ISTORIJA HELENSKE KNJIŽEVNOSTI

-   Helenska   književnost   se   razvijala   prirodnim   putem,   bez   ikakvog   uticaja.   Najpre   se   javlja 

pesništvo

 (kazivano i pevano), a zatim 

počeci proze

, pre persijsko-helenskih ratova.

U pesništvu se najpre javlja 

narodna pesma

lirska

 i 

epska

hijeratska

 i 

svetovna

, zatim 

epopeja

pa 

umetnička monodijska

 i 

horska lirika

.

Onda kada su epopeja i lirika doživele vrhunac, razvija se 

dijaloška drama

, koja u sebi udružuje 

motive, likove, misli, osećanja i oblike starijeg pesništva. Uz pomoć drame razvile su se 

antička 

retorika, dijalektika i etika

. Zajedno sa dramom razvija se i  

proza

-  

istoriografska

  (odgovara 

epopeji), pa 

filozofska

 (podseća na liriku), a kasnije 

besednička i retorička

.

- Događaji koji su uticali na razvitak helenske književnosti

:

- gubitak političke samostalnosti za Aleksandra Makedonskog i nastanak novih književnih središta.
- potpuna propast helenističkih monarhija, koje su međusobno ratovale i nisu mogle da se ujedine u 
borbi protiv Rima.
- prevlađivanje nove ideologije- hrišćanske.

- Istorija helenske književnosti se može podeliti na 2 perioda:

1)   KLASIČNI   PERIOD

  (PERIOD   KNJIŽEVNOSTI   U   VREMENU   NARODNE 

SAMOSTALNOSTI)- ide do Aleksandra Makedonskog (do 300.god.p.n.e.). U tom periodu razvitak 
helenske književnosti pisac izlaže po pojedinim književnim rodovima (odnosno ediografski). Od 
Homera do persijsko-helenskih ratova različita helenska plemena su do vrhunca razvila najstarije 
oblike pesništva, epiku i liriku, i počela pisati u prozi. Posle ratova atinska demokratija, zasnovana 
na robovskoj privredi, doživljava procvat, a Atina postaje centar književnog života. Razvijaju se 
drama i 3 roda proze: istoriografija, filozofija i besedništvo.

2)   POKLASIČNI   PERIOD

  (PERIOD   HELENIZMA)-   od   Aleksandra   Makedonskog   do   cara 

Justinijana. Aleksandrovim osvajanjima helenska kultura se raširila po zemljama na Istoku i stapala 
se sa istočnjačkom kulturom, posredstvom Rimljana, i po zemljama na Zapadu. Poklasični period se 
deli na 2 perioda:

- Aleksandrijski period

- ide od A.Makedonskog do 30.godine p.n.e, kada je poslednja helenistička 

država   izgubila   svoju   nezavisnost.   U   ovom   periodu   glavna   središta   književnog   roda   bili   su 
Aleksandrija (glavni grad egipatske monarhije), Antiohija i Pergam.
Za   razliku   od   klasičnog   perioda  čija   je   književnost   bila  narodna,   aleksandrijska  književnost   je 
književnost škola, biblioteka i muzeja, te pesništvo nije namenjeno narodnoj masi, već manjem 
krugu poznavalaca.

-   Rimski   period

-   od   osnivanja   Rimskog   carstva   do   529.god.   kada   je   car   Justinijan   zatvorio 

poslednju   filozofsku   školu   u   Atini.   Najznačajnija   karakteristika   ovog   perioda   je   oslabljenje 
pokrajinskog života, a kao posledica toga iseljavanje Helena u Rim u I veku n.e. Propada robovski 
sistem   i   javlja   se   feudalno-kmetovski   poredak.   Stvara   se   nova   ideologija,   pišu   se   jevanđelja. 
Helenizam   u   tom   periodu   postepeno   iščezava,   jer   ga   obara   hrišćanska   ideologija,   koja   je 
prvenstveno bila ideologija robova, siromaha, slobodnjaka, a posle Milanskog edikta 313.god. i 
religija imućnih slojeva.

-   U   oba   perioda,   klasičnom   i   poklasičnom,   borba   između   siromaha   i   bogataša,   robovlasnika   i 
robova,   čini   osnovnu   suprotnost   u   helenskom   društvu.   Nosioci   književnog   stvaralaštva   u   oba 
perioda bili su iz robovlasničke klase.

1

HELENSKA KNJIŽEVNOST

Helenska književnost obuhvata književno stvaralaštvo koje započinje Homerovim epovima 

oko VIII veka p.n.e, a završava se oko 529.god. n.e, kada je vizantijski car Justinijan zatvorio 
Platonovu  Akademiju u  Atini,  poslednju filozofsku  školu  u antici

.  Helenska književnost  je 

uticala na formiranje rimske književnosti, kao i na celokupnu kasniju evropsku književnost, kako u 
tematici, tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta.
U vremenskom rasponu od 13 vekova u antici (8 pre n.e. i 5 n.e.) stvarali su mnogi pesnici i prozni 
pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali ne i rodom.

Natanak Homerovih epova, Ilijade i Odiseje

 (najstariji spomenik helenske književnosti), koji se 

stavlja oko 800.god. p.n.e, 

obično se uzima za početak helenske književnosti

U VII i VI veku p.n.e. dolazi do razvoja grče lirike

 (Alkej, Sapfa, Anakreont, Pindar).

U V i IV veku p.n.e. razvija se tragedija

. Najznačajniji predstavnici su

: Eshil, Sofokle, Euripid

.

Komedija se kao književna vrsta razvila nakon tragedije

. Najznačajniji komediograf: 

Aristofan

.

Značajan   doprinos   svetskoj   književnosti   dale   su   i  

helenska   filozofija

  (Platon,   Aristotel), 

istoriografija

 (Herodot, Tukidid) i 

retorika

 (Isokrat, Demosten, Gorgije).

Poraz u bici kod Heroneje

 338.god. p.n.e. 

i gubitak političke samostalnosti

 helenskih gradova-

država   i   njihovo   potpadanje   pod   vlast   Makedonije,  

vladavina   i   osvajanja   Aleksandra 

Makedonskog

,  

označavaju   početak   središnjeg   razdoblja   antike-   helenizma

  –   podražavanje 

helenskom načinu života; prihvatanje helenske civilizacije, korišćenje čistog grčkog jezika i stila. 
To je omogućilo širenje helenske kulture- javljaju se nova kulturna središta- Aleksandrija u Egiptu, 
Pergam u Maloj Aziji. 

U   doba   helenizma   se   razvija   nova   antička   komedija

  (Menandar,   Difil).   Razvijaju   se   nove 

književne   vrste.   Posebno   je   popularna  

idila  

(Teokrit)-   kraća   lirsko-epska   pesma   koja   pruža 

idealizovanu sliku svakodnevnog života.

Za kraj helenizma se uzima 30.godina p.n.e. kada je Rim zavladao Egiptom

.

2

background image

male seoske Dionizije. Tužbalice satira su se počele deliti na odlomke i tada se između pojedinih 
strofa uvode solističke deonice recitatora. Više se nije slavio samo spomen na mučeništvo boga 
Dionisa, već su se spominjali svi značajni detalji iz života Dionisa-  

ta pobožna ceremonija sa 

horom nosila je naziv kiklički hor, u kojima je začetak i tragedije i komedije

. Kult Dionisa 

sjedinio je u sebi duboku tugu, ali i beskrajnu veselost.

560.godine p.n.e.

 

Tespis 

se pojavio u Atini i sa kola počeo da izvodi prve dramske prizore. 

536. god.

 Tespis je odneo pobedu na prvom takmičenju. Tespis je prvi ukinuo grubo mazanje lica 

vinskim talogom. On je na lice stavio masku načinjenu od tkanine prelivene gipsom. Tako se 
recitator preobrazio u glumca. Tužaljka junaka i žalopojka hora naizmenično se vezuju i povezuju u 
dijaloge. Grčka maska daje sada tragediji ljudsko lice. U ovih  5 stoleća bile su ustaljene proporcije 
tragedije i tragedija se delila na lirsku i dijalošku.
Satirična   igra   dovršava   odvajanje   šaljivog   od   ozbiljnog   elementa.   Tokom   cele   godine   gozbe   i 
maskarade slavili su majku prirodu. Grupe seljaka okićeni vinskim lišćem, namazani belilom i 
vinskim talogom nosili su veliki muški fetiš (falus) i 

izvodili su grube šale, tzv. 

komos 

iz kojeg 

proističe   antička   komedija

.  

Komedija   je   preuzela   ukosnicu   od   tragedije

,   i   ustanovila   su   se   i 

komička natecanja. Odigravaju se takmičenja pesnika i tragedije i komedije u pozorištu, i od svih 
umetnosti na prvo mesto dolazi pozorišna umetnost. Magija pozorišta izaziva osećanja kakva su 
samilost i strah. Dolazi do pročišćenja u duši gledaoca i to se zove 

katarza

.

Tragedija evocira bolno rađanje poretka u 2 njegova vida: u religioznom se javlja sukob 
čoveka i neba, dok u političkom dolazi do sukoba pojedinca u vlasti

. I na jednom i na drugom 

planu nalazi se ideja središta zakona. Tragedija svoju pažnju usmerava na kraljeve. Radnja se odvija 
na javnom mestu. Likovi su predstavljeni uz prisustvo hora. Atička komedija predstavlja svojevrsnu 
narodnu skupštinu na sceni. Ona je bila nešto poput domaćih medija i štampe i pokazivala je 
nemoral ljudi. Zaplet u komedijama je imao poučne priče. Hor na pozornici skida masku. Horovođa 
proučava i prekorava svoje sugrađane i to se zove 

paravaza

.

-  

Pozorište

  je državna ustanova čije troškove na sebe preuzimaju bogati građani. Predstave su 

ujedno   i   takmičenja   nad   kojima   narod   vrši   neposredni   nadzor.  

Arbitar

  je   žiri   koji   je   narodno 

nadmoćan. Velike Dionizije se slave početkom aprila i predstavljaju najsjajniju svečanost u tom 
ciklusu različitih dešavanja. Traju 6 dana. Svečana povorka odlazi po statuu boga Dionisa i donosi 
je, a zadnja 3 dana se održavaju razna takmičenja. 
Dionisova pozorišta su imala drvena sedišta, bila su priljubljena uz drvo u obliku amfiteatra, imala 
su polukružnu zgradu koja je zatvarala scenu (

skene

)- tu se nalazila scenografija, tu su se presvlačili 

glumci, a na pročelju su se održavale predstave. 

Orhestra

 je središte tog igrališta, mesto gde se igra 

i   u   sredini   je   bio   mali   Dionisov   žrtvenik.   Nije   bilo   ni   zastora,   ni   zavese.   Pročelje   se   naziva 

proskenija

. Od IV veka igrali su na proskeniji tzv. današnjoj pozornici, i orhestra je vremenom 

izgubila značaj. Ulazi u orhestru se nazivaju  

paradoi

. Broj publike je išao do 30 000 gledalaca. 

Žene u IV i V veku p.n.e. nisu imale pravo pristupa na komične predstave

. Vremenom je 

zavedeno naplaćivanje ulaznica. Ulaskom i izlaskom hora ispred koga je išao svirač, svečano je 
započinjala i završavala se dramska igra. Ovaj svirač je sedeo na timeli i svirao. 
Pozorište u V veku je od drveta, a tek u drugoj polovini IV veka p.n.e, u vreme borbe sa Filipom 
Makedonskim, državnik Likurg je sagradio kameno pozorište. Značaj tog pozorišta je u tome što je 
ono postalo obrazac za sva stara i moderna pozorišta. Za najlepše helensko pozorište na svetu je 
smatrano pozorište u Asklepijevu svetištu kod Epidaura u Argolidi, gde se sasvim jasno ističe 
okrugla oshestra. Njega je sagradio Poliklet. Pozorište je imalo 3 dela:
- pozornicu sa pozorišnom zgradom oko nje
- orhestru- prvo u obliku kruga, pa polukruga u kojoj je igrao hor
- prostor za publiku
U pozorišnoj zgradi su bile prostorije za vežbanje, presvlačenje. Pročelje zgrade je bilo ukrašeno 
dorskim stubovima, koji su sa svake strane bili napred pomaknuti i činili tzv. 

paraskenije

. Među te 

stubove su sastavljene obojene drvene ili platnene ploče, koje su obeležavale mesto gde se dešava 
ono što se prikazuje (obično kraljevska palata). Ovako napravljena scena zvala se  

proskenija

. Sa 

4

obe strane pozornice su stajale prostrane prizme, koje su se vrtele oko svoje osovine, a služile su za 
promenu scenarije. Orhestra je bila mesto za hor. Glumci su takođe bili u orhestri pred proskenijom. 
Sa svake strane pozorišne zgrade i zidova kojima se gledalište završavalo, bili su ulazi na koje bi 
hor i glumci dolazili na orhestru, ako ne bi došli iz pozorišne zgrade. Domaća lica su ulazila u 
orhestru sa desne, a strana sa leve strane. Stara pozorišta su bila pod vedrim nebom i mnogo veća 
nego današnja.

Glumci

- broj glumaca je bio ograničen i svi su bili muškarci. U početku je za sve uloge bio jedan  

jedini glumac.  

Eshil je uveo drugog, a Sofokle trećeg glumca

. Taj broj je ostao normalan i u 

tragediji i u komediji. Prvi glumac se zvao  

protagonist

, drugi  

deuteragonist

, a treći  

tritagonist

Glumci su bili veoma poštovani.
Pesnik je bio dužan da povede 2 pomoćnika- deuteragonista i tritagonista. Najveće i najteže uloge 
pripadaju drugom glumcu, a trećem glumcu pripadaju uloge koje su potrebne za motivaciju ili za 
razvitak ili završetak radnje. Njemu pripadaju i deus ex machina (na spravi 

ekiklemi

 pojavljivali bi 

se bogovi kad im je trebalo da svojom rečju preseku čvor zamršene radnje) i lica što govore prolog. 
U  prvo   vreme   lica   svojih   drama   prikazivali   su   sami   pesnici   (Eshil   i   Sofokle),   a   to   je   kasnije 
napušteno.
Maske su činile da glumcu glas bude jači, a muškarci su morali da glume i ženske uloge. Maske- 

obrazine

 su obično bile od platna, a u najstarije vreme su bile od kore- imale su na prednjoj strani 

širok   otvor   za   usta   i   dva   manja   za   oči.   Crte   lica   su   morale   odgovarati   karakteru   i   glavno 
raspoloženju uloge; postojale su maske za tragediju i za komediju. Tragične maske su imale na čelu 
trouglasto produženje pokriveno veštačkom kosom. Muške maske su bile tamne, a ženske bele. 
Razlikovale su se tipične (karakterne) i netipične (individualne) maske. Tipične su služile za svu 
vrstu ljudi, a netipične za pojedina lica.
Što se odela tiče, u tragediji su prikazivani heroji koji su veći od običnih ljudi- to je tragičkom odelu 
i bio cilj- da poveća stas glumaca. Donje odelo je bilo dug, boran, šaren 

hiton

 sa rukavima, koje se 

visoko opasivalo i dopiralo do nogu. To je bila starinska svečana nošnja, a u tragediji su ga nosila 
sva  lica.   Gornje  odelo   je   bila  

himatija

  koja   se   omotavala  oko   celog   tela,   ili  

hlamida

  koja   se 

omotavala oko levog ramena, pa se na desnom pričvršćavala kopčom. Kostim purpurni plašt je bio 
određen za ratnike, crni kostim za onoga ko tuguje, uprljan kostim za begunca itd. Kratka kosa je 
bila znak nesreće, a dugi rep je bio za kraljevskog vojskovođu itd.
Odeća u komediji se više približavala odeći u običnom životu. Da bi bili viši, tragički glumci su 
nocili obuću sa veoma visokim drvenim đonovima, a komički prostu obuću da ih ne bi sprečavala u 
igrama i brzim pokretima. Glumac je morao biti vešt u deklamaciji i pevanju u melodramskom 
prikazivanju, odnosno deklamaciji uz pratnju frule morao se valjano služiti gestikulacijom i bar 
nešto   igrati.   Morao   je   paziti   na   korektan   izgovor.   Moralo   se   vežbati   pamćenje,   jer   na   staroj 
pozornici   nije   bilo   šaptača.U   tragediji   je   kretanje   moralo   biti   polagano   i   dostojanstveno   (zbog 
odela), a u komediji je kretanje slobodnije. Bilo je i ritmičke umetnosti (pokret jedne ruke treba da 
je   praćen   pokretom   druge   ruke).   Pozorišta   su   svugde   građena,   a   broj   glumaca   je   rastao.   U 
Demostenovo doba, glumci su putovali od grada do grada. Osnivana su udruženja koja su se zvala 
Dionisovi umetnici.
Glavna svrha glumaca je bila negovanje kulta Dionisu i drugim bogovima priređivanjem pozorišnih 
nadmetanja. Na čelu glumačkog udruženja je bio predsednik koji j biran na godinu dana. Postojao je 
i blagajnik.

Hor

- prema glumcima stoji hor, iz koga je tragedija i postala. Za hor se morao starati 

horeg

, čija 

se služba nazivala 

horetija

, a pripadala je među tzv. liturgije, odnosno radnje za narod.

Između 465-460.god.p.n.e. uvedena je  

skenografija

.  

Arhont

  je određivao kom će pesniku koji 

horeg postaviti da spremi hor. Horeg je morao da sastavi, spremi, obuče hor, da nađe frulaše i 
učitelja koji će uvežbavati hor. 
Hor je u tragediji bio sastavljen od 12 horeuta, kasnije za Sofokla od 15, a u komediji od 24. 
Sastojao se iz više vrsta- u prvoj su stajali nalepši i najbolji horeuti. Srednji od njih je bio horovođa, 

5

background image

ANTIČKI TRAGIČARI

Eshil

  je rođen 525.godine p.n.e. u Eleusini, blizu Atine. Pored Sofokla i Euripida, jedan je od 

najznačajnijih pesnika antičke tragedije. 
Stvara u vreme kada demokratski poredak u Atini odnosi pobedu nad tiranijom. Učestvovao je u 
borbama kod Maratona i Salamine. Salaminsku pobedu je opevao u tragediji Persijanci.

Eshil je pisao elegije, epigrame, tragedije i satirske drame

. Napisao je 90 drama, 79 je poznato 

po naslovu, a  

sačuvano je samo 7 tragedija

: organska celina,  

trilogija  

Orestija

-  

Agamemnon, 

Hoefore

  (Pokajnice)   i  

Eumenide

,  

Hiketide

  (Pribeglice),  

Persijanci,   Sedmorica   protiv   Tebe, 

Okovani Prometej

. Na tragičarskim nadmetanjima pobeđivao je 13 puta.

Poetičke odlike- Eshil je  

građu za svoje tragedije preuzimao iz mitova, odnosno iz priča o 

herojima   i   bogovima

  zabeleženih   u   Homerovim   epopejama,   u   Hesiodovu   Katalogu   žena   i   u 

horskoj   lirici.  

U   svojim   tragedijama

  Eshil   pokreće  

pitanja   odnosa   čoveka   i   boga,   države   i 

pojedinca,   sudbine   i   slobode,   odnosa   čovekovog   života   i   njegovog   smisla

.   Kod   Eshila   nad 

ljudskim delanjem stalno je prisutna viša, božanska volja i mudrost. Mitove podvrgava etičkoj 
kritici   nastojeći   da   prikaže   bogove,   naročito   Zevsa,   kao   moralno   savršenstvo,   ističući   njihovu 
mudrost i pravednost- zastupnik je mitologijskog veka, veka religioznog misticizma i verovanja u 
neograničenu moć besmrtnih bogova i u potpunu čovekovu zavisnost od "sudbine". Zbog toga su 
njegove   drame   –   apstrahujući   plemenit   rodoljubivi   zanos   –   uglavnom   pune   strahota   starih 
religioznih tradicija, a božja osveta i sudbina glavni su njihov predmet. Delovanje bogova nije izraz 
njihove samovolje, već pravednosti kojom oni uspostavljaju narušenu ravnotežu u poretku stvari.
Međutim, Eshilovi bogovi nisu uvek dobri i pravedni, a sudbina opet nije uvek sasvim kruta i 
neumoljiva.
Eshil   se  

u

  svojim  

sačuvanim

 

tragedijama   bavi   prikazivanjem   čovekove   krivice   i   njenog 

otkajanja

Krivica se zasniva na čovekovoj 

teomahiji

, odnosno pobuni protiv opštih, iskonskih 

načela   ili   posebnih   božanskih   zakona.   Kada   se   čovek   drzne   da   sruši   poredak   uspostavljen 
božanskom   pravdom,   izaziva   gnev   bogova,   čuvara   mere   i   poretka.  

Glavna   tema

  njegovih 

sačuvanih   tragedija   je  

prikazivanje   takve   krivice   i   njeno   nužno   otkajanje,   ispaštanje

.   U 

Okovanom Prometeju je prikazana teomahija titana Prometeja. On se usprotivio Zevsu, koji je 
nameravao da uništi nesavršeni ljudski rod, hoteći da stvori savršenije ljude. Zbog prksone borbe 
protiv   vrhovnog   boga   i   čovekoljublja,   trpi   strašne   muke   u   okovima.   Rshilov   Prometej   je 
simbolizovao ljudsku neobuzdanu težnju za napretkom za koju ne postoje prepreke i koja se ne 
plaši nikakvih stradanja.
Kod Eshila se 

teomahijska krivica predaka prenosi i na potomstvo

 (u Sedmorici protiv Tebe i 

Orestiji)- gresima predaka se pridružuju gresi potomaka, kao uzrok njihovog stradanja i ispaštanja. 
Po Eshilu,  

čovekovu sudbinu određuje njegov karakter

. Nesrećnu sudbinu čovek stvara sam 

sebi: božanstvo ne interveniše dok je čovek moralno čist, dok ne udari na vrednosti koje su postavili 
bogovi,   za   šta   sam   snosi   odgovornost.   Eshil   propoveda   staro   etičko-religiozno   načelo   "ničega 
previše, ništa preko mere" (kao, na primer, i Herodot). Nesrećna sudbina, božanska kazna, izazvana 
je  tek  teomahijskim delovanjem  čoveka.  Čovek  svojim  delovanjem  izaziva  nesrećnu  sudbinu  i 
stradanje.
Pored toga,  u svojim delima slavi atinsku demokratiju, veliča novi poredak i u njemu vidi snagu 
koju država crpe. Tako da i mit kod Eshila doživljava preobražaj prema demokratskom idealu 
države.
Eshil je 

uveo drugog glumca

, pa time omogućuje dramski sukob, 

smanjio horske delove

, takođe 

je 

pojačao značenje dijaloga

, upotrebljavao je i ukrašavanje, a 

pripisuje mu se i izum teatralnih 

7

Želiš da pročitaš svih 36 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti