KINEZIOLOŠKI FAKULTET
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
Poslijediplomski studiji
Seminarski rad
EMOCIONALNA
INTELIGENCIJA
1
Student: Tošo Maršić
UVOD
Pojava konstrukta emocionalne inteligencije primljena je sa velikim
ushićenjem u naučnim a posebno u širim društvenim krugovima. Jedan
od uzroka takve popularnosti mogao bi biti u karakteristici savremenog
čoveka da mnogo uspešnije rešava tehničke od humanih problema.
Jedan od segmenata humanih problema pojedinca danas, svakako je
rešavanje nesklada između onoga što misli i onoga što oseća, odnosno
usklađivanja emocije sa razumom.
Kao pojam emocionalna inteligencija datira u psihologiji od početka 90-
ih godina prošlog veka a uveli su ga prvi put
1
u svojim radovima autori
Peter Saloveya sa univerziteta Yale i John D. Mayer sa univerziteta New
Hempshire. Oni su emocionalnu inteligenciju početno definisali kao
,,
sposobnost praćenja i razlikovanja sopstvenih i tuđih osećanja i emocija, i
kori
šć
enja tih informacija kao vodiča za razmišljanje i delovanje,,
(Salovey i Mayer, 1990). Pri tome su naglasili kako se ipak radi samo o
okviru koji bi trebao poslužiti za dalja ispitivanja. Isti naučnici su
revidirali svoj prvobitni model definišući emocionalnu inteligenciju kao
sposobnost opažanja, asimilacije
2
, razumevanja i upravljanja emocijama
.
(Mayer, Caruso i Salovey 2000). Oni su za konstrukciju emocionalne
inteligencije uzeli kao teoretsku osnovu podvrste socijalne inteligencije
iz Gardnerove teorije višestrukih inteligencija (interpersonalna i
intrapersonalna inteligencija), te Sternbergove triarhičke teorije
inteligencije (praktična inteligencija) koje datiraju iz 80-ih godina
prošlog veka.
1
Ovde treba navesti kako se pojam “emocionalna inteligencija” prvi put u
akademskom kontekstu pojavio još 1985. godine, u naslovu doktorkse disertacije Wayn
Paynes (http://eqi.org/index.htm). Ipak, Mayer i Salovey važe kao tvorci konstrukta i
kao prvi koji su ga pokušali operacionalizovati.
2
Odnosi se zapravo na sposbnost facilitacije (olakšavanje) mišljenja putem emocija
2
Wechsler smatrajući da je «
inteligencija ukupan ili globalni kapacitet
pojedinca da deluje svrhovito, misli racionalno i efektivno vlada svojom
okolinom
» (iz Salovey i Mayer 1990).
Prema Andriloviću i Čudini (1994) takođe do danas nema «jedinstvenog
odgovora na pitanje šta su emocije». Autori se priklanjaju definiciji po
kojoj su emocije «
doživljaji našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa
prema stvarima, događajima i
postupcima
». U klasifikaciji emocija razlikuju:
- primarne (strah, bes, radost, žalost)
- osećajne (bol, odvratnost, raspon emocija od kategorije
«zadovoljstva» do «nezadovoljstva»)
- intelektualne (znatiželja, čuđenje, divljenje, estetski osjećaji)
- emocije prema sebi (sram, ponos, krivica, kajanje, zbunjenost)
- emocije prema drugima (ljubav, mržnja, zavist, poštovanje,
simpatija, prezir)
Osnovno pitanje koje se postavlja jest kako emocije utiču na
inteligenciju. Prema tradicionalnom shvatanju emocije dezorganiziraju i
ometaju uspešnu i racionalnu mentalnu aktivnost ( iz Salovey i Mayer
1999). Ovome se suprotstavljaju moderne teorije (Strongman, 1987;
Schwarz, 1990. iz Takšić 1998) po kojima emocije mogu, ukoliko se
njima ispravno upravlja, pokrenuti i poboljšati racionalno delovanje
pojedinca tako što će delovati na povećanje motivacije za rešavanje
problema za koji je neophodno racionalno rezoniranje (Salovey i Mayer
1990).
SOCIJALNA I PRAKTIČNA INTELIGENCIJA KAO TEMELJI
NASTANKA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE
Jedna od prvih klasifikacija inteligencija predložena je još davno od
Thorndikea (1920., prema Mayer i Geher 1996; Salovey i Mayer 1999),
prema kojoj postoje tri skupine intelektualnih sposobnosti. U prvi
skupinu se ubrajaju apstraktna, analitička i/ili verbalna. U drugu
mehanička, vizualno-spacijalna i/ili sintetička. I treća skupina u koju
spadaju socijalna i/ili praktična inteligencija. Pri tomu se danas prve
dvije inteligencije nazivaju zajedno akademskom inteligencijom budući
da predstavljaju najbolji način predikcije uspješnosti u školovanju
(Gottfredson 1998., prema Lam i Kirby 2002). Općenita podjela
inteligencije na akademsku i socijalnu pogodna je za objašnjenje uzroka
nastanka konstrukta emocionalne inteligencije. Prema Takšiću (1998)
pod
akademskom inteligencijom
se podrazumijeva sposobnost logičkog i
analitičkog rezoniranja i mjeri se uz pomoć tradicionalnih testova
4
inteligencije pri čemu se rezultat najčešće izražava na skali kvocijenta
inteligencije (IQ).
Socijalna inteligencija se za razliku od akademske odnosila na
sposobnosti i vještine snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama,
a s obzirom na to da one podrazumijevaju i odnose s drugim ljudima u
okviru socijalne inteligencije nalazi se i sposobnost snalaženja u
međuljudskim odnosima. Problem na koji su nailazili oni koji su htjeli
dokazati opstojnost socijalne inteligencije bio je u širokom području koje
ova vrsta inteligencije pokriva, raznolikosti svakodnevnih situacija što
je otežavalo dolaženje do jedinstvene definicije i mogućnosti uspješnog
mjerenja. Kao rezultat navedenog Cronbach (1960, prema Salovey i
Mayer, 1990) je došao do zaključka kako socijalnu inteligenciju i nakon
desetljeća pokušaja nije moguće definirati i mjeriti, što je prihvatila i
većina drugih istraživača i na taj način se za duže vrijeme odustalo od
pokušava validiranja ovog konstrukta. Razlog poteškoća u mjerenju
socijalne inteligencije nalazio se u neskladu između potrebe da testovi
imaju dobre metrijske karakteristike i istovremeno zadovolje kontekst
samog konstrukta. Naime, ukoliko se primjenu testovi na principu
tradicionalnih testova inteligencije, koji se sastoje većinom od
apstraktnih zadataka, precizno definiranih i s dobrim metrijskim
karakteristikama pojavljuje se problem konteksta, odnosno činjenice da
se takvi zadaci rijetko susreću u realnim životnim situacijama. Tako
Sternberg (1999) naglašava kako testovi akademske inteligencije imaju
karakteristike da su jasno definirani, sadrže sve informacije da ih se
može riješiti i imaju samo jedno ispravno rješenje do kojeg se najčešće
može doći samo na jedan jedini način rješavanja. Dok praktični
problemi postavljaju drukčije zahtjeve, budući ih prvo treba prepoznati
i formulirati, imaju nekoliko prihvatljivih rješenja, slabo su definirani i
ne sadrže sve potrebne informacije. Njihovo rješavanje zahtijeva
prethodno iskustvo u svakodnevnim situacijama, kao i motivaciju i
osobnu zainteresiranost. Iz navedenog se može zaključiti zbog čega
klasični testovi inteligencije nisu pogodni za procjenu uspješnosti
snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama, niti mogu
prognozirati uspjeh u životu. Tako su Sternberg i Wagner (1994, prema
Takšiću 1998) istražujući inteligentno ponašanje u svakodnevnom
životu, došli do zaključka da to nije ono koje se zahtijeva u testovima IQ-
a, nego praktično znanje održavanja samoregulacije i kontrole, kako
raditi s drugima i kako prihvaćati ono što drugi čine. Kao što je u uvodu
navedeno spajanje postavki Sternbergove
praktične inteligencije
i
Gardnerove
interpersonalne i intrapersonalne inteligencije
poslužilo je
Mayeru i Saloveyu da postave temeljne teoretske odrednice konstrukta
5
Sternbergova triarhička teorija inteligencije
Sternberg (1985, prema Takšić 1998) razlikuje analitičku, kreativnu
i praktičnu inteligenciju. Pri tomu se analitička inteligencija može
poistovjetiti s akademskom inteligencijom. Problem većine testova
inteligencije je u tomu što mjere samo ovaj prvi analitički aspekt
inteligencije. O problematici testiranja i Sternbergovim stajalištima po
tom pitanju već je diskutirano u prethodnom tekstu. Autor je razvio
upitnike za procjenu praktične inteligencije, koji su sastavljeni tako da
zahtijevaju od ispitanika da izvrši rangiranje ponuđenih opcija
ponašanja na poslu, u različitim uvjetima. Dobiveni rezultati su pokazali
da ova sposobnost nema znatniju povezanost s klasičnim testovima
inteligencije ali da je visoko korelirana s uspješnošću na poslu.
Strenberg (1999) navodi kako praktično inteligentna osoba se uspješno
služi vlastitom metakognicijom, odnosno poznaje jake i slabe strane
vlastite inteligencije i shodno tomu pokušava forsirati jake, slabe
poboljšati ili izbjegavati situacije u kojima bi se one manifestirale. Iz
navedenog je vidljiva sličnost sa gore navedenom Gardnerovom
definicijom intrapersonalne inteligencije.
Takšić (1998) zaključuje da « Triarhička teorija i teorija multiplih
inteligencija su, unatoč otporima, definitivno prošle sve provjere i
primljene su u elitno društvo ravnopravno s ostalim već povijesnim
teorijama inteligencije (Spearmanovom, Thurstoneovom,
Guilfordovom).»
3. KRITIKA KONSTRUKTA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE
Kritičari konstrukta emocionalne inteligencije kao najčešće argumente
protiv ovog pojma spominju slijedeće:
- istovjetnost s socijalnom inteligencijom
- dodatni izraz za samoaktualizirane osobe iz Maslovljeve
hijerarhije motiva
- da li se radi o sposobnostima
- pokušaj spajanja kontradiktornih područja emocija i kongnicija
- unošenje dodatne konfuzije u ionako dubiozno područje
inteligencije
7
