Evropsko međunarodno privatno pravo
(kratak osvrt na izabrana pitanja)
Prvu deceniju XXI vijeka
1
obilježio je talas unifikacije pravila međunarodnog
privatnog prava na nivou Evropske unije donošenjem većeg broja uredbi (regulativa)
koje se odnose na međunarodno privatno pravo. Nakon stupanja na snagu Lisabonskog
ugovora
2
pravni osnov za nadležnost Evropske unije u ovoj oblasti je sadržan u članu 67
(4) i članu 81 Ugovora o funkcionisanju Evropske unije. Članom 81 je uspostavljen
pravni osnov za usvajanje mjera koje imaju za cilj postizanje jedinstvenih pravila država
članica u oblasti određivanja mjerodavnog prava i pitanja međunarodne nadležnosti,
postupka i priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka.
3
U navedenom periodu
regulisana je međunarodna nadležnost sudova država članica, priznanje i izvršenje
odluka: u građanskim, trgovinskim, bračnim, stvarima roditeljske odgovornosti i
obavezama izdržavanja. Takođe, uspostavljena su jedinstvena pravila o određivanju
mjerodavnog prava za vanugovorne, ugovorne i obaveze izdržavanja. Značajna su i
nastojanja da se usvoje nova pravila u oblasti nadležnosti i mjerodavnog prava za
razvod braka, bračni imovinski režim i za nasljeđivanje.
4
U važnije propise, između
ostalog spadaju:
Uredba o nadležnosti i o priznanju i izvršenju presuda u
građanskim i trgovinskim stvarima iz 2001. (Uredba Brisel I)
, Uredba o nadležnosti
i o priznanju i izvršenju presuda u bračnim stvarima i stvarima roditeljske odgovornosti
iz 2003. (Uredba Brisel II bis),
Uredba o određivanju mjerodavnog prava za
vanugovorne obaveze iz 2007. (Uredba Rim II)
,
Uredba o određivanju
mjerodavnog prava za ugovorne obaveze iz 2008. (Uredba Rim I)
, Uredba o
nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i izvršenju odluka i o saradnji u stvarima u
vezi sa obavezama izdržavanja iz 2009. i
Uredba o nadležnosti, mjerodavnom
pravu, priznanju i izvršenju presuda i autentičnih instrumenata u oblasti
nasljeđivanja i staranja evropskog sertifikata o nasljeđivanju iz 2012. godine (u
daljem tekstu: Uredba o nasljeđivanju)
.
Isključiva sudska nadležnost po Uredbi Brisel I
Na osnovu čl. 22 Uredbe Brisel I isključiva nadležnost suda države članice
postoji:
- u postupcima u kojima je predmet stvarno pravo na nepokretnosti ili zakup
nepokretnosti ako se nepokretnost nalazi na teritoriji države članice,
1
Prethodno, na nivou Evropske zajednice važila su jedinstvena pravila uspostavljena Briselskom
konvencijom o sudskoj nadležnosti, priznanju i izvršenju presuda u građanskim i trgovinskim stvarima iz
1968. i Rimskom konvencijom o mjerodavnom pravu za ugovorne obaveze iz 1980.
2
Za detaljan istorijat vidi: Stefania Bariatti,
Cases and materials on EU private international law
, Hart
publishing, Oxford and Portland, Oregon, 2011, str. 1-59.
3
Consolidated version of the Treaty on the functioning of the European Union, OJ C 83/47.
4
Za detaljan pregled svih akata vidi: http://ec.europa.eu/justice/civil/law/index_en.htm
- u postupku povodom ugovora o zakupu nepokretnosti koji je zaključen za privremenu
privatnu upotrebu najduže na period od šest uzastopnih mjeseci, nadležan je i sud
države u kojoj tuženi ima prebivalište, pod uslovom da je zakupac fizičko lice i da i
vlasnik i zakupac imaju prebivalište u istoj državi članici,
- u postupcima čiji je predmet punovažnost osnivanja, ništavost ili prestanak privrednog
društva ili pravnog lica, ili punovažnost odluka njihovih organa, ako imaju sjedište u
državi članici,
- za sporove o punovažnosti upisa u javne registre koji se vode u državi članici,
- u postupcima koji se tiču registracije ili punovažnosti patenta, robnog ili uslužnog
žiga, industrijskih uzoraka i modela, ili drugih sličnih prava koja se moraju deponovati
ili registrovati, bez obzira na to da li je pitanje pokrenuto tužbom ili u odgovoru na
tužbu, ako je u državi članici podnijet zahtjev za deponovanje ili registraciju, ili je
izvršeno deponovanje ili registracija, ili se na osnovu međunarodnog ugovora smatra da
je izvršeno deponovanje ili registracija.
Uredba Rim I (opšta rješenja)
Osnovna tačka vezivanja je autonomija volje stranaka. Za ugovor mjerodavno je
pravo koje su ugovorne strane izabrale. Izbor prava mora biti izričit ili da jasno
proizilazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne strane mogu izabrati
mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili samo za jedan njegov dio a mogu se u bilo koje
vrijeme sporazumjeti da je za njihov ugovor mjerodavno neko drugo pravo.
Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, kao supsidijerne tačke vezivanja
javlja se uobičajeno boravište dužnika karakteristične prestacije:
1) za ugovor o prodaji robe - pravo države uobičajenog boravišta prodavca;
2) za ugovor o pružanju usluga - pravo države uobičajenog boravišta pružaoca
usluge;
3) za ugovor o stvarnom pravu na nepokretnosti, kao i zakupu nepokretnosti -
pravo mjesta gdje se nepokretnost nalazi;
4) za zakup nepokretnosti za najduže šest uzastopnih mjeseci koji je zaključen
za privremenu privatnu upotrebu - pravo države u kojoj vlasnik ima
uobičajeno boravište, ako je zakupac fizičko lice i ima uobičajeno boravište
u istoj državi;
5) za ugovor o franšizingu - pravo države uobičajenog boravišta primaoca
franšizinga;
6) za ugovor o distribuciji - pravo države uobičajenog boravišta distributera;
7) za ugovor o prodaji robe na aukciji - pravo države gdje se aukcija održava,
ako se to mjesto može odrediti.
Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je ugovor u očigledno bližoj vezi sa
nekom drugom državom od one gore navedene, mjerodavno je pravo te druge države.
Ako se na osnovu navedenog ne može utvrditi mjerodavno pravo, za ugovor je
mjerodavno pravo države sa kojom je u najbližoj vezi.
Uredbom Rim I predviđena su i posebna pravila za određene vrste ugovora
(ugovori o prevozu, potrošački ugovori, ugovori o radu, ugovori o osiguranju).
2
u toj državi, ali da nije prošlo više od pet godina od tog boravka do pokretanja postupka;
ili da je ostavilac u vrijeme smrti imao državljanstvo te države; ili da neki od
nasljednika ili legatara ima uobičajeno boravište u toj državi; ili da se zahtjev odnosi
isključivo na te predmete.
Poglavlje III se odnosi na mjerodavno pravo. U domenu određivanja
mjerodavnog prava, Uredba je veoma inovativna i opredjeljuje se za liberalan pristup,
koji karakteriše opredjeljenje za uobičajeno boravište kao osnovnu tačku vezivanja, i
jačanje kolizionopravne autonomije volje.
Ove odredbe imaju univerzalnu primjenu, dakle pravo koje je mjerodavno na
osnovu ove uredbe primjenjuje se nezavisno od toga da li je to pravo države članice. U
osnovi kolizionopravnih rješenja za nasljeđivanje predviđenih Uredbom je opredjeljenje
evropskog zakonopisca da se uobičajeno (redovno) boravište ostavioca javlja kao
osnovna tačka vezivanja, dakle kao opšte pravilo.
5
Umjesto državljanstva i mjesta
nalaženja stvari, tačaka vezivanja koje su još uvijek najšire rasprostranjene u
nacionalnim pravima zemalja članica, evropski zakonopisac se opredijelio za
uobičajeno boravište, kao fleksibilno rješenje.
Uredba o nasljeđivanju ne sadrži definiciju ovog koncepta, a tačka 17 preambule
navodi da je opredjeljujući razlog za davanje primata uobičajenom boravištu bilo
postizanje pravne sigurnosti – da se mjerodavno pravo može unaprijed odrediti i da sa
tim pravom postoji bliska veza. Takođe, u interesu pravne sigurnosti mjerodavno pravo
se odnosi na cjelokupnu zaostavštinu, bez obzira na vrstu i mjesto nalaženja stvari, kako
bi se izbjegle teškoće koje mogu nastupiti iz moguće diobe zaostavštine. Pritom, ova
tačka vezivanja je vremenski locirana, u cilju izbjegavanja »mobilnih« sukoba zakona,
na uobičajeno boravište u vrijeme smrti ostavioca. Posebno je značajno što se
eksplicitno polazi od sistema jedinstvene zaostavštine, jer se opšte pravilo primjenjuje
na cjelokupnu imovinu. Naravno, opšte pravilo se primjenjuje samo ako Uredbom nije
šta drugo predviđeno, kao i ako nije iskorišćena kolizionopravna autonomija volje.
I upravo institutu kolizionopravne autonomije volje je dato veoma značajno
mjesto, a u skladu sa savremenim tendencijama u uporednopravnom pravu, gdje je ovaj
institut sve prisutniji i u domenu mjerodavnog prava za nasljeđivanje. Na nacionalnom
planu, ona prava koja dozvoljavaju izbor prava za nasljeđivanje predviđaju i značajna
ograničenja.
6
Što se tiče prava Evropske unije, Uredba o nasljeđivanju usvaja
ograničenu kolizionopravnu autonomiju volje, pa ostavilac za nasljeđivanje svoje
cjelokupne zaostavštine može izabrati pravo države čiji je državljanin, a izbor prava
mora biti izričit i učinjen u formi predviđenoj za raspolaganje imovinom za slučaj smrti
(čl.17). Izbor prava mora biti izričit i u formi predviđenoj za raspolaganje imovinom za
slučaj smrti (testament, zajednički testament ili ugovor o nasljeđivanju), a postojanje i
materijalna punovažnost izbora mjerodavnog prava cijeni se prema izabranom pravu.
Poseban član je posvećen ugovorima o nasljeđivanju kao i zaostavštini bez
nasljednika.
5
Ovaj koncept je nastao u uporednom pravu, da bi otklonio probleme koji se u praksi javljaju u
utvrđivanju prebivališta, koji ima različit sadržaj u nacionalnim pravima. Za razliku od prebivališta,
uobičajeno boravište je faktički, a ne pravni koncept, što mu omogućava nužnu fleksibilnost jer svaki
sudija na osnovu činjenica utvrđuje šta će se smatrati uobičajenim boravištem lica u konkretnom slučaju,
što sudovi u drugim zemljama prihvataju bez preispitivanja. Vidi detaljnije: Maja Kostić-Mandić, Maja
Stanivuković, Mirko Živković,
Private International Law
of Montenegro,
International Encyclopedia of
Laws, Kluwer Law International, 2013, pp. 64-66
6
Vidi npr. čl. 79 belgijskog i čl. 89 st. 3, 4 i 5 bugarskog ZMPP.
4
Prof. dr Maja Kostić-Mandić
Osvrt na novo međunarodno privatno pravo Crne Gore
Uvodne napomene
Višegodišnji rad na novom zakonu o međunarodnom privatnom prava krunisan
je usvajanjem ovog zakona u Skupštini Crne Gore 27. 12. 2013. godine. Do stupanja na
snagu i početka primjene novog zakona
7
najznačajniji izvor međunarodnog privatnog
prava Crne Gore ostaje Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja
8
(u daljem tekstu: ZRSZ). U vrijeme svog donošenja ZRSZ se u međunarodnim
razmjerama smatrao izuzetno kvalitetnim tekstom, a u nepromijenjenom obliku važi i
danas u Crnoj Gori, iako je još na osnovu Povelje državne zajednice Srbije i Crne Gore
nadležnost iz oblasti međunarodnog privatnog prava prenijeta na države članice i od
tada se ZRSZ primjenjuje kao propis Crne Gore.
Protek vremena od skoro tri decenije i razvoj međunarodnog privatnog prava
uslovio je potrebu da se u određenim odnosima izvrši usaglašavanje sa osloncem na
regulativu Evropske unije (u daljem tekstu: EU), međunarodne ugovore, kao i
uporednopravna zakonska rješenja koja su se pokazala uspješnim.
Uticaj prava EU na novo međunarodno privatno pravo Crne Gore
Nove tendencije na međunarodnom planu odrazile su se i na Crnu Goru, pa novi
zakon, u skladu sa članom 80 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i
Crne Gore, koji je stupio na snagu 1. maja 2010. godine, ide ka usklađivanju
nacionalnog prava sa pravom EU i u ovoj oblasti.
Polazeći od činjenice da će se kada Crna Gora postane članica EU sve uredbe iz
oblasti koje su predmet regulisanja međunarodnog privatnog prava
9
neposredno
primjenjivati i kod nas, smatrali smo da je pri izradi novog zakona o međunarodnom
privatnom pravu i odlučivanju o stepenu usaglašavanja njegovih odredbi sa pravom EU
cjelishodno imati diferenciran pristup prema vrsti materije koja je predmet evropske
regulative, u zavisnosti od pretežnih nacionalnih interesa. Tako, u oblasti određivanja
mjerodavnog prava za ugovorne i vanugovorne obaveze, recepcija pravila Uredbe br.
Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore
7
Predlogom zakona je predviđeno da će se zakon početi primjenjivati šest mjeseci nakon stupanja na
snagu, zbog potreba stvaranja preduslova za njegovu primjenu.
8
“Sl. list SFRJ”, br. 42/82, 72-82 i “Sl. list SRJ”, br. 46/96. Za izvore međunarodnog privatnog prava
Crne Gore vidi: Maja Kostić-Mandić, Maja Stanivuković, Mirko Živković,
Private International Law
of
Montenegro,
International Encyclopedia of Laws, Kluwer Law International, 2010, pp. 31 - 46.
9
Za tekstove svih akata vidi: http://ec.europa.eu/justice/civil/law/index_en.htm
5
