DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI
Nejednakosti u obrazovanju
1. O društvenim nejednakostima
Od početka civilizacije u svim ljudskim društvima postojala je neka vrsta društvene
nejednakosti. Prema Fanuku
2
važno je razlikovati društvenu diferencijaciju od društvene
stratifikacije. Društvena diferencijacija je oblik nejednakosti koji nastaje spontano te proizlazi
iz različitih uloga članova društva koji obavljaju različite djelatnosti, dok je društvena
stratifikacija poseban, strukturiran, stabilan i trajan oblik nejednakosti. Društvena
stratifikacija nastaje radi različite razine dostupnosti društvenim resursima kao što su novac,
ugled i moć te je uočljiva prisutnošću društvenih skupina koje su rangirane jedna iznad druge,
na temelju količine moći, ugleda i bogatstva koje posjeduju.
Bogatstvo
se odnosi na materijalnu imovinu koja je definirana kao društveno vrijedna.
Moć
je stupanj do kojega pojedinci ili skupine mogu nametnuti svoju volju drugima, sa ili bez
pristanka tih drugih.
Ugled
se odnosi na količinu poštovanja ili časti povezanih s društvenim
položajem, osobinama pojedinca i načinom života.
3
U današnje vrijeme demokracije više ne postoji ropstvo, kaste i staleži, ali su zato
prisutne klase koje se prepoznaju po sličnim ekonomskim resursima, zajedničkim interesima i
sličnim načinom života. Međutim, društvena nejednakost može postojati i bez društvenih
slojeva. Čak i u društvu bez formalnih klasa postoji neprekinut kontinuitet statusa po
zanimanju, određen različitim stupnjem ugleda i ekonomskog nagrađivanja. Time je
hijerarhija pojedinaca zamijenila hijerarhiju društvenih skupina. „Među članovima svakoga
sloja postoji tendencija da razvijaju vlastitu supkulturu, tj. određene norme, stavove i
vrijednosti koji su osebujni za njih kao društvenu skupinu. Supkulture slojeva pokazuju
tendenciju da budu veoma različite kad su mogućnosti za kretanje iz jednog sloja u drugi vrlo
malene".
4
Društvena pokretljivost može biti usmjerena prema gore, kao na primjer prijelaz iz
radničke u srednju klasu ili obratno.
U zatvorenim sistemima koji nude male mogućnosti za društvenu pokretljivost,
položaj pojedinca je obično pripisan, uvjetovan rođenjem i pojedinac ne može učiniti gotovo
ništa da ga izmijeni. Za razliku od toga, smatra se da sistem stratifikacije u kapitalističkom
2
Fanuko, N.: u:
Sociologija
, Zagreb, Profil, 2006, str. 136-137
3
Bjelajac, S.: u:
Temeljni elementi strukture društva
, 2009, str. 70, Split: Redak.
4
Haralambos, M., i Heald, R.: u:
Uvod u sociologiju
, Zagreb, Globus, 1994, str. 37-38
3
društvu može poslužiti kao primjer visoke društvene pokretljivosti ili otvorenog sistema. No i
to je vrlo upitno, pogotovo kad je riječ o obrazovanju. Statusna pozicija trebala bi biti stečena
vlastitim odlikama i sposobnostima, međutim problem predstavlja mogućnost ostvarenja
sposobnosti osobe. Stratifikacija u svakom pogledu često potiče nepovjerenje i sumnjičavost
između osoba različita statusa te razdvaja i oslabljuje društvenu integraciju smanjujući
potencijale za društvenu solidarnost.
1.1. Neki pogledi na društvenu nejednakost
Funkcionalizam
pretpostavlja "da postoje stanovite temeljne potrebe i funkcionalni
preduvjeti kojima treba udovoljiti da bi društvo preživjelo".
5
Funkcionalisti polaze od
pretpostavke kako je određeni stupanj reda i stabilnosti bitan da bi društveni sistemi
funkcionirali te smatraju da društvena stratifikacija doprinosi održavanju i dobrobiti društva.
Funkcionalisti su skloni promatrati odnos između skupina u društvu kao odnos suradnje,
budući da jedna skupina nije samodostatna i ne može sama udovoljiti potrebama svojih
pripadnika. Polazeći od teze da su neki položaji (skupine) važniji za opstanak i očuvanje
društva od drugih položaja, pojedinci na tim položajima trebaju biti bolje nagrađeni, uzevši u
obzir kako ti položaji zahtijevaju veću količinu talenta i obuke. Nagrade se dodjeljuju u obliku
novca, ali određeni položaji sa sobom nose i različitu količinu ugleda i moći. Pretpostavka je
da će istodobno ljudi biti motiviraniji školovati se za te položaje.
6
Kao i razlike u ugledu, nejednakost u moći se također temelji na zajedničkim
vrijednostima. Moć je prihvaćena budući da funkcionalisti vjeruju da se oni koji su na
pozicijama vlasti služe svojom moći da bi postigli zajedničke ciljeve, izvedene iz centralnih
vrijednosti društva. „Jezgra nekog društva kao sistema jest strukturirani normativni poredak s
pomoću kojega je kolektivno organiziran život stanovništva. Kao poredak, ova jezgra sadrži
vrijednosti kao i izdiferencirane i posebne navedene norme i pravila, a sve one zahtijevaju
kulturne reference kako bi dobile smisao i legitimnost"
7
Dakle, stratifikacija je, prema funkcionalističkom gledištu, rangiranje jedinica u
nekom društvenom sistemu u skladu sa zajedničkim sistemom vrijednosti, pod pretpostavkom
da je taj sistem svima prihvatljiv te prema tome opravdan, ispravan i prikladan. To su „skupne
5
Haralambos, M., i Heald, R.: u:
Uvod u sociologiju
, Zagreb, Globus, 1994, str. 41
6
Fanuko, N.: u:
Sociologija
, 2006, str. 138-139, Zagreb: Profil
7
Parsons, T.: u:
Društva
, Zagreb: Biblioteka August Cesarec, 1991,str. 21
4
članova".
15
Tumin smatra kako razlike u plaći i ugledu po zanimanju mogu biti posljedica
razlike u njihovoj moći, a ne funkcionalnoj važnosti. Što je niža klasna pozicija u kojoj je
osoba rođena, to je veća vjerojatnost da će okončati školovanje ranije i manje se truditi da
dospije na visoko nagrađeni položaj. Također, sebično korištenje moći za vlastite interese
može ograničiti dolazak talentiranih pojedinaca na visoko nagrađene položaje. Tek ako
postoji uistinu ravnopravan pristup regrutiranju i obuci za potencijalno nadarene osobe,
moguće je opravdati različito nagrađivanje kao funkcionalno.
Marksističko gledište
promatra stratifikaciju kao strukturu koja ne integrira, već dijeli
i izrabljuje druge. Moć vladajuće klase izvire iz činjenice da posjeduje i kontrolira proizvodne
snage te izrabljuje i tlači podređenu klasu. Prema Marxu „povijest svih društava do danas je
povijest klasne borbe"
16
. Velike promjene u povijesti, odnosno velike klasne borbe, smjenjuju
jedan oblika privatnog vlasništva drugim, i jedan tip proizvodnje drugim. Prema Marxu,
„klasa je društvena skupina čiji su članovi ujedinjeni jednakim odnosom prema proizvodnim
snagama".
17
Marx je razlikovao dvije vrste klasa: „klase za sebe" i „klase po sebi". Klasa po
sebi je skupina koja ima zajednički odnos prema proizvodnim snagama. U klasi za sebe
članovi imaju klasnu svijest i solidarnost. Konačna faza je postignuta kad članovi spoznaju da
kolektivnom akcijom mogu zbaciti vladajuću klasu. Marx je smatrao da će određeni činitelji,
kao upotreba strojeva, razlika u bogatstvu i konkurencija dovesti do propasti kapitalizma i
nastanka komunističkih društava. „Socijalistička ili komunistička društva su društva u kojima
su sredstva proizvodnje u zajedničkom vlasništvu. Marx je vjerovao da je javno vlasništvo
nad proizvodnim snagama prvi i temeljan korak k stvaranju egalitarnog društva".
18
Pritom će
klase nestati i svi će imati zajednički vlasnički odnos prema proizvodnim snagama. No,
prepoznatljivi slojevi društva ostaju nazočni i u socijalističkim državama. I ovdje postoji
podudarnost između nejednakosti u nagrađivanju po zanimanju, hijerarhije ugleda po
zanimanju i razine stručnosti i kvalifikacije.
Weberovo gledište
, po sociologu Maxu Weberu, u svojoj analizi društvene
stratifikacije polazi od Marxove teorije, ali ju dalje razrađuje i proširuje. Za razliku od Marxa,
koji je stratifikaciju vidio kao posljedicu isključivo raspodijele materijalnih dobara,
"stratifikacija je za Webera temeljni oblik raspodjele moći u društvu.".
19
Raspodjela moći nije
15
Kuvačić, I.,
Funkcionalizam u sociologiji
, Zagreb, Naprijed, 1990., str. 358
16
Haralambos, M., i Heald, R.: u:
Uvod u sociologiju
, Zagreb, Globus, 1994, str. 52
17
Ibidem, str. 98
18
Haralambos, M., i Heald, R.: u:
Uvod u sociologiju
, Zagreb, Globus, 1994, str. 50
19
Fanuko, N.,
Sociologija
, Zagreb, Profil, 2006, str. 141
6
