavi i praštanja.
U svakoj kulturi roditelji vole i brinu za svoju decu. U patrijarhalnoj kulturi,u kojoj je veliki broj
dece uslov opstanka,roditelji sa nestrpljenjem očekuju rođenje deteta i mnogo vole decu,posebno
mušku. Deci se prvo postavi da jedu,jer se zna da deca pre gladne,a i ranije legnu da spavaju.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti