Ekonomska doktrina
Monetaristička ekonomska doktrina
Page 1
UVOD
Predmet ekonomskih doktrina kao nau
čno-nastavne discipline predstavlja
analizu ekonomske misli od najstarijih vremena do danas. Za razliku od ostalih
ekonomskih disciplina, Ekonomske doktrine izu
čavaju genezu i razvoj ekonomskih
ideja.
To zna
či da njen predmet istraživanja nije samo jedan problem, već svi osnovni
ekonomski problemi, nije samo jedna ekonomska teorija odnosno jedan teorijski sistem,
ve
ć veliki broj teorija, sistema i shvatanja. Analiza razvoja konomske misli podrazumeva
hronološki pregled teorijskih sistema pojedinih škola, pravaca i njihovih predstavnika,
kriti
čku analizu njihovih shvatanja i isticanje onih doprinosa koji su uticali i dalje utiču na
formiranje glavnog toka ekonomske misli, uz naznaku onih koji su ostali izvan osnovnog
toka.
Zato, pored prikaza osnovnih ideja pojedinih škola i njihovih predstavnika,
predmet obuhvata i komparativnu analizu razli
čitih teorija i škola. Komparativna analiza,
pored ukazivanja na specifi
čnosti i isključivosti pojedinih škola, ističe i njihovu
komplementarnost po pojedinim pitanjima. I mada predmet Ekonomskih doktrina nije
istorija ekonomskih doga
Ďaja, niti životna priča pojedinih ekonomista, niti njihova
intelektualna evolucija ili njihovi politi
čki i filozofski stavovi, već njihova teorijska
shvatanja ekonomskih problema, svi ovi faktori su manje ili više uticali na njihovo idejno
formiranje.
Zato, u cilju boljeg razumevanja prirode i suštine pojedinih teorija i škola,
potrebno ih je sagledati u okviru stvarnih (društveno-ekonomskih) i idejnih okolnosti
njihovog nastanka i razvoja. (Katarina, S. 2008.)
1.1
Uvod u monetasitičku ekonomsku doktrinu
Monetarizam se na intelektualnoj sceni ekonomske misli pojavio krajem 40ih i
polovinom 50ih godina dvadesetog veka sa značajnim radovima svog utemeljivača
Monetaristička ekonomska doktrina
Page 2
Miltona Friedmana. Uz Kejnzijanizam i Novu klasičnu makroekonomiju predstavlja jednu
od tri najuticaj
nije makroekonomske škole dvadesetog veka. U pogledu teorije ovaj
pravac ekonomske misli predstavlja modernu verziju neoklasične ekonomske škole, jer
oživljava i reformiše kvantitativnu teoriju novca i ulogu monetarne politike. Jednim
delom monetarizam je
nastao i kao odgovor na vladajuću kejnzijansku paradigmu, pa
se stoga pojava i jačanje monetarizma često označava kao monetaristična
kontrarevolucija. (Johnson, H. 1968.).
1.2
Karakteristike monetarističke škole
Osnovne
karakteristike monetarističke skole mogu se sažeti u nekoliko sledećih
odrednica:
1. U teorijskom smislu monetarizam je moderna verzija kvantitativne teorije novca
formulisane kao stabilna funkcija traženje za novcem.
2. U smislu ekonomske filozofije, monetarizam dosledno nastavlja Smithovu i
Sayovu doktrinu ekonomskog liberalizma i vere u stabilnost privrede kao njeno
prirodno svojstvo.
3.
Metodološkom smislu monetarizam insistira na pozitivnoj ekonomiji lišenoj etičkih
kriterijuma i vrednosti sudova i empirijskoj verifikaciji teorije (Fridman, M. 1953.),
cilj teorije treba da bude korektno predviĎanje dogadjaja na osnovu modela.
4.
U ekonomskoj politici naglasak se stavlja na stabilno i dugoročno upravljanje
ponudom novca a prednost daju pravilima u odnosu na diskrecionu politiku
vlade.
5.
U ideološkom smislu monetarizam je teorija liberalno konzervativne desnice koja
veruje u racionalnog pojedinca (koji nastoji da maksimizira svoju korisnost), u
privatnu svojinu i slobodu
– konkurentnu tržišnu utakmicu.
2.1
Razvoj monetarizma
U hronološkom smislu razlikujemo pet etapa u razvoju monetarizma:
1. Prva etapa tokom pedesetih godina kada je formulisana teorija permanentnog
dohodka i teorija stabilne tražnje za novcem.

Monetaristička ekonomska doktrina
Page 4
Empirijska verifikacija modela i teorijskih hipoteza (naročito u pogledu
ponude novca i funkcije trašnje za novcem).
UvoĎenjem
inflacionih
očekivanja,
permanentnog
dohodka,
ekonometrijsko-
statističkih istraživanja, nova teorija postigla je veoma
viskok nivo naučne formalizacije i predstavlja intelektualni izazov za mlade
teorijske ekonomiste, a sa druge strane davala jednostavne recepte da
kreatore ekonomske politike.
2.2
Monetaristička kontrarevolucija
Teoretske stavove
u odnosu na Kejnza i Kejnzijanizam kao vodeću teoriju i politiku
nakon drugog svetskog rata, Milton Fridman, osnivač i vodeći teoretičar monetarizma
objašnjava kao „kontra revolucija u monetarnoj teoriji i politici“. Pritom on ističe
uslovljenost kontrarev
olucije revolucijom, odnosno nužnostpostojanja revolucije u
odnosu na prvobitnu poziciju. Tu početnu poziciju vezuje za kvantitativnu teoriju novca
kao teorijske osnove makroekonomskih problematike i politike sve do 30-ih godina 20.
veka. Revoluciju vezuje
za Kejnza čija shvatanja su i sama nastala u okviru vladajuće
teorije
– kvantitativne teorije novca, čemu se posebno ističe obimno delo „Rasprava o
novcu“. U svom najpoznatijem delu „Opšta teorija o zaposlenosti, kamati i novcu“, Kejnz
se pod uticajem velike svetske krize
udaljava od kvantitativne teorije novca smatrajući je
neadekvatnom u uslovima recesije. On ističe da u uslovima recesije kvantitativna teorija
novca jednostavno ne funkcioniše. O posledici kvantne teorije novca determiniranost
cena količina novca - koja se ispoljava tek nakon postizanja pune zaposlenosti,
odnosno u uslovima postojanja inflacionog gepa, pisao je Kajnz u članku „Kako platiti
za rat“. Nakon drugog svetskog rata, razvojom kejzijanske teorije i prakse, sve više i
više je ignorisana količina novca kao značajan faktor privredne aktivnosti i cena. Na taj
način finansijska politika postaje dominantan oblik ekonomske politike. Poseban
ekstremni oblik negacije značaja novca izražen je u stavovima Radiklifovog izveštaja
(Radicliffe Re
port, London, 1959). To je i navelo Fridmana da više puta naglasi da je
sam Kejnz u svom negiranju značaja novca mnogo manje isključiv i manje ekstreman
od njegovih
sledbenika i učenika. Kejnz nije osporavao identitet kvantitativne jednačine i
smatrao je da u uslovima inflacije kvantitativna teorija mora dadobije priznanje koje joj
Monetaristička ekonomska doktrina
Page 5
pripada, isticao je Fridman. Zato je s pravom upozoravao da nikad nesmemo učitelja da
cenimo po njegovim učenicima.
Kontrarevolucija se vezuje za grupu profesora na čikaškom univerzitetu koji su
poput dezertera vladajuće Kejnijanske ortodoksije negovali i razvijali postavke
tradicionalne kvantitativne teorije novca. Pedesetih godina poznati kao čikaška škola još
uvek su predstavljali oazu u moru Kejzijanizma bez većeg uticaja na teoriju i praksu. Ali
sedamdesetih godina stekli su se uslovi za prerastanje u opše prihvaćen pravac pod
imenom monetarizam, potiskujući vladajući kejnzijanizam. Naziv monetarizam prvi je
upotrebio Brunner 1968. godine i odmah je opšteprihvaćen jer naglašava suštinu same
kontrarevolucije. MeĎutim to niej značilo jednostavno vraćanje kvantitativnoj teoriji
novca kao početnoj poziciji, već kako je i sam Fridman isticao kontra revolucija
predstavlja jednu situaciju koja je donekle slična prvobitnoj poziciji, ali je takoĎe pod
jakim uticajem revolucije do koje je u meĎuvremenu došlo. Takav razvoj monetarizma
n
ametao je od početka jasno opredeljenje kako prema prema početnoj poziciji
kvantitatvivne teorije novca tako i prema Kejnza i njegovihsledbenika.
Kroz proces oživljavanja kvantitativne teorije novca monetaristi prevazilazai
n
jena ograničenja i razvijaju je u specifičan teorijki model tražnje novca. Ovaj model u
literaturi je u glavnom nazva kao neokvantitativna teorija novca. Tako reformisana
kvantitativna teorija novca je povezana i priključena uz opštu teoriju cena i postaje
fleksibilan instrument za an
alizu kretanja ukupne ekonomske aktivnosti i donošenje
odgovarajućih mera ekonomske politike. MeĎutim odnos prema Kejnzu i njegovim
sledbenicima bio je mnogo složeniji i predmet je mnogih rasprava. Mada se
monetarizam od samog početka razvijao kao alternativa kejnzijanizmu, sam Fridman je
imao razumevanja za Kejnzovo odstupanje od kvantitativne teorije novca pod uticajem
velike svetske krize. To je vreme duge i duboke depresije, pa otuda i potrba za
antidepresivnom politikom u cilju otklanjanja depresivnog
gepa. MeĎutim smatrao je da
je Kejnz pogrešno sagledao same uzroke krize pa otuda i neadekvatnost predloženih
mera ekonomske politike. Posebno je isticao neslaganje sa kejnzijanicima koji su,
nakon drugog svetskog rata, upravljanje tražnjom koristili za fino regulisanje (fine tune)
privrednih kretanja sa ciljem ostvarenja pune zaposlenosti bez inflacije. Fridman je
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti