Dokazno pravo u krivičnom postupku
Činjenice i činjenično stanje u krivičnom postupku
1. O pojmu činjenice i činjeničnog stanja u krivičnom postupku
U krivičnom se postupku, kao i u svakom drugom sudskom postupku nastoji utvrditi
stanovite činjenice. Prema krivičnoprocesnoj teoriji za ovaj postupak specifične činjenice
koje se moraju utvrditi su one koje će nam dati odgovore na slijedeća pitanja:
1. Da li je u konkretnom slučaju izvršeno krivično djelo?
2. Da li je osoba prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev izvršila krivično djelo?
3. Da li je kriva ili nije kriva za djelo koje joj se stavlja na teret?
4. Da li se u smislu materijalnog krivičnog prava mogu primijeniti krivičnopravne sankcije.
U smislu krivičnog procesnog prava i krivičnog postupka činjenica se određuje kao pojava u
stvarnosti, u kojoj se sastoje uvjeti primjene krivičnog materijalnog prava za primjenu
krivične sankcije u konkretnom slučaju i uvjeti procesnog prava za vođenje krivičnog
postupka i vršenje procesnih radnji.
Pod pojmom činjeničnog stanja razumijeva se kompleks, ili skup određenih činjenica koje se
moraju utvrditi u krivičnom postupku, a za donošenje pravilne odluke, odnosno skup
činjenica na kojima se neposredno temelji primjena materijalnog ili formalnog krivičnog
zakona u određenom krivičnom predmetu.[3]
2. Vrste činjenica koje se utvrđuju u krivičnom
postupku:
1. Materijalnopravno relevantne činjenice (činjenice na koje materijalno krivično pravo
nadovezuje određenu pravnu posljedicu ;
2. Procesnopravno relevantne činjenice (to su sve činjenice na koje se neposredno nadovezuje
primjena kakve norme krivičnog procesnog prava );
3. Indicije (Kako se naglašava[4] riječ je o činjenicama koje su utvrđene sa sigurnošću ili/i
okolnostima koje neizravno ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela i bližu ili dalju
vezu između tog djela i neke osobe kao počinitelja, odnosno saučesnike, žrtvu i sl
4. Pomoćne činjenice (činjenice koje se u krivičnom utvrđuju radi provjeravanja vjerodostojnosti
izvora saznanja o pravno relevatnim činjenicama ili indicijima.[5]
Poznate su još neke klasifikacije činjenica
koje se utvrđuju, odnosno dokazuju u krivičnom postupku.
Tako se prema
M. Grubaču navedene dijele na:
Materijalne i procesne;
Unutrašnje i spoljašnje;
Pozitivne i negativne;
Sporne i nesporne.
3. Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom postupku
Činjenice koje ne treba utvrđivati u krivičnom postupku (očite ili očigledne činjenice, notorne
ili općepoznate činjenice i presumpcije –
presumptio iuris
,
presumptio iuris et de iure
);
Činjenice koje sud ne smije utvrđivati u krivičnom postupku (npr. činjenice čijim bi se
utvrđivanjem povrijedilo načelo zabrane
reformatio in peius,
činjenice čijim bi se
utvrđivanjem povrijedile odredbe o isključivanju od dužnosti svjedočenja i sl.)
4. Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku
Činjenice važne za krivični postupak mogu se utvrditi (saznati) na četiri slijedeća načina i to:
vlastitim opažanjem,
tako da neko ko zna nešto o činjenicama iz vlastitog opažanja to svoje znanje saopći
tijelu krivičnog postupka (to može biti
npr.
osumnjičeni, odnosno optuženi),
čitanjem pismenih saopćenja odnosno pismenih bilješki o činjenicama (ta pismena
saopćenja i bilješke nose naziv „isprave“) što ih je učinio neko drugi ko o tim
činjenicama nešto zna iz vlastitog opažanja, bez obzira na to u koju je svrhu takav
zapis učinjen,
gledanjem ili slušanjem snimki učinjenih tehničkom registracijom činjenica
(fotografija, filmova, magnetofonskih ili magnetoskopskih snimki itd.).[7]
Navedena četiri načina utvrđivanja činjenica kako se naglašava[8] mogu biti svedena na
dva glavna i to:
1. vlastitim opažanjem tijela krivičnog postupka; i
2. dokazivanjem, posredno.
Utvrđivanje činjenica vlastitim opažanjem u najopćenitijem smislu predstavlja zaključivanje o
postojanju ili nepostojanju kakve činjenice ili o njenom sadržaju (kvalitetu ili kvantitetu tog
sadržaja) na temelju vlastitih osjetila subjekta ili tijela koje ih utvrđuje.
Do utvrđivanja činjenica vlastitim opažanjem u krivičnom postupku može doći na više načina
npr. putem dokazne radnje uviđaja, također rekonstrukcije događaja, i sl.
Za razliku od vlastitog opažanja činjenica, prilikom njihova utvrđivanja posrednim putem,
odnosno dokazivanjem, tijela pozvana i ovlaštena na njihovo utvrđivanje susreću se sa tzv.
„posrednicima“ u njihovu utvrđivanju, od čije vjerodostojnosti će ovisiti i vjerodostojnost
zaključka o postojanju ili nepostojanju određene činjenice.
5 . Teorije o utvrđivanju činjenica
u krivičnom postupku
atomističke teorije – svakom izvedenom dokazu pripisuje se određena dokazna vrijednost;
globalističke teorije – ocjena dokazne vrijednosti nije u potpunosti transparentna niti samoj
osobi koja dokaze ocjenjuje [9].
5. Nezakoniti dokazi
Pravna teorija razlikuje više vidova nezakonitih dokaza i to:[5]
dokazi koji su pribavljeni na zakonom zabranjen način, (npr. iznuđivanje priznanja ili kakve
druge izjave od osumnjičenog, odnosno optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u
postupku);
Dokazi koji su pribavljeni povredama temeljnih ljudskih prava i sloboda, kao i bitnim
povredama odredaba procesnog zakona, (npr. dokazi dobiveni povredom prava na odbranu,
kao i dokazi dobiveni pretresom stana, prostorija i osoba koji je izvršen bez sudske naredbe ili
prisutnosti osoba koje moraju biti prisutne pretresu); i
dokazi proizašli iz nezakonitih dokaza (tzv. „plodovi otrovne voćke“), koji također
predstavljaju nezakonite dokaze. Radi se o dokazima koji su pribavljeni na zakonit način ali se
za njih saznalo iz dokaza koji su prvotno pribavljeni na nezakonit način (npr. u okviru
provođenja pretresa stana, prostorija ili osoba bez sudske naredbe, osim u slučajevima kada
to zakon dozvoljava, izvršeno je privremeno oduzimanje predmeta koji su poslužili za
izvršenje krivičnog djela na način kako to predviđa procesni zakon
U navedenom slučaju bez obzira što su predmeti koji su poslužili za izvršenje krivičnog djela
privremeno oduzeti u skladu sa odredbama procesnog zakona pa su prema tome i zakoniti
oni se neće moći koristiti u postupku, niti će se na njima moći temeljiti presuda obzirom da je
njihovom zakonitom oduzimanju prethodio nezakonito izvršen pretres).
Dokazno pravo u krivičnom postupku
1. Dokazivanje – određenje i odnos spram utvrđivanja činjenica vlastitim opažanjem
Upotrebu dokaza u krivičnom postupku radi utvrđivanja činjenica nazivamo dokazivanjem.
[1] Navedeno se može smatrati najjednostavnijim ali istodobno i najpotpunijim odgovorom
na pitanje «Šta je to dokazivanje?». U osnovi dokazivanje podrazumijeva posredno
utvrđivanje činjenica u postupku.
S druge strane činjenice se u krivičnom postupku mogu utvrđivati i neposredno vlastitim
opažanjem tijela postupka (putem procesnih radnji: uviđaja, rekonstrukcije događaja,
pretresa stana, prostorija i osoba, prepoznavanjem osoba i predmeta, te suočenjem).
Utvrditi činjenice znači uvjeriti se u njihovo postojanje ili nepostojanje, a pitanje načina na
koji će se sud uvjeriti u postojanje ili nepostojanje činjenica je središnje pitanje krivičnog,
zapravo i svakog drugog sudskog postupka. [3]
2.
Svrha dokazivanja u krivičnom postupku
Svrha dokazivanja u krivičnom postupku jeste spoznavanje materijalno i procesno pravno
relevantnih činjenica, na temelju kojih će onda sud samostalno ili u vezi sa činjeničnim utvrđenjima
koja su rezultat njegova vlastitog opažanja, donijeti ispravnu odluku.
3. Predmet dokazivanja
Kao predmet dokazivanja (
lat. thema probandi
) u krivičnom postupku mogu se pojaviti sve
one činjenice koje se u istom postupku imaju i utvrditi. To su dakle materijalno i procesno
pravno relevantne činjenice, činjenice indicije, te pomoćne činjenice.
4. Teret dokazivanja
Teret dokazivanja (
lat. onus probandi
) ili dužnost da se u postupku dokaže ono što se i tvrdi
ovisno o tome o kakvom je tipu krivičnog postupka riječ leži ili samo na tužitelju ili i na
tužitelju i na sudu.
U čisto optužnom ili akuzatorskom postupku teret dokazivanja leži na tužitelju (lat.
actore
incubit probatio
). 4
Jedno od glavnih obilježja inkvizitorskog postupka je da teret dokazivanja leži na sudu.
U savremenom krivičnom postupku mješovitog tipa u kome je zahtjev za kontradiktornošću
postupka djelimično ograničen u korist traženja materijalne istine, princip podjele tereta
dokazivanja zamjenjen je načelom tzv. sudske odgovornosti za nastupanje dokaza.
Krivični postupak u Bosni i Hercegovini karakterizira teret dokazivanja na strani tužitelja pri
čemu nije zanemariva niti uloga koju u pogledu pitanja koji će se dokazi izvesti imaju
optuženi, njegov branitelj i sud.
5. Stadiji dokazivanja
Postupak dokazivanja je okviru savremenog krivičnog postupka podijeljen u tri stadija i to:
1. Nastupanje dokaza;
2. Izvođenje dokaza; i
3. Ocjena dokaza.
Svaki od navedenih stadija, uokviren je u onaj dio krivičnog postupka čije je temeljno obilježje
postupak pred sudom, dakle glavni pretres, odnosno glavnu raspravu (eng.
trial
).
Prema tome, dokazni je postupak sa svim svojim stadijima smješten u okvire glavne rasprave
uz napomenu kako pojedini stadiji dokazivanja mogu biti provedeni i prije nastupanja glavne
Redoslijed izvođenja dokaza
utvrđen je u članu 261. stav 2. ZKP BiH koji propisuje da će se
dokazi na glavnoj raspravi ukoliko sudac ili vijeće u interesu pravde ne odrede drugačije
izvesti slijedećim redom:
1. Dokazi optužbe;
2. Dokazi odbrane;
3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika);
4. Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika);
5. Dokazi čije je izvođenje naredio sudac, odnosno vijeće; i
6. Svi dokazi relevantni za izricanje krivičnopravne sankcije.
Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje
5.3. Ocjena dokaza
Iako sud nije jedini subjekat koji izvodi pojedine dokaze, niti je subjekat od čije volje načelno
ovisi koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, on, a u kontekstu dokaznog postupka ipak ima
odlučujuću ulogu jer je subjekat koji će izvršiti ocjenu vrijednosti dokaza koji su predloženi i izvedeni
od strane stranaka.
Ocjena dokaza je i konačni stadij dokazivanja, odnosno dokaznog postupka na kojem se treba
temeljiti i odluka o dokazanosti ili nedokazanosti određenih pravno relevantnih činjenica čije
je postojanje, odnosno nepostojanje bilo i predmetom dokazivanja.
5.3.1. Zakonska (formalna) ocjena dokaza
Formalna ili zakonska ocjena dokaza kako joj i sam naziv kazuje je takav oblik ocjene dokaza
koji podrazumijeva da je zakonom unaprijed određeno pod kojim uvjetima se određena
činjenica ima smatrati dokazanom i kolika je dokazna snaga svakog pojedinog dokaza. Ovaj
vid dokazne ocjene karakterizirao je inkvizitorski krivični postupak, a zadržao se i do danas u
pogledu utvrđivanja stanovitih činjenica u krivičnom postupku.
Historijat krivičnog postupanja poznaje tzv. pozitivnu i negativnu formalnu ocjenu dokaza.
Specifičnost pozitivne formalne ocjene ogledala se u zahtjevu da sud donese osuđujuću
presudu kod postojanja zakonom predviđenih dokaza, ne dopuštajući oslobađanje optuženog
od optužbe, za razliku od negativne koja nije dozvoljavala osudu u slučaju nepostojanja
potrebnih dokaza koji su također bili određeni u zakonu.7
U sistemu formalne dokazne ocjene središnje mjesto je zauzimalo priznanje optuženog (koje
se u to doba smatralo kraljicom dokaza lat.
regina probationum)
koje se dobivalo stavljanjem
optuženog na muke, pri čemu se samo mučenje nazivalo „pripremom mučenja“ (fra.
question
preparatoire
) što je u to vrijeme predstavljalo univerzalan način provođenja istrage.
5.3.2. Slobodna ocjena dokaza
Slobodna ocjena dokaza je takav vid ocjene u okviru kojeg sud cijeni dokaze u skladu sa
svojim slobodnim uvjerenjem, ne i u skladu sa uvjetima koje u pogledu dokazne vrijednosti
svakog pojedinog dokaza određuje zakon, u smislu da jedan dokaz ima veći značaj u odnosu
na neki drugi dokaz ili da određeni dokaz treba da bude upravo tako ocjenjen i sl.
Načelo slobodne ocjene dokaza znači prema tome, da sud ocjenjuje izvedene dokaze u skladu
sa svojom logičkom i psihološkom analizom, pri čemu nije vezan za zakonska pravila koja bi
a
priori
određivala vrijednost pojedinih dokaza.
Savremeni pogled na ocjenu dokaza u krivičnom postupku ukazuje na dva oblika u okviru
kojih je moguće ocjenjivati dokaze i to kao pravo suda da prema svom slobodnom uvjerenju
ocijeni dokaze u konkretnom krivičnom postupku, pri čemu nije dužan obrazložiti razloge
svoga ubjeđenja u dokazanost ili nedokazanost činjenica koje su se utvrđivale, za razliku od
