Islamska zajednica u BiH
Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet
Jašarević Aida
Index br.: 1295/05 ; JMBG: 0801987195005
Odsjek: socijalna pedagogija
FENOMEN AGRESIVNOSTI -
PSIHOLOŠKA I RELIGIJSKA SHVATANJA
Završni dodiplomski rad
Predmet: Psihopatologija
Mentor: prof.dr. Izet Pajević
Zenica, juni 2009.
2
SAŽETAK
Ljudska ponašanja znaju često biti složena i neobjašnjiva, jer ponekad uzroci za
određene oblike ponašanja naizgled ne postoje. Oduvijek se postavljalo pitanje, zašto
čovjek, kao biće razuma, ima potrebu da ubija, ozlijeđuje, vrijeđa ili na drugi način
povrijeđuje pripadnike svoje vrste? Posmatrajući ljudsku historiju i razvitak
čovječanstva uviđamo da moderni čovjek, iako je njegov napredak evidentan, u
kontekstu izražavanja svoje destruktivnosti nije mnogo odmakao od svoga davnoga
pretka. Agresivna i destruktivna ponašanja nastoje se objasniti postajanjem unutarnjeg
poriva tj.instinkta unutar čovjeka za autodestrukciju, koja ukoliko se ne manifestuje,
prerasta u agresivnost prema drugima. Također, opravdanje za ovakve oblike
„pražnjenja“ svojih negativnih emocija kao što su ljutnja, bijes, srdžba, gnjev ili mržnja
pokušalo se naći u uticaju okoline, u smislu učenja takvoga ponašanja, kao i u načinima
reagovanja na frustracije. Agresivno ponašanje nastoji se prevenirati i suzbiti na
različite načine, počevši od mijenjanja loših roditeljskih odgojnih metoda, preko rada
škole i stručnjaka, pa do rada sa samom individuom. Značajnu ulogu u razumijevanju,
preveniranju i suzbijanju agresije ima i religija, koja nastoji da čovjekovo ponašanje
usmjeri u pravcu kojim će Bog biti zadovoljan i koji će ujedno biti najkorisniji za
čovjeka.
4
1. UVOD
Od samog postanka ljudskog roda agresivnost je zauzela značajno mjesto u ljudskom
životu. Već jedan od prvih stanovnika Zemlje, Kain svoju agresivnost manifestirao je na
najdestruktviniji mogući način, ubivši svoga brata Abela. Daljnjim razvitkom ljudskoga
roda stanje se ne poboljšava. Čovjek i dalje ratuje, ubija, krade, ranjava, siluje, vrijeđa,
svađa se, bjesni i ljuti se. Ratovi i masovna ubijanja, zločini različitih vrsta i mjera
nasilno odnose na hiljade života. Sagledavši cjelokupnu ljudsku historiju uočit ćemo da
je gotovo svaka nova generacija svoj period bivstvovanja obilježila manje ili više
razarajućim ratom. Iz navedenog može se izvesti zaključak da su ratovi zapravo
izazvani urođenim destruktivnim trendom u ljudskoj prirodi (Fromm, 1989). Ljudska
rasa se zbog toga nerijetko izjednačava sa životinjskom, nalazeći da čovjek posjeduje
sve što i životinje posjeduju, ali distinkcija nastaje jer životinja ne posjeduje sve ono što
je čovjek stekao ili dobio na dar od prirode (Lorenz, 1963). Također, čovjek se razlikuje
od životinja po tome što je ubica, on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje
vrste bez razloga, bilo bioloških, bilo ekonomskih, ili nekih drugih, i što je najgore, pri
tome osjeća zadovoljstvo (Fromm, 1989).
Čovjek je razvijajući se, svoj urođeni agresivni instinkt prilagođavao okolinskim
faktorima, i u skladu sa vrstom grupe kojoj pripada, na različite načine potiskivao ili
manifestirao svoju agresivnost. Nisu svoju agresivnost jednako ispoljavali pripadnici
krda, plemena, veza zasnovanih na ljubavi ili prijateljstvu ili oni koji imaju svoje
porodice i razvijen društveni život. Ako posmatramo manifestaciju agresivnosti kod
navedenih grupa, nameće nam se zaključak da kako je čovjek napredovao da je sve više
bio sklon onom destruktivnom načinu oslobađanja svoje „agresivne energije“ (Lorenz,
1963).
Postojanje agresivnog ponašanja od prvih dana ljudske egzistencije upućuje nas na
postojanje urođenog poriva za navedeni u samoj ljudskoj prirodi. Prema ovom
shvatanju, čovjek je predodređen da, zahvaljujući svome Erosu i Thanatosu
1
, uništava
ili sebe ili druge (Freud, 1930; prema Fromm, 1989).
1
Instinkt života i instinkt smrti
5
Iz ranije navedenih razloga uviđamo da nada za eliminacijom agresivnosti i agresivnog
ponašanja gotovo da je potpuno besmislena, jer je fenomen agresivnosti i agresivnog
ponašanja zapravo rezultat urođenog nam instinkta (Lorenz, 1966; prema Fromm,
1989).
Agresivnost podrazumijeva bilo koji oblik ponašanja kojim se nanosi šteta ili povreda
drugom biću (Buss, 1961 prema Baron i Richardson, 2004). Osim toga, da bi se neko
ponašanje kategorisalo kao agresivno nužno je postojanje namjere za nanošenje
pominjane štete i povrede uključujući i svjesnost o mogućim posljedicama (Berkowitz,
1974; prema Baron & Richardson, 2004). Stoga, složit ćemo se da agresija predstavlja
sva djela koja uzrokuju i koja imaju namjeru uzrokovati štetu drugoj osobi, životinji ili
neživom predmetu (Fromm, 1989).
Agresivnost se također određuje i kao više ili manje izražena, relativno stabilna
tendencija neke osobe da u određenim situacijama reagira napadom ili prijetnjom, ili
traženjem sukoba i borbi u najširem smislu riječi (Bouillet i Uzelac, 2007).
7
Fizička agresivnost podrazumijeva da osoba nanosi štetu drugoj osobi kroz razne vidove
tjelesnog nasrtanja, udaranja, guranja, štipanja, razbijanja i niz drugih oblika ponašanja
usljed kojih se drugim objektima, osobama ili životinjama nanosi šteta ili povreda.
Ponašanja koja uključuju vrijeđanje, omalovažavanje, dobacivanje, ponižavanje pred
drugima, prijetnje te ucjene mogu se kategorisati kao psihički oblik agresivnog
ponašanja. Ove dvije ranije pomenute oblike agresivnosti, zajednički možemo svrstati u
direktne oblike agresivnosti, jer se šteta žrtvi nanosi neposredno. Međutim, kada je riječ
o socijalnoj agresivnosti, obzirom da se šteta žrtvi ne nanosi direktno, nego posredno,
možemo je nazvati indirektnom ili odnosnom agresijom. Namjera „nasilnika“ u ovom
slučaju jeste da žrtvi ugrozi određeni socijalni status putem ugrožavanja njenih
socijalnih odnosa, vršenjem radnji kojima će se ugroziti isti, ogovaranjima, isključenjem
iz određene grupe, širenjem laži i glasina i sl. (Bouillet i Uzelac, 2007).
Formm (1989) kada govori o agresiji razlikuje dvije vrste pomenute: biloški adaptivnu
ili benignu i biološki nedaptivnu tj. malignu agresiju. Biloški adaptivna agresija
podrazumijeva odgovor na ugroženost vitalnih interesa, genetski je predodređena i
zajednička i životinjama i ljudima. Reaktivna je i defenzivna i svrha joj je uklanjanje
ugroženosti na bilo koji način. Maligna agresija, nasuprot prethodnoj, isključivo je
karakteristika čovjeka koja nije genetski programirana niti joj je osnovna funkcija
odbrana u cilju zaštite života. Bilološki neadaptivna agresija štetna je za pojedinca koji
je manifestuje kao i za njegovu okolinu. Manifestuje kroz okrutnost i ubijanje iz užitka,
bez ikakve druge svrhe (Fromm, 1989).
Osim nevedenih oblika agresivnosti, postoje i pseudo agresija čiji su podtipovi:
nehotična, nestašna i samopotvrđujuća ageresija, i defenzivna agresija koja uključuje:
konformističku i intrumentalnu agresiju (Fromm, 1989).
Kao što je pomenuto, osnov agresivnog ponašanja, jeste agresija koja se shvata kao
obilježje ili crta ličnosti. Mnogi naučnici mišljenja su da je to relativno trajno i stabilno
obilježje ličnosti, djelimično biološki uvjetovano, koje se razvija i zadržava tokom
godina, dok u suprotnom isto se u periodu puberteta i adolescencije modifkuje,
potiskuje i polahko nestaje (Žužul, 1986; prema Bouillet i Uzelac, 2007).
