Etičke norme za zdravstvene radnike

SVEUČILŠTE UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

FAKULTET ZDRAVSTVENIG STUDIJA

STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIRANJA: I CIKLUS; II GODINA

SMJER: FIZIOTERAPIJA I RADNA TERAPIJA

SEMINARSKI RAD

ETIČKE NORME ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE

PROFESOR: prof. dr. Zoran Arsović STUDENT: Čaušević Seada

ASISTENT: Hamid Palalić

Travnik, 2016.

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIRANJA: I CIKLUS; II GODINA

SMJER: FIZIOTERAPIJA I RADNA TERAPIJA

ETIČKE NORME ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE

SEMINARSKI RAD

IZJAVA: Ja Seada Čaušević, student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Vitez,

Indeks broj: 377-15 odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost

izjavljujem da sam ovaj rad izradila potpuno samostalno uz korištenje citirane literature i
pomoć profesora odnosno asistenta.

Potpis studenta: Seada Čaušević

STUDENT: Čaušević Seada

PREDMET: Mediciska etika

PROFESOR: prof.dr. Zoran Arsović

ASISTENT: Hamid Palalić

Travnik, Novembar 2016.

1. UVOD

Savremena medicinska etika se, pored svih klasičnih problema koje je naslijedila, susreće
sveoma opasnim fenomenima današnjice – dehumanizacijom društva, a time i medicine,
ineuvažavanjem opštih ljudskih, odnosno moralnih vrijednosti.

Moral (lat. mos, moris - običaj) se definiše kao "skup pravila kojima se regulišu
međuljudskiodnosi". U praksi, on predstavlja aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje
ljudskih postupaka ispravnim ili pogrešnim. Etika (grč. ethos) je filozofija morala. U procesu
aktivnog ocenjivanja drugih ili sebe premamoralnim normama, etika otkriva, prepoznaje,
sistematizuje, propisuje i kritikuje postupke pojedinaca ili grupa.

Ona ih određuje kao ispravne ili pogrešne, moralno prihvatljive ili neprihvatljive. Posmatrano
kroz historiju, kako se mijenjaju vrhovni ciljevi i ideali, mijenjaju se i moralne norme. Isto
tako, u jednom vremenskom periodu, moralne norme nisu jednake u svim krajevima svijeta.
Normativna etika (etika u praksi) formuliše norme dobrog postupanja u svakodnevnom
životu. Konkretno, medicinska etika propisuje pravila ponašanja zdravstvenih radnika u
pojedinim oblastima medicine i po pojedinim praktičnim pitanjima, na bazi
bogatog iskustva medicine, od Hipokrata do današnjih dana.

Formirala se vijekovima kroz razvoj medicine uopšte. Postoje brojni pisani historijski
dokumenti koji sadrže etičke norme obavezujuće za sve zdravstvene radnike. Analizirajući
ove kodekse, može se uočiti mijenjanje morala tokom vremena. Tako npr. humanost se
podrazumijeva i obavezuje zdravstvene radnike, međutim, kao etička norma uvedena je tek
Ženevskom deklaracijom i to kao posljedica nehumanog iskustva iz Drugog svjetskog rata.
Bitno je još jednom istaći pravilo vezano za kodekse etike – norme zapisane u kodeksima nisu
vječne i nepromjenjive, imaju ograničenu vrijednost.

1.1.

Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživinja ovog seminarskog rada jesu Etičke norme za zdravstvene radnike.

1.2.

Svrha i ciljevi istraživanja

Osnovni cilj ovog seminarskog rada je upoznavanje sa etičkim normama za zdravstvene
radnike.

1.3.

Sadržaj pojedinih dijelova rada

U radu su iznijeta postojeća osnovna znanja iz oblasti medicinske etike i važećih etičkih
normi zdravstvenih radnika. Napravljen je kratak pregled etičkih normi kroz vrijeme da bi
se uočila,zajednička dimenzija. Navedeni su najznačajniji kodeksi koji sadrže etičke norme
za zdravstvene radnike. Na kraju, izložen je problem rješavanja etičkih dilema moderne
medicine, čiji broj progresivno raste, uporedo s brzim razvojem medicine i tehnologije,
naročito informacione tehnologije. Predloženo rješenje je, zapravo, težak i dug put naučnika
iz oblasti medicinske etike, kao i drugih stručnjaka koji se u svakodnevnom životu i radu
susreću sa starim i novim etičkim dilemama.

2. ETIČKE NORME KROZ HISTORIJU

2.1.

Hipokratova zakletva

Hipokrat s Kosa (460-377 g. p.n.e.) smatra se jednom od najistaknutijih ličnosti medicine svih
vremena. U djelima koja mu se pripisuju (“Corpus Hipokraticum”) udario je temelje naučnoj
medicini, odvojio je od magije i praznovjerja.

Slika 1: Hipokrat, gravura iz 19. vijeka

Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke
simptome   pojedinih   bolesti   i   neke   kliničke   sindrome.   Iznio   je   pretpostavku   da   su
duševni poremećaji   rezultat   oboljelog   mozga,   i   da   je   "sumanut   čovjek"   zapravo   bolestan
čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polutke, moždane ovojnice,
ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovu simptoma Hipokrat nije
postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti u
to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci (opij, kanabis i sl.). Preporučavao je odmor,
dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad. Insistirao je na tome da liječnik mora
poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba
poduprijeti prirodne odbrambene snage ljudskog organizma. Postavio je temelje anatomije i
fiziologije,  psihosomantike,  klinike,  uveo  pojam anamneze,statusa  prezensa,  dao  značajan
doprinos hirurgiji. Značajan je i po tome što je ostavio prvi pisani trag o dužnostima ljekara –
tekst poznat pod imenom Hipokratova zakletva. Hipokratova zakletva sadrži etička načela
trajne vrijednosti za medicinu, pa je stoga i danas aktuelna.

To su načela činjenja dobra i nenanošenja štete bolesniku, načelo pravednosti,
načelo poštovanja života i načelo poštovanja ličnosti bolesnika. Hipokrat je intuitivno
sagledao da su ova načela od bitnog značaja za medicinu i da čine osnovu medicinske etike.

http://www.maturski.org/MEDICINA/images/Hipokrat.jpg