1.Uvod
U ovom radu ćemo objasniti koji elementi čine državu i njenu državnost.
Država je jedna društvena organizacija, koja kao svaka druga društvena organizacija mora
imati neke karakteristike: mora imati svoje članstvo, funckije, djelatnosti, organe ili tijela koji
obavljaju te djelatnosti, određena sredstva da bi njima ostvarila djelatnost, propise. Ona se od
drugih društvenih organizacija razlikuje po tome što raspolaže posebnom vlašću, a ta je vlast
prema karakteristikama:
društvena
suverena
prisilna.
Kakav će oblik vlasti poprimiti jedna država, ovisi o obliku vladavine (monarhija ili
republika) i obliku državnog uređenja.
Država kao društvena organizacija po tradicionalnom shvaćanju mora imati slijedeće
elemente:
1. teritorij (državno područje),
2.stanovništvo,
3. vlast,
4. međunarodno priznanje.
2.Specifičnost države kao organizacije
Preuzimajući učenje Maxa Webera o državi kao organizaciji koja raspolaže monopolom na
fizičku prisilu, njemačka državnopravna nauka s kraja XIX stoljeća ustvrdila je da državni
fenomen postoji kada se nad stanovništvom okupljenim na ograničenom teritoriju vrši
suverena vlast (klasično je djelo te škole G. JELLINEK, Allgemeine Staatslehre, 1900). Bez
obzira na kasniju evoluciju koju je pretrpjela ova elementarna definicija, ona se održala do
danas barem u udžbenicima: država je »organizacija s monopolom za fizičku prinudu«, ili
»organizacija koja ima političku i suverenu vlast utemeljenu na monopolu fizičke prisile i
odnosi se na precizno određeno stanovništvo i teritorij«.
Prije bilo kakvog propitivanja pojmova fizičke prisile/prinude ili suverenosti kao dimenzija
države u strogom smislu, zadržimo se na elementu zajedničkom gornjim definicijama koje
dijeli 25 godina, naime, na organizaciji. U uobičajenim shematizacijama svaka organizacija
ima šest elemenata:
1) pripadnici
2) zajednički ciljevi kojima oni teže vođeni određenim interesima i vrijednostima
3) podjela poslova
4) hijerarhijsko povezivanje podijeljenih poslova
5) sredstva potrebna za ostvarenje ciljeva
6) skup normi kojima se trajno utvrđuju svi prethodni elementi.
Tako bi i državna organizacija morala imati te elemente. Empirijsko osmatranje, međutim,
dovodi u pitanje funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao organizacije već s obzirom na drugi
od elemenata. Ako njezine stanovnike i možemo smatrati »pripadnicima organizacije«, nije
sigurno da svi oni imaju zajedničke ciljeve. Štaviše, sigurno je da nemaju zajedničke ciljeve i
da su im interesi i vrijednosti, barem onako kako ih organizirano javno izražavaju, ne samo
različiti nego i suprotstavljeni već i u najtemeljnijem pitanju same potrebe postojanja
konkretne državne organizacije koja je Bosna i Hercegovina. Povrh toga, iskaz koji potvrđuje
»organizacijsku narav« države; naime, da je »država, kao i svaka organizacija, skup ljudi koji
se udružuju radi postizanja zajedničkog cilja«, sadrži element volje i, štaviše, dobrovoljnosti,
koji se mora posebno tematizirati. Ko se, u ovom slučaju, udružio u državu organizaciju
Bosnu i Hercegovinu, s kim, i kada? Nije teško prepoznati da gornje određenje počiva na
4
