Stranica | 2
Uvod
Riječ “etika” potiče od grčkih riječi ethos (Eθoς) – što znači običaj, i ethikos (Eθtnhcoj) što znači
moralan. Etika je nauka o moralu, a pod pojmom moral najčešće se podrazumijeva skup običaja,
navika, normi ili pravila ponašanja kojima se ljudi rukovode u svojim postupcima. Etika je
filozofska disciplina koja proučava moral, odnosno moralni fenomen u najširem smislu – njegovo
porijeklo, ciljeve i smisao moralnog delovanja
Iako je cjelokupno medicinsko djelovanje kroz povijest prožeto etičkim načelima (od Hipokrata i
Aristotela preko Paracelzusa) proučavanje ispravnog, etičkog liječničkog djelovanja i upotrebe
raspoloživih medicinskih postupaka zadnjih dvadesetak godina u središtu je zanimanja filozofa
etičara. Zbog svojih posebnosti, medicinska etika izdvaja se kao posebna filozofska disciplina.
Unutar medicinske etike, kao posebna disciplina, zbog mnogobrojnih specifičnosti izdvaja se
psihijatrijske etika.
Hipokrat je nesumnjivo osnivač medicinske etike, prvi je u pisanoj formi ostavio dokument o
obavezama i dužnostima onih koji se posvećuju ljekarskoj praksi. Hipokratova zakletva je
preživjela tolike epohe, društvene preokrete, religijsko-etičke oscilacije i opasnosti i uprkos
svemu ostala jasna, bistra i sadržajna, moralno jaka i konzistentna tako da je do danas sačuvala
svoju vrijednost. U njoj se, između ostalog, vide začeci svetog principa “primum non nocere” –
najvažnije je ne naškoditi bolesniku. Posle Hipokrata nižu se razni zapisi i zakletve koje su
vremenom poprimili oblik etičkih kodeksa. Etički kodeks predstavlja pisani dokument kojim se
jasno preciziraju etička načela i obaveze zdravstvenih radnika
.
Slika 1. Hipokrat (460 g. – 370 g. p.n.e.)
Etika u psihijatriji vrlo je složena, kontroverzna i dvosmislena. Psihijatri više nego drugi medicinari,
vjerovanto više nego i razni drugi profesionalci u kliničku praksu i istraživanja unose osobne i
socijalne vrijednosti. Etička dimenzija posebno prožima psihijatriju kao struku i praksu u
Stranica | 4
formiranja zakonskih i etičkih normi, koje reguliraju odnos liječnik-bolesnik. Teleološka tradicija
propituje posljedice onoga što liječnik čini bolesniku, pozitivene ili negativne, bez obzira na to je li
postupao po normama ili ne. Dobre etičke odluke u praksi uvijek uzimaju obzir i jednu i drugu
tradiciju. Područje istraživanja u psihijatriji, jedno je od etički najproblematičnijih područja.
Forenzična psihijatrija je potencijalno opterećena etičkim rizicima. Psihijatar ne može izbjeći
obaveze prema pravosudnom sustavu kad ga se pozove svjedočiti ili vještačiti u ime struke.
Temeljne vrijednosti forenzične psihijatrije su objektivnost i poštovanje osobe.
Povijesni razvoj etike u psihijatriji
Suvremena povijest etike u medicini, pa i u psihijatriji, počinje u bliskoj prošlosti, Nunberškim
kodeksom. Premda su njemačka medicina i psihijatrija imale početkom 20. stoljeća visoku etičku
reputaciju, ona je bankrotirala 1933. godine dolaskom nacista na vlast. Naime, prvu trećinu 20.
stoljeća u svijetu je obilježio socijaldarvinistički pokret koji je promovirao eugeničku ideju
socijalne higijene, a u nacističkoj Njemačkoj je doveo do utemeljenja politike rasne higijene, koja
je zagovarala i provodila u djelo genetičko čišćenje njemačke rase. Pri tome su, između ostalih,
žrtve bili i duševni bolesnici - ¨prazne ljudske školjke¨ ili bića koja nisu vrijedna života. Počelo je
sterilizacijom shizofrenih, manično-depresivnih, mentalno retardiranih, epileptičara, alkoholičara
i osoba heredodegenerativnim neurološkim poremećajima te preko Nunberških zakona o
eutanaziji i o monstruoznim istraživačkim projektima, završilo holokaustom. Poslije pobjede
saveznika, uslijedio je Nurnberški proces - serija suđenja nacističkim zločincima, a jedan od
rezultata toga bio je i Nurnberški etički kodeks, objavljen 1947. godine. To je bio prvi
međunarodni kodeks o medicinskim istraživanjima koji se temeljio na Hipokratovom načelu
Primum non nocere (prvo ne učiniti štetu). Deset načela Nurnberškog kodeksa usredotočeno je
na zaštitu osoba koje sudjeluju u istraživanju. Kao prvo načelo, naveden je dobrovoljan pristanak
iz čega je proistakao moderni koncept ¨Informirani pristanak¨ ispitanika koji sudjeluju u liječenju i
istraživačkom postupku. Ta načela ugrađena su u sve kasnije kodekse.
Sedamdesetih je godina Svjetska psihijatrijska organizacija zadužila švedskog psihijatra Clarencea
Blomquista, profesora medicinske etike na Instututu Karolinska u Stockholmu da napravi nacrt
deklaracije etičkih načela u psihijatriji. Ta su načela prihvaćena 1977. godine na Generalnoj
skupštini te organizacije na Havajima. Ta deklaracija je doživjela dopune na Generalnoj skupštini u
Madridu 1996. godine. Dopuna se odnosila na norme o eutanaziji, torturi i smrtnoj kazni.
Generalna skupština Svetskog udruženja psihijatara usvojila je 1996. godine u Madridu, a
dopunila 1999. godine i 2002. godine u Jokohami etičke standarde, kojima bi trebalo da se
rukovode psihijatri širom sveta. Usvojeni su etički standardi u psihijatrijskoj praksi koji se odnose
na najbolji tretman, u skladu sa naučnim razvojem, odnos prema pacijentu i relevantnim
informacijama, pitanja vezana za onesposobljene pacijente, informacije o intervencijama,
povjerljivost, kao i pitanja vezana za istraživanja
Stranica | 5
U posljednoj reviziji te deklaracije 2005. godine u Kairu uključen je i odjeljak o zaštiti prava
psihijatara da odbiju pritisak koji na njih čine vladajući režimi kako bi preko njih postigli svoje
političke ciljeve.
Granice u psihijatriji
Psihijatri i psihoterapeuti imaju poseban zadatak da misle o granicama jer postoji više razloga
zbog kojih je postavljanje i održavanje granica između ličnog i profesionalnog identiteta posebno
značajno i važno u psihijatriji i psihoterapijskom odnosu. Korisna je distinkcija između
prekoračenja granica i povrede (narušavanja) granica.
Prekoračenje granica može i ne mora biti povređujuće, ne mora biti namjerno i ne mora biti
inicirano ni sa jedne strane. Najčešća prekoračenja granica su: nepoštovanje vremena, diskusije
sa drugima pa i sa kolegama, nadmudrivanja ili šale sa pacijentom, slučajni, neočekivani kontakti
sa pacijentom van terapije, bilo kakav fizički kontakt, otkrivanje stvari o sebi (verbalno ili
neverbalno). Prvi korak je notiranje da se događa prekoračenje granica.
Narušavanje granica povređuje pacijenta. Fizičko narušavanje granica, pogotovo ono seksualne
prirode, mijenja odnos između pacijenta i terapeuta toliko duboko da je terapija izgubljena.
Najsigurnije za terapeute je da pretpostave da je svako (uključujući i njih same) sposoban za
narušavanje granica. Niko nije imun na rizik. Zato je supervizija psihoterapijskog rada neophodna
tokom vremena za sve terapeute, čak i one najiskusnije, posebno za one koji rade sa teškim i
komplikovanim pacijentima.
Jedan od oblika narušavanja granica je multipli odnos koji se, prema Etičkom kodeksu Američke
psihološke asocijacije, dešava kada je terapeut u profesionalnom odnosu sa pacijentom a događa
se sledeće: u isto vreme je i u drugoj vrsti odnosa sa istim pacijentom; u isto vreme je u odnosu sa
osobom koja je blisko povezana sa osobom koja je na terapiji; obećava da će u budućnosti ući u
blizak odnos sa osobom koja je u terapiji ili njoj bliskoj osobi. Najčešće je to finansijski, poslovni ili
socijalni odnos. Pacijenti su zbunjeni jesu li nam pacijenti, poslovni partneri, prijatelji ili čak
ljubavnici.
Koliko god djeluje zapanjujuće, gotovo sva istraživanja slažu se da oko 10% terapeuta narušava
granice tako što ulazi u seksualni odnos sa pacijentom – 69% to radi nakon završetka terapije, 18%
na seansama tokom terapije a 17% van seansi tokom terapije. Tri stvari su gotovo pravilo –
najčešće su uključeni muški terapeuti, dok su ženski pacijenti najčešće objekat, terapeuti koji
naruše seksualne granice jedanput, najverovatnije će to ponoviti. Posljedice po pacijente su
mnogobrojne – ambivalencija, krivica, osjećanje praznine, izolacija, seksualna konfuzija,
oštećenje sposobnosti da se vjeruje, potisnuti bijes, emocionalna labilnost, povećani suicidalni
rizik, kognitivne disfunkcije itd. Naravno, jasna je zabrana (u nekim zemljama i zakonska) – izbjeći
bilo kakav seksualni odnos sa pacijentom.
Treba napraviti distinkciju između seksualne privlačnosti i seksualnog odnosa u terapiji. Seksualna
privlačnost prema pacijentu jedno je od najčešćih iskustava terapeuta koja kod njih izaziva
negativnu reakciju. Američka nacionalna studija ukazuje da je oko 84% terapeuta iskusilo
seksualnu privlačnost prema bar jednom pacijentu. Osjetiti privlačnost prema pacijentu nije
neetično, biti svjestan toga i reagovati brzo i adekvatno je važna etička odgovornost. Većina
terapeuta je prijavila da nije imalo adekvatan trening po pitanju privlačnosti pacijenta, kao da je
