Etika i moral
SADRŽAJ
Uvod
Reč moral potiče od latinske reči
mos, moris
što znači običaj, pravilo, zakon. Moral je nastao sa
nastankom ljudskog društva. Svoj razvoj beleži u skladu sa dostignutim nivoom društveno-
ekonomskog razvoja civilizacije. Običaj je najstarija forma regulisanja društvenih odnosa i
ponašanja. Brojni običaji vremenom prerastaju u moralne norme. Upravo zbog toga, postoji
opravdanje za tvrdnju da se poreklo morala može naći u običajima.
Moral predstavlja sistem moralnih pravila, skup nepisanih normi koje određuju čovekovo
ponašanje u društvu i to prema društvu u celini, prema drugim članovima društva i prema sebi
samom. Pod moralom se obično podrazumevaju pravila ljudskog ponašanja – skup običaja,
navika, normi i ponašanja, kojim se ljudi rukovode u svojim postupcima.
Moralne norme određuju ono što je dobro i dostojno čoveka, a zabranjuju ono što je zlo i
nedostojno. Shvatanja o dobru i zlu se ne mogu odrediti jednom za sva vremena i sve društvene
zajednice.
Da bi čovek kao praktično biće usvojio moralne norme i po njima se ponašao, da bi formirao
vrednosno-normativni odnos prema sebi, ali i prema drugim ljudima, mora da donese
odgovarajući moralni sud. Moralni sud je sud o vlastitom ponašanju, ponašanju drugih ljudi,
drugih društvenih grupa i to u odnosu na moralnu normu. Sud može biti pozitivan ili negativan.
U slučaju da moralna norma bude prekršena, određeno ponašanje uslovilo bi negativan sud, sledi
moralna sankcija. Moralna sankcija može biti individualna (unutrašnja, npr. griža savesti) i
društvena (spoljašnja, npr. prezir, pa čak i isključenje iz društva).
Reč etika potiče od grčke reči
ethos
– običaj i
ethikos
– moralan. Etika je nauka o moralu, nauka
o proučavanju i procenjivanju moralnih vrednosti. To je filozofska disciplina, koja proučava
2

1. Metaetika, bavi se teoretskim značenjem i referenciranjem moralnih stavova, i kako se
može odrediti njihova istinitosna vrednost (ako postoji)
2. Normativna etika, bavi se praktičnim sredstvima za određivanje moralnog pravca
delovanja
3. Primenjena etika, bavi se time šta je osoba dužna (ili dozvoljena) da uradi u specifičnoj
situaciji ili određenom domenu delovanja.
Teorija dobrog ili vrednog
Za dobro, etička teorija može uzeti bilo koju vrednost (ili više vrednosti) za koju se zalaže (npr.
ljubav, mir u svetu, slobodna neutralna enciklopedija dostupna svima), a razloge za izbor
određenih vrednosti skoro uvek argumentuje na neki način.
Prihvatanje neke ili nekih određenih vrednosti za „dobre“ još ne obezbeđuje jednoznačno
suđenje pri izboru ispravnih postupaka. Jedna etička teorija može za dobro proglasiti npr. ličnu
slobodu, a da i dalje nije u svim situacijama jasno kako treba postupati. Zato je potreban drugi
deo etičkih teorija - koji određuje ispravno.
Teorija ispravnog
Zamislimo sad situaciju u kojoj bi se neka politička grupacija zalagala za smanjenje stepena
slobode. Postavlja se pitanje, da li, u skladu sa poštovanjem lične slobode treba toj grupaciju
Paul, Richard; Elder, Linda (2006). The Miniature Guide to Understanding the Foundations of Ethical Reasoning.
United States: Foundation for Critical Thinking Free Press.
4
dopustiti da nesmetano dela što može dovesti do njenog izbora na vlast što bi dovelo zapravo do
suzbijanja ličnih sloboda, ili u skladu sa unapređivanjem lične slobode treba zabraniti rad takve
grupacije zbog nepoželjnih posledica koje u protivnom mogu iskrsnuti, iako zabranom rada te
grupacije kršimo pravo njenih članova na slobodno izražavanje, kao oblik lične slobode. Ovde
stupa na scenu određenje ispravnog koje se odgovara na pitanje kako pojedinac ili grupa treba da
postupe kada reaguju na dobro tj. vredno.
Okvirna podela teorija
Približno gledano, jedna teorija ispravnog se može svrstati u neku (a možda i više) od sledećih
grupa:
1. Deontološke teorije su one koje grade svoje sudove prema postupcima nevezano od
posledica koje postupak izaziva. Po njima, najbitnije je poštovanje vrednosti. Na primer,
ako za dobro uzmemo neprikosnovenost ljudskog života onda bi sud nekoga ko sledi
određenu deontološku teoriju mogao da bude: „Nije ispravno ubiti jednog čoveka da bi se
spasilo hiljadu drugih jer ni pod kojim okolnostima nije ispravno ubiti čoveka."
2. Konsekvencijalističke teorije ocenjuju ispravnost konkretnog postupka prema
posledicama koje bi taj postupak izazvao u datim okolnostima (bez obzira na ispravnost
tog postupka izvađenog iz konteksta). Po njima je najbitnije unapređivanje vrednosti. Na
primer ako za dobro uzmemo blagostanje ljudi onda bi sud nekoga ko sledi određenu
konsekvencijalističku teoriju mogao da bude: „Ispravno je godinama staviti na muke
hiljade ljudi ako je verovatno da će to dovesti do blagostanja milijardi drugih ljudi."
3. Teorije vrline potiču iz antičkog perioda i to prvenstveno od Platona i Aristotela. One
procenjuju ispravnost postupka u odnosu na samog delatnika.
4. Teorije prava su zastupljene u modernom pravu, na primer „Svako dete ima pravo na
obrazovanje." U ovakvim teorijama nastaju razni problemi, između ostalih da li postoji
5

Godine 1971, Džon Rols je objavio rad Teorija pravde, koji je zapažen po nastojanju za
moralnim argumentima i izbegavanju metaetike.
2. Etika i moral
Strogo govoreći etika je teorija o moralu, dok je moral vrednosni kriterijum koji se primenjuje na
radnje i prakse. Termin »moral« ima dve dimenzije značenja od kojih su obe nužno njegov
sastavni deo. Jednu dimenziju predstavlja njegova vrednosna specifičnost kojom se ustanovljuje
domen njegove moguće primene i demarkaciona linija koja ga razdvaja od ostalih vrednosti.
Cavalier, Robert. „Meta-ethics, Normative Ethics, and Applied Ethics”. Online Guide to Ethics and Moral
Philosophy.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti