Sažetak:
U ovom radu opisuju se spoznaje nov iz grane sestrinstva o epilepsiji, vrste epileptičnih
napadaja, napadi koji imaju sličnu kliničku sliku epilepsiji, etiologija
epilepsije, dijagnostički postupci za epilepsiju, metode liječenja epilepsije, metode
samokontrole epilepsije, zadaća medicinske sestre kod zbrinjavanja bolesnika
tijekom velikog epileptičkog napadaja, rizični čimbenici nastanka epilepsije,
epilepsija i stigma, epilepsija i seksualnost, epilepsija i sport, zdravstveni
odgoj kod oboljelih od epilepsije, metode edukacije o epilepsiji, psihosocijalna
prilagodba bolesnika s epilepsijom, novi stavovi o epilepsiji, metode nadzora
nad učestalošću napadaja, metode u uporabi zdravstvene njege epilepsije.
Ključne riječi: epilepsija • zdravstvena njega • dijagnostika • simptomatologija
Kratki naslov: Sestrinstvo i epilepsija
Uvod / Introduction
Riječ “epilepsija” grčkog je podrijetla (epileptika), i znači
“biti svladan, napadnut, ugrabljen”. Epilepsija je jedna od
najstarijih poznatih bolesti. Od 40 babilonskih glinenih plo-
ča na kojima su opisane dotad poznate bolesti, na pet se
ploča opisuje epilepsija. Antički su Grci epilepsiju smatrali
natprirodnom pojavom, te su je nazivali “svetom bolešću”. I
inače je epilepsija u povijesti imala atribute “sveta”, “božanska”,
“sotonska”, “ demonska”, uglavnom zbog veoma impresivne
simptomatologije, te iznenadnog nastupa. Hipokrat
je 450. godine prije nove ere ustvrdio da epilepsija ima
drukčije uzroke. Tijekom sljedeće dvije tisuće godina dominiraju
tri teorije o uzroku epilepsije. Najstarija se temelji na
ideji da su epileptičari bili opsjednuti zlim duhovima. Tako
je tijekom srednjeg vijeka epilepsija bila posebno okružena
predrasudama, nerazumijevanjem i praznovjerjem, tzv. demonizirana
bolest. Sljedeća je teorija epilepsiju promatrala
kao poremećaj u rasporedu osnovnih tjelesnih tekućina
[krv, crna i crvena žuč, sluz]. Epilepsija je, prema navedenoj
hipotezi, posljedica nakupljanja sluzi (“phlegma”) u žilama
koje se nalaze u mozgu. Pjena na ustima bolesnika tumačena
je “nakupljanjem sluzi” u glavi. Oko 100. godine nove ere
Galen je ustvrdio da su grčevi u epileptičkom napadaju posljedica
širenja sluzi iz ekstremiteta u tijelo. Stoga je izbor
liječenja epileptičkih napadaja bilo podvezivanje ekstremiteta,
ili čak amputacija. Najdrastičnija je metoda liječenja
bila trepanacija lubanje, čime se željelo omogućiti istjecanje
sluzi. Nadalje, oko 1500. godine javlja se teorija o epilepsiji
kao prenosivoj bolesti koju uzrokuju otrovi i toksini;
grčevi, prema istoj teoriji, nastupaju kada se tijelo pokušava
osloboditi otrova. Promjena u pristupu epilepsiji dogodila
se sredinom 19. stoljeća, kada je J. H. Jackson protumačio
epileptički napadaj kao izraz prekomjerne aktivacije mož-
danog tkiva. Potkraj istog stoljeća prvi je put uporabljena
i medikamentozna terapija. Locock uvodi bromide u terapiju
epilepsije.Vjerojatno su mnogobrojne predrasude prema
epilepsiji i bile uvjetovane time što, do Lococka, nijedna
metoda liječenja nije bila uspješna. Aereteus iz Kapadokije,
govoreći o svetoj bolesti [sinonim za epilepsiju - morbus
saccer], atribut svetosti pripisuje činjenici što samo bogovi
u pravilu praćen abnormalnostima u elektroencefalogramu
[EEG] [2].
Radi se o poremećaju aktivnosti kore mozga koja u odre-
đenom trenutku ne funkcionira normalno, te kod bolesnika
dolazi do poremećaja svijesti. Neki bolesnici ne mogu
predvidjeti nastanak poremećaja svijesti, dok drugi imaju
takozvanu „auru“, odnosno, predosjećaj da dolazi do poremećaja
svijesti [2].
Danas znatan broj bolesnika može, uz dobro odabranu terapiju,
izbjeći epileptičke napadaje [3, 4].
Vrste epileptičnih napadaja
Danas se epileptički napadaji najčešće dijele na četiri vrste,
i to:
Ad 1] Generalizirani napadaji:
Karakterizirani su izbijanjem u širem području mozga bez
lokaliziranog početka, s poremećajem svijesti, a to su: toničko-klonički
ili grand mal i absans ili mali napadaj [petit
mal];
Ad 2]Parcijalni napadaji
Započinju u jednome dijelu mozga, ali mogu se proširiti i
na cijeli mozak, a to su: jednostavni parcijalni napadaji; slo-
ženi ili kompleksni parcijalni napadaji;
Ad 3] Specijalni epileptički sindromi
3.1.) Lennox - Gastaut sindrom [najteži oblik epilepsije, javlja
se u ranom djetinjstvu];
3.2.) juvenilna mioklona epilepsija [javlja se u pubertetu];
3.3.) infantilni spazmi – iznenadni kratki napadaji koje karakterizira
tipičan spazam struka, ekstremiteta i vrata;
3.4.) tonički napadaji – karakterizirani su naglim gubitkom
mišićnog tonusa, što rezultira
trenutnim padom i ozljedama lica i drugih dijelova tijela
4. Epileptički status [status epilepticus]
Epileptički status stanje je kada je trajanje epileptičnog napadaja
dulje od 30 minuta, koji ne reagira na terapiju, ili
kada postoje napadi u nizovima s dugotrajnim, učestalim i
kraćim poremećajima svijesti. Važnost epileptičkog statusa
ugrožava život i uvijek, u određenom obimu, uzrokuje ošte-
ćenja mozga.
Napadaji koji diferencijalno dijagnostički mogu simulirati
epileptičke napadaje, ali nisu uzrokovani epilepsijom jesu:
(i) Febrilne konvulzije – javljaju se kod male djece, u dobi od
3 mjeseca pa do 5. godine života, a posljedica su povišene
tjelesne temperature;
(ii) Upale mozga (meningitis, encefalitis) – mogu izazvati
poneki epileptički napadaj tijekom trajanja bolesti zbog
upalnog i kemijskog podražaja moždane kore;
(iii) Kontuzije mozga (nagnječenja) mozga;
(iv) Moždani metabolički poremećaji – poput niske razine
šećera u krvi, manjka kalcija i ostalih elektrolita te teška stanja
kod oštećenja jetara i bubrega.
Etiologija epilepsije
Prema etiologiji, epilepsije se dijele na tri vrste [5, 6], i to:
