Što podrazumijeva e-učenje?
E-učenje je prešlo dalek put od svojih početaka 1980-ih i 1990-ih u obliku samostalnih tečajeva
temeljenih na računalu i disketnom pogonu. Kasnih 1990-ih, tečajevi su se počeli postavljati na
privatnim unutarnjim računalnim mrežama a kasnije i na sustavima za upravljanje učenjem (LMS ). U
tom je trenutku postala jasna stvarna korist e-učenja u smislu dopiranja do što više učenika u što
kraćem vremenu.
E-učenje podrazumijeva onaj oblik učenja gdje je sadržaj učenja isporučen, omogućen ili posredovan
putem elektroničke tehnologije. S pojavom pametnih telefona i tableta, izraz e-učenje uključuje:
•
samostalnu obuku temeljenu na računalu
•
online učenje ili učenje temeljeno na webu
•
učenje u pokretu putem pametnih telefona i tableta
E-učenje također uključuje interakciju između učenika sličnu onoj koja se može ostvariti unutar online
zajednice za učenje. Obećanje e-učenja bilo je da će omogućiti stalan pristup i povezanost u svrhu
učenja, i danas, s pojavom društvenih mreža, to obećanje može biti ispunjeno.[1]
E-učenje za razliku od klasičnog obrazovanja u razredu s nastavnikom i njegovom kontrolom nad
razredom u središtu, u središte stavlja učenika kojemu je omogućeno interaktivno učenje vlastitim
ritmom u fleksibilnom i jednostavnom okruženju. E-učenje se iz tog razloga definira i kao skup
aplikacija i procesa poput virtualnih razreda, učenja temeljenog na web-u i računalu te digitalna
suradnja čiji je cilj preko različitih elektroničkih medija omogućiti pristup nastavnom sadržaju.[2]
Bitno je imati na umu da e-učenje nastoji sve više sličiti klasičnoj nastavi te da ne predstavlja samo
objavljivanje nastavnih materijala na Internetu. E-učenjem se nastoje eliminirati negativne strane
klasične nastave poput nekvalitetnog prezentiranja nastavnog sadržaja ili premale dostupnosti
materijala potrebnih za savladavanje gradiva.[3]
Primjena e-učenja u osnovnoškolskoj, srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi, unatoč naporima i
promidžbi, ograničenog je obima. Unatoč brojnim prednostima e-učenja, postoje značajni otpori
njegovom uvođenju u redovnu nastavu. Glavni razlozi sporog uvođenja e-učenja su postojeća
(nepostojeća) informatička struktura te nedovoljna upućenost obrazovnih djelatnika u tehnologiju e-
učenja i njihova nespremnost primjene e-učenja.[4]
Nastavni materijali za e-učenje – forma i primjena
Primjena e-učenja podrazumijeva korištenje nastavnih materijala u digitalnom obliku. Digitalni
obrazovni materijali mogu biti sadržajno i formatom različiti, a klasificiraju se kao: e-knjige, e-
udžbenici, animacije, simulacije, PowerPoint prezentacije, LMS sustavi itd. Neki oblici digitalnih
materijala ukratko su opisani u nastavku.
E-knjige (engl. e-books) su publikacije koje po svom sadržaju i izgledu nalikuju tiskanim
publikacijama ali su u računalno čitljivom obliku. Često su to izravne preslike tiskanih publikacija u
pdf formatu. Prednost e-knjiga je mnogo manji trošak objave i raspoloživost (dostupno na svakom
računalu i u svako doba).
PowerPoint prezentacije su najrasprostranjeniji oblik objave računalno čitljivih nastavnih materijala.
Razlog je relativno jednostavna uporaba programa za izradu prezentacija te činjenica da iste materijale
nastavnici rabe u nastavi. Pri publiciranju PowerPoint prezentacija postoji mogućnost objave u
izvornom PowerPoint formatu ili u nekom od formata koji omogućuju samo pregled ali ne i izmjenu
prezentacija, npr. PowerPoint show. Sve češće se PowerPoint prezentacije objavljuju u formatu koji se
može izravno prikazati u web pregledniku (npr. u flash formatu).
E-udžbenici (engl. e-textbooks) su verificirani nastavni materijali u računalno čitljivom obliku koji
osim pasivnih (pdf, PowerPoint i sl.) nastavnih materijala sadrže i interaktivne nastavne materijale.
Takvi su udžbenici najčešće u formatu čitljivom pomoću web preglednika i pisani u html formatu.
Ponekad se rabi CMS (engl. content management system) kao podloga za objavu e-udžbenika. Važan
događaj za primjenu e-udžbenika je odluka o formalnom priznanju e-udžbenika kao ravnopravnog
tiskanom verificiranom izdanju udžbenika. Na primjer, Sveučilište u Zagrebu priznaje kao
ravnopravne tiskane i e-udžbenike koji su prošli propisanu proceduru (Sveučilišni udžbenici).
LMS je programska potpora učenju posredstvom računala. Temeljne zadaće LMS sustava s gledišta
nastavnika su: olakšati objavu različitih nastavnih materijala, olakšati komunikaciju s korisnicima
(učenicima i studentima) i omogućiti provjeru znanja na daljinu. Glavne zadaće LMS sustava s
gledišta korisnika (učenika i studenata) su: olakšani pristup nastavnim materijalima, moguće provjere
znanja na daljinu i olakšana komunikacija između učenika i nastavnika. Pri izboru LMS sustava
nastavnik se mora odlučiti između sustava koji će implementirati u okviru vlastite ustanove ili online
sustava kojeg održava druga ustanova. U prvom slučaju prednosti su potpuni nadzor i prilagodba LMS
sustava vlastitim potrebama i željama, a nedostatak je potreba za infrastrukturom (server, program,
stručna osoba) i održavanjem sustava. U drugom slučaju glavna je prednost potpora u smislu
infrastrukture, instaliranja, održavanja i obuke, a nedostatak su ograničene mogućnosti prilagodbe
sustava vlastitim specifičnim potrebama. Na razini institucionalne potpore nastavnicima osnovnih i
srednjih škola u Hrvatskoj ponajprije je namijenjen CARNetov sustav za online učenje Moodle. Kako
je navedeno na web stranicama „Svi članovi akademske i školske zajednice imaju pravo na potpuno
besplatno korištenje i svu pomoć oko korištenja ovoga sustava.“. Nadalje, Sveučilišni računski centar
Sveučilišta u Zagrebu održava sustav Merlin. Na web stanicama je navedeno „Merlin je sustav za e-
učenje uspostavljen kao platforma za projekte primjene e-učenja odnosno izvođenje kolegija
sveučilišnih studija uz primjenu tehnologija e-učenja. Sustav održavaju djelatnici Centra za e-učenje
osiguravajući pouzdan i neprekidan rad sustava i njegovu dostupnost sveučilišnim ustanovama,
nastavnicima i studentima, te ujedno pružajući tehničku podršku u uporabi sustava.“. U oba slučaja
riječ je o LMS sustavima o kojima se brine CARNet, odnosno SRCE pa je korisnik oslobođen brige o
infrastrukturi e-učenja.
Svi navedeni materijali dostupni su posredstvom interneta ili u iznimnom slučaju, za korisnike koji
nemaju pristup brzom internetu, na optičkom mediju (DVD) uz određena ograničenja u odnosu na
online inačicu. U oba slučaja korisnici imaju pristup nastavnim materijalima u računalno čitljivom
obliku.[4]
Povijest i razvoj e-udžbenika
Pojava e-udžbenika nužno se veže za pojavu i razvoj digitalnih knjiga ili e-knjiga. Iako se pojam e-
udžbenika danas razlikuje od pojma e-knjige, za njegov nastanak zaslužna je isključivo digitalizacija
tiskanih knjiga.
Povijest digitalizacije knjiga kratka je i burna. Sve je započelo 1971. godine sa projektom Gutenberg.
Projekt Gutenberg se smatra najstarijim proizvođačem i najstarijim velikim projektom digitalizacije e-
knjiga. Započeo ga je Michael Hart kao student na Sveučilištu Illinois. Hart je smatrao kako je najveća
vrijednost računala njegova sposobnost davanja slobodnog pristupa, pronalaženja, pretraživanja i
pohrane onoga što se nalazi u knjižnicama. Hart je započeo svoj projekt digitalizacijom kratkih
tekstova jer je knjiga od 300 stranica zauzimala otprilike 5MB, a nijedno računalo onog vremena nije
imalo te kapacitete. Prvo je digitalizirao Deklaraciju nezavisnosti SAD-a na način da je tekst bio
pretipkan velikim slovima i iznosio samo 5KB. Napretkom tehnologije i upotrebom većih diskova
krenula je i digitalizacija većih djela te je prva digitalizirana knjiga bila Alisa u zemlji čudesa.[5]
Prva elektronička knjiga na tržište je puštena tek 1981. godine. Radilo se o rječniku. E-knjiga
doživljava pravi uspjeh tek 20-ak godina kasnije. U američkoj saveznoj državi Maryland u
Gaithersburgu 1998. godine održao se prvi sajam e-knjiga. Elektronička knjiga je 2001. godine
ekskluzivnim objavljivanjem djela Stephena Kinga „Riding the bullet“ na internetu u obliku e-knjige
doživjela veliki doprinos u svom razvoju.[6]
