Definicija farmakopolitike može se dati sa aspekta internog ili eksternog okruženja. Jedna
od definicija glasi: „Farmakopolitika je interakcija farmaceutske industrije sa jedne strane,
a sa druge strane su predstavnici eksternih grupa ili pojedinaca“.

Na slici 2.1. dat je primjer eksternih i internih grupa i interakcija u farmakopolitici. Ako bi
u centru ovog kruga bila neka druga zainteresovana grupa tada bi definicija farmakopolitike
bila i drugačija, tj.predstavljala bi interakciju tih grupa sa svakom od njegovih eksternih
grupa.

Slika 2.1. Farmakopolitika (Izvor: Ljiljana Tasić,“Farmaceutski marketing i menadžment“

Beograd, 2002. str. 120)

Otuda generalna definicija pogodna za sve zainteresovane, može da glasi: „Farmakopolitika
je interakcija dvije odvojene grupe, koje se odnose na medicinski proizvod“

Ovakav pristup u vođenju politike odgovara teoriji sistemskog pristupa menadžmenta uz
strategije koje se moraju graditi na bazi interaktivnog pristupa inovativni razvoj
lijekova/marketinga. Farmaceutska industrija je izložena mnogim pritiscima iz eksternog
okruženja. Osnova mnogih pritisaka leži u raskoraku gledanja na nju kao na komercijani
biznis i kao dio logističke podrške snadbjevanju medicinskim proizvodima, vitalnim
resursima u sistemu zaštite.

Različite interesne grupe imaju različite ciljeve i sadržaje u odnosu na farmakopolitiku.
Neke od njih su:

1. Legilatori – ciljevi su da obezbjedi pacijentima programe ZZ najniže cijene koštanja

pri čemu neće biti štete u kvalitetu ili ograničenja u pristupu lijekovima.



Inicijativa i vođenje promjena u politici ZZ,



Nametanje maksimalnih cijena po kojima se lijekovi mogu prodavati,



Kontrola populacije.

2. Regulatorni organi – ciljevi su da obezbjedi da programi države ne idu na štetu

javnosti, društva, građana.



Brzina odobravanja novih lijekova i dodatnih prijava za postojeće
lijekove,



Odobravanje patenta i dužina trajanja,

3. Ljekari – ciljevi su da obezbjede ZZ onako kako su oni obučeni.



Uticaj ljekara u odnosu na terapijsku supstituciju,



Smanjenje mogućnosti predstavnicima marketinga da direktno i detaljno
rade sa ljekarima.

Ljiljana Tasić,“Farmaceutski marketing i menadžment“ Beograd, 2002.str. 121

8. Komitenti za smjernice za terapiju bolesti – ciljevi su da se smanje troškovi ZZ i

sačuva novac za FZO.



Povećani su zahtjevi koji potiču od industrije, a upućeni su ovom
komitetu da se novi lijek doda terapijskoj listi, sa obrazloženjem
efektivne cijene koštanja, tj.kvaliteta života.



Povećan broj zabrana koje ovi komitenti predstavljaju farmaceutskim
kompanijama u direktnoj promociji svojih proizvoda ljekarima koji
propisuju recepte.

9. Treća strana koja plaća (zdravstvena osiguravajuća društva fondovi) – ciljevi su da

se smanje troškovi i sačuva tvorac FZO tj. ZOD.