2

Uvod

Nasleđivanje je prenos duhovnih i materijalnih osobina i vrednosti sa predaka na potomke, 
vremenska veza međuzavisnosti svih generacija, lanac kontinuiteta.

U savremenim pravima nasleđivanje ima imovinski karakter i najčešće se označava kao 
prelazak imovine umrlog lica na druga lica. Lice koje je umrlo i čija imovina prelazi na druga 
lica naziva se ostavilac, a lica na koja u trenutku smrti prelazi ostaviočeva imovina nazivaju 
se naslednici. Imovina koja prelazi sa ostavioca na njegove naslednike naziva se 
zaostavštinom.
Da bi došlo do nasleđivanja, potrebno je da se ostvare sledeće četiri pretpostavke: 

1. smrt ostavioca; 
2. postojanje zaostavštine;
3. postojanje naslednika 
4. postojanje osnova pozivanja na nasleđe.

Zakon o nasleđivanju Republike Srbije određuje da ostavioca kao zakonski naslednici 
nasleđuju sledeća lica: ostaviočevi potomci, usvojenici i njihovi potomci, supružnik, roditelji, 
usvojioci, braća i sestre i njihovi potomci, dede i babe i njihovi potomci, i ostali preci. 
Zakonski naslednici raspoređeni su u nasledne redove po pravilima parentelarnog sistema. 

Postoje: 

1. Prvi redovni nasledni red
2. Drugi redovni nasledni red
3. Treci redovni nasledni red
4. Cetvrti, peti i dalji nasledni redovi

U Srbiji je broj naslednih redova teorijski neograničen, s tim da je posle trećeg naslednog 
reda (od četvrtog pa nadalje) isključena primena prava predstavljanja, tako da se na nasleđe 
mogu pozivati samo rodonačelnici tih naslednih redova. Nasleđuje se po naslednim 
redovima i to tako da naslednici bližeg naslednog reda isključuju iz nasleđa naslednike daljeg 
naslednog reda. Republika Srbija je poslednji zakonski naslednik.

1

1

 http://projuris.org/index.html

background image

Želiš da pročitaš svih 8 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti