Fenomen terorizma

DIPLOMSKI RAD

FENOMEN TERORIZMA

Diplomant:

DIPLOMSKI RAD

FENOMEN TERORIZMA

“Duh je nekontrolisano izašao iz boce sa nesagledivim posledicama, ali kako ga ponovo vratiti u
bocu”



, pitanje je svih pitanja centara moći.

Johnatan R. White, američki teoretičar terorizma

U V O D

Nasilje poznato kao terorizam je prisutan od davnina, a danas je rasprostranjeno u čitavom
svijetu i predstavlja najsuroviji oblik sile u međunarodnim odnosima.
Danas u svijetu nema države koja u većoj ili u manjoj mjeri nije izložena raznim oblicima
terorizma, motivisanog različitim idejama interesima i ciljevima. Jačanje terorističkih aktivnosti
tokom poslednjih godina dovelo je do toga da terorizam postane najveće svjetsko zlo i jedan od
najaktivnijih i nerješivih problema savremenog svijeta.

Teroristički napadi avionima bombama na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i zgradu
Pentagona u Vašingtonu 11. septembra 2001. godine, do najnovijih terorističkih dejstava širom
svijeta, potvrđuju činjenicu da je terorizam u stalnoj ekspanziji i predstavlja neuništiv problem
savremenog čovječanstva. O terorizmu se poslije 11. septembra 2001. godine raspravlja sve više
i podrobnije nego o bilo kom drugom međunarodnom problemu. To se čini s razlogom, jer ništa
nije uticalo na tekuće međunarodne odnose i unutrašnju bezbjednost velikog broja zemalja,
koliko otvaranje “nevidljivog fronta” sa međunarodnim terorizmom.

U poslednje vrijeme svijet se na najdrastičniji način suočio sa gorkom istinom da je terorizam
označio novi način ratovanja na početku 21. vijeka, bez sagledavanja realnih i stvarnih uzroka
dok su posledice svima poznate. Istina je da se svijet sa terorizmom suočavao vjekovima prije,
ali ga je tek prošlo stoljeće i nevjerovatan napredak tehnologije uveo u stalnu postavku svjetske
pozornice i sa nje nije više sišao.

Fenomen terorizma je zahvatio čitavu planetu. Neprijatelj je postao nevidljiviji i neuhvatljiviji
više nego ikada ranije, a sukob koji diktira terorizam nema jasne obrise fronta i karakteristike
klasičnog vođenja borbe.
Savremeni međunarodni terorizam je izrastao kao produkt bipolarnog svijeta i predstavlja naličje
svjetskog poretka, kao krajnji ekstremistički oblik sukoba interesa na globalnom planu. Uz stalnu
primjenu novih i različitih metoda djelovanja, međunarodni terorizam je u stalnom porastu bez
obzira na sve organizovanije suprostavljanje država i međunarodne zajednice i na mjere koje se
preduzimaju radi njegovog suzbijanja.

Rasprostranjenost terorizma u svijetu pogoduje i njegova neadekvatna i nejedinstvena
terminološka određenost, kao i nepostojanje jedinstvene strategije u borbi protiv terorizma.

Iako   gotovo   sve   države   terorizam   svrstavaju   u   najteže   oblike   ugrožavanja   sopstvene   i
bezbjednosti međunarodne zajednice, činjenice govore da u pogledu klasifikacije terorizma i
terorističkog   djelovanja   u   pojedinim   državama   prisutni   su   dvojni   standardi.   Iz   tih   razloga
terorizam   koga   sprovode   neki   separatistički   pokreti   ili   organizacije   od   strane   velikih   sila
kvalifikuje kao borba za slobodu, demokratiju, ljudska prava i slično.

Zato nosioci globalizma umješno koriste i zloupotrebljavaju pomenutu terminološku
konfuziju, odnosno ne ustručavaju se da različito tretiraju pojam terorizma, u zavisnosti
od sopstvenih interesa.

Iako je svijet jedinstven oko činjenice da je terorizam najveće svjetsko zlo, nosioci globalnog
hegemonizma različito se odnose prema terorizmu koji ne ugrožava njihovu bezbjednost. Tako
naprimjer, pod izgovorom očuvanja mira a radi ostvarivanja vojnopolitičkih ciljeva i interesa u
svijetu, svjesno krše norme međunarodnog prava i naglašeno zloupotrebljavaju pojam agresije,
tako što žrtvu terorizma proglašavaju agresorom. Čudno djeluje i činjenica da teroriste koji su u
nekoj zemlji (odnosno protiv neke zemlje), u političke svrhe počinili najteže zločine, favorizuje i
nagradi druga država, pa čak im daje i status političkog emigranta. To je tipičan primjer
političkog licemerja bez presedana na međunarodnoj sceni i aktuelnih dvostrukih standarda kod
velikih sila.

Borba protiv terorizma kao planetarne opasnosti zahtijeva temeljitiju analizu i odlučnost ali
oprez, kako bi se izbjegla jednostavnost i neprincipijelnost koja bi kao u mnogo slučajeva do
sada dovela do podjele na “dobar” i “loš”, odnosno na “dozvoljen” i “nedozvoljen” terorizam.
Loš i nedozvoljen terorizam bio bi iskorijenjivan, a “dobar” i “dozvoljen” podržavan kako kojoj
sili odgovara, gdje smo ovu klasifikaciju i praktično doživjeli na našem prostoru.

Određene   terorističke   organizacije   u   svijetu   organizovano   djeluju   na   obavještajne   službe
pojedinih   zemalja,   a   pojedine   obavještajne   službe   moćnih   zemalja   djeluju   na   određene
terorističke organizacije, u cilju indirektnog ostvarivanja svojih političkih i nacionalnih interesa
u   trećim   zemljama.   To   uzajamno   zavisno   djelovanje   je   bilo   izraženo   za   vrijeme   blokovske
podjele svijeta.
To je bila ”investicija hladnog rata” koja je tada donosila politički i vojni profit, ali koja od 11.
septembra 2001. godine ispostavlja račune za naplatu bez “zaključene fakture”.
Ako   svijet   želi   da   se   adekvatno   odupre   terorizmu   kao   najvećem   globalnom   svjetskom   zlu,
prevashodno je neophodno da se jedinstveno odredi prema pojmu i klasifikaciji terorizma, da se
usvoji jedinstvena strategija u borbi protiv terorizma, da se terorizam svede u pravne okvire, a
zatim da se u njegovo potpuno iskorjenjivanje angažuju sve članice Ujedinjenih nacija.

Pojam i nastanak terorizma

Riječ

terorizam

(

terrorism)

, nastao je od latinske riječi

terror

ili

strah,

pojam

terorizam

doktrina i metod borbe za određene ciljeve sistematskom upotrebom nasilja

. To znači da je teror

vladavina nasilja, a terorizam kao ideologija je krajnji metod borbe za ostvarivanje političkih
ciljeva putem nasilja i ucjena.

Pojmovi

teror i terorizam

pojavili su se u diplomatskom rečniku poslije Francuske revolucije

kada je Edmund Berk u svojoj poznatoj raspravi protiv te revolucije, termin upotrijebio da označi
teror države nad građanima koji je karakterisao Francusku revoluciju. Dakle, izvorno značenje
pojma terorizam odnosi se na državu kao počinioca terorističkih akata i na građane kao žrtve.
Iako se pod terorizmom podrazumijeva unaprijed smišljeno i organizovano nasilje u političke
svrhe kojim pokušava da se zastraši i slomi otpor onoga protiv koga se primjenjuje,

u nauci ne

postoji opšteprihvaćena definicija

tog pojma zbog postojanja brojnih subjektivnih razloga,

prvenstveno

zbog različitog pristupa definiciji objekta i subjekta terorizma.

Razvojem političkih događaja, vremenom su određene moćne države uspjele uzurpacijom
termina

“

terorizam

”

da se izuzmu iz te kvalifikacije i da termin prihvate kao nasilje pripadnika

neke organizacije ili pojedinca prema civilima i državi, a da nasilje države protiv civila označi

Politička enciklopedija, Savremena administracija Beograd, izdanje 1975.

“borce za slobodu”, dok su na primjer pripadnike Kurdistanske radničke partije u Turskoj
prikazali kao teroriste.

Pokušaji međunarodne zajednice da se aktima međunarodnog prava reguliše opšta strategija
borbe protiv terorizma, bili su stalno ometani teškoćama da se države saglase oko određivanja
pojma šta je terorizam. U tim pokušajima došle su do izražaja ideološke i političke razlike i
pristrasnosti u različitom tretiranju pojma terorizma, posebno u usaglašavanju subjekta i objekta
terorizma, kao i u određivanju radnji koje čine akt terorizma.

Pošto se nije mogla donijeti opšteprihvatljiva definicija terorizma na osnovu opštih
karakteristika, fenomen terorizma može se svesti pod pet elemenata:

politička priroda akta

terorizma, nasilje, izazivanje straha kod protivnika, uticaj na širu okolinu i
nepredvidljivost akta terorizma.

Terorizam nije samo

najgrublji oblik nasilja

, već planski sveobuhvatan i kontinuiran sukob

najčešće između destruktivnih subjekata i aktuelne vlasti unutar jedne države ali i između
država, u kojem napadač usklađen nenaoružanim i većinom oružanim djelatnostima

nastoji da

kod napadnutog izazove strah, zbog kojeg će pristati na političke ustupke

, odnosno da ga

potčini svojoj volji.

Na istorijskim osnovama “klasičnog terorizma” u poslednje vrijeme (a posebno poslije 11.
septembra 2001. godine), nastao je “

megaterorizam

”.

U stvarnosti, “klasični terorizam” i “megaterorizam” razlikuju se i po tome što klasični terorizam
je nacionalnog karaktera kao dopuna politici, dok je megaterorizam međunarodnog karaktera,
koji vodi politiku.

Klasični terorizam je kriminalizovani produžetak politike na sličan način kao što je po
Klauzevicu rat produžetak politike.

Na osnovu različitih definicija, može se nedvosmisleno zaključiti da je terorizam smišljen
politički akt nasilja radi ostvarivanja nekog političkog cilja, i to posredstvom izazivanja
straha kod objekta napada.

Cilj terorizma

Terorizam obično ima za cilj da zastraši ili prisili državni subjekt (vladu, pojedine grupe ljudi,
pojedince) i tako objekat napada ispuni tražene zahtjeve koji mogu biti političke, društvene ili
materijalne prirode. S obzirom na to da je terorizam složena aktivnost u funkciji namjernog
izazivanja straha kod građana ili narušavanja autoriteta države, nosioci terorizma raznim
metodama djelovanja žele da postignu konkretan cilj.

Politička svrha terorizma je djelovanje na volju državnog ili međunarodnog političkog subjekta
nasilnim psihološkim i fizičkim efektima, u cilju ostvarivanja određenih političkih interesa i
ciljeva.
U suštini, teroristi široj javnosti žele dokazati da su primorani da tako surovo djeluju jer državni
aparat nema sluha za njihove zahtjeve i time pokazati da su oni žrtve. Tako komuniciraju s jedne
strane sa masom a sa druge strane sa zvaničnim državnim aparatom, pokušavajući se staviti na
nivo   ravnopravne   pregovaračke   pozicije   u   ispunjavanju   svojih   zahtjeva,   uglavnom   političke
prirode.   Ovom   strategijom   djelovanja   teroristi   žele   dovesti   državni   subjekat   u   poziciju
popuštanja i time pokazati široj javnosti njegovu nemoć i nesposobnost u rješavanju situacije.
Terorizam   u   načelu   djeluje   prema   Vajtovoj

“doktrini nužde”, koja znači da teroristička

organizacija na izvršavanje terorističkog akta kreće tek kada su iscrpnjene sve mogućnosti

Johnantan R. White,američki politički teoretičar koji je u svojoj knjizi „Terorizam“, izdanje 2002 . godine najstudioznije obradio savremeni

problem terorizma.