Pretpostavimo da dva čoveka Luka i Petar žele podijeliti potpisane poruke (podatke),
odnosno žele biti sigurni u identitet osobe od koje su primili poruku. Prvo, obojica
stvaraju par komplementarnih ključeva, javni i tajni ključ. Važno je naglasiti da se
poznavanjem javnog ključa ne može izračunati tajni ključ u nekom razumnom vremenu
(vreme potrebno za izračunavanje tajnog ključa iz poznatog javnog ključa, tj. Razbijanje
šifre, meri se milionima godina na danas najjačim raspoloživim računarima). Nakon
kreiranja ključeva, Luka i Petar dele svoje javne ključeve, a onda Luka koristi tajni ključ
za šifriranje rezimea poruke koju je izračunao pomoću jedne od "Hash" funkcija. Hash
funkcija je funkcija koja izračunava rezime fiksne daljine iz podrazumevane poruke
(podataka). Kada Petar uspe da dešifruje sažetak poruke javnim ključem od Luke, on
još računa i sažetak primljene poruke koji potom upoređuje sa upravo Dešifrirane, i ako
je izračunati sažetak jednak onom Dešifrirane, primalac može biti siguran u poreklo
poruke (podataka), jer je poruka mogla biti šifrovan samo Lukinim tajnim ključem, kao i
integritetom poruke. Svrha digitalnog potpisa je garancija identiteta pošiljaoca i samim
time autentičnost poslate poruke

Za razliku od klasičnog potpisa, digitalni potpis je gotovo nemoguće falsifikovati.

Potpisivanjem dokumenata osoba koja ih šalje garantuje autentičnost, integritet i
neporicljivost osobi koja ih prima. Digitalni potpisi se zasnivaju na rešenjima
primenjenim u simetričnim, a češće u asimetričnim kriptografskim sistemima.