1. UVOD
Ekonomija se kao i sve druge nauke, proučava na različitim nivoima. Proučavanje možemo
vršiti na tržištima određenih roba i usluga, međudržavnim tržištima, ali i na nivou svakog
domaćinstva pojedinačno, te na relaciji domaćinstva i preduzeća. Može se proučavati kroz
sagledavanje privrede u cjelini koja je skup svih aktivnosti svih donosioca odluka na svim
tržištima.
Ekonomska nauka se tradicionalno dijeli na dva područja:
mikroekonomiju,
makroekonomiju.
Mikroekonomija je dio ekonomske nauke koja izučava pojedinačne ekonomske pojave tj.
pojedinačne veličine i aktivnosti, djelovanje pojedinaca i preduzeća, proizvođača i potrošača.
Mikroekonomija se bavi proučavanjem funkcionisanja i organizovanja preduzeća, veličina i
struktura troškova proizvodnje, formiranja i raspodjele dobiti preduzeća, formiranja i trošenja
plata radnika itd.
Makroekonomija je dio ekonomske nauke koja izučava pojave, procese i odnose društvene
proizvodnje kao cjeline. U makroekonomiji se ekonomske veličine svode na mali broj
zajedničkih agregata kao društveni proizvod, nacionalni dohodak, ukupna zaposlenost,
ukupne investicije, ukupna potrošnja i slično.
Ekonomija se proučava radi svetlosti, kojom ona predmet obasjava...Lice
koje nikada nije na sistematski način proučavalo ekonomiju hendikepiranmo
je čaka i kada samo o tim pitanjima misli i takav čovek liči na gluvog koji
pokušava da uživa u simfoniji...
1
Zašto je Samuelson napravio ovakvo poređenje kada je govorio o ekonomiji? Zato što se
ekonomija ukupno može definisati kao nauka o efikasnom privređivanju i samo ona
ekonomija koja je utemeljena na znanju može da bude efikasna.
1
Babić, Slobodan.; Milićević, Dragiša. Banja Luka: Pravni fakultet, 2005. god., str.14
1
Naziv ekonomija vodi porijeklo od grčke riječi
oikos
što znači gazdovanje, privređivanje i
nomos
odnosno pravilo, red, zakon. Dakle, nauka koja svakog pojedinca može naučiti da
privređuje u sopstvenu korist i da domaćinstvo vodi efikasno, do najvećih tržišnih sila koje na
principima ozbiljne ekonomije ostvaruju profit i stvaraju kapital. U svom radu objasniću BDP
kao jedan od makroekonomskih pokazatelja.
2
2.1. Bruto domaći proizvod
Bruto domaći proizvod ( BDP, engleski Gross domestic product, GDP) je makroekonomski
indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tokom dane
godine, izraženo u novčanim jedinicama.
Statistika bruto domaćeg proizvoda dnevno se prati u finansijskim izvještajima i političkoj
štampi. BDP je opšte prihvaćeni pokazatelj stanja jedne privrede. Postoje tri definicije bruto
domaćeg proizvoda.
Prva definicija
kaže da je BDP neto zbir finalnih prodaja obaveljnih na doređenoj teritoriji u
definisanom vremenskom periodu.
Ova definicija se odnosi na finalnu prodaju dobara i usluga potrošačima ili firmama, odnosno
krajnjim korisnicima. Na primjer, kada jedno domaćinstvo kupi litru mlijeka smatra se da je
obavljena finalna prodaja. Iz ove definicije isključene su međufazne prodaje, kao npr. kada
prodavac automobila kupi od fabrike automobil koji namjerava prodati krajnjm kupcu. Stoga
BDP ne treba miješati sa vrijednošću prometa koju ostvari jedna zemlja. Nasuprot tome, izvoz
se uvijek tretira kao finalna prodaja, jer sa daljom prodajom izvezenih proizvoda zemlja nema
ništa.
Potrošnja u domaćoj ekonomiji
na C + I + G + X – Z
,
gdje je
C = lična potrošnja,
I = investicijska potrošnja,
G = državna potrošnja,
X = izvoz,
Z = uvoz.
Druga definicija
kaže da je bruto domaći proizvod zbir dodatih vrijednosti stvorenih na
određenoj teritoriji u definisanom vremenu.
Ova definicija uzima u obzir činjenicu da je svaka finalna prodaja dobra ili usluge poslednja
instanca koja mora obuhvatiti vrijednost svih aktivnosti sprovedenih da se proizvod ili usluga
dovedu do krajnjeg kupca. Svaka od tih aktivnosti smatra se dodatom vrijednošću. Dakle,
4
dodata vrijednost predstavlja razliku između vrijednosti prodaje (ukupan prihod) i troškova
nabavke sirovina, poluproizvoda kao i troškova uvoza. Ako neka firma proizvodi međufazne
proizvode, njeni kupci će ovakve transakcije bilježiti kao trošak, pa dodata vrijednost neće biti
dva puta obračunata. Primjerom se može pokazati dodata vrijednost ako se cijena proizvoda
ili usluge rastavi na dodatu vrijednost stvorenoj u svakoj od faza proizvodnje i isporuke
finalnog dobra. Dodate vrijednosti su nabavna cijena sirovine, električna energija utrošena za
stvaranje proizvoda, cijena ambalaže, cijena rada, troškovi isporuke i slično.
Treća definicija
kaže da je bruto domaći proizvod zbir faktorskih dodataka zarađenih u
privrednim aktivnsotima na određenoj teritoriji u definisanom vremenu. Ovom definicijom
BDP se izračunava kao suma svih dohodaka zarađenih u okviru granice jedne zemlje. Dodata
vrijednost koja se proizvede u okviru jedne privrede predstavlja dohodak onih faktora
proizvodnje koje su firme zaposlile. Bez dodatih vrijednosti nije moguće isplatiti dohotke,
zarade, kamate, profit.
BDP = Mt + Am + NsV,
gdje su
Mt = materijalni troškovi,
Am = amortizacija,
NsV = novostvorena vrijednost.
2
2.2. Društveni proizvod
Pored kategorije bruto domaćeg proizvoda, koristi se i kategorija društveni proizvod koju
zovemo i bruto nacionalni dohodak. Društveni proizvod je od ukupnog društvenog proizvoda
manji za iznos vrijednosti društvene proizvodnje koja se dva puta ili više sabira. Ta vrijednost
su materijalni troškovi. Prema tome, DP se računa kada se od ukupnog društvenog proizvoda
oduzmu materijalni troškovi svih proizvođača.
Društveni proizvod tj. bruto nacionalni proizvod jednaki su zbiru amortizacije i nove
vrijednosti tekućeg perioda. Tako se ukupan društveni proizvod izražava vrijednosno kao zbir
prenesene vrijednosti sredstava za rad (amortizacije), prenesene vrijednosti predmeta rada
(materijalni troškovi) i nove vrijednosti (nacionalni dohodak).
2
Alijagić, M. Dr., Međunarodna ekonomija, Banja Luka 2006., str. 11.
5
