istraživanje, a s druge strane odlučno zalaganje oko razumskog razlučivanja
različitih aspekata iste stvarnosti koju filozof dijeli s ostalim znanstvenicima.

Religija kao vrlo širok i stoga problematičan pojam

Nitko ne dovodi u sumnju kako stoljećima postoje forme ljudskog iskustva koje se
mogu nazvati religioznim. Hinduizam, budizam, islamizam, kršćanstvo, taoizam,
politeizam,   dualizam,   pojavljuju   se  kao   kulturni   fenomen   sakralne   vrijednosti.
Različite   znanosti   poput   sociologije,   psihologije,   povijesti,   fenomenologije
donijele su brojne: H. Leuba u svojoj knjizi

Psihologija religioznog fenomena

donosi čak 48 različitih definicija religije koje se često međusobno isključuju.
Radi toga ograničavaju sam fenomen religije. S druge se strane daju vrlo
dvosmislene i općenite definicije koje ne donose dovoljnu razliku religioznog
iskustva i svih ostalih iskustava. Radi toga ćemo se u prvom redu osvrnuti na bit i
istinu religije, te na objekt i subjekt religije iz čega ćemo moći bolje izvesti i samu
definiciju religije.

Problematika biti, objekta, subjekta i definicije religije

Religija i religioznost su vrlo neodređeni i rastezljivi pojmovi, pa o njima postoje
brojne definicije. O religiji se ne može ozbiljno govoriti prije nego što se

odredi u

čemu je njezina bit. Tek tada imamo kriterij po kojemu možemo prosuditi da li se, u
kojem smislu i u kojoj mjeri neki fenomen može označiti kao religiozan. Rabeći
određenu terminologiju možemo reći da je tek tada moguće odrediti ontološku istinu
religije   kada   znademo   što  je   njezina  bit.  Ali   za   potpuno   određenje   religioznog
fenomena potrebno  je odgovoriti i na pitanje  o logičkoj istini religije, iako to  za
čisto   fenomenološku   analizu   nije   nužno.   Ovime   smo   naznačili   predmet   naše
rasprave. Želimo najprije vidjeti u čemu je bit svih religija, bez obzira koliko se one
međusobno   razlikuju.   To  nam   zatim   omogućuje   da   utvrdimo  ontološku   istinu
religije, tj. da razlučimo pravu od lažne ili prividne religije. Konačno, ostaje nam
pitanje  o  logičkoj istini religije  -  o   tome   je   li  ono što svaka religija vjeruje i
objektivno   tako,   ili   se   radi   o   svojevrsnoj   samoobmani   čovjeka,  o  njegovoj
iskrivljenoj svijesti.

Pitanje biti religije

Pitanje koje nam se najprije nameće dok promatramo mnoštvo religija zacijelo glasi:
Ima li nešto što je svima njima zajedničko? Ako se, pritom, zaustavimo na onome što
svaka religija kaže o sebi, što uči o Bogu, svijetu i čovjeku, jedva da ćemo doći do
pozitivnog   odgovora   na   to  pitanje,   tolike   su   razlike   i   suprotnosti   među  raznim
religijama. Unatoč tome, sve religije imaju zajedničke religiozne čine. Nema religije
bez određenih  religioznih čina. Štoviše, svi čini religioznog čovjeka mogu (a i
moraju)  biti  pod   utjecajem   religioznih   motiva.   Ipak   se  takvi   čini   razlikuju   od
izvornih religioznih čina koji ostaju na specifično religioznom području, tj. proizlaze iz
religioznih motiva i odnose se na specifično religiozne objekte. Takvi su čini npr.
molitva i obredi koji su svojstveni svim religijama. Izgleda da bit  religije možemo
najbolje spoznati i odrediti analizirajući upravo izvorne religiozne čine bez kojih nema ni
jedne   religije.   Ima  li  nešto   zajedničko  u  tim   činima,   bez   obzira   kojoj   religiji
pripadaju?

Upravljenost na Sveto je prvo što uočavamo dok se na taj način pitamo

o religioznim činima. U svim se religijama religiozni čini odnose na Božanstvo,
na Sveto i to je ono što ih razlikuje od, recimo, etičkih ili estetskih čina. Ali to nije
sve. Time se religija određuje samo sa strane objekta, što je važno, ali ipak

Filozofija religije

Ad usum privatum

nedostatno   za   potpuno  određenje   njezine  biti.   Nije,   naime,   svaki   odnos  s
Božanstvom religiozni čin. Znanstveno proučavanje religije je također neki odnos
s religioznim objektom, ali to još nije religiozni čin. Religiju može sa stanovitim
uspjehom proučavati i netko tko je religiozno indiferentan, tko je čak nevjernik ili
ne pripada religiji koju proučava.
O   izvornom   religioznom   činu   može  se  govoriti  samo   kada   čovjek   pred
Božanstvom   zauzme   osobni   religiozni   stav.   Drugim   riječima,   odnos   prema
religioznom objektu, iz kojega proizlaze objektivne religijske istine, zapovijedi,
dogme, postaje religiozni fenomen tek kada čovjek te sadržaje prihvati s vjerom, s
osobnom religioznošću. Pravog religioznog čina nema bez jednog i drugog aspekta
koji se međusobno uvjetuju i nadopunjuju. Da bismo otkrili bit religije, potrebno
je analizirati te konstitutivne aspekte religioznog čina.

Ima i drukčijih mišljenja o tome, npr. Berdjajevo koje glasi: »Vrijednost

nereligioznog izučavanja religije je relativna i uvjetna, jer se tajna svake religije
može pojmiti jedino kroz samu religiju - na religiozan način. U izučavanju religije i
subjekt   i   objekt   moraju  biti   religiozni  -  subjekt   mora   doživljavati   religiozne
vrijednosti. Subjekt koji nije religiozan ubija, umrtvljuje religiozni objekt svoga
izučavanja. Na religiju  se  ne može gledati  sa strane -  sa strane  se  gotovo ništa ne
može vidjeti.« (N. BERDJAJEV, Ruska religijska filozofija i F. M. Dostojevski,
sv.   7.   serije   »Dostojevski   kao   mislilac«,   Beograd  1992.,  str.   9.  -  Sličan   je
Berdjajevovu stav  A. J. Heschela (usp.  A.  J. HESCHEL,  L'uomo   non  e solo.
Una filosofia della religione, Milano 1970., str. 237.)

Ovakvo mišljenje je točno samo ako ih se uzme u smislu da religiozni

čovjek ima bolje pretpostavke nego nereligiozni za spoznaju istine religije, pa je
zbog toga lakše može dokučiti. Ali su netočne ako znače da religijsku istinu
nereligiozni uopće ne mogu spoznati. Prikloniti se takvu shvaćanju značilo bi
ustupak iracionalizmu.

Pitanje objekta religije

Usprkos činjenici da na teoretsko-dogmatskoj razini nema jedinstvene slike Boga u
raznim religijama - a time ni zajedničkih svjetonazorskih i praktičkih učenja koja su s
njom povezana -, u izvornom religioznom činu Božanstvo ipak poprima neka
svima zajednička obilježja.

Prije svega, u svakom religioznom činu vjernik je, čak i onaj što ispovijeda

panteističku religiju, u odnosu s Bogom koji je svijetu transcendentan, tj. posve
drukčiji od svijeta i bilo kojeg bića u njemu, ali je istodobno svemu bliz. Na taj način
istinski religiozni odnos uključuje istovremeno transcendenciju i imanenciju, što nam
nije lako misaono spojiti i ujediniti, jer naše mišljenje teško shvaća jedinstvo
suprotnosti. Tako se događa da se i u raznim religijskim učenjima zapostavljaju ili
transcendencija ili imanencija Božja, što, međutim nije moguće i na razini izvornog
religioznog čina gdje su oba momenta uvijek jednakopravno zastupljena.

Realnost je daljnje neotuđivo svojstvo Božanstva s kojim je čovjek u

religioznom činu u odnosu. »Kakvo god  bilo shvaćanje koje čovjek ima  o  Bogu,
primitivno ili razvijenije, kakav god  bio izvor odakle dolazi  -  mit ili objava  -,
čovjek uvijek vidi u Božanstvu stvarnost koja efektivno postoji, a ne obični idealni
sadržaj ili projekciju svoje želje ili izraz svojih subjektivnih emocija. Uvijek  se
religiozni sadržaji predstavljaju sa zahtjevom na stvarnost i valjanost i izvan svijesti
i religioznog iskustva,« kaže A. Lang.

Bez tog čvrstog uvjerenja u stvarno postojanje religioznog objekta nema

zdrave religioznosti. Svaki je skepticizam tu, prije ili kasnije, poguban. Stoga je za

Filozofija religije

Ad usum privatum

prijeđe u  egzistencijalni pristanak uz Boga i religiozne istine i vrijednosti.  To isto
moramo reći i za volju. Bez sumnje, religiozni čini uključuju volju, ali se ne svode
potpuno na nju, nego zadiru daleko dublje, sve  do središta osobe.  S  obzirom na
osjećaj, ako znamo da je on popratni fenomen duhovnim činima, moramo zaključiti
upravo obratno: ne proizlaze religiozni čini iz  osjećaja, nego su osjećaji njihova
posljedica.  (Pomoću   nižih   čovjekovih   sposobnosti   pokušali   su   religiju
protumačiti L. Feuerbach, K. Marx, S. Freud, da spomenemo samo neke. Nasuprot
racionalizmu, Kant svodi religiju na volju, a M. Scheler i J. Hessen na osjećaj.)
To znači da ne postoji nikakva posebna psihička sposobnost koja bi bila izvor i
nositelj   religioznog   čina   i   religije   kao   takve.   »Religiozno   ima   svoju   vlastitu
strukturu, ali se ne temelji ni na kakvoj specifičnoj ili isključivoj sposobnosti; ima
posebno značenje, ali ne odvojenu psihičku sferu.«
Kada   čovjek   stoji   pred   Bogom  u  religioznom   odnosu,   sve   su   njegove  duhovne
sposobnosti aktivne, ali ne odvojeno, nego tako da dine živu cjelinu. Religiozni čin
nije samo refleksija o Bogu, niti je samo etički čin volje, a još manje samo osjećaj i
doživljaj, nego je on sve to zajedno: “On je najviša sinteza i duhovna predodžba
koja je čovjeku moguća.«

Iz te sinteze ništa nije isključeno. Zato su u religioznomu činu uključene sve

dimenzije čovjekove osobe, kako njegova duhovna, tako i tjelesna strana. Pravi
religiozni čin predstavlja uvijek psihosomatsku cjelinu u kojoj se ono što se u dubini
duše događa reflektira na vanjštinu, a ova se usklađuje s nutrinom doprinoseći tako
njezinoj sve većoj artikulaciji i izražajnosti.

Dakako, to isto vrijedi i za socijalnu dimenziju ljudske osobe. »Čovjek ne

može stajati pred Bogom kao individuum... Ne može se vjerovati u Boga i moliti ga, a
da se subjekt te vjere i molitve ne proširi u mi, ili da na neki način i drugi ne budu
uključeni.

Vis unitiva

vrijednosti najsnažnije se očituje na religioznom području«,

kaže A. Lang. Zato svaka religija oblikuje dogme i ispovijesti vjere koje važe za sve
i u ostvarenju svojih ciljeva služi se socijalnim sredstvima. Naravno da ta socijalna
dimenzija religioznog čina ne smije potisnuti njegovu individualnu stranu, nego je
potrebno da one budu u harmoničnoj cjelini.

Drugim riječima, sveukupna stvarnost ljudske osobe, sve što čovjek jest, ima

i čini ulazi u religiozni odnos i stavlja se pred Boga. To znači da izvorni ili primarni
religiozni čini nužno vode prema sekundarnim religioznim činima kojima je, kako
smo vidjeli, objekt profan, a motivacija religiozna. Svaka istinska religija teži da
sveukupnu stvarnost zahvati i obilježi, nijedna po svojoj najdubljoj naravi nije i ne
može biti »privatna«, jer je svakoj svojstveno da oblikuje i normira sav čovjekov
individualni i socijalni život.

Definicija religije

Na temelju rečenoga možemo izdvojiti neke definicije koje bit religije definiraju na
sljedeći način:
“Religija je osobni odnos čovjeka s transcendentno-imanentnim, stvarno postojećim,
svetim i osobnim Bogom.”
“Religija je splet više egzistencijalnih stavova koje čovjek kuša nasuprot jednog
ili više božanstava percipiranih kao stvarnosti koje su na najuzvišeniji način
svete”. Drugim riječima religiozno bi bilo: “sve ono, što se smatra u odnosu sa
svetim, uzvišenim, posljednjim, tj. sa svim onim krajnjim što se nalazi iznad težnji
čovjekovog srca”

To bi trebalo biti ono što je prisutno u svakoj istinskoj religiji, po čemu se

ona, dakle, razlikuje od ostalih područja ljudske stvarnosti. Što znači svaki od ovih