Srednja strukovna škola
Tomislavgrad
Struka: Prehrambeno biotehnološka
Zanimanje: Prehrambeni tehničar
MATURALNA RADNJA
Naziv teme: Endemske biljne vrste našeg područja
Mentor: Lidija Šimić Učenik: Silvio Stanić
Tomislavgrad, svibnja 2017
BJELOKORI BOR MUNIKA
Munika
,
crna mura
ili
smrč
(
Pinus heldreichii
) je crnogorična vrsta drveća iz
porodice Pinaceae.
Munika je drvo visoko do 30 metara, s promjerom debla do 1 m. Krošnja je ovalno
piramidalna ili piramidalna. Deblo je snažno često pri dnu sabljasto savijeno. Grane su u
pravilnim pršljenovima.
Kora je u mladosti glatka i bjelkasto siva (leucodermis), dok u starijoj dobi postaje pepeljasto
siva i karakteristično ispucana na jasno omeđene, mnogokutne pločice, slične panciru.
Korijen je jako razvijen, sa brojnim i snažnim ograncima koji duboko prodiru u pukotine
u vapnenačkim stijenama.
Pupovi su bez smole, do 2 cm dugi.
Četine (iglice) su tamnozelene, krute, oštre, koncentrirane na vrhu grančica u obliku zbijenih
kitica. Duge su 6 do 9 cm i oko 1.5 mm široke.
Cvjetovi su jednospolni. Muški cvjetovi su u obliku resa, grupirani, a ženski češeri su u
grupama od 2, 3 ili 4, a rijetko i pojedinačni.
Češeri su 7 do 8 cm dugi i oko 2,5 cm debeli, s plosnatom ili piramidalnom,
žućkastosmeđom apofizom. Češeri prve godine imaju karakterističnu tamnoljubičastu boju.
Slične su onima od crnog bora (u stadiju zrenja), ali se od njih razlikuju po izrazitom, unatrag
savinutom ili ravnom kratkom šiljku na vrhu pupa i po plodnim ljuskama, koje su s obje strane
jednobojne - svijetlosmeđe i krte. Zriju druge godine.
Razmnožava se sjemenom. Sjeme je eliptično, dugo oko 7 mm, pjegavo, sa oko 25 mm
dugim krilcem koje obuhvaća sjeme.
Munika najčešće naseljava strme, kamenite i stjenovite terene subalpskog pojasa. to su
mjesta gdje surovost planinske klime dolazi do izražaja i upravo u ovim uvjetima munici
nema premca. Tvori čiste ili miješane sastojine sa drugim četinarskim ili lišćarskim vrstama.
Munika je endemična za središnji i zapadni Balkan (BiH, Srbija, Crna
Gora, Albanija i Makedonija) te južni dio Apeninskog poluotoka.
Kod nas mu je stanište na Blidinju.
MODRO LASINJE
KARAKTERISTIKE
Modro lasinje (Moltkia petraea (Tratt.) Griseb.) je listopadna trajna biljka iz porodice
oštrolista (Boraginaceae). Grmolikog je i gustog rasta, stabljike su uspravne, prekrivene
dlačicama, u osnovi drvenaste, visoke do 40 cm. Listovi su naizmjenični, duguljasti i uski, na
licu tamnozeleni, naličje im je prekriveno bijelim dlačicama, dugi 2-5 cm, rubovi su uvrnuti
prema dolje. Cvjetovi su dvospolni, cjevasto zvonoliki, gusto skupljeni u cvatove. Čine ih pet
tamno ljubičastoplavih latica, prašnika je pet i vire izvan cvjetova. Cvate od svibnja do srpnja.
Plod čine 4 glatka, sjajna oraščića. Cijenjena je kao medonosna biljka.
STANIŠTE
Rasprostranjena je u jugoistočnoj Europi. Raste na sunčanim i suhim mjestima, u
pukotinama stijena. Strogo je zaštićena biljka. Uzgaja se kao ukrasna biljka za kamenjare.
Razmnožava se sjemenom. Traži stanište punog sunca i dobro drenirano tlo, otporna je na
hladne temperature do -15°C.
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Moltkia dan je prema grofu Adamu Gottlobu Moltkeu (1710. – 1792.) i njegovom
sinu Joachimu Godskeu Moltkeu (1746. – 1818.). Ime vrste petraea ukazuje da raste na
stjenovitim mjestima, potječe od grčke riječi petros (kamen, stijena). Na stranim jezicima
nazivi su Felsen-Moltkie (njem.), moltkia des rochers (fr.), skalna moltkovka (slo.). Rod
Moltkia sadrži 5-19 vrsta ovisno o autorima rasprostranjene u istočnom dijelu Sredozemlja.
Modro lasinje jedina je vrsta opisana u našoj flori
RUNOLIST(LEONTOPODIUM NIVALE)
KARAKTERISTIKE
Krški ili planinski runolist (Leontopodium alpinum Cass.) je zeljasta trajna biljka iz porodice
glavočika (Asteraceae). Stabljika je jednostavna, uspravna, obrasla vunasto pustenastim
dlakama. Naraste do 20 cm visine. Prizemni listovi skupljeni su u rozetu, kopljasti su i
ušiljeni, listovi na stabljici su naizmjenični, duguljasti, tupog vrha. Kao i stabljika, također su
obrasli gustim dlakama kojima se biljka štiti od hladnoće. Cvjetovi su skupljeni u polukuglaste
zvjezdolike cvatove, čine ih središnji dvospolni, cjevasti cvjetovi dok se na rubovima nalaze
samo ženski cvjetovi a okruženi su s 5-15 vodoravnim listovima te su ukupno promjera oko
2-5 cm. Cvate u srpnju i kolovozu. Plod je ahenij.
STANIŠTE
Rasprostranjena je u dijelovima Europe i Azije, raste na kamenitim obroncima i stijenama
pretplaninskih i planinskih krajeva, 1500-3000 m nadmorske visine. Kod nas je ima na
Velebitu. Vrlo je rijetka i strogo je zaštićena, kako kod nas, tako i u drugim zemljama. Uzgaja
se kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom. Sije se u rano proljeće na zaštićeno
mjesto, vrlo nježno se prekrije tankim slojem zemlje i zemlja se održava vlažnom. Kada biljke
narastu i vrijeme zatopli, presađuje su na stalno mjesto. Odgovara im pozicija sunčanog
mjesta i dobro drenirana zemlja. Odlično im odgovara pozicija u kamenjarima.
ETIMOLOGIJA
Latinsko ime roda Leontopodium potječe od grčkih riječi leon (lav) i podion (nožica), zbog
položaja cvjetnih glavica koji liči na lavlju šapu. Ime vrste alpinum dano je zbog staništa biljke
u Alpama. Na stranim jezicima nazivi su edelweiss (eng.), AlpenEdelweiß (njem.), édelweiss,
pied-de-lion, Gnaphale à pied de lion, étoile d’argent (srebrna zvijezda), étoile des glaciers
(fr.), stella alpina dell’Appennino (alpska zvijezda Apenina, tal.), flor de las nieves (snježni
cvijet, špa.), edelvais, pé-de-leão (port.), planika, očnica (slo.). Naziv edelweiss njemačka je
riječ sastavljena od riječi edel (plemenit) i weiß (bijeli).
HRVATSKA SIBIREA
(SIBIREA CROATICA DEG.ET.BALD)
KARAKTERISTIKE
Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis (Laxm.) C. K. Schneid. ssp. croatica (Degen) Degen) je
listopadni grm iz porodice ruža (Rosaceae). Dobro je razgranat i gustog rasta, naraste do
100 cm visine. Korijen je jak i dobro razvijen. Kora je u početku glatka, sjajna, tanka i
crvenosmeđa, kasnije popuca i postane sivosmeđa. Pupovi su građeni od nekoliko
crvenkastosmeđih ljuski koje su kožaste, na rubu trepljave, duge 4-9 mm. Listovi su
naizmjenični, dugi 5-9 cm, široki 11-18 mm, goli, cjelovitih rubova, zaobljenih vrhova ali s
malim šiljkom na vrhu. Cvjetovi su mali, promjera 6-7 mm, skupljeni u oko 10 cm duge
metličaste cvatove na vrhovima grančica. Građeni su od čaške koju čine pet trokutasto
lancetastih lapova, vjenčić je građen od pet bijelih latica dužine 1,5-2 mm. Cvate u lipnju i
srpnju. Plodovi su jajasti mjehuri koji dozrijevaju krajem rujna, sadrže 4- 5 svijetlosmeđih
sjemenki koje su duge 2,5-3 mm.
STANIŠTE
Endem je koji kod nas raste samo u zapadnom Sjevernom i Južnom Velebitu na području
između 700 i 1200 m nadmorske visine. Otkrio ju je Stefan Kocsis (preparator
Prirodoslovnog muzeja u Budimpešti) na vrhu Velincu (965 m n.v.), a mađarski botaničar
Árpád von Degen (1866. – 1934.) je tada vrstu odredio kao Sibiraea croatica. Staništa su joj
sunčana mjesta, šikare, kameniti i nepristupačni obronci pretplaninskih područja. Strogo je
zaštićena biljka. Razmnožava se sjemenom. Otporna je na suha i siromašna tla te na niske
temperature do -30°C.
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Sibiraea dan je zbog staništa biljaka u južnom Sibiru. Na stranim jezicima nazivi
su Croatian sibirea (eng.), Kroatische Blauspiere (njem.), sibiraea croate (fr.), sibirea croata
(tal.), hrvaška sibireja (slo.).
LINCURA-SRČANIK (GENTIANA LUTEA)
KARAKTERISTIKE
Srčanik (Gentiana lutea L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice sirištarki (Gentianaceae).
Stabljika je uspravna, nerazgranata, glatka, debela, iznutra šuplja. Naraste do 120 cm visine.
Korijen može biti jako star, čak i do 50 god, a može biti vrlo razgranat, dubok i debeo. Izvana
je smeđe boje, u unutrašnjosti je žut. Listovi su nasuprotni, veliki i jajasti, donji imaju kratku
peteljku, u gornjem dijelu sjedeći, dugi do 30 cm, široki do 15 cm. Cvjetovi su po 3-10
skupljeni u gronjaste cvatove, smješteni su u pazušcima listova u vršnom dijelu stabljike.
Ocvijeće se im sastoji od kožaste, uzdužno rascijepane čaške i zlatnožutog, koturastog
vjenčića. Cvatu od lipnja do rujna, no samo na starijim biljkama barem 5-8 godina. Plod je
ušiljeni tobolac dug do 6 cm koji sadrži brojne sitne sjemenke.
STANIŠTE
Rasprostranjen je u dijelovima srednje i južne Europe, kod nas raste na području Gorskog
Kotara i Velebita. Staništa su mu planinski pašnjaci, livade i proplanci, do 1700 m nadmorske
visine. Kako je rijetka biljka, strogo je zaštićena. Za potrebe ljekovitosti uzgaja se, može se
razmnožiti ga sjemenom ili dijeljenjem biljke u jesen. Biljci odgovara položaj s puno sunca,
duboka i vlažna, drenirana zemlja.
ETIMOLOGIJA
Latinsko ime roda Gentiana dano je u čast posljednjeg ilirskog kralja Gencija (181. pr. Kr. –
168. pr. Kr.), za kojeg Dioskorid kaže da je prvi pronašao srodnu biljku križni srčanik
(http://www.plantea.com.hr/krizni-srcanik/) (Gentiana cruciata). Ime vrste lutea znači žut,
ukazuje na žute cvjetove. Na stranim jezicima nazivi su great yellow gentian, bitterwort
(eng.), Gelber Enzian (njem.), gentiane jaune, grande gentiane, quinquina des pauvres (fr.),
genziana maggiore (tal.), genciana amarilla (špa.), genciana-amarela (port.), rumeni svišč,
encijan, košutnik (slo.), žuta lincura (sr.).
UPOTREBA
Uzima se korijen od starijih biljaka koji se vadi u jesen ili rano proljeće, razreže se po duljini i
brzo suši. Vrlo je gorkog okusa. Koristi se kod slabog apetita, pojačava lučenje želučanog
soka te pospješuje probavu
DINARSKA PRŽENICA
KARAKTERISTIKE
Dinarska prženica (Knautia dinarica (Murb.) Borbás) je trajna zeljasta biljka iz porodice
kozokrvnica (Caprifoliaceae). Stabljika je jednostavna ili razgranata, u donjem dijelu
prekrivena krutim dlakama. Listovi su jednostavni, duguljasti, sjedeći, dlakavi. Cvjetovi su
skupljeni u glavičaste cvatove veličine oko 3 cm, nalaze se na vrhovima stabljika. Čaška je
građena od mnogobrojnih lapova. Cvate od svibnja do kolovoza.
STANIŠTE
Rasprostranjena je u jugoistočnoj Europi. Raste na livadama i travnjacima u gorskim i
planinskim područjima. Strogo je zaštićena biljka.
BOSANSKI LJILJAN
(Lilium bosniacum)
je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim
obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvate u
svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje.
Latice su debele i savijene unatrag. Prašnici strše. Raste na kraškim grebenima od 1,200 do
1,900 m. U Hrvatskoj raste u Lici, dalmatinskoj Zagori te na Dinari i Velebitu.
Dugo je smatran podvrstom
Lilium
pyrenaicum
-a
i/ili kranjskog ljiljana
(Lilium carniolicum)
, ali
je 2005. priznat kao zasebna vrsta.
VRTOGLAV
Vrtoglav
i/ili
Catanijina lilija
(lat
.
Lilium cattaniae
(Vis.) – sinonimi:
L. martagon
,
L.
martagon
var.
cattaniae
Vis.
L. atropurpureum
Neilr.,
L. dalmaticum
Vis. in Sehed.) –
je endemska biljka Dinarida iz porodice
Lilliaceae
(ljiljani ili lukovi). Diploidna hromosomska
garnitura sadrži 2
n
=24.
Vrtoglav je trajnicaa koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm, koja je žuta
i ljuspasta.
[[Cvijet|Cvjeta u junu i julu.
Plod je okruglasta, d siroka čahura, širinr do 2 cm. <u njoj je veliki broj horizontalno
smještenih, svijetlosmeđih sjemenki. Za razliku od srodne vrste
L. martagon
L., koja ima
optimalna staništa u vegetaciji mješovitih bukovih šuma,
L. cataniae
naseljava niže, toplije i
suhlje površine submediteranskog i submediteransko-planinskog krša,
od Velebita do Rumije.
Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i
šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u visim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se
susreće u skrapama i vrtačama, na dubokom i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim
grupama.
Vrtoglav je karakteristični [[endem Dinarida. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao
što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr.)
Locus classicus
je u Hrvatskoj: Velebit (Visiani, R. 1872).
ZELENKASTA IVANČICA
KARAKTERISTIKE
Ova margareta je višegodisnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog
stabla – rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno
razgranjene. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji
listovi na stabljici su široki 3-4 mm, klinasti. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku; cjeloviti
su ili pri vrhu razmaknuto nazubljeni, sa 3-7 pari zubaca. Srednji listovi stabljike su usko-
linearni, široki 2-3 mm, na kraćoj peteljci ili sjedeći. Rubovi su im oštri, sa prema naprijed
upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cjeloviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2
mm, pretežno cjeloviti.
Cvjeta u junu i julu. Cvjetne glavice krupne, promjera 3-5 mm Ovojne ljuske su pokrivene, po
rubovima gole, a zelenkaste (ime !). Ponekad su hrđasto obrubljene i sa na reckanim,
bjeličasto prozirnim obrubom. Ahenije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne,
sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uzdužnih rebara: u udubljenjima su crni. U okviru ove
vrste opisana su dva taksona: forma
simplex
Horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i
forma
ramosum
Horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka.
Zelenkasta ivančica raste na pasnjacima sa karbonatnom podlogom, pretečno
u fitocenozama obilježenim vrstama
Scorzonera
i
Hrysopogon
. Javlja se u pojasu
nadmorskih visina između 1.400 i 1.800 m.
Endem je Jugoistočnih Dinarida: Bosna i Hercegovina i Crna Gora.
Locus classicus
je Hercegovina: Velež
KITAIBELOV JAGLAC
Ova jagorčevina je trajnica koja je cijela žljezdasto ljepljiva.
Skapus je visok 1,5-8 cm, a pri vrhu ima 1-3 cvijeta. Listovi su joj prizemni, u rozeti.
Elipsoidni su ili duguljasti, dugi 2-9 cm, a široki 1-4 cm; ostepeno prelaze u široku peteljku.
Mesnati su i žljezdasto dlakavi, cjeloviti ili pri vrhu izverugano nazubljeni, manje-više gusto
žljezdasto dlakavi i ljepljivi, po rubu kratko trepavičasti. Brakteje ove biljke su linearne, duge
oko 2-11 mm.
Cvjeta u julu: cvjetovi su dvospolni i aktinomorfni, sa dvojnim ocvijećem, koje ima i časicu i
krunicu. Čaška je valjkasto zvonasta, žljezdasto ljepljiva, dugs 7-13 mm
Krunica je sulatična, sa 5 latica koje u donjem dijelu srastaju u valjkastu produženu cijev,
dužu od čašice.
Crvene su do ljubičastocrvene, u gornjem dijelu su raširene u široki obod. Peteljke cvjetova
su duge 2-12 mm. Ima 5 prašnika, a tučak ima jedan vrat, sa jednom njuškom i
jednodijelnom plodnicom.
Plod je (plod)|tobolac sa više tamnosmedih sjemenki.
Ova biljka je izrazita planinska hazmofita.
Raste u pukotinama krečnjačkih stijena i na stjenovitim policama, na nadmorskim visinama
između 1.600 i 2.100 m. Susreće se u ekim endemičnim biljnim zajednicama sa vrstama
roda
Micromeria
i
Potentilla
.
Endem je Centralnih Dinarida, od Kleka, na sjeverozapadu, do Veleža i Visočice, na
jugoistoku.
U bosni i Hercegovini poznati lokaliteti su Velež, Vran, Prenj, Čabulja, čvrsnica, Piasa i
Visočica, a u Hrvatskoj Klek i Velebit.
Locus classicus
je u Hrvatskoj
