SEMINARSKI RAD IZ UVODA U SVJETSKU KNJIŽEVNOST I
Tema:
STARA EGIPATSKA KNJIŽEVNOST
Zenica, februar 2009.
UVOD
Moja tema u ovom seminarskom radu je stara egipatska književnost sa
osvrtom na njenu religiju, duhovni i vjerski život drevnih Egipćana,
egipatske hijeroglife i Egipatsku knjigu mrtvih.
Najstariji sačuvani zapisi egipatskih tekstova potječu iz posljednih godina V
i iz vremena VI dinastije, po tradicionalnoj podjeli na trideset jednu
dinastiju koju je za staru egipatsku povijest još u 3. st. n. e. uveo učeni
Egipćanin Maneto. Skup spisa među kojima ih nalazimo nazivaju se
Tekstovima piramida
zato što su se održali kao natpisi na zidovima hodnika
i odaja u faraonskim grobnicama. Jezik
Tekstova piramida
i drugih zapisa
Stare države nazivaju se
staroegipatskim
. Egipat se u doba obnovljene, tzv.
Nove države počinje mnogo življe zanimati za svijet koji ga okružuje.
Egipatska država dostiče vrhunac svoje moći i bogatstva u vrijeme XVIII
dinastije pod Tutmosisom III.
2
Spekulativna misao navedenih civilizavija je težila da od haosa stvori
kosmos, čime je donekle slična naučnoj misli, nije čovjeka izdvajala iz
Kosmosa. Čovjek je bio ovisan i podložan kosmičkim silama što su se u
njemu otjelovilo. Egipćanin je čovjeka smatrao najsavršenijom
rukotvorinom Kosmosa, odnosno prirode koja u sebi sadrži sve oblike
života, on je u njoj uočena zbivanja i pojave mjerio vlastitim mjerilima i
vlastitim viđenjem, a svoje doživljaje smatrao posljedicom događanja,
zbivanja u kosmosu koji je njihov uzročnik. Za njega je cijeli kosmos živi
orgazam, subject i partner, nešto što ga se toliko ne doima.
Sva zbivanja u universumu bila su aktivno ti, jer su posljedica određene
volje, jednoga
ti
s kojim se treba suočiti, a akciju poteklu od njega treba
doživljujući razumjeti. Egipćanin se nije pitao zašto se to tako dogodilo, šta
bi trebalo da je tome uzrok, već ko je to učinio, kojom mu akcijom treba na
to odgovoriti. To ukazuje da je Egipćanin cijelim životom doživljavao
prirodu,
pasivno
se vezujući s procesima u njoj, dok je čovjek u procesu
naučnog saznanja u kojem imamo posla s čisto umnim, logičkim
operacijama, prema prirodi ravnodušan, jer mu je objekt spoznaje.
Kod starih Egipćana kosmos je bio ispunjen životnim, funkcionalnim
počelima. U njemu događaj i radnju dramski treba doživjeti, jer se samo
tako dolazi do spoznaje. To je baš ono zbog čega je mit kod drevnih
civilizacija služio umjesto logičke analize I zaključaka, mit koji teži da u
poetskom ruhu koje je kod Egipćana i Sumerana uvijek prožeto nekom
mišlju. Takav oblik mita ne susreće se samo kod drevnih Sumerana i
Egipćana već I kod ostalih naroda kao, na primjer, kod Helena. Mit se kod
4
kod starih naroda ne smije shvatiti kao neka bajka, basna, saga, već kao
slikovit način predstavljanja događaja i iskazivanja misli o pojavama u
vasioni vezanim za ljudski život.
Fenomen smrti, kad je riječ o čovjeku, drevni Egipćani nisu poznavali. Pod
prirodnom smrću podrazumijevali su prelazak čovjeka I njegovog duha
zvanog
Ba,
u višu duhovniju razinu života, prelazak u višu sferu svijesti
oličenu vječnim životom na Poljanima mira, u egipatskom raju zvanom
Sekhet-Aaru
, do čega bi dolazilo ako bi se umrli opravdao na Ozirisovom
zagrobnom sudu. Ukoliko se ne bi opravdao, dolazilo bi do istinske smrti,
do uništenja umrlig od strane čudovišta podzemnog svijeta koji se zvao
Ammamat
.
Kad je riječ o neprirodnoj smrti, o samoubistvu, ono se u inicijacijskoj
egipatskoj literature pojavljuje: a.) kao posljedica afekta ili ludila, što je
neodgovorno samoubistvo i svrstava se u prirodnu smrt.
Ono je tema sekularne literature u kojoj su moralne pouke o životu i smrti
upućene običnim smrtnicima jasno iznesene; b.) kao posljedica svjesnog
izbora i čina, što je odgovorno samoubijstvo; c.) kao posljedica višeg nivoa
svijesti, suočavanja sa samim sobom, somaubistvo okarakterizirano
pobunom individue, što je filozofsko ubistvo koje je tema literature
razmatrane u uskom krugu odabranih sa višim obrazovanjem. Kad je riječ
o svjesnom i filozofskom ubistvu tu treba primijeniti: svjestan izbor, ravan
volji, kao i moć, sila čiji je izvor
Duh, Ba
. Ako se ta sila okreće protiv
Duha,
Ba,
dolazi do podvajanja onoga što
Duh
drži u svojoj moći, to jest dolazi do
odvajanja
Ka,
tjelesne duše, tijela od
Ba
( Duha)
.
5
