što znači da se do pouzdanog tla na kojem počiva filozofija i od kojeg se tek može na svoj put
otisnuti mišljenje, dolazi isključivo jednim "kretanjem unazad", to jeste redukcijom onog što
je kasnije i naknadno pređeno i u vremenu zadobijeno, redukcijom poznatom pod nazivom
transcendentalna redukcija.

Kao što sam već rekao, svaki od filozofskih pravaca odlikuje poseban filozofski jezik.

Jedan od takvih je jezik izgrađen na filozofskim istraživanjima Edmunda Huserla čije je
istraživanje već od samog početka pokazivalo važnost i neophodnost potrage za početkom i za
posljedicu ima nastojanje da se oslobodi i na vidjelo izvede jedan pozadinski svijet, te da se
tako na istinski način dopre do njega. Huserlov učenik, početak izlaganja vidio je kao
izlaganje početka, kao eksplikaciju principa na kojem počiva i sama filozofija i smatrao je da
prvo treba izložiti položaj filozofije u svijetu pa tek onda pristupiti njenom pitanju redukcije, a
nakon toga izlaganju reduktivne i progresivne fenomenologije

, jer se samo tako može dostići

do najviše jasnosti.

Rezultat do kojeg je Huserl došao u prvih pet kartezijanskih

meditacija, Eugen Fink je

video kao prvi stepen regresivne fenomenologije, koju takođe bitno određuje fenomenološka
redukcija, ali i kao postupak kojim se hoće pojmovno dokučiti svet i bivstvujuće u njemu iz
njegovih poslednjih transcendentalnih izvora u konstituišućoj subjektivnosti. Tako shvaćena
fenomenološka redukcija, kao jedinstven metodski postupak, omogućava da se prevlada
naivnost svijeta, ali, u isto vrijeme, filozofa vodi u jednu novu naivnost, pa to za posljedicu
ima postavljanje pitanja ispravnosti same reduktivne metode jer ako se redukcijom jedne
naivnosti dospijeva u drugu naivnost, nije li onda potrebna tada jedna nova redukcija i tako
dalje, do beskonačnosti.

Fenomenologija je filozofski pravac koji polazeći od fenomena čistih intencionalnih akata svijesti želi sagledati

njihovu imanentnu suštinu, kao suštinu samih stvari. Glavni predstavnici su Edmund Husserl i Martin Heidegger
(˝Bitak i vrijeme˝)

Dualizam um-tijelo je doktrina, po kojoj je duša poseban entitet u odnosu na tijelo, ideja čiji su začeci još u

Platonovoj  filozofiji.  Problematika  je   prisutna  tokom  cijele  istorije   filozofije.  Ipak,  Dekart  se   smatra   ocem
problema u modernoj filozofiji. Um je supstanca koja se ne rasprostranjuje u prostoru, iz kog razloga se razlikuje
od bilo koje fizičke supstance. Sama esencija jedne mentalne supstance je razmišljanje. Ova dvostruka vizija je
poznata pod imenom „Kartezijanski dualizam“. Dekart je bio svjestan intimnog odnosa između uma i mozga.
(Ne postoji, nijedan razlog apriori, koji bi nas naveo na razmišljanje, po kojem je um intimno vezan za mozak,
sam Aristotel ih nije asocirao u svom filozofskom djelu.) Dekart je mislio (pogrešno), da se centralno mjesto te
veze, nalazi u pinalnoj žljezdi. Po njemu, naš um nije naš mozak, um nema svoje mjesto u prostoru i kao takav,
postoji poslije naše smrti, odnosno destrukcije našeg tijela (fizičke materije). U Kartezijanskom dualizmu se
postavlja sljedeće pitanje: „Šta je to što povezuje naš um sa našim mozgom?“ Dekart bi rekao: mentalna i
moždana stanja su u konstantnoj interakciji.