Egzogena geomorfologija

Univerzitet u Sarajevu
Prirodno – matematički fakultet
Odsjek za geografiju

EGZOGENA
GEOMORFOLOGIJA

Prof. dr. Temimovic Emir Radili: grupa autora iz Fojnice

Sarajevo 2014.god.

GEOMORFOLOŠKI AGENSI

Erozija je uništavanje već postojećih reljefnih oblika. Akumulacija je taloženje materijala koji
je pokrenut erozijom. Monogenetski reljefni oblici su oni oblici kod kojih morfološkoj
evoluciji ne postoje faze u razvoju; primjer: riječne doline koje nemaju terase. Kod
poligenetskih i polifaznih oblika postoje faze u razvoju; primjer: riječne doline sa riječnim
terasama koje su nastale kombinacijom usjecanja i bočne erozije.

AGENSI:

1. fizičko razoravanje stijena,
2. hemijsko raspadanje stijena,
3. abrazija,
4. fluvijalni procesi (kod riječnih tokova),
5. kraški procesi ili korozija,
6. proces nivacije,
7. glacijalni ili lednički procesi (rad leda ili egzaracija),
8. eolski procesi (deflacija ili korazija),
9. denudacija (ogoličavanje) – padinski proces › strmi dijelovi kopna,
10. fizičko i hemijsko razoravanje i raspadanje (proces nivacije, proces denudacije, proces
erozije tla).

Deflacija je odnošenje materijala vjetrom. Korazija je nagrizanje stijena od strane vjetra koji
nosi čestice.
Modifikatori svih procesa na površini su klasični (geološka građa, klima, vegetacija i sl.).
Polimorfija je morfološka raznovrsnost istorodnih oblika, npr. riječne terase u rastresitim i
kompaktnim slojevima.

Nivoi erozije

1. evstatički nivo ili svjestska erozivna baza tj. Apsolutna donja baza za eroziju na kopnu
(nivo svjetskog okeana);

2. lokalni nivo, lokalna donja erozivna baza (npr. ušće pritoke u glavnu rijeku)

EROZIJA TLA

Erozija tla je geomorfološki proces ubrzanog spiranja i odnošenja rastresitog zemljišta i
stijena djelovanjem kišnice te bujica vodenih tokova.

Oblici erozije tla:
1. brazde – najsitniji oblici erozije tla i u obliku izduženih žljebova nastali oticanjem
kišnice, široki su do nekoliko cm, a duboki do 15 cm;
2. vododerine – veće erozivne brazde usječene od vrha do dna padine, širine 1-2 metra,
dubine nekoliko metara;
3. jaruge – najveći oblik reljefa erozije tla, podsječaju na uske doline planinskih potoka i
mnogo su dublje nego što su šire.

najveći pritisak na stijene, 2100 atmosfera (konstantno mržnjenje). Najvažniji faktor kod
mržnjenja je poroznost stijena.

Vrste pukotina

1. Litoklaze, splet nasitnijih pukotina, one su upravne i vrlo malog raspona. One su nastale
prskanjem stjenovite mase usljed temperaturnog razoravanja. Dijele se na:
a) Piezoklaze, one su nastale usljed širenja stijena, pri zagrijavanju;
b) Sinklaze, koje nastaju usljed skupljanja, pri hlađenju

2. Dijastrome, to su međuslojne pukotine koje odvajaju jedan sloj od drugog, a nastale su za
vrijeme taloženja sedimentnih stijena

3. Brahiklaze, to su upravne, kratke pukotine koje sijeku svaki sloj za sebe, od jedne
dijastrome do druge i široke su do 10 cm. Imaju najveći značaj pri poniranju atmosferskih
voda u unutrašnjost (okršavanje). Kombinujući se sa dijastromama omogućavaju intenzivnu
podzemnu cirkulaciju podzemne vode.

4. Dijaklaze, to su velike upravne pukotine koje presijecaju čitav niz slojeva. Mogu se pružati
u dubinu stjenovite mase i po više desetina metara. Duž njih nije vršeno kretanje slojeva.

5. Paraklaze, tzv. rasjedne pukotine velikih dimenzija duž kojih je vršeno kretanje slojeva. To
su ustvari rasjedne pukotine.

Razoreni stijenski materijal:

-Deluvijum je pokrenuti stijenski materijal niz padinu i nagomilan u podnožju (nije na svom
mjestu).
-Eluvijum je razoreni stijenski materijal na ravnim površinama

Hemijsko raspadanje

Nastaje pod djelovanjem vode i različitih hemijskih agenasa. Naročito zavisi od klime pa je
najizraženije u tropskim vlažnim klimama. Najjače je na površini Zemlje i iznosi do 30 cm
dubine. Zavisi od geološke građe i brojnosti pukotina i ovi procesi se manifestuju kroz:
Rastvaranje stijena je hemijsko djelovanje vode na karbonatnim stijenama i najčešče se
manifestuje na krečnjaku i dolomitu. To je tzv. krška korozija.
Proces oksidacije dovodi do primjesa u stijenama npr crvena je primjesa Fe i Al.
Proces hidratacije je prelazak anhidrita u gips.
Najznačajniji agensi su podzemne vode i kišnice u kojima su rasptopljeni HCO

(ugljična

kiselina) i O

(kisik). Hemijsko raspadanje se manifestuje kroz:

1. proces otapanja stijena (karbonatne stijene – krečnjak, dolomit, gips, halit) je opšti proces:
u prirodi ne postoje stijene koje su apsolutno otporne prema rastvaračkom djelovanju vode.
One koje su rastvorljive u znatoj mjeri su krečnjak i dolomit. Proces hemijskog rastvaranja
karbonatnih stijena pod djelovanjem vode naziva se krška korozija.

2. proces oksidacije se sastoji u djelovanju kiseonika rastvorenog u vodi. Mnoge sedimentne
stijene (pijeskovi, pješčari, gline, laporci) koje sadrže u sebi gvožđevite sastojke bivaju često
obojene crvenkastom bojom koja pokazuje da su one izložene oksidaciji.

3. proces hidratacije se sastoji u djelovanju vode koje ulazi u sastav molekula pojedinih
minerala. Najpoznatiji primjer je prijelaz anhidrita u gips: CaSO

+ 2H

O › CaSO

x 2H

Organsko ili biogeno razoravanje

Organogeno razoravanje i raspadanje stijena se manifestuje na dva načina:

1. djelovanjem mikroorganizama na površini stijena

2. djelovanje korijenja biljaka (djelovanje šumske vegetacije)
Proces razoravanja i raspadanja stijena, vezan za životne funkcije biljaka i životinja, zavisi u
prvom redu od broja organizama u datoj geografskoj sredini. Bioegeni uticaj na površini
stjenovitih masa počinje prvo djelovanjem mikroorganizama. Uticaj biogenog razoravanja i
raspadanja stijena je kompleksan proces.
Korijenje biljaka djeluje na dva načina:
a) korijenje drveća razorava stijenu
b) korijenje u rastresitim slojevima spriječava spiranje i eroziju tla

OBLICI RELJEFA NASTALI RAZORAVANJEM I RASPADANJEM STIJENA

Točila su erozivni oblici i predstavljaju žljebove u obliku oluka na padinama strmih planina,
niz koje se kreće stjenovita drobina.
Sipari su akumulativni oblici i predstavljaju nagomilani materijal na kraju točila i imaju oblik
kupastog uzvišenja. Krupni materijal je na dnu sipara, a sitni na vrhu.

Složeniji oblici:

1. plazevi – su nizovi sipara, nastaju srastanjem nizova sipara u vidu jedinstvenog siparskog
pojasa(Zelengora, Lelija, Čvrsnica i Prenj);
2. prozorci – otvori unutar stijenskih kompleksa, izgledaju kao prozori;
3. grič – manja uzišenja koja strše u reljefu, a posljedica su djelovanja erozije na mekše i
otpornije stijene;
4. ostenjak – usamljeni stjenovit stup, npr. Babin zub.

EGZOGENI PROCESI U RELJEFU
-sunčeva energija
-sila gravitacije
-unutrašnjost zemlje-padinski proces
-svemirska tijela-plima i oseka
-akumulacijski (biogeni i antropogeni)
Vanjski geomorfološki procesi su aktivni faktori u nastanku i razvoju reljefa. Djelovanje im
rezultira formiranjem:
-denudacijskih reljefnih oblika