Divlja misao-Claude Levi-Strauss
Prvo poglavlje znanost o konkretnom upućuje na apstraktnost riječi kao
povlasticu ne samo jezika civiliziranih. Upotreba apstraktnih riječi ovisi o
raznolikim interesima pojedinih zajednica nekog društva npr,apstrakcija riječi
hrast ili bukva nije manje od riječi drvo. Autor ukazuje na pogreške koje je
učinio Malinovski u smislu tvrdnje da je prazan želudac nadahnuo interes
primitivaca za totemskim biljkama. Tako su Coahuilla Indijanci poznavali 88
vrsta biljaka ( za prehranu i lječenje), Seminole 250 vrsta i podvrsta, Hopi
indijanci 350, a Navaho čak više od 500 vrsta. Urođena i prirodna radoznalost
kod prema poznavanju biljaka kod urođenika je u suprotnosti sa
indiferentnošću i nesigurnošću diskriminacije kod većine civiliziranih. U Tewa
jeziku postoji 40 naziva za opis oblika vanjske građe listova drveća i biljaka, a za
dijelove mladice kukuruza 15 različitih naziva. Za kategorije kojima identificiraju
biljke Hununoi imaju više od 150 naziva, a urođenici Pinatubo za opisivanje
dijelova i posebnosti biljaka upotrebljavaju oko 100 riječi.
Claude Levi-Strauss zaključuje da životinjske i biljne vrste nisu poznate samo
zato što su korisne , one su proglašene korisnim zato što su ih ljudi prije
upoznali.
Prednost razvrstavanja zbilje ponekad se čini apsurdnim. Npr, vjerovanje u
izlječenje zubobolje dodirom djetličevog kljuna, nije se javila zbog saznanja
učinkovitosti apsurdnog povezivanja kljuna i zuba, već ga je uvjetovalo
stanovito uvođenje reda u svijetu. Stvar čine svetim upravo njihov položaj i
mjesto, jer bi njihovo uklanjanje(pa i u mislima) srušilo čitav svjetski poredak.
Prema razvijenosti bizonovih embrija izvađenih iz utrobe u lovu ubijenih
ženki,indijanci Blacfoot predviđali su dolazak proljeća. Tako vračanje može biti
odgovorno za posebne okolnosti koje inače uobičajne, samostalne okolnosti
pretvara u razarajuće, u odnosu na nekog pojedinca.
Autor odbacuje tezu da je
magija stidljiv oblik znanosti.
Za mišljenje i djelovanje bolje je postupati kao da
jednaka vrijednost zadovoljavajućeg estetskog osjećaja odgovara objektivnoj
stvarnosti ustroja prirode. Tako privremeno više vrijedi nego ravnodušnost
prema svakoj povezanosti, a nepravilnost svrstavanja olakšava stvaranje jednog
pamćenja.
Mitovi i obredi bili su otkrića koje dopušta priroda , polazne tačke
od spekulativne organizacije i iskorištavanje osjetilnog mjesta pomoću istih
takvih izraza.
Na rezultatima te znanosti konkretno postignutima 10000 godina prije egzatnih
i prirodnih znanosti, počinje temelj naše uljudbe.sklop nepravilno-neobičnog
izbora svojstvo je izraza za mitske misli. U središtu puta između opažaja i pojma
zamisli nalaze se elementi mitskog mišljenja, ali posrednik između slike i pojma
je znak. Tako jedan od načina na koji se znak suprostavlja pojmu proizlazi iz
toga što drugi žele biti potpuno transparentani prema stvarnosti, dok prvi
prihvata, pa čak i zahtjeva da se određena količina ljudskosti ukljući u tu
stvarnost. Slika ne može biti ideja, ali može igrati ulogu znaka ili, tačnije živjeti
zajedno sa idejom o jednom znaku, smatrao je Strauss. Čvrsto povezana sa
slikom, mitska misao može upućivati i izgrađivati strukturisane cjeline od
ostatka i krhotina događaja, te na taj način biti znanstvena. Autor smatra da je
mitska misao graditeljica ideoloških palača od odpadaka jednog stvarnog
društvenog govora i osloboditeljica po prosvjedu protiv nepostojanja smisla.
Središnji dio puta između znanstvene spoznaje i mitske ili magijske misli
zauzima umjetnost. Kod estetskog momenta npr, kipa konjanika natprirodne
veličine postavlja pitanje (ne) svođenja na veličinu čovjeka onoga što izdaleka
izgleda kao stijena ili povečanje čpvjeka do visine stijene. Količinski prijenos
povečava i širi našu moć nad predmetima odgovarajući stvarnom predmetu.
Razumom shvatljivim dimenzijama kod umanjenog modela nadoknađuje se
napuštanje osjetilnih dimenzija. Iako se slikarov genije nalazi na pola puta
između anegdote i šeme, mitogenski čin je obrnuto simetričan onom nastanka
umjetničkog uratka. Mit pomoću strukture polazišta pristupa izgradnji cjeline,
dok umjetnost polazi od cjeline usmjerene prema otkrivanju pripadne
strukture. Autor donosi primjere prožimanja umjetničkog, strukturalnog i
mitskog, te smatra da ponekad predmet, njegova funkcija i simbol ulaze jedno
u drugo i čine zatvoren sistem u koji događaj nema nikakvog izgleda da se
uvuće. Upitnost vrste umjetnosti ne utiče na događaj kao samo jedan vid
slučajnosti i strukturalnog uklapanja osječaja estetskog. Sučavanje strukture i
događaja u svojoj okvirnoj nepromjenjivosti čini mogućim proces umjetničkog
stvaranja i dijaloškog traženja (model-materijal-korisnik). Znanstvena ili
akademska umjetnost interiorira izvedbu eksteriorira povod, dok je kod
primitivne umjetnosti obrnuto. Autor dodaje da čak i najznalačkija umjetnost,
ako nas uzbuđuje, postiže rezultat samo pod uslovom da na vrijeme zaustavi to
rasipanje slučajnosti u korist povoda i ukljući je u djelo, dajući mu dostojanstvo
