UNIVERZITET „BIJELJINA“ BIJELJINA

FARMACEUTSKI FAKULTET

FARMACEUTSKI MENADŽMENT U ZDRAVSTVU

-DIPLOMSKI RAD-

MENTOR: STUDENT:
Doc. dr Dražen Jovanović Ljiljana Petrović
broj dosijea: 354/16
smjer: Farmacija

Bijeljina, 2018.

Univerzitet „Bijeljina“

Farmaceutski fakultet

Bijeljina

Redni broj:
RBR
Identifikacioni broj:
IBR
Tip dokumentacije:
TD

Monografska dokumentacija

Tip zapisa:
TZ

Tekstualni štampani materijal

Vrsta rada
VR

Diplomski rad

Ime i prezime autora:
AU

Ljiljana Petrović

Mentor (titula, ime, prezime, zvanje):
MN

Doc. dr Dražen Jovanović

Naslov rada:
NR

Farmaceutski menadžment u zdravstvu

Jezik publikacije:
JP

Srpski , latinica

Jezik izvoda:
JI

srp. /eng.

Zemlja publikovanja:
ZP

BiH, Republika Srpska

Uže geografsko područje:
UGP

Republika Srpska

Godina:
GO

2018

Izdavač:
IZ

autorski reprint

Mesto i adresa:
MA

Bijeljina, Univerzitet „Bijeljina”, Pavlovića put bb

Fizički opis rada:
FO

(broj poglavlja /stranica/slika /tabela /referenci)
6/ 34/ 4/ 3/ 11

Naučna oblast:
NO

Menadžment

Naučna disciplina:
ND

Menadžment

Predmetna odrednica, ključne reči:
PO

Farmacija, zdravstvo, farmaceutski menadžment

UDK

Čuva se:
ČU

Biblioteka Univerziteta „Bijeljina” u Bijeljini

Važna napomena:
VN

Izvod:
IZ

Zdravstveni menadžment predstavlja proces upravljanja
svim aspektima u sistemu zdravstva u cilju unaprjeđenja
javnog   zdravlja,   dok   farmaceutski   menadžment
predstavlja   proces   upravljanja   svim   aspektima   u
dijagnostici   i   liječenju   bolesti   pacijenata   kroz   razvoj   i
primjenu   medikamenata.   Baziraju   se   na   pronalaženju
najboljih   rješenja   uz   korišćenje   ograničenih   resursa,   a
sprovode   se   kroz   aktivnosti   planiranja,
organizovanja,vođenja i kontrole.

Datum prihvatanja teme od strane NN veća:
DP
Datum odbrane:
DO
Članovi komisije:
(ime i prezime / titula / zvanje / naziv organizacije /
status)
KO

predsednik: Doc. dr Ljiljana Tomić
član: Doc. dr Boro Krstić
član, mentor: Doc. dr Dražen Jovanović

SADRŽAJ

1. UVOD............................................................................................................................1
2. MENADŽMENT APOTEKARSKE I KLINIČKE PRAKSE......................................2

2.1. Kadrovski menadžment..........................................................................................2

2.1.1. Planiranje kadrova............................................................................................3
2.1.2. Novi profil farmaceuta.....................................................................................4

2.2. Vještine komunikacije u farmaceutskoj praksi.......................................................6

2.2.1. Definicija komunikacije...................................................................................6
2.2.2. Verbalna komunikacija....................................................................................7
2.2.3. Neverbalna komunikacija.................................................................................8
2.2.4. Prepreke u komunikaciji...................................................................................8

2.3. Farmaceutski informacioni sistem..........................................................................9

2.3.1. Upravljanje farmaceutskim informacijama....................................................10

3. ORGANIZACIJA APOTEKARSKE PRAKSE..........................................................15

3.1. Dobra apotekarska praksa (DAP).........................................................................16
3.2. Farmaceutska zdravstvena zaštita (FZZ)..............................................................17

3.2.1. Proces usluge u savremenoj apoteci...............................................................19
3.2.2. Distribucija lijekova u apoteci........................................................................21
3.2.3. Izrada magistralnih i galenskih lijekova.........................................................21

3.3. Samoliječenje........................................................................................................22

3.3.1. Farmaceut i samoliječenje..............................................................................23

4. ORGANIZACIJA KLINIČKE PRAKSE....................................................................25

4.1. Klinčki farmaceut – uloga u menadžmentu kliničke terapije...............................25
4.2. Bolnička apoteka – menadžment nabavke, distribucije i informacija..................26
4.3. Kliničko-biohemijska laboratorija........................................................................27
4.4. Dobra laboratorijska praksa (DLP).......................................................................27

4.4.1. Principi...........................................................................................................27
4.4.2. Prostorije i oprema laboratorije......................................................................28
4.4.3. Dokumentacija............................................................................................... 28
4.4.4. Uzorkovanje...................................................................................................28
4.4.5. Ispitivanje....................................................................................................... 29
4.4.6. Osoblje........................................................................................................... 29

4.5. Organizacija zdravstvene službe...........................................................................30

5. ZAKLJUČAK..............................................................................................................32
6. LITERATURA............................................................................................................ 34

1. UVOD

Maloprodaja   lijekova   predstavlja   jedan   od   najznačajnijih   segmenata   svakog
farmaceutskog   tržišta.   S   jedne   strane,   farmaceuti   u   apotekama   obavljaju   direktnu
komunikaciju sa pacijentima, kao krajnjim korisnicima lijekova, dok s druge strane,
apoteka   predstavlja   značajnog   partnera   u   determinisanju   ukupne  ponude   i   potražnje
lijekova i formulisanja zdravstvene politike jedne zemlje.

Menadžment u farmaciji predstavlja posebnu granu zdravstvenog menadžmenta, koja je
primjenjena na farmaceutsku djelatnost i koja se bavi svim aspektima upravljanja u
farmaciji. Zdravstveni menadžment predstavlja proces upravljanja svim aspektima u
sistemu zdravstva u cilju unaprjeđenja javnog zdravlja, dok farmaceutski menadžment
predstavlja proces upravljanja svim aspektima u dijagnostici i liječenju bolesti
pacijenata kroz razvoj i primjenu medikamenata. I zdravstveni i farmaceutski
menadžment baziraju se na pronalaženju najboljih rješenja uz korišćenje ograničenih
resursa, a sprovode se kroz aktivnosti planiranja, organizovanja,vođenja i kontrole.

Menadžment, kao univerzalnu sociološko-ekonomsku kategoriju, moguće je definisati
na razne načine, zavisno od ugla posmatranja. U socijalnom pogledu, menadžment
predstavlja umjetnost (vještinu) postizanja rezultata uz pomoć drugih ljudi.

U sistemskom pogledu, menadžment predstavlja proces vođenja sistema iz tačke A u
tačku B, na način koji će unaprjediti performanse tog sistema. U organizacionom
pogledu, menadžment predstavlja proces upravljanja (Lazarević, 2013).

Slika 2.1. Kadrovski menadžment, karakteristike kadrova i uticaj okruženja na kvalitet

upravljanja i konkurentnost preduzeća (Tasić, 2007)

2.1.1. Planiranje kadrova

Planiranje kadrova je sastavni dio ukupnog procesa planiranja u organizaciji. Strategija i
planovi organizacije su neraskidivo povezani sa planovima i strategijom u odnosu na
kadrove, a oni moraju da prate strategiju organizacije prema tehnologiji, proizvodima,
tržištu i profitu (Vujić, 2000).

Predviđanje   potreba   za   kadrovima   sastoji   se   iz   analize   spoljnih   tržišnih   uslova,
poređenja   postojećih   resursa   (po   kvantitativnim   i   kvalitativnim   dimenzijama)   u
preduzeću, sa planiranim radnim zadacima i ciljevima organizacije i zahtjevima koji iz
toga   proizilaze.   Ono   takođe   uključuje   i   predviđanje   potreba   zaposlenih   u   smislu
obučavanja, nadoknada i napredovanja.

Za kvalitetan plan kadrova neophodno je poznavati:



koji se poslovi moraju obavljati u planiranom roku,



koje su vještine, sposobnosti i znanja potrebni za obavljanje tih poslova,



broj ljudi potreban za obavljanje tih poslova (Tasić, 2007).

Planiranje kadrovskog potencijala je osnova za realizaciju ostalih aktivnosti upravljanja
kadrovima, kao što su zapošljavanje, obučavanje, raspoređivanje, otpuštanje.

Planom treba da budu obuhvaćeni i mehanizmi kontrole i evaluacije, kojima se vrši
praćenje sistema i određivanje stepena ostvarivanja ciljeva u pogledu kadrova.

Zapošljavanje uključuje regrutovanje i selekciju kandidata. Regrutovanje predstavlja
skup aktivnosti koje organizacija primjenjuje da bi privukla kandidata za posao, čije su

znanje i sposobnosti potrebni organizaciji za dostizanje svojih ciljeva. U cilju
pronalaženja i privlačenja kandidata organizacije se mogu oglašavati u sredstvima
javnog informisanja. Na oglase se nekada javljaju i nekvalifikovani pojedinci.

Efikasnost na radu, između ostalog, zavisi i od stručnosti, poznavanja posla, vještina,
odgovarajućih radnih navika. Stručnost (obučenost) utiče na motivacju za rad i
zadovoljstvo poslom, time što doprinosi osjećanju sopstvene kompetentnosti i sigurnosti
na poslu. Nedovoljna i neodgovarajuća znanja objektivno izlažu pojedinca teškoćama i
nezadovoljstvu u radu (Guzina, 1986).

Vještina je svako naučeno i primjenjeno ponašanje. Zbog toga je cilj obuke poboljšanje
vještine. Vještine mogu biti raznovrsne: motoričke – fizičke, socijalne, lingvističke i
intelektualne.

Obučavanje radnika može biti usmjereno na kvalifikaciju, dopunsko obučavanje i
prekvalifikaciju. Kvalifikacija je vid obučavanja u kome radnici treba da steknu znanja i
vještine neophodne za obavljanje određenog posla.

Dopunsko obučavanje radnika je oblik obučavanja kojim se postojeća znanja i vještine
dopunjuju novim. Prekvalifikacija radnika predstavlja oblik obučavanja kojim se radnici
osposobljavaju za obavljanje novog, drugačijeg posla. Obuka može biti lična (npr.
individualno pohađanje kurseva kompjutera i stranih jezika i sl.), organizovana u radnoj
organizaciji i van radne organizacije (seminari, specijalistička i druga usavršavanja).
Veoma je važno permanentno obučavanje zaposlenih u eri intenzivnog razvoja nauke,
tehnologije i biznisa. Odnos ulaganja u obuku zaposlenih (obrazovanje i trening) i
odgovarajućih efekata prikazan je u tabeli 2.1. (Kvrgović, 2002).

Tabela 2.1. Značaj obrazovanja kadrova (Kvrgović, 2002)

Resurs u koji se ulaže

Ulaganja

Efekat

Sredstva za rad (zgrade, oprema)

0,27

Kadrovi sa tržišta

0,75

Obuka sopstvenih kadrova

1,50

2.1.2. Novi profil farmaceuta

Da bi se farmaceut osposobio za uspješno obavljanje svih djelatnosti u apotekarskoj i
kliničkoj praksi (ali i u drugim segmentima gdje rade farmaceuti), on mora posjedovati
specifična znanja, moći, vještine i biti u okruženju koje će da potpomogne obavljanju
njegove uloge. Uloga farmaceuta, naročito u budućnosti, može se opisati sa „sedam
zvijezda farmaceuta“ kako je naznačeno programom Svjetske zdravstvene organizacije
(SZO) 1997. i prihvaćeno na FIP (Svjetska farmaceutska federacija) kongresu 1998.

Farmaceut je:

Davalac usluge zaštite

– farmaceut pruža uslugu (servis) farmaceutske zaštite.

Ma gdje da je ovaj servis lociran, na klinici, analitici, tehnologiji ili kod
regularnih organa, farmaceut mora pogodno da interreaguje sa pojedincima u

2.2. Vještine komunikacije u farmaceutskoj praksi

Da bi farmaceut, kao pojedinac mogao da pruži adekvatnu uslugu na svim nivoima
zdravstvene   zaštite,   a   posebno   na   primarnom   (javna   apoteka),   potrebno   je   da   ima
dovoljno   znanja,   vještine,   kao   i   sposobnosti   da   sva   svoja   znanja,   stavi   u   funkciju.
Podrazumjeva   se   da   farmaceut   posjeduje   bazična   znanja   iz   farmaceutskih   nauka,
farmakoterapije i patofiziologije, farmakoepidemiologije i opšta socijalna znanja. Ako
analiziramo   aktivnosti   pružanja   usluga   farmaceutske   zdravstvene   zaštite,   možemo
prepoznati tri osnovna procesa: dokumentacija, komunikacija, monitoring, što nas jasno
upućuje   na   šira   razmatranja   procesa   komunikacija.   Ključna   uloga   farmaceuta,   bez
obzira gdje obavlja svoju praksu je njegova sposobnost da savjetuje i interreaguje sa
pacijentima (i ostalima) na način koji će da unaprijedi učinak terapije.

Svrha komunikacije nije samo prenošenje poruke pacijentu i drugim zainteresovanim u
ZS, već unošenje promjene u njegovo znanje, stav i ponašanje. Efektivna komunikacija
mora biti dvosmjeran proces i njen uspjeh zavisi od svjesnosti svih učesnika u ovom
procesu.

2.2.1. Definicija komunikacije

Značenje   pojma   komunikacija   je:   oglasiti,   odgovoriti,   objaviti,   pružiti,   otkriti,
informisati,   dati   do   znanja,   izvještavati,   objelodaniti.   Ova   definicija   pokazuje   da
komunikacija uključuje više od samih riječi. Osim što koristimo riječi, bilo pisane ili
izrečene, koristimo izraze lica   glasovne izraze, mimiku, pa čak i našu odjeću koju
nosimo. Dobru komunikaciju je teško postići i samo saznaja ove činjenice je od velikog
značaja (Tasić, 2007).

Komunikacija, koliko je bitna uopšte u životu, toliko je bitna i za farmaceute: u radu sa
pacijentima, u kontaktu sa drugim profesijama koje se tiču zdravstvene zaštite, u poslu
uopšte. Farmaceuti provode veliki dio svog radnog dana komunicirajući sa ljudima,
kako usmeno, tako i pismeno. Proširena uloga za farmaceute zahtjeva da provedu dosta
vremena   komunicirajući   sa   ljudima.   U   mnogim   promotivnim   aktivnostima
(farmaceutske industrije, javnih servisa i dr.) koje se obavljaju u jakim kampanjama
oglašavanja,   javnost   se   navikla   na   postojanje   usluge   savjetovanja,   koje   pružaju
farmaceuti u javnim apotekama. Uloga farmaceuta u bolnicama se proširila na razgovor
sa   pacijentom   i   medicinskim   osobljem.   Slaba   komunikacija   potencijalno   može
prouzrokovati   brojne   probleme:   složene   odnose   među   ljudima   ili   osobljem,
nemogućnost   postizanja   onog   što   želimo,   život   može   biti   frustrirajući.   Ako   postoji
nepotpuna komunikacija sa zdravstvenim osobljem oko ispravne doze lijeka ili ukoliko
je   u   pitanju   neodgovarajući   ili   nepotpun   savjet   o   upotrebi   samog   lijeka,   može   se
dogoditi da nastane potencijalna šteta za pacijenta.

Da bi smo objasnili  potrebu za efektinom vještinom komunikacije farmaceuta, bitno je
razmotriti   koliko   je   efektivna   naša   sopstvena   komunikacija.   Iako   se   mi   u   proces
komunikacije   uključujemo   automatski,   dobra   komunikacija   zahtjeva   napor,
razmišljanje, vrijeme i želju da taj proces bude efektivan. Vještine komunikacije se
posebno izučavaju u okviru programa obrazovanja farmaceuta u farmaceutskoj praksi,
tj.   pružanju   zdravstvenih   usluga   farmaceuta   u   primarnom   ili   sekundarnom   nivou
zdravstvenog sistema.

2.2.2. Verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija polazi od određenih pretpostavki i očekivanja, ponašanja (način
na koji se ljudi predstavljaju vodi ka stvaranju određenog suda o njima), tona govora
(ton govora ima uticaja na našu komunikaciju), vještine slušanja i ispitivanja. Smatra se
da je ispitivanje jedna od najšire upotrebljavanih vještina. U svijetu farmacije dobra
ispitivačka vještina je prednost za svakog farmaceuta. Međutim, ispitivanje samo po
sebi nije dovoljno. Podsticanje pitanja, zajedno sa ispitivanjem, potrebno je da bi se
izgradila interakcija između dvije osobe. Pri tome se mogu upotrebljavati otvorena i
zatvorena pitanja. Po definiciji, zatvorena pitanja su ona koja su direktna i neposredna.
Ona podrazumjevaju da upitani odgovori sa jednom rječju, kao što je da ili ne. Takva
pitanja ne uključuju komponentu osjećanja, ali obezbjeđuju određene (konkretne)
informacije na određenu temu. Otvorena pitanja nisu potpuno određena i obično
dozvoljavaju ljudima da odgovore na njima svojstven način, sa osobenim odgovorima.

Dobra vještina ispitivanja podrazumjeva poznavanje vještine slušanja i tehnike
upućivanja pitanja. Tehnika upućivanja se može iskoristiti da obezbjedi pravac i
fokusiranje na pojmove koji se tiču određene teme. Suština ove tehnike je da usmjeri
pitanja na posebne dijelove sadržaja. Postavljanje pitanja je samo jedan dio vještine.
Slušanje je od jednake važnosti. Ono zahtjeva punu pažnju prema reagovanju pacijenta,
govor tijela, izraze lica, gestove. Dobar vizuelni kontakt između farmaceuta i pacijenta
je od vitalnog značaja za dobru međusobnu komunikaciju.

Vještine ispitivanja se ne osnose samo na komunikaciju između farmaceuta i pacijenta,
mada je veliki dio posla farmaceuta baš u ovoj oblasti. Dobre ispitivačke vještine su
potrebne pri obuci osoblja i implementaciji procedura, u odnosu sa drugim
zdravstvenim radnicima, kao i pri naručivanju i nabavci lijekova.

Ispitivačke   vještine   nisu   bitne   samo   u   kontaktu   „licem   u   lice“.   Često   u   apoteci
farmaceut   mora   da   komunicira   putem   telefona,   npr.   sa   ljekarom,   stomatologom,
bolničarem,   patronažnom   službom,   bolničkim   osobljem   ili   pacijentovim   rođacima.
Osnovno, što je značajno za ovaj tip komunikacije je da se oslonac polako stavlja na
dobru   verbalnu   komunikaciju,   a   ne   na   neverbalni   aspekt   komunikacije.   U   ovakvim
okolnostima je od vitalnog značaja što je moguće brže i efikasnije doći do informacije.
Pri tome farmaceut mora ostati profesionalan, dati tačan savjet i ponuditi objašnjenja
ukoliko je neophodno. Pri tome mora se voditi računa o sagovornicima sa posebnim
potrebama.

Takođe, naše saosjećajno slušanje značajno utiče na pacijenta da shvati poruku. To
uključuje mogućnost da tačno razumijemo ono što neko zaista govori, a da zatim i toj
osobi odgovorimo razumljivo.

Vrijeme

– U mnogim prilikama vrijeme ili nedostatak vremena može biti glavna smetnja

dobroj   komunikaciji.   Treba  pokušati  razviti  smisaoni   razgovor   sa   nekim  ko   uporno
gleda u sat. Slično tome je otežana komunikacija, ako osoba koja je započela razgovor
užurbana.   Tada   mogu   biti   upućena   pogrešna   pitanja   i   biće   malo   prilike   za   dobar
razgovor.   Zato   je   dobro   prije   pokušaja   da   se   započne   bilo   kakva   komunikacija,
provjeriti koliko vremena ljudi imaju na raspolaganju. Tako će se najbolje iskoristiti
dostupno vrijeme.

Ako bilo koja od ovih karakteristika postoji, postoji i potreba za njihovim
identifikovanjem i rješavanjem, ako je to moguće.

Dobra komunikacija nije nimalo laka i treba raditi na njoj. Svi smo različite ličnosti i
imamo različite vještine, što znači da imamo prednosti na određenim poljima, ali i
nedostatke   na   drugim.   Ako   smo   svjesni   toga   i   ako   uvećavamo   naše   prednosti   i
umanjujemo slabosti, postaćemo bolji u komunikaciji. Vitalno za komunikaciju je da
smo   jasni   i   sposobni   da   jasno   objasnimo   stvari.   Ipak,   slušanje   sa   razumjevanjem   i
empatijom je od jednake, a u nekim situacijama i od velike važnosti. U modernom
obavljanju   farmaceutske   prakse   XXI   vijeka   znanja   farmaceuta   u   vještinama
komunikacija, alata koje pružaju informacione tehnologije (IT) i vještina menadžmenta,
čine   ključne   resurse   prepoznatljive   kod   uspješnih   i   konkurentnih   apoteka,   klinika   i
drugih zdravstvenih ustanova gdje oni rade.

2.3. Farmaceutski informacioni sistem

Informacioni sistem sačinjava skup procedura i uređaja koji je projektovan, izgrađen,
upravljan i održavan sa ciljem prikupljanja, bilježenja, čuvanja i prikazivanja skupa
informacija relevantnog u okruženju datog skupa korisnika i njihovih poslova.
Iinformacioni sistem ne mora biti računarski sistem. Svaki informacioni sistem plod je
određene informacione tehnologije.

Za napredniji informacioni sistem potrebne su naprednije informacione tehnologije.

Prikupljanje podataka koji predstavljaju ulaz u proces (input), obrada (korišćenje raznih
metoda i tehnika) i transfer u korisne i dostupne izlazne informacije (output) je značajan
resurs u svakom preduzeću/ustanovi u svim djelatnostima, a posebno u farmaceutskoj
praksi. U dizajniranju ovakvog sistema mora se poći postavljanjem ciljeva koji moraju
biti jasni. Kako je jedan od osnovnih ciljeva farmaceutske prakse obezbjeđivanje
kvalitetnih informacija zdravstvenim radnicima, FZO, društvu, pacijentima i industriji u
oblasti lijekova i zdravlja, jasno je da ova oblast ima centralno mjesto u savremenom
poslovanju.

U   modernom,   dinamičnom   poslovnom   okruženju,   od   životne   važnosti   za
preduzeće/ustanovu   je   blagovremeno   praćenje   kretanja   i   tendencija   na   tržištu
proizvoda/usluga   pribavljanjem,   obradom   i   stavljanjem   u   funkciju   određenih
informacija (izvještavanje). Na potrebe kupaca/korisnika usluga potrebno je što brže
reagovati i tako steći prednost u odnosu na konkurenciju.

2.3.1. Upravljanje farmaceutskim informacijama

Analiza podataka je oblast upravljanja informacijama koja dobija sve više na značaju u
zdravstvenoj zaštiti. Za mnoge farmaceute sama ideja analize podataka može izgledati
nepotrebna u poređenju sa direktnom brigom o pacijentu. Ali ništa u tolikoj mjeri ne
utiče na zdravstvenu zaštitu velikog broja pacijenata kao analiza podataka u
zdravstvenoj zaštiti. Kroz kombinovanu primjenu tehnika za analizu podataka i
farmaceutskog znanja otvoreni su putevi farmaceutu da doprinese razvoju zdravstvene
zaštite.

Analiza podataka je važna za pitanja koja se rješavaju na klinici, kao recimo terapija
lijekovima, ali je od značaja i za javno zdravstvo (primarna zdravstvena služba – opšta
praksa i apoteke). Naročito je od značaja integrisati podatke primarnog, sekundarnog i
tercijarnog nivoa zdravstvenog sistema. Mogućnost procjene rezultata liječenja na
osnovu terapije, kroz analizu podataka, je moćno oružje u rukama farmaceuta. U
mnogim organizacijama, uobičajeno je da su farmaceuti uključeni u donošenje planova i
odluka po pitanjima terapije i liječenja (sami ili u okviru multidisciplinarnih timova),
širenju informacija o lijekovima i edukaciji ljekara po pitanju lijekova. Farmaceuti treba
da budu uključeni u analizu podataka koji se tiču lijekova. Neki primjeri potencijalne
primjene analize podataka za farmaceute, dati su u tabeli 2.2.

Tabela 2.2. Primjena analize podataka u farmaceutskoj praksi (Tasić Lj, 2007)

Analiza podataka – oblast

Primjeri

Utvrditi tekući izbor lijekova i
neslaganja među ljekarima



Izvještaj ljekara o poređenju lijekova

Korelacija rezultata određene
zdravstvene zaštite i troškova sa
terapijom pacijenta



Stopa smrtnosti pacijanata sa infarktom
miokarda tretiranih β-blokatorima u
poređenju sa netretiranim pacijentima



Korišćenje tricikličnih antidepresiva u
odnosu na selektivne inhibitore reuptake
serotonina kod depresivnih pacijenata

Identifikovati i ukazati na probleme
u terapiji lijekovima



Pacijenti koji redovno primaju β-agoniste
inhalacijom i ne



Koji primaju kortikosteroide inhalacijom

Identifikovati potencijalno visoko
rizične pacijente ili one sa
neodgovarajućim komplajensom



Astmatičari sa učestalim hitnim
intervencijama

Identifikovati oblasti razvoja



Velika varijacija u zboru terapije prve linije
odbrane hipertenzije bez komplikacija



Značajne razlike u rezultatima terapije s
obzirom na različite lijekove



Identični ili slični rezultatu liječenja, ali
različiti troškovi alternativnih terapija



Komplikacija



Značajne razlike u rezultatima terapije s
obzirom na različite lijekove



Identični ili slični rezultati liječenja ali
različti troškovi alternativnih terapija

Analiza podataka i formulisanje odgovora

– Podatke treba srediti na organizovan

način, da bi se prezentovali potražiocu i da bi se sačuvali kao dokumentacija
farmaceuta. U formiranju odgovora na zahtjev za informacijama o lijekovima,
neophodno je navesti izvore dokumentovanih informacija.

Davanje odgovora

– Čak i dobro istražen, iscrpan odgovor ne služi svrsi ako se

efektivno ne prenese potražiocu, tako da ga on u potpunosti razumije. Najbolji način
da se ovo učini je dijalog sa potražiocem, čak i ako postoji pisani izvještaj. Dijalog
osigurava da je informacija jasno prenesena, da je primalac razumio prenijetu
poruku, a otvorena je i mogućnost potražiocu informacija za dodatnim savjetima.

Provjera

– Provjerom se dobija uvid u sljedeće: Kako su obezbjeđene informacije

iskorišćene; da li je njihov uticaj pozitivan u brizi o pacijentu; da li su zadovoljene
prave potrebe potražioca informacija; da li je format odgovora adekvatan; da li su
informacije jasno prezentovane tako da ih primalac razumije; da li je bilo dodatnih
potreba za informacijama kojima bi se moglo izaći u susret?

Iskustva razvijenih zemalja, gdje je IT sastavni dio farmaceutske prakse i gdje je
klinički farmaceut etabliran kao dio tima zdravstvenih radnika, pokazuju da su najčešće
vrste zahtjeva za lijekovima sljedeće:



neželjene reakcije na lijekove,



kompatibilnost/stabilnost,



sastav/formulacija,



kontraindikacije/upozorenja/predostrožnosti,



cijene/farmakoekonomija,



doziranje/režim doziranje,



registrovani lijekovi (odobreni ili u fazi istraživanja),



interakcije lijek – lijek,



identifikacija lijekova,



povlačenje lijekova sa tržišta,



upotreba lijekova u trudnoći ili laktaciji,



efikasnost terapija specifičnih bolesti/izbor lijekova,



značaj STB u planiranju (nabavke) i praćenju potrošnje lijekova,



generalne informacije o receptima/zahtjevi za monografijama/indikacije,



farmakokinetika/farmakologija,



toksikologija/trovanje.

Farmaceutski informacioni sistem treba da bude uklopljen u kompletan informacioni
sistem zdravstvene zaštite, kako bi se razmjenjivali podaci i pratilo zdravstveno stanje
stanovništva, s druge strane, ove informacije su korisne i treba da budu dostupne i široj
društvenoj zajednici.

Komponente farmaceutskog informacionog sistema su:



indikatori stanja lijekova (klasifikacija lijekova po farmakološkim grupama, po
farmaceutskim oblicima, po generičkim imenima – INN, po terapijskim

indikacijama – ATC, specijalna klasifikacija posebnih grupa – npr. narkotici,
trigonici) ukazuje na raspoložive resurse za vođenje farmaceutske djelatnosti.



Mjere za korišćenje raznih usluga (usluge apotekarske distribucije na veliko,
konsultantske usluge, usluge izrade lijekova itd.) moraju biti jasno specificirane
i standardizovane.



Statistika raspoloživih resursa (podaci o apotekama, apotekarskim stanicama,
apotekarskim ustanovama, galenskim laboratorijama, veleprodajnim
preduzećima, distributivnoj mreži, proizvođačima, marketinškim centrima,
uvoznicima lijekova i medicinskih sredstava itd.) je značajna jer se njenom
analizom mogu uočiti nedostaci i raditi na unaprjeđenju resursa.



Finansijski statistički podaci (cijene lijekova, cijene usluga u farmaceutskoj
djelatnosti).



Pokazatelji   učinka   u   odnosu   na   specifične   ciljeve   (pokazatelji   potrošnje
lijekova,   pokazatelji   nuspojava,   pokazatelji   učinka   terapijskih   postupaka   na
ishod   bolesti   ili   rehabilitaciju;   pokazatelji   učinka   preventivnih   sredstava   na
smanjenje   incidence   oboljevanja   itd.).   Ovo   su   izuzetni   pokazatelji   koji   se
moraju dobro evaluirati, jer se iz njih mogu izvesti trošak/korisnost odnosi, te
raditi   na   korekciji,   poboljšanju   ili   dogradnji   farmaceutskog   i   cjelokupnog
zdravstvenog sistema, koji treba da postigne postavljene ciljeve.



Demografski, socijalni podaci o društvenoj sredini (broj stanovnika, ekonomska
moć građana, učešće troškova liječenja u ukupnim zdravstvenim troškovima,
itd.)   su   značajni   za   obradu   i   izvođenje   raznih   pokazatelja   (opšteg   stanja
zdravlja,   mreži   farmaceutskih   ustanova,   dostupnosti   farmaceutske   zaštite,
uplivu   različitih   segmenata   društvene   zajednice   i   okruženja   na   zdravstveno
stanje stanovništva itd.).

Informacioni sistem treba da bude jednostavan, softverski paketi da odgovaraju većini
potreba   farmaceuta,   počev   od   primarnog,   preko   srednjeg,   do   centralnog   nivoa
farmaceutskih   aktivnosti   u   zdravstvenom   okruženju.   Savremene   IT   omogućavaju
efikasno   poslovanje,   brzu   i   kvalitetnu   informaciju   koja   se   može   dobiti,   obraditi   i
evaluirati, čime se olakšava donošenje menadžment odluka od najnižeg do najvišeg
rukovodstva (pojedinca) u procesu rada.

Sa druge strane, ovo zahtjeva stalnu edukaciju farmaceuta u korišćenju informacionih
tehnologija, kao i aktivno učešće u kreiranju ili dogradnji farmaceutskog informacionog
sistema (FIS). Ovo, naravno, zahtjeva multidisciplinarni pristup različitih stručnih
profila (farmaceut, informatičar, statističar, farmakoekonomist, marketing menadžer
itd.) i timova gdje je značajno: dobro postaviti ulazne podatke, izabrati odgovarajuće
metode i tehnike za obradu rezultata i postaviti mjerljive pokazatelje učinka.

FIS postoji kod nas, ali je razuđen, nije sveobuhvatan i nije dovoljno interaktivan sa
ukupnim zdravstvenim informacionim sistemom. Ovo je jedna od prioritetnih aktivnosti
koju treba sprovesti u sklopu ukupnih aktivnosti na reformi zdravstvene i farmaceutske
djelatnosti. Nije slučajno što je EAR (

European Agency for Reconstruction

)

– sektor

zdravstva, projekte rekonstrukcije zdravstva započela širokom analizom stanja ZZ, koja
obuhvata prikupljanje podataka uz postepeno struktuiranja FIS, koji se zasniva na

3. ORGANIZACIJA APOTEKARSKE PRAKSE

Apoteka je osnovna jedinica u oblasti farmaceutske djelatnosti, koja je uklopljena u
sistem zdravstvene zaštite svake zemlje. Kada koristimo riječ apoteka, obično mislimo
na   javnu   apoteku   (primarni   nivo   ZZ   i   ne   treba   praviti   nikakvu   razliku   po   pitanju
vlasništva   apoteke   –   državna/privatna);   iako   postoji   i   sljedeći   (sekundarni)   nivo
apotekarske prakse u okviru bolničkih apoteka. Apoteke i apotekarska ustanova imaju
status   zdravstvene   ustanove.   Apoteka   može   organizovati   ogranak   ili   jedinicu   za
izdavanje   gotovih   lijekova,   galensku   ili   drugu   laboratoriju.   U   sistemu   zdravstvene
zaštite   ove   ustanove   imaju   značajno   mjesto   i   pripadaju   primarnom   nivou,   gdje   se
neposredno ostvaruju ciljevi ZZ. Ciljevi koju su postavljeni su sljedeću:



neposredno snabdjevanje građana i drugih organizacija lijekovima i
medicinskim sredstvima i davanje uputstava za njihovu pravilnu upotrebu,



planiranje nabavke ovih sredstava za redovne i vanredne potrebe,



izrada magistralnih lijekova i galenskih pripravaka,



praćenje savremene stručne literature i naučnih dostignuća u oblasti
farmakoterapije,



građanima pružanje informacija o pravilnoj upotrebi lijekova i higijensko-
dijetetičkih sredstava.

Ovako definisani ciljevi (određeni formalnim aktom – zakonom) nedovoljni su za
savremene tokove organizovanja zdravstvene zaštite i farmaceutske djelatnosti na
primarnom nivou.

Period reformi i „tranzicije“, koji je pred nama zahtjeva savremeni pristup u radu,
integraciju svih snaga i privatnog apotekarstva u okviru sistema ZZ i jasno balansiranu
zdravstvenu/socijalno/tržišnu utakmicu u konkurenciji za unaprjeđenje zdravlja
pacijenata/građana svih populacionih grupa stanovništva.

Cjelokupna zdravstvena djelatnost treba da se osavremeni u skladu sa principima
menadžmenta usluga od posebnog značaja, što podrazumjeva postavljanje strategije i
ciljeva primjerenih zdravstvenom statusu stanovništva, ekonomskoj moći i društvenoj
opravdanosti. U sklopu ovoga i primarna farmaceutska djelatnost treba da se organizuje
i radi na značajnom unaprjeđenju, a to podrazumjeva da treba:



jasno da nađe svoju poziciju u sistemu zdravstvene zaštite,



da primjenjuje principe dobre farmaceutske prakse,



da se orijentiše na glavne procese,



da definiše farmaceutsku zdravstvenu zaštitu,



da specificira aktivnosti farmaceutske zdravstvene zaštite,



da sagleda i pozicionira svoje potrebe (profesionalne, organizacione i
obrazovne).

3.1. Dobra apotekarska praksa (DAP)

Principi dobre apotekarske (farmaceutske) prakse su promovisani od strane Svjetske
farmaceutske federacije 1994. godine i prihvaćeni u većini zemalja svijeta. Evropska
unija je promovisala generalni model Dobre apotekarske prakse, a većina zemalja ga je
prihvatila i dograđujući ga svojim specifičnostima i usvojila kao nacionalni model. U
osnovi ovih principa je upravljanje procesima sa korisnikom (pacijent/građanin) u
centralom fokusu (TQM), što povlači za sobom i reinženjering farmaceutske djelatnosti
u sklopu širih reformi zdravstvene zaštite.

Zahtjevi DAP su dobar put za implementaciju farmaceutske zdravstvene zaštite.
Filozofija DAP se bazira na četiti osnovna postulata:



DAP zahtjeva da prvi farmaceutov interes mora biti blagostanje pacijenta u svim
vrstama apoteke,



DAP zahtjeva sa osnovna apotekarska aktivnost bude snabdjevanje lijekovima i
drugim proizvodima zdravstvene zaštite bezbjednog kvaliteta, te pružanje
odgovarajućih informacija i savjeta pacijentima, kao i praćenje efekata
upotrijebljenih lijekova,



DAP zahtjeva da integralni dio farmaceutskog doprinosa zdravstvenoj zaštiti
bude unaprjeđenje racionalog i ekonomičnog propisivanja i pravilne upotrebe
lijekova,



DAP zahtjeva da cilj svakog elementa farmaceutske usluge bude relevantan za
svakog pacijenta/građanina, jasno definisan i efikasan, komunikacijom
prezentiran svima koji su uključeni.

Aktivnosti obuhvaćene DAP su usmjerene ka:



unaprjeđenju i očuvanju dobrog zdravlja, sprječavanju bolesti i ostvarivanju
krajnjih ciljeva ZZ (promotivnim aktivnostima),



snabdjevanju lijekovima i drugim medicinskim proizvodima (dijagnostičkim,
terapijskim i rehabilitacionim) i njihovom izdavanju uz pojedinosti u pravilnoj
upotrebi, ove aktivnosti se mogu sprovoditi u apoteci, bolnici ili u kućnoj njezi,



samomedikaciji (samoliječenje) građana, uz pružanje potrebnih savjeta i
obezbjeđenje lijeka ili druge terapije (ukoliko je potrebno), a prema simptomima
ili oboljenjima koja se pravilno mogu samoliječiti,



unaprjeđenju propisivanja i upotrebe lijekova koji se koriste u farmaceutskoj
praksi.

Farmaceuti,   u   budućnosti,   treba   da   se   usavršavaju   da   bi   mogli   odgovoriti   svim
profesionalnim   aktivnostima,   koje   nameću   novine   u   radu   tj.   jače   pozicioniranje
farmaceutske zaštite u sklopu zdravstvenog sistema. Nacionalne asocijacije farmaceuta
su   dužne   da   unaprjeđuju   svoju   djelatnost   i   primjereno   realnim   stanjima   sistema
zdravstva,  društvenog  i ekonomskog  okruženja da  postave  svoje ciljeve  i  standarde
DAP, te da implementiraju farmaceutsku zdravstvenu zaštitu.

Procesi pružanja usluge se odvijaju sljedećim redoslijedom:



Prvo se mora identifikovati problem (koji lijek, koja bolest, hitnost i sl.) tako da
se pronađe rješenje, te da se ispune očekivanja pacijenta, ova faza se naziva
procjena pacijenta.



Sljedeća stepenica je sama intervencija. Ona se sastoji od niza aktivnosti, a kao
prvo   bira   se   način   intervencije.   Ponekad   je   potrebno   osim   intervjua   sa
pacijentom i dokumentacije koju on posjeduje (recept, zdravstvena knjižica, dio
medicinske   dokumentacije)   obaviti   komunikaciju   –   konsultaciju   sa   ostalim
kolegama koji su uključeni u zdravstvenu zaštitu. Na osnovu svih prikupljenih
podataka,   postavljaju   se   rješenja   za   specifičnog   pacijenta,   koja   će   da   daju
očekivani učinak. Postoji jasna razlika kod pacjenata koji dolaze sa Rp i kod
ostalih korisnika usluga. Takođe se pravi plan za kontrolisanje praćenja učinka
kod pacijenta.



Plan akcije se ponovo provjerava, što predstavlja završnu aktivnost, koju
zovemo procjena učinka. Pri tome učinak podrazumjeva učinak samog lijeka i
naše usluge na ishod njegovog zdravstvenog stanja.

Slika 3.2. Dijagram toka procesa komunikacije farmaceuta i pacijenta oboljelog od

bronhijalne astme (Kodijević, 2002)

U svim fazama farmaceuti treba da imaju izrazito razvijenu i aktivnu komunikaciju
(usmenu), da uredno i efikasno dokumentuju sve faze (pismena komunikacija) i da pri
tom konstantno obavljaju kontrolu. Mjera učinka farmaceutske zaštite može se izvesti
na osnovu znanja iz farmakoepidemiologije, farmakoekonomije i socijalnih znanja, gdje
se prate i analiziraju parametri učinka, u odnosu na postavljene ciljeve. Ako su razlike

(između postavljenih ciljeva i učinka) isuviše velike, to ukazuje da se akciono
djelovanje mora promjeniti, dograditi i ponovo provjeravati. Primjer jedne procesne
mape obavljanja usluge farmaceutske zdravstvene zaštite i veliki značaj komunikacija u
ovom procesu prikazan je na slici 3.2. u slučaju pacijenta sa astmom (Kodijević, 2002).

3.2.1. Proces usluge u savremenoj apoteci

Pogodan način za prikaz procesa usluga je izrada procesnih mapa, tj. šematskog plana.
Svrha šematskog plana je da dizajnira proces/sistem usluga koji se može vizuelno
prikazati i da minimizira subjektivne interpretacije. Šema procesa usluga dozvoljava
ljudima koji su uključeni u pružanje i uspravljanje uslugama, da ih bolje razumiju i da
sa njima objektivno rade, istovremeno, ona opisuje proces pružanja usluga i ulogu
korisnika usluge i onih koji indirektno učestvuju u usluzi (servis za podršku). Šema
procesa usluga se bazira na teoriji dizajniranja procesa iz industrijskog inženjeringa,
programiranja, teorije odlučivanja i operativnog menadžmenta.

Šematski prikaz usluge u apoteci prikazan je na slici 3.3.

Slika 3.3. Šematski plan usluge u apoteci (Tasić, 2007)

Ključne komponente usluge su:



korisničke akcije,

Usluga predstavlja sadejstvo ljudskog i tehničkog faktora usluge. Komponente usluge
su:



tehnička komponenta (apoteka i njena oprema, Rp lijekovi, OTC lijekova,
pomoćna ljekovita i medicinska sredstva i druge vrste proizvoda u apoteci,



ljudska komponenta – eksplicitna (farmaceut, farmaceutski tehničar i drugi
stručni saradnici i njihova sposobnost da odgovore postavljenom zadatku),



implicitna komponenta (korisnik i utisak korisnika o kvalitetu pružene usluge).

Za  dobru  strukturu  i  procese  usluga u  apoteci veoma  je značajno  osoblje (kadrovi,
prvenstveno   farmaceuti).   Osoblje   apoteke,   koje   je   u   neposrednom   kontaktu   sa
korisnikom,   mora   da   vlada   odgovarajućim   znanjem   i   vještinama   komunikacija.
Zaposleni obrazuju prirodni radni tim, koji treba da preduzme odgovarajuće mjere za
ostvarenje međusobnih interakcija, kao i između korisnika i apoteke. Timske aktivnosti
mogu se ogledati u uspješnom komuniciranju između kadrova unutar apoteke, kao i
stručnjaka   iz   zdravstvenog   okruženja   i   treba   da   bude   karakteristika   svih   nivoa
rukovođenja   (tako   se   gradi   imidž   apoteke   –   konkurentna   apoteka   se   prepoznaje   po
osobenoj kulturi rada) (Tasić, 2007).

3.2.2. Distribucija lijekova u apoteci

Ovaj segment farmaceutske djelatnosti u apotekama je razvijen i značajan. Distribucija
lijekova i medicinskih sredstava u apotekama se obavlja, takođe, po svim pravilima
dobre distributivne prakse. Ona u sebi uključuje nekoliko faza procesa:



logistička faza podrazumjeva aktivnosti na kupovini i prodaji proizvoda,
pripremi i opremanju trebovanja, održavanju priručnog skladišta,



faza kontrole kvaliteta je izuzetno značajna i podrazumjeva kontrolu svih
ulaznih materijala po kvalitetu i količini (kontrola se obavlja po dokumentaciji,
organoleptički i laboratorijski),



značajna faza u sveukupnim aktivnostima je i uredno praćenje finansijskih
tokova distribucije lijekova na malo.

3.2.3. Izrada magistralnih i galenskih lijekova

Izrada magistralnih lijekova se obavlja u apotekama, a galenskih lijekova u galenskim
laboratorijama, koje su najčešće posebne organizacione jedinice u okviru apotekarskih
ustanova (AU). Ovaj segment apotekarske djelatnosti podliježe svim principima DPP.
Magistralna   izrada   je   posebno   specifična,   jer   je   direktno   usmjerena   na   pacijenta   –
građanina koji time dobija specijalizovanu uslugu. Ova aktivnost apoteka uključuje:
izradu   (proizvodnju)   lijeka   u   apoteci,   izdavanje   lijeka   pacijentu   uz   sva   neophodna
uputstva   (savjetovanje)   farmaceuta   za   primjenu,   rukovanje,   čuvanje   i   praćenje
sporednih   efekata   lijeka.   U   ovom   segmentu   profesionalnih   aktivnosti   farmaceuta,
zahtjevaju se visokostručna i često specijalizovana znanja i vještine (npr. specijalizacija
iz farmaceutske tehnologije), kao i znanja iz komunikacija, timskog rada, itd. Naravno
da   ove   aktivnosti   imaju   i   svoju   cijenu   koja   treba   da   bude   pravilno   ustanovljena   i
prihvatljiva   za   građane   i   društvo   (građani   plaćaju   sve   usluge   i   proizvod;   građani

participiraju dio troškova usluga i proizvoda; društvo tj. FZO ili ZOD plaća sve
troškove usluga i proizvoda). Galenski lijekovi se ne smiju plasirati na šire tržište, nego
samo unutar AU ili po posebnom ugovoru sa apotekama izvan svoje ustanove.

3.3. Samoliječenje

Samoliječenje je prisutno u tradiciji mnogih zemalja dugi niz godina (u SAD od 1972.
godine), a posljednjih godina je etablirano i ozvaničeno i jasnije urvđeno regulativom
mnogih zemalja svijeta.

Samoliječenje OTC preparatima je sve masovnije iz dva razloga. Prvi razlog je što je
jedna grupa lijekova koji se izdavaju na recept prešla u slobodnu prodaju – tj. OTC
kategoriju.  Drugi razlog  je ekonomske i  psiho-socijalne prirode.  Naime,  pacijenti  –
građani su postali odgovorniji prema svom zdravlju, a farmaceutski sistem je aktivno
doprinio   da   se   sprovede   odgovorna   automedikacija.   Ona   je   postala   značajna
komponenta zdravstvenog sistema. Samoliječenje nudi brzo i relativno jeftino saniranje
manjih   zdravstvenih   tegoba   pomoću   lako   dostupnih   OTC   preparata.   Oni   se   mogu
bezbjedno koristiti u vremenskom periodu koji je, uglavnom, naznačen u uputstvu. U
njemu se uvijek nalaze i medicinske indikacije, doze, sporedni efekti i nepomene kada
je profesionalna pomoć ipak neophodna. Prije uzimanja lijeka, oznaka na proizvodu i
uputstvo se moraju pažljivo pročitati. Nikada se ne uzima veća doza od predviđene, bez
saglasnosti   ljekara   ili   farmaceuta.   Zbog   opasnosti   od   alergija   i   neželjenih   efekata,
pacijent se uvijek mora upoznati sa sastavom OTC preparata.

Prelazak lijekova iz kategorije na recept u kategoriju bez recepta je drugi razlog
povećanog samoliječenja. Za ovo su postojali ekonomski razlozi proizvođača i države.
Naime, edukacijom pacijenta za pravilnu upotrebu OTC proizvoda (gdje su ključnu
ulogu odigrali farmaceuti), strogom regulativom od strane države, u smislu kvaliteta i
stavljanja u promet i posebno jasnih uputstava namjenjenih pacijentima, smanjeni su
troškovi zdravstvenog osiguranja, jer kod blagih zdravstvenih problema nije neophodna
posjeta ljekaru. Kako je ova oblast veoma osjetljiva, vodi se strogo računa kod
izdavanja dozvola za promet OTC proizvoda. Pri tome su osnovni kriterijumi:



granica bezbjednosti – kolika je toksičnost preparata, da li koristi prevazilaze
rizik neželjenih dejstava, da li se stvara navika, kolika je mogućnost zloupotrebe,
da li način aplikacije ograničava slobodnu prodaju,



dodatne mjere neophodne pri upotrebi – da li se bolest može samostalno
dijagnostikovati, da li se bolest može samostalno liječiti,



priloženo uputstvo – da li se može napisati adekvatno uputstvo, da li svaki
pacijent može pročitati i razumjeti uputstvo.

Ova oblast se intenzivno prati od strane stručnjaka, kako bi se preduprijedili nedostaci
ili propusti. Tako npr., obaveza je pacijenta da pri posjeti ljekaru, koji mu propisuje neki
lijek   na   recept,   saopšti   o   korišćenim   OTC   proizvodima,   da   bi   se   preduprijedile
eventualne interakcije. Dalje, proizvođači moraju da pripreme uputstvo za pacijenta
prema   ovom   uputstvu   koje   je   odobrila   Agencija   za   lijekove   –   OTC   zvanične
monografije (jasno, koncizno, informativno za samoliječenje, čak se propisuje i veličina
slova – da bi bilo čitljivo) i samo takve informacije su odobrene. Ne smiju se pojaviti
nikakve   druge   informacije   i   oznake   na   uputstvu   i   pakovanju   ovih   proizvoda.   Sva



izrada akcionog plana, sprovođenje plana.

Ovakav   pristup   odgovara   novom   konceptu   dobre   apotekarske   prakse.   I   pored   svih
dilema, koncept je usvojen od stane FIP i sprovodi se i u zemljama EU. Pravilnim
sprovođenjem ovog koncepta, farmaceut ne ugrožava poziciju ljekara kada preporučuje
određeni   OTC   proizvod.   U   većini   evropskih   zemalja   OTC   proizvodi   se   isključivo
distribuiraju i prodaju u apotekama, dok je u SAD dozvoljeno i u distibutivnoj mreži
dragstora.   Pacijent   koji   nabavlja   lijek   u   apoteci,   u   velikoj   je   prednosti.   Specifično
obrazovanje farmaceuta, povezano sa njegovim iskustvom čini ga vodećim stručnjakom
u oblasti OTC preparata, pri čemu ne postoji drugi profesionalac koji će bolje razumjeti
ograničenja   automedikacije   i   koji   je   u   poziciji   da   ohrabri   pacijenta   da,   ukoliko   je
neophodno, potraži savjet ljekara.

Koncept samoliječenja predstavlja novinu za farmaceuta, iako slične aktivnosti postoje
u apotekarskoj praksi u nas, sa grupom proizvoda Pomoćna ljekovita sredstva (PLS).
Ipak, ovaj koncept je mnogo širi, jer je kategorija PLS uža i ne uključuje neka klasična
terapijska sredstva. Aktivnosti farmaceuta moraju biti ubrzane na sopstvenoj edukaciji
za rad sa OTC preparatima i samoliječenju pacijenata, u čemu veliku podršku moraju da
daju obrazovne institucije, strukovne asocijacije, kao i šire društveno okruženje. U tom
smislu treba modifikovati politiku ZZ. Ove novine su izazov za farmaceute i
predstavljaju veliki izvor inovativnih mogućnosti, kao i jedan od pravaca u upravljanju
karijerom (Ajduković, 2000).

4. ORGANIZACIJA KLINIČKE PRAKSE

Klinčka praksa farmaceuta može se posmatrati iz nekoliko uglova (pristupa), ali se ipak
jasno izdvaja pristup koji za osnovu uzima radni proces, te možemo govoriti o:



kliničkom farmaceutu, kao dijelu tima u menadžmentu terapijom bolesnika na
klinici,



bolničkom farmaceutu, nosiocu aktivnosti u manadžmentu nabavke i distribucije
lijekova i informacija na klinici,



kliničko-biohemijskoj laboratoriji, gdje farmaceuti – medicinski biohemičari
obavljaju laboratorijske analize, koje u formi određenih podataka prezentuju
ljekarima i pacijentima, na osnovu kojih se prati tok bolesti, terapija i prognoza
ishoda.

4.1. Klinčki farmaceut – uloga u menadžmentu kliničke terapije

Klinička praksa farmaceuta ima za cilj da pomogne maksimalnu efikasnost lijekova, da
minimizira pojavu neželjenih dejstava lijekova i promoviše troškovnu efektivnost. Za
dostizanje ovog cilja (kliničke prakse farmaceuta) potrebno je da farmaceut bude
potpuno integrisan član tima zdravstvene zaštite u menadžmentu terapijom; da djeluje i
kao član tima svoje profesionalne asocijacije (komore, farmaceutskog društva,
udruženja kliničkih i bolničkih farmaceuta, itd.) i da je plaćen za svoju uslugu koju
obezbjeđuje pacijentima.

Farmaceut na klinici, kao član tima u menadžmentu terapijom na klinici, obezbjeđuje i
unaprjeđuje   kvalitet   pružanja   zdravstvene   usluge   pacijentu.   Postoji   više   alata   za
menadžment   terapijom   na   klinici   (formulari,   klinički   vodiči,   lokalni   protokoli   itd.).
Razvoj protokola, implementacija i monitoring zahtjevaju osnovni menadžment pristup
– procesno promišljanje. Ono se ogleda u prepoznavanju koraka (faza) rada, jasnoj
dokumentacionoj   podršci   u   izboru   i   donošenju   odluka,   sprovođenju   plana,   nadzoru
(procjeni uspjeha) i korektivnim mjerama.

Koraci procesa menadžmenta u terapiji bolesnika na klinici

Prvi korak

je izbor lijeka, mora da se bazira na tačnom definisanju problema bolesnika.

Šta nas opredjeljuje u izboru lijeka?



Esencijalna lista lijekova



Ako lijek nije na listi, vršimo izbor terapije prema činjenično-zavisnim
dokazima sistematskom razradom našeg uputstva prema sljedećem:

a) definisanje problema kod bolesnika
b) naći u literaturi sve relevantne podatke i studije koje razmatraju problem

našeg bolesnika

c) kritički ocjeniti validnost i klinički značaj podataka iz studija
d) primjeniti dokaze iz literature i studija u rješavanju problema bolesnika



Pravilna procjena stepena rizika neželjenih posljedica lijeka za našeg bolesnika

Drugi korak

je individualno doziranje i adekvatna primjena lijeka.

4.3. Kliničko-biohemijska laboratorija

Farmaceutska   djelatnost   se   odvija   u   mnogim   laboratorijama   različitih   zdravstvenih
ustanova (klinika, bolnica, kliničko-bolnički centri, instituti i zavodi za zaštitu zdravlja,
kao i drugim laboratorijama). Aktivnosti uključuju djelatnosti biohemije, imunohemije,
hematologije,   toksikologije,   analitike   lijekova,   sanitarne   hemije,   ljekovitog   bilja   itd.
Laboratorijska   djelatnost   je   organizovana   u   sklopu   organizacione   postavke   svake
određene ustanove. Ipak za dobro organizovanu laboratoriju možemo smatrati onu koja
je uspostavila sistem dobre lokalne prakse i dosljedno ga sprovodi.

Kliničko-biohemijske laboratorije su integralni dio kliničke prakse farmaceuta –
medicinskih biohemičara. Obaveza medicinskih biohemičara je da omogući
ordinirajućem ljekaru ili pacijentu da dobije tačan i pravovremeni nalaz o koncentraciji
parametara u humanom biološkom materijalu, s obzirom na to da je pravovremeni nalaz
u funkciji liječenja i pomoći pacijentu. Na taj način ova farmaceutska klinička praksa je
sastavni dio preventive i obrade pacijenta od dijagnostike i praćenja toka liječenja, do
prognoze bolesti.

Osnovni principi rada i profesionalni ciljevi zasnovani su na dobroj laboratorijskoj
praksi kroz:



praćenje razvoja kliničko-biohemijske dijagnostike,



informisanje i usavršavanje,



uvođenje savremenih i efikasnih metoda ispitivanja,



pružanje kvalitetne i pravovremene usluge.

4.4. Dobra laboratorijska praksa (DLP)

4.4.1. Principi

Laboratorije se bave uzorkovanjem, specifikacijama i ispitivanjima, kao i postupcima
organizacije,   dokumentovanja   i   odobravanja   koji   obezbjeđuju   vršenje   neophodnih   i
relevantnih   ispitivanja,   tako   da   rezultati   laboratorijskih   analiza   ne   mogu   biti   dalje
distribuirani u zdravstveni sistem, prije ocjene njegovog kvaliteta kao zadovoljavajućeg.
Ovo podrazumjeva da aktivnosti laboratorije nisu ograničene samo na laboratorijske
operacije,   nego   se   ona   uključuje   i   u   kompletan   timski   rad   na   klinici,   naročito   kod
donošenja svih odluka koje mogu da utiču na kvalitet zdravstvene usluge i kvalitet
zdravlja pacijenta.

Nezavisnost laboratorije od ostalih segmenata klinike, smatra se bitnom za njen kvalitet
rada. Laboratorijom treba da rukovodi osoba sa odgovarajućom kvalifikacijom, da
raspolaže sa adekvatnim sredstvima, da bi se obezbjedilo efikasno i pouzdano
obavljanje svih zaduženja laboratorije.

4.4.2. Prostorije i oprema laboratorije

Prostorije i oprema laboratorije treba da zadovolje opšte i posebne zahtjeve predviđene
za rad kliničkih laboratorija, prostorije i oprema, a specifični zahtjevi se odnose na
specifičnost pojedinačnih postupaka, procedura i opreme. Tako npr. hladna soba,
zamrzivači, centrifuge, osjetljivi uređaji traže ponekad zasebne prostorije; uređaji se
moraju validirati i održavati prema utvrđenoj proceduri; metode rada moraju biti
validirane i odobrene za upotrebu.

4.4.3. Dokumentacija

Opšta pravila za dokumentaciju, uređena svim QMS, važe i ovdje. Važan dio
dokumentacije su: ulazni podaci o pacijentu; nalog za analizu, postupci uzorkovanja,
postupci ispitivanja i evidencija (laboratorijski dnevnik i analitičke liste), izvještaji i/ili
sertifikati o analizi; izvještaj o čistoći (npr. sterilnosti) laboratorije, evidencije o validnoj
opremi i metodama, izvještaji o baždarenju i servisiranju opreme.

Svi izvještaji i evidencije se pažljivo čuvaju i sa njima se rukuje na pravilan način.
Naročito se vodi računa o dokumentaciji analitičkih izvještaja dobijenih iz neke od
ugovorenih laboratorija.

4.4.4. Uzorkovanje

Uzimanje uzorka treba vršiti u skladu sa odobrenim pisanim postupcima u kojima se
opisuje:



način uzorkovanja,



oprema koja će se koristiti,



količina uzorka koja će se uzimati,



uputstva za svaku potrebnu dalju distribucju uzorka,



vrste i stanje kontejnera koji će se koristiti za uzorke,



identifikacija zbirnog kontejnera iz kojeg su uzeti uzorci,



potrebne mjere predostrožnosti kojih se treba pridržavati, naročito kod
uzorkovanja,



biohazardnog materijala, sterilnog, opasnih i sličnih materija,



uslovi skladištenja,



uputstva za čišćenje i čuvanje opreme za uzorkovanje.

Rukovanju i čuvanju referentnih uzoraka, standarda i reagenasa mora se posvetiti
odgovarajuća pažnja. Svi uzorci treba da budu uredno etiketirani (datum, proizvođač,
kada je prvi put upotrijebljen, rok važnosti i sl.).

Posebna pažnja se obraća kod uništavanja nepotrebnih uzoraka. Postupak za odlaganje –
uništavanje biohazardnog materijala se odvija po posebnoj proceduri.

4.5. Organizacija zdravstvene službe

Organizacija je složen i višeznačan pojam koji se koristi u različite svrhe i za različite
potrebe. Za akademsku zajednicu organizacija je oblast nauke koja se bavi izučavanjem
pojava i procesa koji se razvijaju u organizovanoj sredini, korišćenjem određene naučne
metodologije, da bi se otkrile i razvile određene teorije čija primjena u praksi dovodi do
uspješnog poslovanja preduzeća - privrednog društva ili ustanove. Takođe, organizacija
je oblast nauke o menadžmentu i predstavlјa njegov centralni dio.

Organizacija, kao nauka, ima svoju složenu strukturu koju čine relativno zaokružena
naučna područja: dizajn organizacije, ponašanje lјudi u organizaciji, upravlјanje lјudima
u organizaciji i promjene organizacije. Imajući u vidu teme koje izučava, organizacija
predstavlјa   bazičnu   menadžersku   disciplinu.   Raznovrsnost   tema   koje   su   predmet
izučavanja nauke o organizaciji čini da je organizacija interdisciplinarna nauka, a visok
stepen primjenlјivosti naučnih otkrića čini je primijenjenom naukom. Organizacija je s
toga   važna   nastavna   disciplina   koja   pruža   stručna   znanja,   sposobnosti   i   vještine   za
uspješno   organizovanje   procesa   rada   i   upravlјanje   odnosima   u   organizaciji   i   sa
okruženjem.

Pružanje   zdravstvenih   usluga   je   zadatak   zdravstvene   službe,   koja   se   definiše   kao,
permanentan i širom zemlje raspoređen sistem uspostavljenih institucija, koje imaju
višestruke   ciljeve,   među   kojima   su   zadovoljavanje   različitih   zahtjeva   i   potreba
stanovništva   kao   i   obezbjeđenje   zdravstvene   zaštite   za   pojedinca   i   zajednicu.
Zdravstvena služba pruža širok spektar kako preventivnih tako i kurativnih usluga.

Organizacija   je   centralno   područje   menadžmenta   koje   obuhvata   njegove   bazične
aktivnosti: organizovanje i vođenje. U skladu sa centralnim mjestom organizacionih
aktivnosti   u   menadžment   procesu   može   se   zaklјučiti   da   je   organizacija   bazično
menadžerska   disciplina   koja   pruža   fiindamentalna   znanja   za   uspješno   vođenje
organizacije.

Aktivnosti su:



planiranјe,



organizovanјe,



vođenјe,



kontrola.

Planiranje

je polazna aktivnost u procesu menadžmenta u svakoj organizaciji. Ova

aktivnost definiše cilјeve organizacije, zadatke koje treba obaviti da bi se definisani
cilјevi postigli, kao i način kako će se planirani zadaci ostvariti. U suštini, ova aktivnost
menadžment procesa treba da učini organizaciju svrsishodnom, prepoznatlјivom i
specifičnom u odnosu na brojne druge organizacije koje posluju u istom okruženju.
Planiranje se može strukturirati u dvije podgrupe aktivnosti: definisanje cilјeva i
definisanje strategija. Prva podgrupa određuje šta će organizacija raditi, a druga kako će
organizacija raditi.

Organizovanje

je aktivnost menadžment procesa u kojem se definišu radna mjesta sa

opisima poslova i kompetencijama izvršilaca, formiraju uže organizacione jedinice i
njihove aktivnosti, definiše proces donošenja odluka i određuje autoritet pojedinih

rukovodilačkih   pozicija,   kreiraju   procedure,   pravila   i   standardi   kojima   se   uređuje   i
formalizuje   ponašanje   zaposlenih,   da   bi   organizacija   funkcionisala   kao   integrisan
sistem. Budući da organizaciju čine cilјevi, lјudi i sredstva, organizovanje preko gore
navedenih aktivnosti treba da uskladi odnose između komponenti organizacije, tako da
je   rezultat   ove   aktivnosti   određena   struktura.   Organizovanje   je   kompleksna
menadžerska aktivnost donošenja odluka o nivou podjele rada i specijalizacije sa cilјem
da se formira optimalan broj radnih mjesta i da ona budu popunjena kvalifikovanim
izvršiocima;   o   formiranju   užih   organizacionih   jedinica,   njihovim   zaduženjima   i
odgovornostima,   vodeći   računa   da   se   radna   mjesta   grupišu   prema   srodnosti   i
povezanosti   i   stave   pod   autoritet   jednog   rukovodioca;   o   autoritetu   pojedinih
rukovodećih i nerukovodećih pozicija u organizaciji, vodeći računa da u organizaciji
pored formalnih rukovodećih pozicija postoje i eksperti; o procedurama, pravilima i
standardima kojima se uređuje ponašanje zaposlenih, interne i eksteme komunikacije,
odnosi unutar organizacije i sa okruženjem.

Vođenje

predstavlјa proces u kojem pojedinac (rukovodilac, menadžer) vrši uticaj na

grupu (zaposlene) da bi se ostvarili cilјevi organizacije. Vođstvo definiše kako treba da
izgleda budućnost organizacije, tako što kreira viziju, a zatim usmjerava lјude u pravcu
te vizije i motiviše ih da je ostvare. U ovom dvosmjernom procesu mogu se prepoznati
dvije grupe aktivnosti: usmjerene ka poslu i usmjerene ka lјudima. Obje od menadžera
kao lidera zahtijevaju određena znanja i vještine. Za dobro vođenje posla menadžerima
na svim

nivoima u organizacionoj strukturi su potrebna znanja, sposobnosti i vještine.

Vođenje kao dio ukupnog menadžment procesa je odgovorno za tri bloka aktivnosti:
internu efikasnost, efektivnost i lјudske resurse.

Kontrola

je faza menadžment procesa, koja obuhvata aktivnosti izgradnje adekvatnog

sistema nadgledanja poslovanja organizacije, da bi ono bilo što uspješnije i da bi
organizacija ostvarivala što bolјe performanse. Sadržaj ove aktivnosti se ogleda u
utvrđivanju odstupanja ostvarenih od standardizovanih performansi na svim nivoima u
organizaciji a, takođe, mehanizme odgovornosti za nastala odstupanje kao i mjere za
unaprjeđenje performansi.

Klinička praksa farmaceuta ima za cilj da pomogne maksimalnu efikasnost lijekova, da
minimizira pojavu neželjenih dejstava lijekova i promoviše troškovnu efektivnost. Za
dostizanje ovog cilja potrebno je da farmaceut bude potpuno integrisan član tima
zdravstvene zaštite u menadžmentu terapijom; da djeluje i kao član tima svoje
profesionalne asocijacije i da je plaćen za svoju uslugu koju obezbjeđuje pacijentima.

Farmaceut na klinici, kao član tima u menadžmentu terapijom na klinici, obezbjeđuje i
unaprjeđuje   kvalitet   pružanja   zdravstvene   usluge   pacijentu.   Razvoj   protokola,
implementacija   i   monitoring   zahtjevaju   osnovni   menadžment   pristup   –   procesno
promišljanje.   Ono   se   ogleda   u   prepoznavanju   koraka   rada,   jasnoj   dokumentacionoj
podršci   u   izboru   i   donošenju   odluka,   sprovođenju   plana,   nadzoru   i   korektivnim
mjerama.

6. LITERATURA

1. Ajduković, B, (2000).

Samolečenje – principi i značaj za farmaceutsku delatnost

Farmaceutski fakultet. Beograd.

2. Čizmić, S, Bojanović, R, Štajnberger, I, Petrović, I, (1995).

Psihologija i

menadžment

. Filozofski fakultet. Beograd.

3. Guzina, M, (1986).

Kadrovska psihologija.

Naučna knjiga. Beograd.

4. Kodijević, V, (2002).