1
ETIKA I NAUČNO-ISTRAŽIVAČKI RAD
1. UVOD
Etika
(grč.
ethos
) običaj, navika, značaj, ćud,
filozofija
morala, filozofska disciplina koja
istražuje porijeklo, motive, normu i svrhu moralnog djelovanja i prosuđivanja. Razlikujemo
autonomno gledište (po kojem je izvor morala u čovjeku samom; formalna etika i sadržajna
etika) i heteronomno gledište (izvor morala je izvan čovjeka; etikoteologija), zatim različite etike
dobra (po kojima je svrha moralnog djelovanja sreća ili ugoda ili korist) usavršavanje i slično.
Etika u sistematičnoj formi javlja se sa Aristotelom, koji se smatra utemeljivačem etike kao
teorije moralnom djelovanju koje podrazumjeva empiriju. Moral u svojoj suštini predstavlja
specifičnu formu ljudske prakse odnosno oblik djelatnog praktičnog odnosa čovjeka prema sebi i
drugima. Jedan od predstavnika autonomne etike je
Kan
t
. Teorijska ili apsolutna etika ima za cilj
da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja u čovjekovom ličnom i praktičnom životu.
Ima više podjela etike a mi smo izdvojili neke:
Po kriteriju cilja čovjekovog praktičnog djelovanja, etika se dijeli na:
eudaimonizam
hedonizam
utilitarizam
Po kriteriju sadržaja svijesti i namjeri svijesti, etika se dijeli na:
deontološku etiku
ili etiku dužnosti, etiku moralne nastrojenosti (utemeljivač Kant)
Etiku odgovornosti
(koja se dalje konkretizira primjerice u medicinskoj etici,
znanstvenoj etici itd.)
Po kriteriju porijekla moralne obveze, etika se dijeli na:
autonomnu etiku
heteronomnu etiku
2
Po kriteriju odnosa pojedinca i društva, etika se dijeli na:
individualnu etiku
socijalnu etiku
Po kriteriju važenja etičkih zapovijesti, etika se dijeli na:
etiku
biti
situacijsku etiku
Po kriteriju sadržaja pravila djelovanja, etika se dijeli na:
etika dužnosti
(
formalna)
etika vrijednosti
(materijalna)
Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se dijeli na:
normativnu etiku, utemeljenu na apriornom zahtjevu, o tome što načelno treba vrijediti
moralnim, kako djelovanje
treba biti;
deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral stvarno vlada, kako
djelovanje
jest.
Zadatak etike generalno, a posebno medicinke, jeste da kritički analizira kodekse i pravila
ponašanja i akcije sa ciljem da utvrdi razloge i način njihovog formulisanja i postojanjem
njihovu opravdanost, a posebno njihovu utemeljenost u osnovne etičke principe. Etika uopšte, a
posebno medicinska, ne samo da obezbjeđuje teorijiski sistem za procjenu ljudskog ponašanja,
već isto tako i definiše, na praktičnom nivou, standarde, regulative, kodekse i slično koji se
koriste za procjenu ponašanja i njegovu regulativu.
Tako za ljekare postoji niz etičkih kodeksa, deklaracija i drugih regulativa, koji se prema svom
„porijeklu“ dijele na dvije grupe: regulative nastale unutar same medicinske profesije i one koje
su donijete od strane Ujedinjenih nacija i dugih međunardonih organizacija.
4
Osnovni sadržaji svih tih regulativa sadrže moralne obaveze ljekara da:
Svojim primarnim ciljem smatra očuvanje zdravlja i spasavanje ljudskog života,
Štiti oboljele od nedaća i nepravdi i da ih namjerno ne nanosi,
Posvjećuje svoj život služenju humanosti,
Ne dopušta da mu pitanja religije, nacionalnosti, rase, političke pripadnosti ili socijalnog
statusa stanu između njegovih dužnosti i korisnika (pacijenta),
Čak i pod prijetnjom i u ličnoj opasnosti ne pristaje da svoje medicinsko znanje stavi u
drugu službu osim u službu humanosti,
Svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i koja su u njegovoj moći štiti plemenite
tradicije svoje profesije,
Ne podržava, saučestvuje i učestvuje u bilo kojoj torturi ili drugim oblicima svireposti,
nehumanosti ili degradirajućih procedura, bez obzira na prekršaj za koji je žrtva takve
procedure osumnjičena, optužena ili kriva, i bez obzira na žrtvina vjerovanja ili molitve u
svim situacijama, uključujući oružane i civilne sukobe svojim znanjem i instrumentima
ne omogućava takve procedure i ne prisustvuje im,
Nikada ne koristi (ako je psihijatar) svoje profesionalne mogućnosti da ugrozi
dostojanstvo ili ljudska prava individue ili grupe, nikada ne koristi oruđa svoje profesije
kada se ustanovi da nema psihijatrijskog oboljenja, ako pacijent ili neka treća strana
zahtjeva aktivnosti koje su u suprotnosti sa naučnim znanjem ili etičkim principima
psihijatar odbija da ih preduzme,
Za zatvorenike i zarobljenike obezbjeđuju isti standrad zaštite fizičkog i psihičkog
zdravlja i liječenja oboljenja, kao i za one koji nisu u tim uslovima,
Ne koristi svoje znanje u postupcima koji pomažu ispitivanje zatvorenika i
Ne daje potvrde o spremnosti zatvorenika za bilo koji oblik fizičkog kažnjavanja, koje
može da ošteti njegovo fizičko i mentalno zdravlje.
Oglušavanje o ove principe predstavlja prekršaj u smislu kodeksa i regulativa ljekarske etike i
predmet je profesionalne i javne osude, kao i preduzimanja određenih mjera od strane etičkih
komiteta organizovanih na nivou institucija ili ljekarskih društava.
