Ekonomika preduzeća
UVOD U EKONOMIKU POSLOVANJA PREDUZEĆA
POJMOVI I DEFINICIJE
Ekonomske nauke
Ekonomske nauke spadaju u grupu društvenih nauka koje za predmet izučavanja imaju ekonomsku oblast društvenog
života.
Nauka, šire posmatrano, predstavlja skup znanja i istina o pojavama u prirodi i društvu.
Kroz Stari i Srednji vek, ekonomska izučavanja su bila sporadično prisutna u okviru drugih, pre svega
filozofskih razmišljanja. Izdvajanje ekonomskih nauka iz okvira filozofije dogadja se tek sa nastankom
kapitalističkog društvenog uredjenja.
U kapitalizmu robna proizvodnja postaje dominantan oblik privredjivanja, nasuprot ranijim načinima
proizvodnje koje je, više ili manje, obeležavao naturalni oblik privredjivanja, odnosno proizvodnje i razmene.
Razvojem i grananjem robne privrede i podele rada – ekonomske pojave i procesi postaju sve raznovrsniji,
složeniji i komplikovaniji. Njihovo izučavanje nije se više moglo odvijati u uzgrednim analizama, već je
postalo predmet posebnih ekonomskih nauka i naučnih disciplina.
U istorijskom razvoju društva neprekidno se razvijala materijalna osnova proizvodnje, zajedno sa razvojem
proizvodnih odnosa u društvu. Na taj način, narastale su i potrebe naučnog izučavanja i uopštavanja ovih
pojava i dešavanja.
U razvijenom sistemu podele rada, privredne aktivnosti dovode do gomilanja bogatstva odredjenog sloja
ljudi. Da bi se kapital, koji je posle oblasti trgovine, odnosno prometa, osvojio i oblast proizvodnje (preko
modernih tehnologija) – mogao dalje oplodjavati – bilo je neophodno kompleksnije izučavanje života i
njegovih zakonitosti.
Predmet izučavanja ekonomskih nauka danas je skoro svaka ljudska delatnost u kojoj se javlja problem
ograničenih sredstava za realizaciju odabranih ciljeva.
Ekonomske nauke se ne bave isključivo objašnjavanjem ekonomskog života, njegovih karakteristika i
zakonitosti. One razvijaju odgovarajuće naučne metode pomoću kojih omogućavaju što povoljniji izbor
pravaca i načina ekonomskog razvoja.
Ekonomske nauke izučavaju pojave u reprodukciji i ekonomskom životu sa aspekta društvenih odnosa. One
predstavljaju jedan od podsistema u sistemu društvenih nauka.
Ekonomske nauke izučavaju i institucije u okviru kojih se odvija ekonomski život društva i koje, sa svoje
strane, imaju dominantan uticaj na njegov razvoj, u smislu ubrzanja, kočenja ili usporavanja.
Ekonomske nauke obuhvataju danas brojne i raznovrsne naučne discipline. Njihov sadržaj obuhvata:
opšte ekonomske aktivnosti;
ekonomske aktivnosti u pojedinim oblicima i načinima proizvodnje;
ekonomske aktivnosti u pojedinim zemljama;
različite aspekte privrednog razvoja;
medjunarodne ekonomske odnose;
grane i delatnosti privrede;
vrste preduzeća;
pojedine ekonomske kategorije;
metodološke aspekte kvalitativne i kvantitativne analize ekonomskih pojava i procesa;
prostorne i vremenske aspekte proizvodnih snaga;
istorijski razvoj ekonomske misli.
Iako su vrlo brojne i raznovrsne,
ekonomske nauke čine celinu koja se označava nazivom ekonomska
nauka ili ekonomija
. To jedinstvo definiše predmet, cilj i metod njihovog istraživanja.
Ekonomske nauke se bave raznovrsnim aspektima materijalne oblasti društvenog života. One su, po svojoj
prirodi i predmetu vezane za ekonomske interese pojedinaca, grupa ili pak čitavih kategorija i klasa društva.
Ekonomija
Reč ekonomija vodi poreklo od grčke reči OIKONOMIA u izvornom značenju „pravila o radu u gazdinstvu.
Grčki filozof Ksenofon je ekonomiju tretirao kao „veštinu upravljanja gazdinstvom“, a Aristotel kao „veštinu
pribavljanja dobara za život i korisnih za kuću i državu“.
Pod terminom „ekonomija“ označava se „ukupnost ekonomskih nauka“ koje obuhvataju „svaku ljudsku
delatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju odabranih ciljeva“. Iz ovakvog
pristupa pojmu „ekonomija“ proizilaze i zahtevi
efektivnosti
, koja označava maksimalnu realizaciju ciljeva u
okviru datih resursa, kao i
efikasnosti
, koja označava ostvarivanje postavljenih ciljeva sa minimalnim
trošenjem resursa.
Ekonomija je naučna disciplina koja izučava ekonomske zakonitosti u privredi jedne zemlje, grupe
zemalja ili regiona.
Ekonomija kao posebna oblast nauke obuhvata ekonomsku teoriju, ekonomsku politiku i prateće ekonomske
discipline koje omogućavaju kvalitativnu i kvantitativnu analizu ekonomskih pojava, kao i primenu tih
dostignuća u praksi.
U odredjenom, užem značenju, pojam „ekonomija“ se može tumačiti i u smislu štedljivosti i racionalnog
korišćenja raspoloživih resursa.
Grupa autora, „Ekonomika preduzeća“, Ekonomski fakultet, Beograd 1998.
Ekonomija se definiše i kao konkretna ekonomska stvarnost koja se ispoljava kroz odredjena ekonomska
stanja i odnose, koji se menjaju u skladu sa ciljevima koji se pred odre enu ekonomiju postavljaju.
Ekonomija obuhvata danas ukupnost ekonomskih nauka.
Savremena ekonomija izučava zakonitosti
materijalnog razvoja i ekonomskog života društva i njegovih podsistema. Ona je svrsishodna delatnost
(društva, preduzeća, pojedinca) u ostvarivanju odredjenih ekonomskih ciljeva. Ti ciljevi izviru iz ekonomskih
potreba.
Jedna grupa autora pod „ekonomijom“ podrazumeva opštu ekonomsku teoriju koja se kod drugih teoretičara
označava pojmom „politička ekonomija.“
Ekonomija kao naučna disciplina stara je, kao zaokružena i sistematski izučavana oblast, oko dva veka. Smatra se
da to izučavanje počinje od Adama Smita i njegovog dela Bogatstvo naroda (1776). Tu su i radovi Davida Rikarda
koji je istraživao probleme raspodele (Principi oporezivanja) i niz drugih autora iz tzv. „engleske škole ekonomske
misli“. Videti: Grupa autora, „Ekonomija“, Megatrend, Beograd 1998.
Terminom ekonomija u njegovom najužem značenju, označava se gazdinstvo, najčešće poljoprivredno,
zadružno – u kome se zajednički obavlja odredjena privredna delatnost. U tom smislu, izraz „ekonomija“
označava štedljivost i racionalno korišćenje raspoloživih resursa, kao i red u vodjenju gazdinstva –
domaćinstva.
Šire gledano, ekonomija obuhvata ekonomske odnose i aktivnost ljudi vezane za proces reprodukcije. Ona
permanentno traži odgovore na pitanje: kako optimalno koristiti zadate i ograničene proizvodne resurse u
ciklusu reprodukcije preduzeća ili šire u okviru države, regiona i sl.

Ukupni društveni sistem sastoji se iz materijalnog i socijalnog podsistema. Pri tome materijalni predstavlja sferu
privredjivanja, dok se u drugom zadovoljavaju društvene potrebe. Kako se podmirivanje opštih potreba ljudi
obezbedjuje iz materijalne sfere, ekonomska nauka obradjuje i problematiku finansiranja društvenih delatnosti. U tom
smislu, društvene delatnosti svoju ulogu u podmirivanju odredjenih opštih potreba moraju podvrgnuti ne samo
socijalnim, već i ekonomskim kriterijumima. Stoga se i društvene delatnosti javljaju kao predmet izučavanja
ekonomskih nauka. To se odnosi na oblast racionalnosti uopšte i društvene potrošnje kao izraza primene
ekonomskih kriterijuma u njihovom funkcionisanju.
Ekonomska politika
Ekonomska politika je posebna oblast ekonomskih nauka. Ona je nauka o merama i metodama svesnog
regulisanja, usmeravanja i menjanja odnosa u okviru reprodukcije i društva.
Ekonomska politika predstavlja i praktičnu aktivnost koju u globalnom regulisanju ekonomskog života ka
odabranim ciljevima, sprovodi država i njeni organi. U tom smislu,
ekonomska politika je koncentrisani
izraz ekonomike.
Ekonomski interesi odražavaju materijalne uslove života ljudi i formiraju se pod uticajem njihovih stalnih
potreba za materijalnim i duhovnim dobrima. Te potrebe su objektivan motiv ekonomske aktivnosti ljudi. Sa
stanovišta čoveka – pojedinca, ekonomski interesi se odražavaju u vidu odredjenih predstava o njihovom
ekonomskom položaju. Širenjem i uopštavanjem predstava, one se javljaju u obliku sistema ekonomskih
kategorija i zakona.
Ekonomska politika je, dakle, nauka koja se bavi izučavanjem načela, pravila ponašanja i zakonitosti koje se
pojavljuju u ekonomskim i drugim aktivnostima države, kao i svesnog delovanja društva na ekonomsku bazu
i na postojeće ekonomske odnose u cilju njihovog menjanja i usavršavanja.
Promene u ekonomici, pre nego što dovedu do promena u ekonomskoj politici, treba da budu prethodno
definisane i objašnjene. kao signal za izmenu ekonomske politike obično se javljaju teškoće u razvoju
privrede ili pojedinih segmenata – koje je naučno potrebno analizirati i sagledati.
Iako je ekonomska politika uslovljena ekonomikom, ona ima odredjeno samostalno područje izučavanja i
delovanja i povratno utiče na ekonomiku – bilo pozitivno ili negativno. Ekonomska politika može da stvara
povoljne uslove za razvoj proizvodnih snaga i time pospešuje i ubrzava razvoj ekonomike. Ali, ona može da
koči i usporava razvoj ekonomike, da dovodi do razaranja i rasipanja proizvodnih resursa. Ekonomska
politika može pospešivati ekonomski razvoj u jednom i kočiti ga u drugom pravcu. Ista ekonomska politika u
odredjenim uslovima može da ubrzava, a u drugim da koči ekonomski razvoj. To je razumljivo, jer promene u
ekonomici zahtevaju i promene u ekonomskoj politici.
Ekonomija nema za cilj samo istraživanje zakona i objašnjavanje ekonomskih pojava, već i da omogući uticaj
ljudi na tokove ekonomskog života. Na ovaj način ona predstavlja teorijsku osnovu ekonomske politike.
Ekonomsku politiku kao nauku i praksu možemo posmatrati prema pojedinim načinima proizvodnje,
medjunarodnim ekonomskim odnosima, širim regionima, pojedinim zemljama, granama privrede,
grupacijama, preduzećima i sl.
Aktivni odnos države prema privrednim subjektima koji se ispoljava u vodjenju ekonomske politike – izraz je
ekonomskih nužnosti i ekonomskih zahteva reprodukcije. tokom celokupnog privrednog razvoja postojao je
nesklad izmedju stalno rastućih potreba ljudi i mogućnosti njihovog zadovoljavanja. Realni nedostatak
faktora proizvodnje uslovljavao je stalno interventne mere države na alokaciju tih faktora na nivou nacionalne
privrede– makroekonomskom planu.
Ekonomskom politikom se stvaraju najpovoljniji uslovi razvoja i materijalne osnove države, regiona, grane,
preduzeća i sl. – odnosno vrši se podsticanje bržeg privrednog razvoja u celini.
Merama ekonomske politike obezbedjuje se stalni i neprekidni proces investiranja – koji po svom obimu, strukturi,
dinamici i prostornom razmeštaju – zadovoljava potrebe normalnog odvijanja privrednog života i njegovu uskladjenost sa
potrebama razvoja na srednji i duži rok. Na taj način, ekonomskom politikom se stvaraju uslovi za optimalni privredni
razvoj jedne zemlje.
Ekonomski optimum je u neposrednoj zavisnosti od osnovnih ciljeva ekonomske politike i u suštini se
izražava odgovarajućom stopom privrednog rasta koja obezbedjuje ostvarivanje postavljenih ciljeva.
Ekonomska politika je uslovljena dostignutim stepenom ekonomske razvijenosti konkretne zemlje,
organizacijom i strukturom njene ekonomike i društvene nadgradnje. Pored toga, na ekonomsku politiku
značajan uticaj ima i medjunarodni i politički položaj jedne zemlje, odnosno njena uloga u medjunarodnoj
podeli rada.
U savremenim uslovima postojanja velikih i snažnih medjunarodnih ekonomskih organizacija i integracija
(Evropska unija, Medjunarodne finansijske institucije, OECD, regionalna udruženja i sl.) – ekonomska
politika jedne države nužno mora uvažavati pravila, zakonodavstvo i planove tih medjunarodnih činilaca i
slično.
Preduzeće
Preduzeće je ekonomski subjekt u okviru koga se, u robno-novčanoj privredi obavlja odredjena
privredna delatnost.
Shvatanje pojma „preduzeće“ menjalo se u istorijskim razdobljima. Ono se uvek javljalo kao oblik odvijanja
privrednih aktivnosti i manje ili više, aktivni privredni i društveni subjekt. U literaturi i praksi su se koristili
različiti nazivi za oznaku pojma – preduzeće.
Samo u jugoslovenskoj praksi preduzeće je doživljavalo brojne metamorfoze. Npr. nazivi: „privredna organizacija“,
„radna organizacija“, „organizacija udruženog rada“, „poslovni sistem“ i sl. – u suštini su označavali preduzeće u
raznim fazama društvenog i ekonomskog razvoja.
Jednu od najstarijih definicija preduzeća dao je Kursel Senej (Courcelle Seneuil) i objašnjava je kao „svaku
ljudsku aktivnost koja koristi razne sile da bi ostvarila odredjeni cilj. Ovde se pojam preduzeća vezuje za
„ljudsku aktivnost“ i odražava mnoštvo pojavnih oblika privrednih i drugih aktivnosti koje su se pod nazivom
„preduzeće“ razvijale i gasile od druge polovine 18 veka do danas.
Courcell Seneil „Traite des enterprises privees“, Paris, 1855.
Preduzeće prirodno evoluira prostorno i vremenski, po formi i sadržini. Kontinuitet preduzeća kao oblika
organizacije društvenog rada, i ekonomskih aktivnosti zasniva se na pretpostavci da se organizacioni oblici
rada u robnoj proizvodnji bitno ne razlikuju u različitim društvenim sistemima. Društvena i ekonomska
obeležja preduzeća evoluiraju sa transformacijom svojine i razvojem tehničke osnove preduzeća.
Razvoj komponenata proizvodnje, tehničke osnove i podele rada, kao i omasovljavanje proizvodnje –
dovode do promena kvalitativnih obeležja preduzeća. Tome doprinose uticaj i ingerencija države preko
ekonomske politike na položaj i reprodukciju preduzeća.
Tržišni koncept preduzećem smatra „svaki samostalni finansijski subjekt koji proizvodi za tržište robu ili
usluge“. Ovakvo shvatanje prisutno je bez obzira na heterogenost tehnoloških procesa koje savremeno
preduzeće objedinjuje. U takvom preduzeću težište je na pravnom statusu i vlasništvu komponentama
preduzeća – (imovinska autonomija) i profitu koji ono treba da ostvari.
P. Baran i P. Swezy ističu da su glavni ciljevi modernog preduzeća „visoki dohoci uprave, dobri profiti, čvrst
konkurencijski položaj i rast“. „Monopolski kapital“, str. 34.
Ekonomski karakter preduzeća proizilazi iz njegove materijalne baze koju čine kapital i rad, kao i ekonomske
zakonitosti i principi na kojima se zasniva njihovo poslovanje i razvoj.
Preduzeće je složen ekonomski i organizacioni subjekt koji podrazumeva detaljnu podelu rada, poslova i
funkcija, a samim tim i potrebu njihovog koordiniranja ka postavljenim ciljevima.
Savremene teorije preduzeća tretiraju ga kao racionalni, ekonomski sistem sa preduzetnikom na čelu dok ga
teorije o organizaciji prevashodno definišu kao organizaciju, s definisanim medjuljudskim odnosima.

delegirani predstavnici vrše ulogu „društvenih preduzetnika“. Oni organizuju proizvodnju, razvijaju
proizvodne snage i programiraju uslove za prenošenje preduzetništva na kolektivne proizvodjače.
„Proces tog prenošenja i afirmacije udruženih proizvodjača kao kolektivnih preduzetnika već je započeo kod nas.
Naročit mu je zamah dalo radničko samoupravljanje i nastojanje da se ono dalje razvija kao celovit sistem odnosa
udruženog rada. To omogućava našim radnicima da bez posrednika i opunomoćenika upravljaju svojim radom i svim
poslovima društvene reprodukcije.“ dr Ivo Brkljački, Ekonomska enciklopedija, Zagreb, str. 186.
Iako postoji jasna diferencijacija izmedju privatnog i kontrolisanog preduzetništva, u većini zemalja postoji
mešovit ili kombinovani sistem privatnog i javnog ili društvenog preduzetništva. Efikasnost privrede u celini
opredeljuje to koja vrsta preduzetništva je preovladjujuća u datom vremenu.
Značaj preduzetništva u širem smislu, ogleda se i u postojanju i negovanju tradicije i kulture preduzetništva,
kao i stava države prema preduzetništvu i preduzetnicima, preko odgovarajućeg ekonomskog i društvenog
ambijenta.
Preduzetnik
Preduzetnik – kao subjekt i nosilac funkcije preduzetništva – vremenski prethodi preduzeću kao kategoriji i
predmetu izučavanja. U drugom razdoblju od skoro dva veka, preduzeće se identifikovalo sa preduzetnikom,
ili je bilo sinonim sadržine njegove aktivnosti.
Istorijski posmatrana uloga preduzetnika ogleda se u tome da je preduzetnik oličenje vlasnika, menadžera,
upravljača i rukovodioca.
Zadatak preduzetnika je da kombinuje faktore proizvodnje u jedan celovit poslovni organizam i da obavlja
odredjenu privrednu (poslovnu) aktivnost.
Kao preduzetnik se može pojaviti pojedinac, ali i grupa ljudi koji su spremni i sposobni da kreiraju nove ideje
i nove mogućnosti i da za njih obezbede potreban kapital i ljude. Oni stvaraju i menjaju preduzeće, kreiraju
organizaciju i upravljanje i prihvataju poslovni rizik. Preduzetnici su kreatori bitnih promena u preduzeću. Na
taj način se obezbedjuje odgovarajuća pozicija preduzeća i njegove prednosti u odnosu na druga preduzeća.
Kao kreator novih poslovnih mogućnosti, preduzetnik inicira i podstiče razvoj i organizaciju. Preduzetnici
kreiraju promene u preduzeću.
„Preduzetništvo je sposobnost neke osobe da zapazi povoljnu priliku za posao, da prikupi kapital potreban da se ta
prilika iskoristi i da započne neki posao preuzimajući rizik da neće uspeti ali u nadi da će postići uspeh da smišlja,
razvija i realizuje nove i profitabilne ideje i programe“, Koontz, H. R. Fulmer: „Ključni faktori i preduzetništva“,
Oslobodjenje, Sarajevo, 1990, str. 67
Efekti uspešnog preduzetnika su vidljivi i ogledaju se u visokoj efikasnosti i efektivnosti preduzeća, bržem
tempu njegovog rasta i razvoja u odnosu na konkurentska preduzeća.
Inicijativa i inovativnost, dinamika i smelost su osnovne osobine preduzetnika. On treba da bude pionir, stvaralac,
strateg, vodja i sanator preduzeća.
Nedostatak ili nedovoljna preduzetnička sposobnost mogu da izazovu zaostajanje preduzeća u svim
parametrima poslovanja i razvoja, gubljenje pozicije na tržištu ili čak prestanak rada i bankrotstvo preduzeća.
Preduzetništvo i preduzetnik su bazična pokretačka poluga preduzeća i privrednog
razvoja.
Pokretački mehanizmi tržišne privrede ne mogu se shvatiti bez razumevanja preduzetništva i
preduzetničke funkcije. Pri tome je beznačajno da li tu funkciju obavlja vlasnik ili profesionalni menadžer u
ime vlasnika. Uspeh ili neuspeh preduzeća, brži i sporiji tempo rasta i privrednog razvoja se prevashodno
objašnjavaju uspešnim ili manje uspešnim obavljanjem funkcije preduzetništva.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti