EKONOMIKA – USMENII
1.Predmet proučavanja ekonomike polj. gazdinstava?
Težnja je da se omogući preuzeću da na najbolji način iskoristi faktore za proizvodnju. Bitno je
imati cilj koji se želi postići i da je povezan sa sredstvima koja nam stoje na raspolaganju, treba
biti realan.
Ciljevi koji se žele postići:
1. Povećano iskorišćavanje kapaciteta za proizvodnju, uslova za proizvodnju i da se ukupni
proizvod (finalni) poveća po jedinici zemlje ili po grlu stoke
2. Stalan porast ekonomičnosti
3. Stalan porast produktivnosti – da je sredstvo za proizvodnju iskorišćeno što racionalnije
4. Što povoljnija rentabilnost – od odnosa finansijskog rezultata (dobiti) i uloženih
osnovnih i obrtnih sredstava zavisi mogućnost obezbeđenja proširene reprodukcije
5. Stalno povećanje standarda života članova radne organizacije
Da bi se ovi ciljevi ostvarili potrebno je da se koriste odgovarajuća sredstva za proizvodnju i
bitno je da se izvrši alokacija činilaca za proizvodnju između pojedinih reona, tehnoloških
rešenja sa ciljem da se olakša postizanje navedenih ciljeva.
Teži se maksimiziranju rezultata, a kada se dostigne obim proizvodnje koji zadovoljava sve
potrebe teži se njegovom ostvarenju sa minimalnim utroškom činilaca za proizvodnju.
Prvi slučaj karakteriše zemlje u razvoju, a drugi razvijene zemlje ( u početnim fazama razvoja
javlja se nedostatak nekih faktora za proizvodnju: oprema, novčana sredstva, nedostatak
kvalifikovanih proizvođača i stručnjaka) te se zbog toga teži maksimiziranju rezultata koji
omogućavanju limitirani činioci za proizvodnju. Međutim čim se postigne određeni obim
proizvodnje javlja se težnja da se on postigne monimalnim itroškom činilaca za proizvodnju.
2. Izražavanje promena rezultat proizvodnje?
Analiza rezultata poljuprivrednog preduzeća sve više se vezuje za izračunavanje povećanog
(dodatnog) rezultata proizvodnje, koji može da se ostvari povećanim (dodatnim) utroškom.
Povećanje utroška koje se treba učiniti radi povećanja rezultata može se izračinati na razne
načine. Na osnovu tih izračunavanje ustanovljena su ekonomska načela i principi u vezi sa
pojmom marginalnosti tj. povećanja rezultata na osnovu povećanja utroška. Ova načela koriste
se za rešavanje sledećih problema:
1. Koji obim proizvodnje pojedinih proizvoda je najpovoljniji tj. koja veličina preduzeća je
najpovoljnija
2. Koju količinu utroška upotrebiti tj. koji nivo intezivnosti treba da karakteriše proizvodnju
3. Kako kombinovati linije proizvodnje tj. kakva treba da bude struktura proizvodnje
Sprecifičnost u razmatrenju ovih problema sastoji se u tome što se uglavnom imaju u vidu
promenljivi elementi. Ima se u vidu veliki broj činilaca proizvodnje ili elemenata utroška (x1,
x2,...xn). Oni su različiti za razne linije proizvodnje.
Kada se naučnom ispitivanju odnosa utroška i obima proizvodnje prilazi sa tehničko-
tehnološkog aspekta obično se polazi od utroška pri nepromenjenim uslovima.
Agroekonomista i organizator proizvodnje moraju uvek da razlikuju fiksne i varijabilne
troškove i da imaju u vidu odnose utrošak-rezultata (proizvodnja f-ja).
Ako se proizvod precesa proizvodnje označi sa (Y) a ako se (f) upotrebi da označi „zavisi od“
onda se može napisati sledeći izraz : y=f(x1,x2,....xn).
Rezultat (y) zavisi od promenljivih elemenata utrošaka od x1 do xn. Nakon toga treba
odvojiti varijabilne od fiksih elemenata utroška zašta se upotrebljava vertikalna crta:
y=f(x1,x2,x3/x4,x5,....xn). Poželjno je da se sa x4 označi element troška koji najlakše varira a
sa xn element koji najteže varira.
3.Oboležja činilaca za proizvodnju?
Ekonomija proizvodnje koja se sastoji u izboru između mogućih alternativa obuhvata brojne
odnose između uloženih cinilaca proizvodnje i ostvarenog obima proizvodnje. Poznavanje tih
odnosa je od posebnog začaja jer predstavlja sredstva pomoću kojih se mogu analizirati
problemi proizvodnje, odnosno iskorišćavanje činilaca za proizvodnju. Mogu se primeniti kada
se radi o organizaciji izbora činilaca za proizvodnju u cilju postizanja najpovoljnijeg rezultata
proljoprivrednog preduzeća.
Kada se radi o iskorišćavanju činilaca za proizvodnju treba imati u vidu da se neki njihovi
sastavni delovi, posebno sastavni delovi predmeta rada (mineralno đubrivo, stočna hrana)
mogu u potpunosti iskoristiti u procesu proizvodnje, a mogu se čuvati i za kasiji period.
Na sličan način može da se predstavi input-output odnos kad se posmatra prinos kukuruza po
hektaru u zavisnosti od broja kultivacija. Kultivacija se u ovom primeru javlja kao agregatni
činilac, sadrži u sebi troškove rada traktoriste, troškove pogonsog goriva i maziva, troškove
amortizacije, održavanje traktora,...
Svaka od navedenih 5 kombinacija prikazana je tačkastom linijom da bi se time pokazalo da
situacija između 0 i a, a i b, ... u stvarnosti ne postoje osim kada naredna kultivacija nije
itvedena na celoj površini pa preračunata na celu površinu daje na primer veličinu između dve i
tri (kada je treća izvedena na jednom delu površine pod kukuruzom). Navedeni primer pokazuje
input-output odnos koji ima diskontinualni (isprekidani tok).Postoji i kontinualni (neprekidni
tok), kod kontinualnog toka svakoj nački na proizvodnoj funkciji odgovara određeni utrošak.
Funkcija proizvodnje može da se izrazi na razne načine: u vidu aritmetičke tabele, grafički i
algebarski.
Input-output odnosi mogu biti od značaja ako se odnose na određeni vremenski period i
određenu tehnologiju proizvodnje. Naprimer obim proizvodnje biće različit u zavisnosti od toga
kako je raspodeljena iska količina đubriva po jedinici površine u proizvodnji kukuruza. Nije isto
da li će se određena količina dati odjednom ili u više mahova i kako će biti raspoređeni periodi
prihranjivanja useva. Isto tako odnos đubriva i obima proizvodnje kukuruza biće različit u
zavisnosti od toga da li je đubrivo upotrebljeno za đubrenje hibridnog ili ne hribridnog
kukuruza.
Proizvodnja istog proizvoda može biti organizovana na razne načine u zavisnosti od kombinacije
činilaca za proizvodnju i tehnologije koja se koristi. Posmatrajući ih sa tehničko-tehnološkog
akspekta ratko se može reći koja je najpovoljnija upotreba raspoloživih izvora činilaca za
proizvodnju. Najpovoljnija moguća kombinacija proizvoda (struktura proizvodnje) ili činilaca za
proizvodnju ne može da se odredi ako se ne upotrebi neki od pokazatelja koji premešta
problem sa terena tehničko-tehnoloških na teren ekonomskih nauka. Takav pokazatelj može da
spredstavlja sve ono što omogućava da se utvrdi koja je od dve ili više mogućih alternativa
najpovoljnija tj. koja od njih omogućava postizanje najpovoljnijeg krajnjeg rezultata.
Ako se upoređuju dva proizvoda koja mogu biti proizvedena sa određenim izborom činilaca za
proizvodnju onda takav indikator predstavlja odnos cena između ta dva proizvoda ukoliko se
želi da se ostvari što veća masa dohotka.
Ukoliko se dve različite kombinacije činilaca za proizvodnju mogu upotrebiti za određeni obim
proizvodnje onda takav indikator predstavlja odnos troškova koje izazivaju te dve kombinacije
činilaca za proizvodnju.
6.Tendencije u input-output odnosima?
Odnos između utroška varijabilnog faktora (pri čemu su odstali konstantni) i obima proizvodnje
određenog proizvoda radi kojeg se taj utrošak vrši može da ima jedan od tri opšta oblika koji
obeležavaju: konstanto, rastuće ili opadajuće povećanje proizvodje.
Posle određenog kretanja u vidu ovih tendencija može da dođe do opadanja rezultata sa
povećanjem varijabilnog faktora.
Konstatnto povećanje proizvodnje
-se karakteriše time što se svakim jedanik povećanjem varijabilnog faktors koji se dodaje
fiksinim faktorima javlja jednako povećanje obima prizvodnje. Odnos između utroška i obima
porizvodnje se u tom slučaju nziva linearnim
Y=ax1
Opadajuće povećanje proizvodnje
Karakteriše se sa sve manjim povećanjem proizvodnje sa svakom daljom jednicom utroška.
Linija koje predstavlja odnos opadajućeg povećanja proizvodnje sa svakom daljom jedinicom
utroška je konkavna u odnosu na apscisu.
Ova tendencija se ispoljava pri intenziviranju proizvodnje iznad određene granice, a da se
pritom nije promenio kvalitet činilaca za proizvodnju.
Y=a+bx1-cx
1
(y=a-bx+cx
2
)
