22. 10. 2007. godine
SUMERSKO-VAVILONSKA KNJIŽEVNOST
Spjev o Gilgamešu
Key words
Sumerci, ep, Vavilon // Babilon, najstarija književna struktura, religije
Srednjeg Istoka, politeizam, junak Gilgameš, sumerska civilizacija, hijeroglifsko
pismo, glinine pločice, sumersko-vavilonska civilizacija, utjecaji na druge
civilizacije, i sl.
Preambula
Civilizacijska i književna retrospektiva i analiza
Povijest
Spjeva o Gilgamešu
može se slijediti u nekoliko svojih faza, što je rijedak
slučaj u
klinopisnoj književnosti,
u kojoj u kasnijim prijepisima u načelu ima vrlo malo
promjena prema ranijim verzijama, a i te su najčešće, čisto gramatičke, rezultat utjecaja
jezičnog razvoja
na stari tekst. Izuzeci od takvog strogog pridržavanja izvornih obrazaca
nalaze se inače najčešće u kraćim epskim tekstovima.
Ciklus legendi
spleten oko
lika Gilgameša, legendarnog kralja
grada Uruka
(biblijski Erek),
najprije je nastao na sumerskom, ali su, nažalost, od toga sačuvani samo
odlomci pojedinačnih pjesama. U njima Gilgameša prati njegov rob
Enkidu,
koji u
babilonskom epu
nastupa u ulozi prijatelja. Epizode iz kasnijeg spjeva mogu se
prepoznati u ovim legendama, ali sve te legende nisu bile prihvaćene u kasnije verzije.
Najstarije verzije na babilonskom nastale su oko 18. st. prije n. e. i sadrže osnovne
dijelove priče o Gilgamešu, ali se razlikuju i u sadržaju i u stilu ne samo od ranijih
sumerskih odlomaka i od kasnijeg kanonskog teksta nego i jedna od druge međusobno.
Čini se da djelo kao cjelina nije još nastalo u to doba. Ove
pojedinačne priče o
Gilgamešu,
proširene na čitavom starom Bliskom istoku, prevođene su na
hetitski
i
huritski,
a na zapad su dospjevale sve do Megida u Palestini.
Kanonska verzija,
koja je najbolje poznata, zahvaljujući prijevodima na razne
evropske jezike, povezana je u niz – u epsku pjesmu od
dvanaest pločica
– kao i većina
književnih i neknjiževnh mezopotamskih djela, između 1000. i 800. g. prije n. e.
(vjerovatno bliže godini 1000). Spjev je bio poznat ne samo po početnim svojim riječima,
kao što je slučaj s drugim sličnim djelima, nego i po naslovu,
Iškar Gilgameš
(Niz o
Gilgamešu).
Izuzetak je također, u anonimnosti babilonske književnosti, što katalozi
književnih tekstova navode ime jednog pojedinca –
Sin-lege-unninni
(doslovno:
''bože,
primi moju molitvu''
) – kao autora ovog djela, ali o ovome ništa, osim tog pripisanog
autorstva, ne znamo.
Uvod dovodi čitaoca na zidine
Uruka,
koje je sagradio junak priče vrativši se sa
svojih lutanja.
Gilgameš, drevni kralj Uruka,
bio je prema tradiciji na dvije trećine
besmrtan,
sin kralja
Lugalbande
i jedne božice, čiji savjet više puta u toku radnje traži.
On tlači narod svoga grada, tako da pritužbe njegovih podanika stižu do nebesa. To je
poludivlje stvorenje, koje u početku živi, jede i pije sa svojim stadom. Lovac, koji ne
uspijeva da dođe do lovine, zato što Enkidu uklanja njegove stupice, traži Gilgameša da
pošalje ženu (tekst upotrebljava riječ koja označava bludnicu ili kurtizanu, a ime joj je
Šamhatu)
koja će Enkidua navesti na ljubav i tako privesti civiliziranom životu. Zamisao
uspijeva: nakon što je Enkidu proveo šest dana i sedam noći sa ženom, njegove ga
životinje počinju izbjegavati; izgubio je vezu s prirodom. Pristaje zato da s kurtizanom
pođe u Uruk i izazove Gilgameša na rvačko nadmetanje. U međuvremenu, u Uruku,
Gilgameš je usnuo dva sna koja mu njegova majka tumači kao najavu o dolasku
prijatelja. Enkidu dolazi u Uruk, bori se s Gilgamešom, i oni postaju ne samo prijatelji
nego i nerazdvojni drugovi u budućim poduhvatima.
Gilgameš želi da stekne slavu tako što će posjeći kedrove u Planini kedrova
(Libanonu), koju čuva strašni
Humbaba.
S oružjem koje su izradili majstori iz Uruka,
praćeni savjetom staraca i molitvama Gilgamešove majke, dva prijatelja su krenula na
dug put koji je isprekidan snovima. Sama sječa kedrova i ubijanje Humbabe sačuvani su
samo u odlomcima, pa ne znamo zbog kakvog je grijeha Enkidu kažnjen da se razboli i,
kasnije, umre. U međuvremenu,
božica Ištar
bila je ponudila Gilgamešu da joj postane
mužem, ali je on njenu ponudu odbio, izređavši njene bivše ljubavnike i sudbine koje su
ih snašle. Razljućena, Ištar traži od svog oca,
Anua,
da pošalje »nebeskog bika« u Uruk,
kamo su se dva prijatelja vratila, da uništi Gilgameša, ali prijatelji savladaju bijesnog
bika, i Gilgameš krajnjim gestom gnušanja i huljenja hitne bikov but na Ištar.
2
tužaljke, psalmi, zaklinjanja, zatim bajke, basne, poslovice i pripovijetke.
Poseban ep u 6
ploča govori
o stvaranju svijeta,
drugi o
Nargalu
i
Ereškigali,
gospodarima podzemlja,
zatim o
Ištarinu putu
u pakao, o sedmoro zlih duhova, o kralju
Adapi,
o boginji
Agušaji,
legenda o heroju
Etani,
bajka o ptici
Zu,
i dr.
Najsavršeniji među njima je
ep o kralju Gilgamešu.
Potječe iz 2700. godine prije
naše ere. Neki njegovi dijelovi nastali su mnogo ranije, a i cio ep je vjerovatno stariji,
samo mu je oko spomenute godine dat cjelovit oblik.
Sastavljen je od 12 ploča
(pjevanja),
pa je prema tome i najopsežniji.
Cio ep mogli bismo podijeliti na dva dijela:
čovjek prema spoljašnjem svijetu i
čovjek prema svom unutrašnjem svijetu.
U prvom dijelu epa (od 1. do 7. ploče) treba
istaći prijateljstvo između slavljenog junaka
kralja Gilgameša
i poludivljeg, kosmatog
čovjeka polja i stepe
Enkidua.
Jedini predstavnici zla su čarobni nebeski bik i Humbaba,
strašni čuvar kedrove šume. Njih savlađuju oba prijatelja, što s etičke strane predstavlja
simbol
pobjede
dobra nad zlom.
Osim ove dvije borbe u epu nema krvavih ratovanja,
tako svojstvenih mnogim epovima. U dobro smišljenoj
gradaciji
ep dostiže svoju prvu
kulminaciju opisom smrti prijatelja
Enkidua
(8. ploča). Preokret koji se tim povodom
dešava u duši Gilgameša, tuga za prijateljem i njegov iznenadni strah pred smrću iznesen
je jednostavno, a ipak tako snažno i potresno da ove stranice pripadaju među najljepše u
starijoj književnosti. One tako jasno dokazuju da su čovjeka od najstarijih dana pa sve do
danas mučili isti problemi. Pitanje života, urođeni strah od smrti, težnja za besmrtnošću
opisani su tako da mogu uzbuditi i današnjeg čitaoca. Ovom pločom ep mijenja karakter.
On postaje human, približuje se unutrašnjem čovjeku i dobiva gotovo lirski, elegički
karakter. Pravu kulminaciju epa nalazimo
u opisu potopa
(11. ploča), koji je dat na
veoma realističan način. Ali uza sve to ipak se čini da ova epizoda donekle narušava
cjelinu i da je nasilno umetnuta. No svojom vrijednošću ona daje epu umjetnički biljeg,
uz to svojom dramatičnošću oživljuje tok radnje. Ep završava pesimistički:
čovjek je
nemoćan da bilo što sazna o stvarima koje ga neprekidno muče, a to su pitanja o životu i
smrti
(12. ploča).
Jezik epa odlikuje se tzv. biblijskim tonom,
no on je zapravo tek
kasnije prenesen
u judejsku književnost.
To se isto desilo i
s
pričom o potopu,
koja je objavljivanjem u
ovom epu uzbudila cio naučni svijet.
Epska ponavljanja
u njemu vrlo su značajna. Često
imaju svrhu da naoko primitivnim ponavljanjem jasnije predoče trajanje vremena u kome
se neki jednolični događaji zbivaju (Gilgamešovo putovanje mračnim klancem, zabijanje
120 stupova u plićake voda smrti, i dr.).
Ovaj se ep svojom etičkom veličinom i humanošću uzdiže iznad mnogih poznatih i
slavnih epova u kojima nad ljudskim vrlinama dominiraju mane: otmice, osvete, ratovi,
lukavstva, prevare i slično.
Otkrićem
''Gilgameša''
ništa ljepše nije moglo biti stavljeno na čelo ljudske
kulture, nešto tako blisko i čovječno što nam kao blagi trak svijetla sija iz dalekih
vremena kroz sve grozote kojima je čovječanstvo moralo prolaziti, a na žalost prolazi još
i danas.
4
