FARMACEUTSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU
Historija farmacije
(seminarski rad)
TEMA:
Farmacija u 18. i 19. Stoljeću
Sarajevo, juli 2104
4
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
KLJUČNE RIJEČI:
Farmacija, 18., 19. stoljeće, apoteke, lijekovi, ljekovite tvari
UVOD
Medicinska praksa počela se poboljšavati tokom 17. i 18. stoljeća. Stručna društava su formirana
u svim većim europskim metropolama, i naučnici su počeli dijeliti svoja istraživanja
objavljivanjem u časopisima. Medicinski istraživači napravili su neka zapanjujuća otkrića.
William Harvey ustanovio kako krv cirkulira kroz tijelo. Anton van Leeuwenhoek koristio
mikroskop i otkrio crvena krvna zrnca, bakterije i protozoe. Edward Jenner je izmislio
vakcinaciju nakon otkrivanja odnosa između kravljih boginja i malih boginja. U kliničkoj praksi
revoluciju je napravio Thomas Sydenham koji je razvio tretman postupka koji daje značaj
okolišu i uključuje oprezno, detaljno praćenje i vođenje evidencije. Vitamini su otkriveni i njihov
značaj za zdravlje prepoznat. Novi lijekovi, uključujući digitalisa, razvijeni su i vakcinacije su
usavršene od strane Edwarda Jennera. Giovanni B. Margagni osnovao je patološku anatomiju, i
Marie Francois Bichat stvorio polje za histologiju. Ipak, mnogi problemi ili prepreke su ostali od
stare prakse, kao što su krvarenje, kao i nekoliko novih i opasnih medicinskih problema, kao što
je homeopatija. Kao što je praksa medicine postala profesionalna, mnogi narodni iscjelitelji su
zabranjeni, a muški akušeri Begani zamijenuti su tradicionalnim babicama. Također su značajna
otkrića iz oblasti hemije. Antoan Loran Lavoazje je prvi protumačio proces disanja dokazavši da
je to u stvari oksidacija. Ovo otkriće, kao i otkriće zakona o neuništivosti materije, te uvođenje
vage u hemijskim istraživanjima, značajna su i za dalja fiziološka istraživanja. Lavoazje, osnivač
analitičke hemije, giljotiniran je od pobjednika revolucije 1794. godine. Pored toga, u ovom
vijeku su opisane brojne nove bolesti, a u terapiji je došlo do promjene mnogobrojnih novih
lijekova: dingitalis, tečni arsen, droge (akonitin, kolhicin, hioscijamus), sublimat u lečenju
sifilisa.
Na početku 18. stoljeća nije bilo jedinstvenih propisa u vezi sa apotekama kao ni za
profesiju,također nije bilo jedinstvenog zdravstvenog sistema. Apotekarski propisi su
određivani za određene gradove ili područja samo. Mjere zdravstvene zaštite, za primjer protiv
5
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
epidemije, bile su samo u slučaju pojave, mjere opreza nisu postojale.Općenito, apoteke su se
nalazile u gradu, jer je to bilo jedino mjesto gdje je postojala određena klijentela. Siromašni ljudi
u selu su se oslanjali na naknade od strane vjerskih naloga ili na tradicionalnu biljnu medicinu
ili su pak kupovali kod „šarlatana“ doktora koji su lutali ulicama.
1. FARMACIJA 18. STOLJEĆA
Filozofi starog vijeka, a jednako tako i veliki liječnici Hipokrat i Galen, smatrali su početnim
tvarima vatru, vodu, zemlju i zrak. Alhemisti su uz te elemente uveli još i hipotetske pratvari
sulfur i mercuritus, kojima je Paracelzus pridodao i svoj '''sal''. U 17. stoljeću u vatri se više nije
gledao elemenat, nego prirodnu pojavu. Filozofima vatre je vatra značila glavnu radnu snagu.
Pojava gorenja koju su alhemisti, apotekari i hemičari iz dana u dan promatrali, pozivala je i
poticala na razmišljanje o njoj. Spaljivanje biljnih i kovinskih tvari, te upotreba ostataka
spaljivanja ili žarenja bilo je svojstveno farmaciji i alhemiji već od prastarih vremena. Još je grk
Dioskurid poznavao biljni pepeo i kao lijek upotrebljavao razne žarene metale, poput cinka,
bakra i olova. Kalcinacijom su nazivali u to vrijeme bijeljenje metala i drugih tvrđih tvari do
trenutaka, kada se materijal raspao u prah, tj. u metalno vapno (calx). Još je Geber utvrdio da se
kod kalcinacije metala težina tvari povećava. Slične su pojave zabilježili i neki učenjaci 16. i 17.
stoljeća. Ipak su te spoznaje ostale neiskorištene sve do Lavoisiera.
Koliko su različita i pogrešna bila shvatanja u prošlom vremenu o danjašnjim oksidima, govori
nam primjer da je željezna rđa, koju je Platon smatrao nečim zemljanim, bila Geberu nešto
sumporno, a Paracelzijusu nešto duševno. Libavius je smatrao da je to vlaga, a Lemery da je to
ulje. Njemački liječnik i hemičar Joh. Joach. Becker se konačno vratio Platonovu shvaćanju da je
to zemlja. Na osnovi Becherovih shvaćanja o upaljivoj zemlji sagradio je Stahl, kako sam piše
svoju teoriju o flagistonu:
''Becheriana sunt, quae profero''.
(Becherova su shvaćanja to što
navodim). (1)
7
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 1. Georg Ernst Stahl
Prema Stahlu sve goreće tvari sadrže neko gorivo kojega on naziva flogiston. Riječ dolazi od
grčkog glagola flogizo, a to znači plamtjeti, upaliti. Flogiston za vrijeme gorenja ili kalciniranja
nestane iz metala, a izgorjeli metal postane za toliko lakši od spaljene tvari. Produkti
sagorijevanja su vapna ili kiseline, koje su prije bile vezane na flogiston. Stahl je s vagom u ruci
utvrdio, kao i mnogi drugi znanstvenici prije njega, da kovine postaju teže ako ih se žari. To je
bilo protivno njegovoj teoriji prema kojoj bi kovine morale izgubiti flogiston. Niti to ga nije
upozorilo na pogrešku u njegovoj teoriji, nego je mislio da je to zbog velike vrućine. Stahl je
smatrao, da u čovječijem tijelu vlada neki životni duh (anima), koji uređuje tok života i
djelovanje hemijskih i fizikalnih sila u tijelu, dakle slično kao Paracelzusov i Helmontov ''
archeus''. Odlični farmaceutskih hemičar toga doba Friderik Hoffmann, profesor medicine u
Halleu, postigao je svojom preporukom to da su Stahla pozvali za profesora u Halle. Hoffmann
se mnogo bavio destilacijom i istraživanjem eteričnih ulja i analizom drugih ljekovitih tvari.
Pripremao je umjetne mineralne vode. Upotrebljavao je piknometar za određivanje specifične
težine. Bio je protivnik shvaćanja da bolesti potiču od preobilne kiseline ili baze u tijelu. Još i
danas nas na njega podsjeća naziv za opće poznate Hoffmannove kapljice. Eter, kojeg danas
sadrže te kapljice, prvi je opisao tek Frobenius 1730. Godine. Hoffmannovo ime nose još i
Balsamum vitae Hoffmann (Mixtura oleoso-balsamica) i neki drugi lijekovi
Caspar Neumann
(umro 1737), član akademije znanosti i dvorski apotekar u Berlinu, ispitao je
razne ljekovite tvari i napisao mnogo izvornih djela o rezultatima tih ispitivanja. Pokušao je
urediti mnoštvo tada upotrebljavanih sastavljenih ekstrakata. Promijenio je, do tada zanemarenu,
dvorsku apoteku u Berlinu u uzoran zavod. Među mnogim njegovim učenicima bio je i
Marggraf.
Andrija Sigm. Marggraf
(1709-1782) bio je učenik apotekara Neumanna u Berlinu, a kasnije je
studirao kod Spielmanna u Strassburgu i Hoffmanna u Halleu. Ubrajaju ga među najznamenitije
