kao takva u svakoj zemlji regulirana zakonom. Po samoj svojoj prirodi načina raspolaganja
istim, ove oblasti su predmet brojnih špekulacija - tko ima pravo na prikupljanje prihoda, a tko
na raspodjelu i dr. Ne postoji država koja može opstati bez svojih prihoda, niti njeni stanovnici
bez ravnomjerno raspoređenih rashoda. Ove potrebe rješavaju političke, ekonomske,
socijalne i pravne strukture na način koji bi trebao da bude svima u interesu.

Uređivanje javnih prihoda i rashoda uređuje se Ustavom i Zakonom. Javni rashodi se
financiraju iz budžeta države, republike, kantona, grada ili općine. Rashodi za koje se sredstva
obezbjeđuju u budžetu se mogu financirati neposredno iz budžeta, preko budžetskih fondova
i posebnih računa u skladu sa posebnim zakonima.

Kada se govori o državnom budžetu onda  se  misli  na  jednogodišnji  dokument,  koji priprema
ministarstvo financija, u suradnji sa  drugim  ministarstvima,  dok  ga usvaja Narodna skupština
u obliku, odnosno formi zakona. Budžet ima karakter financijskog plana države za jednu
godinu  i predstavlja jednu prognozu financija. Pored ovoga, državni budžet je obavezujući  za
državne organe, na rashodnoj strani, jer se predviđeni izdaci ne mogu i ne smiju prekoračiti
bez rebalansa budžeta odnosno bez izmjene budžeta po istoj proceduri po kojoj je donesen.

Za javne rashode za koje ne postoje dovoljna sredstva u budžetu donosi se poseban zakon
- Zakon o javnom zaduživanju ili država za manje budžetske jedinice (općine) donosi poseban
zakon koji određuje posebne uslove i mjerila za dopunska sredstva.

• javni rashodi služe u prvom redu za pokriće javnih potreba i

• u suvremenim uslovima su izraženi u novcu.

Javni rashodi imaju kao osnovni cilj zadovoljenje javnih potreba, što predstavlja osnovni
trenutak na bazi kojeg se može prići razgraničenju javnih rashoda od rashoda privatnih
lica. Dok se rashodi privatnih lica vrše radi zadovoljenja ličnih potreba ili potreba
pojedinca, javni rashodi predstavljaju trošenje sredstava radi zadovoljenja općih potreba.
Javni rashodi su mnogo elastičniji od privatnih rashoda. Ovu konstataciju, treba primiti sa
izvjesnom rezervom, u suvremenim uslovima veličina javnih rashoda limitirana je
mogućnostima poreznih obveznika. Van ove granice ne bi bilo prihvatljivo ići na povećanje
javnih rashoda. U suvremenim uslovima javni rashodi izraženi su u novcu, ali to ne znači da
se u modernoj državi ne mogu naći i izvjesne kategorije rashoda koji su izraženi i u
naturalnim pokazateljima.

U suvremenoj financijskoj literaturi proučavanje javnih rashoda obično se vrši prije
proučavanja javnih prihoda. Često se postavlja pitanje: zašto je to tako? Normalno bi bilo
da se ostvare određeni prihodi ili sredstva, a zatim da se ona troše za određene društvene
potrebe. Navest ćemo nekoliko razloga za ovakvu inverziju:



društveni rashodi razlikuju se od rahoda koji se čine u reprodukcionim procesima
privrednog subjekta. Zapravo, priroda ovih rashoda se izmijenila. Često su fiksnog i
neelastičnog karaktera. Oni se međutim moraju činiti – bez obzira na stanje u
privredi, a i u svojoj prirodi i ponašanju razlikuje se od rashoda privrednih
subjekata koji se čine u njihovom reprodukcijskom procesu,



javni rashodi su postali personifikacija određene visine i oblika neophodnih
društvenih potreba, koje se umnožavaju razvojem modernih društvenih sustava,



javni rashodi često imaju autonoman pravac ponašanja i formiranja – u odnosu na
neposredne rezultate reprodukcija i kretanja privrede. U novije vrijeme često se
ex-ante

utvrđuju u vođenju određene anticiklične i stabilizacijske politike, pri

čemu veliki dio tereta stabilizacije pada upravo na javne rashode i

Ex-ante - kontrola koja prethodi odobrenju svake platne transakcije, a sastoji se od pokretanja transakcije i

provjere zakonitosti i pravilnosti transakcije. Izvor: Wikipedia