Dete u radovima prof. Sande Marjanovic

Shvatanje deteta, njegove prirode i položaja , onoga što ono jeste i 
onoga   što   moze   biti,     bitan   je   osnov     pedagoških   razmatranja, 
istraživačkih pristupa u proučavanju I prakse vaspitnog delovanja.

U pedagoškim radovima nailazimo na različite “okvire” u koje se 
dete   stavlja.   Taj   okvir   je   ponekad   skriven   (pa   se   o   pojedinim 
vaspitnim fenomenima govori kao da su nezavisni I neutralni u 
odnosu   na   shvatanje   deteta,a   zapravo       implicitno   sadržre 
odredjeno     poimanje   deteta   i   njegovih   mogućnosti),   ponekad 
nepotpun (zasnovan na pojedinoj naučnoj disciplini ili pojedinom 
stanovistu   u   okviru   jedne   discipline)   a   nekad     neodogovarjući 
(baziran napr. na ideologiji ili čak dnevnoj-politici, (sećamo se svi 
svestrane   samoupravne   ličnosti)).   Često   se   susrećemo   sa 
“normiranim”   detetom,   definisanim   normama   izvedenenim   iz 
teorijskih ili empirijskih postavki drugih nauka (napr. filozofije ili 
psihologije) , sa “idealnim detetom” (defeinisanim ciljevima), sa 
“rašćlanjenim   ”   detetuom   (izdeljenim   na   psihološke   aspekte   - 
socijalni, kognitivni, emocionalni, motorni ili pak na faze razvoja), 
sa “statističkim” ili “prosečnim” detetom (posebno omiljenom u 
koncipiranju vaspitnih programa)

Sa kakvim detetom se srećemo u radovima prof. Marjanovic?
Prvo,   to   je  

realno   dete  

I   ta   realnost   podrazumeva   nekoliko 

aspekata.
Najpre, to je dete sagledano u društveno-istorijskoj perspektivi. Za 
razumevanje deteta nije dovoljan samo individalno -   psihološki 
plan   poznavanja   osobenosti     razvoja,   svojstava,   karakteristika, 
aspekata i potencijala deteta, vec i drustveno-istorijski okvir koji 
odredjuje   polozaj   deteta   i   nacin   na   koji     sagledavamo   prirodu 
deteta i detinjstva i  prirodu i funkcije vaspitanja.
Zatim,   realno   dete   je   dete   u   relnom   zivotnom   kontekstu,   u 
odredjenom   kulturnom,   socijalnom,   ekoloskom,   porodicnom 
okruzenju.   Vaspitanje     ne   samo   da   je       uslovljeno     i   ovim 
kontekstom, pa ga stoga mora poznavati, vec je, ukoliko zeli biti u 

funkciji   deteta,   a   ne   obrnuto,     i   usmereno   na   njega,   pa   stoga 
zahteva   njegovo   ukljucivanje   i   njegovo   menjanje.   Citiraću:” 
Predškolske ustanove u zanemarljivom stepenu dozvoljavaju da ih 
prožme   drustvena   sredina   iz   koje   deca   poticu,   a   veoma   retko 
postaju ambijenta u kome deca mogu spoznati i ovladati svojim 
stvarnim zivotnim problemima…Deca, njihov zivotni kontekst I 
stvarna   problematika   su   najcesce   podredjeni   tom   zamisljenom 
nacrtu…Na   taj   nacin   ona   postaju   predmet   obrade,   namesto 
subjekta za koga je ucenje smisaono jer mu pomaze da postane sve 
samostalnije,   sve   sposobnije   da   vlada   svojim   zivotom. 
(Marajanovic, 1982:4, 405)

Konacno,   realno   dete   je   celovito   dete,   a   to   znaci   uvek   vise   od 
prostog   zbira   pojedinih   psiholoskih   aspekata;   uvek   vise   od 
dosegnutog, pojedinacnog stadijuma razvoja, jer je, citiram, “…
nemoguce   sa   stanovista   vaspitanja   dete   rasclaniti   na   njegove 
sastvane komponenete, funkcije I strukture, tako je veoma tesko 
izvrsiti I vremensku deobu razvoja.” (Marjanovic, 1987, str4.) Ono 
je, ne samo bice u postajanju, nego I bice koje jeste, autenticno, 
osobeno, sa svojim realnim problemima, pitanjima, sumnjama I 
traganjem za smislom. Ono, takodje,   nije samo ono sto bi smo 
zeleli da bude, vec I ono sto nastoji da prevazidje - bice sa krizama, 
negativnim   emocijama,   impulsima,   protivurecnostima   I 
neproduktivnim reakcijama. Citiram “ljudsko bice je protivurecno 
bice   I   za   vaspitanje   je   bitna   objektivna,   a   ne   samo   idealna 
koncepcija coveka. Vaspitanje mora da uzima u obzir I pozitivan I 
negativan identitet” (Marjanovic, predavanja)

Drugo,   to   je  

dete   kao   partner.  

Odredjujuci   sustinu   vaspitanja 

kao   interakciju,   zasnovanu   na   autenticnom     ljudskim   kapacitetu 
fleksibilnosti, inspirativni su   tekstovi prof.Marjanovic posvećeni 
problemu polozaja deteta u savremenom svetu i prirode interakcije 
odraslog i dece u procesu vaspitanja. 
Drustveno   istorijski   razvoj,   neka   od   civilizacijska   obelezja 
savremenog   drustva   (dekontekstualizacija   vaspitanja,   segregacija 
dece,   profesionalizacija   vaspitanja)   ukinuli   su   prirodni   odnos 
deteta I odraslog kao partnera, dete je, citiram,   “…prestalo da 
bude mali partner u svetu odraslih , upleteno u njihov rad I zivot , 

background image

Želiš da pročitaš svih 5 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti